DRUGI DIO - HRVATI I STVARANJE HRVATSKE DRŽAVE
4. Propast hrvatske države i priključenje Ugarskoj
Kad je posljednji slabašni odvjetak narodne dinastije Držislavića, Stjepan II., kog su iz samostana izveli na uzdrmano hrvatsko priestolje, naskoro umro, izbila je ogorčena borba za vlast u hrvatskoj državi, poglavito između obiju stranaka, latinske i narodne. To bijaše zapravo kulturni boj, pojačan rasnom borbom između obiju stranaka, latinske i narodne, zatrovan borbama o priestolje i raznim vanjskim utjecajima: crkvenim, rimske kurije, i političkim, mletačkim, bizantskim i mađarskim. Moram osim toga primietiti, da je velika ofenziva Bizantinaca, koju su oni spremali i stvarno poduzeli pod Komnenima oko god. 1114., već unapied djelovala. Izbila je borba sviju proti svima, koja je pokidala sve veze državnog ustrojstva tako, da križari, koji su god. 1096. djelomično prolazili hrvatskom zemljom, ne naiđoše nigdje na organizirani državni odpor, kako nas izvješćuje franački historičar Raimondus de Agiles.
Razumljivo je, da je susjedna mađarska država nastojala izkoristiti za sebe tu težku krizu hrvatske države i povremenu nemoć narodne obrane Hrvata.
Mađari, koji se god. 896. doseliše u svoju današnju postojbinu, započeše naskoro potiskivati panonske Hrvate te njihove granice, koje su se svojedobno protezale sve do Blatnog jezera, kao na pr. za kneza Braslava, suzivati prema jugu.
Rodbinske veze između dinastija obiju zemalja — umoreni Dimitrije Zvonimir imao je za ženu kćer Bele II., sestru Ladislava Svetoga, imenom Jelenu — omogućile su Mađarima bolji uvid u hrvatske prilike, i osigurale im također stanovite osobne utjecaje. Sto im prije 70 godina nije pošlo za rukom, nastojali su Mađari postići sada.
Tako vidimo, da su Mađari od god. 1090. poduzimali velike napore, da Hrvatsku podlože svojoj vlasti. Vodili su ponovno ratne pohode i nastojali u Hrvatskoj steći pristaše.
Poznata je prepirka između Hrvata i Mađara, je li Hrvatska od Ugarske na maču osvojena ili joj se pridružila državnim ugovorom, tako zvanim Pacta conventa, sklopljenim god. 1102. u. Križevciima, kojim je stupila u personalnu uniju s Mađarskom.
Istina je po sriedi. Bez sumnje su Mađari osvojili neke dielove Hrvatske.
Mađarski konjanici mogli su postizati uspjehe i održati se samo u ravnici panonske Hrvatske. Planine bijahu im velike zapreke, pa zato morsku obalu, za kojom se uglavnom išlo, nisu mogli držati uslied zemiljištnih potežkoća i ratnog duha stanovničtva. Gdje oružje ne mogaše polučiti uspjeha, morali su pomoći državni ugovori i diplomatska lukavost. Prema tome državnopravni .položaj, koji je Hrvatska zauzimala pod Arpadovićima, ugovorene slobode, koje su Hrvati uživali, ne dopuštaju zaključka, da seje radilo o jednom naprosto vojničkom osvajanju.
Uzprkos svemu tome, način, kojim su zastupnici dvanaest hrvatskih plemena odbacili 1 102. svoju državnu samostalnost, ostavlja neugodan i bolan utisak. Pa ipak je u tome aktu ležao dublji smisao. Hrvati su odbacili svoju državnost, da spase svoj jezik i svoje narodnostno biće. Kroz 1 70 godina hrvatskog kraljevstva bijahu prodrli kulturom nadmoćni Romani i domogli se postupno državnog ustroja, stvorenog od Hrvata.
Da je naime razvoj pošao dalje onim putem, kojim je započeo, tko zna, ne bi li gospodarski i kulturno premoćnim Romanima, u savezu s moćnim klerom te moćnim utjecajem papinske kurije i prekojadranskim mletačkim političkim i krvnim utjecajima, uspjelo Hrvatsku odnaroditi i asimilirati. Ako je ostatcima rimskih legija u Daciji uspjelo latinizirati kolievku velikog diela balkanskih Slavena i stvoriti rumunjski narod, tko može držati izključenim, da se sličan razvoj ne bi mogao desiti i u Dalmaciji, u klasičnoj zemlji klasične latinske kulture? Od svoje volje poduzetom amputacijom vlastite državnosti Hrvati su jednostavno presjekli tu mogućnost. I poviest im je dala pravo.
U 12. i 13. stoljeću počeli su se romanski gradovi naglo pohrvaćivati. U 14. stoljeću došla je opet Dalmacija pod romansko-mletaČko gospodstvo. Ali četiristogodišnje gospodstvo Mletaka i rieke latinske krvi, koje su snova pritjecale u Dalmaciju, nisu mogle promieniti taj započeti razvoj. God. 1813., kad je Austrija stekla Dalmaciju, sačinjavali su Talijani u njoj 25% .pučanstva, a god. 1910. sačinjavali su samo 2%. Godine 1896. umro je na otoku Krku Antonio Udina Burbur, posljednji čovjek, koji je govorio starodalmatinsko-romanskim narječjem, a s njim je izprustio dušu i romanizam na iztačnoj obali Jadrana.
Nije mu pomoglo niti stoje Austro-Ugarska kroz stotinu godina od 1814. — 1914. na svojoj jadranskoj obali iz petnih žila podupirala talijanstvo, a na štetu hrvatstva, sve pod utjecajem pretjeranog straha pred nekim panslavizmom. Zadaća će sadašnjega pokoljenja Hrvata biti, da Talijane uvjere, da Dalmacija, kolijevka hrvatske države i kulture, ne može nikada biti zgodnim područjem za njihovo narodnostno i gospodarsko prodiranje.
No comments:
Post a Comment