Studia Croatica: 012 S Hrvatima u Južnoj Americi (1929-1931)

6. DR. JURAJ KRNJEVIĆ I «HRVATSKI DOMOBRAN»

Ne postoji pisana poviest hrvatskog izseljeničtva u atlantskim zemljama Južne Amerike, koja bi nam omogućila dati vjernu sliku prilika, pod kojima je 1931. godine dr. Branko Jelić počeo političkim djelovanjem u tom dielu svieta. Zato ni ovaj kratki prikaz ondašnjeg stanja na obalama rieke La Plata nema drugu svrhu, nego približno predočiti sredinu, u kojoj se taj rad odvijao.

U ono vrieme, koje se poklapa i s mojim boravkom u tim zemljama, ogromna većina hrvatskih izseljenika potjecala je iz primorskih naselja Dalmacije i Hrvatskog primorja, kao i sa sela iz ostalih hrvatskih krajeva. Izvor života bio je fizički rad, pretežno u poljodjelstvu, manje u gradovima. Druga vrsta useljenika bila je malobrojna i ne igra ulogu kod ocjene prilika hrvatske emigracije u tim krajevima svieta.

Prema statistici zagrebačkog Izseljeničkog komesarijata iz 1939. godine, broj izseljenika s područja ondašnje Jugoslavije iznosio je u ono vrieme: u Argentini 150.000, Brazilu 15.000 i Uruguayu 10.000, u zaokruženim ciframa. Sliedom istog izvora, iz kojeg smo uzeli ove podatke[1], na izseljenike hrvatskog podrietla odpadalo je od toga 80 %. Njihov smještaj u Argentini bio je razasut u 133 naselja, u Brazilu okupljen u 11, a u Uruguayu u 3 naselja.

Budući da je u razdoblju između 1929. i 1939. migraciono kretanje između hrvatskih zemalja i Južne Amerike bilo zastalo, možemo navedene okrugle brojeve smatrati približno jednakim za obje spomenute godine.

U Brazilu hrvatski su se izseljenici smjestili u gradu Sao Paulu i okolici, a u Uruguayu, u Montevideu, glavnom gradu zemlje. U Argentini pretežan broj hrvatskih useljenika živio je u plodnom poljodjelskom području, koje tvore sjeverni dio pokrajine Buenos Aires i južni dio pokrajine Santa Fe, dakle prostor sjeverno od grada Buenos Airesa i južno od Rosarija. Među tim useljenicima bilo ih je manjih i većih zemljoposjednika ili takvih, koji su najmljenu zemlju obradivali za vlastiti račun. Useljenici, koji nisu našli stalnog zaposlenja u unutrašnjosti zemlje, živjeli su u glavnom gradu, Buenos Airesu, i neposrednoj okolici.

Računa se, da ih je u ono vrieme tu bilo oko 20.000. Mogućnost zaposlenja pružali su javni radovi, druge vrste gradnja, kao i industrijska poduzeća, koja su bila ograničena na preradu proizvoda poljodjelstva (mlinovi, jestivo ulje) i stočarstva (veleklaonice, kožare). Tko nije imao stalnog zaposlenja, radio je prigodne poslove čekao vrieme žetve, da se zaposli kao privremeni poljodjelski radnik. Na jugu Argentine, oko naselja Comodoro Rivadavia, u pokrajini Chubut, bila je skupina hrvatskih radnika zaposlenih na petrolejskim izvorima. Kako je rečeno, ostatak hrvatskih useljenika u Argentinu bio je razasut po cieloj zemlji.

O hrvatskim organizacijama u ovim južnoameričkim državama znademo malo. U Brazilu i Uruguayu nije ih moglo biti, jer je hrvatsko izseljavanje u te zemlje u većem broju počelo tek poslije Prvog svjetskog rata. Pišući o družtveno-političkom životu i kulturno-prosvjetnoj djelatnosti, Holjevac u Argentini spominje svega tri družtva hrvatskih useljenika[2]: «Društvo slavjanske uzajamne pomoći», osnovano 5. XI. 1882. u Buenos Airesu, koje kasnije mienja ime u «Jugoslavensko društvo uzajamne pomoći»[3] , zatim «Društvo južnih Slavena — za materinsku riječ», osnovano u naselju Acebalu 1908. godine, i «Hrvatsko tamburaško društvo — Sokol», u istom mjestu 1909., oboje u blizini grada Rosarija.

Za vrieme Prvog svjetskog rata, osnovano je u Argentini, na podticaj središnjice iz Valparaisa, Chile, niz ogranaka «Jugoslavenske narodne obrane», koja je podupirala «Jugoslavenski odbor».

Poslije stvaranja države SHS nailazimo u Argentini na organizacije hrvatskih izseljenika pod imenom «Hrvatski iseljenički dom), tako u naseljima Villa Mugueta i Arequito, oboje u pokrajini Santa Fe, te u Comodoro Rivadavia, pokrajina Chubut.

U Sao Paulu, Brazil, djeluje također «Hrvatski iseljenički dom», te «Hrvatska Sloga» i H.Š.K. «Zrinski».

Poslije atentata na hrvatske narodne zastupnike u beogradskoj Narodnoj skupštini, u širokim slojevima hrvatskog useljeničtva u ove tri južnoameričke zemlje umire jugoslavenstvo. Ono se očituje izključivo oko generalnog konzulata u Buenos Airesu i počastnog konzulata (Hrvat iz Istre, Branko Rubeša) u Rosariju[4].

U koliko su politički opredieljeni, hrvatski izseljenici onoga vremena pristaše su Hrvatske seljačke stranke. U Rosariju je bila osnovana i organizacija Stranke, koja je održavala veze s vodstvom u domovini, a kasnije s njegovim predstavnicima u emigraciji. Članstvo «Hrvatskog Doma» u Montevideu nije osnovalo stranačku organizaciju, ali je u ogromnoj većini bilo opredieljeno za HSS[5].

U ono vrieme nije u Argentini postojala nikakva hrvatska nacionalistička organizacija. Pod tim imenom počeo je djelovati ing. Ivan Kolusi, kada je svome buletinu «Croacia» dao tu oznaku.

Osim ing. Kolusija i prof. Žuvanića, spremnih za suradnju, nije dr. Branko Jelić u Argentini našao nikakve osnove za svoj budući rad. U Argentinu došao je široka srdca i s velikom ljubavlju za Hrvatsku. Za uzvrat, dobio je jednak odgovor širokih slojeva hrvatskog izseljeničtva, koje mu se pridružilo.

Ne računajući brojne sastanke, skupštine, kongrese, pučko glasanje i druge akcije, treba spomenuti, da je u samoj prvoj godini rada dr. Jelić sa svojim suradnicima uzpostavio 28 podpuno organiziranih Ogranaka «Hrvatskog Domobrana», s Glavnim Starješinstvom u Buenos Airesu i Podstarješinstvima u Montevideu i Sao Paulu na čelu. Osam Ogranaka bilo je u toku organiziranja, a u 20 mjesta uzpostavljena su povjerenstva. Svi «Iseljenički domovi» i brojni pristaše HSS pristupit će u redove Domobrana[6].

U svome političkom radu dr. Branko Jelić nije nastupao stranački, nego obćehrvatski. Družtveno glasilo puno je slika i spomena Vođe i Učitelja Stjepana Radića. Imena i slike dr. Mačeka, dr. Pavelića, ing. Košutića i dr. Krnjevića objavljuju se često, zajedno i uzporedno. Dr. Mačeka redovito se stavlja izpred dr. Pavelića.

Naglašuje se zajednička borba i zajednički cilj Hrvata: samostalna država Hrvatska. Kao primjer navodim članak zagrebačkog dopisnika P.M., koji je objavljen u broju 46, od 23. 4. 1932. u družtvenom glasilu «Hrvatski Domobran» pod naslovom «Dr. V. Maček i dr. A. Pavelić — dvije svijetle točke hrvatske sadašnjice».

U članku se među ostalim kaže: «Mi, sadašnja generacija, nismo ni izdaleka u stanju, da procijenimo značaj divovske borbe ovih dvaju svijetlih točaka hrvatske sadašnjice i hrvatske sutrašnjice; mi ne možemo ni približno stvoriti pravu predodžbu o tome, iz kakve su opasnosti ova dva Velikana spasila svoj narod...»

U broju posvećenom prvoj godišnjici izlaženja (12. lipnja 1931. — 12. lipnja 1932.) polovicu naslovne stranice glasila zauzimlju slike dr. Mačeka i dr. Pavelića, smještene izpod stiliziranog grba hrvatskih pokrajina, a zaokružene imenom lista «Hrvatski Domobran». Izpod toga sliedi tekst: «Nosioci borbe izražene u načelima Hrvatskog Domobrana: bezkompromisna borba do ostvarenja samostalne države Hrvatske».

Još prije dolazka dr. Jelića, Kolusi je u buletinu «Croacia» zauzeo i do kraja odrtao jednak obćehrvatski smjer pisanja. Već u prvom broju buletina donosi na skoro čitavoj 2. stranici sliku Stjepana Radića uz kratku napomenu; 10. i 11. stranicu posvećuje dr. Vladku Mačeku, a 12. do 14. španjolskom prievodu poruke, koju je dr. Juraj Krnjevič, kao narodni zastupnik i glavni tajnik Hrvatskog narodnog predstavničtva, uputio francuzkom državniku i tadašnjem ministru vanjskih poslova, Aristide-u Briandu.

Poruka dr. Krnjevića imala je onda velikog odjeka u hrvatskoj emigraciji i ulievala joj nadu, pa je radi sjećanja i danas vriedno ponoviti njen sadržaj.

Povod poruci dr. Krnjevića bio je «Memorandum o stvaranju pan-europske federacije», koji je u mjesecu svibnju 1930. Aristide Briand uputio svim europskim vladama, moleći ih za opazke i priedloge njegovu nacrtu.

Pozivajuči se na rieči samog Brianda, prema kojima je svrha njegova priedloga naći 'zajedničko rješenje svim pitanjima, koja se tiču organizacije europskog mira, i razboritu upotrebu svih živih snaga Europe', dr. Krnjević u svojoj poruci (po svoj prilici od mjeseca lipnja 1930.) izražava mišljenje, da je za podpun uspjeh Briandovih nastojanja neobhodno potrebno, da čuje opazke i priedloge ne samo europskih vlada, nego također i onih naroda, koji nemaju svojih narodnih vlada, pa prema tome ne mogu izravno sudjelovati u tom važnom zadatku, što bi bilo veoma potrebno, jer je europski mir bio uviek uzko povezan sa sudbinom tih naroda.

U nastavku spisa dr. Krnjević smatra, da bi bilo od koristi, kada bi Briand u ovom predmetu saslušao i hrvatski narod, koji se za svoja ljudska prava uviek borio mirnim sredstvima i koji od te borbe nije odustao niti nakon umorstva svoga Vođe u beogradskom Parlamentu.

Radi toga, a u svojstvu hrvatskog narodnog zastupnika i glavnog tajnika Hrvatskog narodnog zastupstva, skreće pažnju na pitanje, koje je po svojoj naravi opasnost za europski mir, sve dok se za njega ne nađe temeljito rješenje. To pitanje jest ono Hrvatske i Srbije.

U nastavku dr. Krnjević prikazuje ondašnji položaj Hrvatske ovako:

Hrvatska i hrvatski narod ušli su 1918. godine u zajednicu sa Srbijom i srbskim narodom s namjerom, da svoj narodni život urede na osnovi samoodređenja.

Pravo na samoodređenje bilo je zajamčeno Hrvatskoj i hrvatskom narodu ne samo na osnovu suvremenog međunarodnog stanovišta, nego i pravom naroda, koji su u prošlosti tvorili Austro-Ugarsku monarhiju, da žive podpuno slobodni, što im je, uostalom, bilo zajamčeno i međunarodnim ugovorima. Mirovnim ugovorom bio je hrvatski narod priznat kao nacionalni čimbenik u zajednici Srba, Hrvata i Slovenaca. U Saint Germainskom ugovoru od 10. 9. 1919., Srbija je dala savezničkim i kosavezničkim silama podpuno jamstvo, da će poštivati slobodu Hrvatske i hrvatskog naroda («absolutno jamstvo vladavine na temeljima slobode i prava»).

Osim toga, predstavnici Srbije izjavili su izravno hrvatskom narodu svoju volju, da će izpuniti te obaveze.

Na koji je način Srbija izpunila te obaveze? — postavlja pitanje dr. Krnjević i odgovara:

Nakon povratka srbske vojske (preko Soluna, m. o.) 1918., Srbija je vojnički zaposjela čitavo hrvatsko područje. Pod zaštitom vojne sile domogla se ona cjelokupne vlasti u Hrvatskoj, ukinuvši i samu obćinsku samoupravu. Zloupotrebljavajuči vlast, Srbija je počela gaziti hrvatsku narodnu individualnost, zabranivši svaku hrvatsku političku manifestaciju i izkorišćavajući gospodarski hrvatske pokrajine u korist Srbije.

Tri godine kasnije nametnula je državni ustav protiv jednodušne volje hrvatskog naroda. Tim činom postigla je pravno osnaženje stanja stvorenog u prošlim godinama i ojačala time srbsku svevlast. Pod ustavnim vladavinama od 1921. do 1929., parlamentarne vlade, složene od većine postignute putem krivotvorenih izbora, učinile su sve moguče, da tu svevlast utvrde.

Hrvatsko parlamentarno zastupstvo nastojalo je svim sredstvima učiniti mogućim zajednički život Hrvata i Srba, ali se na to odgovorilo umorstvima Hrvata — među njima i njihova vođe Stjepana Radića, izvršenog dne 20. lipnja 1928. za vrieme parlamentarne sjednice u Beogradu.

Nekoliko mjeseci kasnije nametnuo je kralj Aleksandar samovlade i svojom neograničenom vlašću pokušao sada postići ono, što mu nije uspjelo pomoću srbskih parlamentarnih stranaka. Absolutistički režim zabranio je Hrvatima upotrebu narodnog imena, zastave i grba. Iz škola izbacio je hrvatske knjige, a hrvatska kulturna družtva prisiljava na razpust ili ih sve jednostavno razpušta, plieneči u većini slučajeva njihovu imovinu.

Samovoljno je razkomadao hrvatske pokrajine, podvrgavši ih srbskom jarmu i zabranivši upotrebu njihovih imena, kojima se služe stoljećima. Ovoga časa nastoje uništiti hrvatsko narodno predstavničtvo i političku organizaciju, oko koje se okuplja čitav hrvatski narod. Da bi to postigao, pao je tako nizko, da zlostavlja i muči veliki broj Ijudi, kako bi iz njih izvukao izjave potrebne za obtužbu protiv dr. Vladka Mačeka, nasljednika Stjepana Radića i sadanjeg hrvatskog vođe, kojeg se diktatorski režim želi riešiti pod svaku cienu. Ti su ljudi bili batinani, tučeni vrećicama pieska, vješani o zidove, bodeni čavlima i iglama, prženi sviećama po čitavom golom tielu, itd. itd.

Gušenjem slobode tiska, zabranom prava slobodnog sastajanja, udruživanja i svake kritike režimskih organa, uzpostavom redarstvene svemoći, ukidanjem nezavisnog sudstva, ovaj režim onemogućio je svaku zakonsku obranu najosnovnijih ljudskih prava hrvatskog naroda.

Takvi postupci nisu nikada urodili željenim uspjehom. Postupci srbskih parlamentarnih stranaka (napose zločin od 20. lipnja 1928.) i neprikrivena namjera absolutističkog režima, razorili su svaku vezu —moralnu i političku— između Hrvatske i Srbije. Gaženjem moralnih i političkih obveza, preuzetih prema velevlastima, podpisnicama mirovnog ugovora, kao i prema hrvatskom narodu, svi predstavnici Srbije, bivši i sadašnji, izgubili su na povjerenju u tolikoj mjeri, da hrvatski narod ne može povjerovati njihovim budućim obećanjima, sve i kada bi ona bila izkrena.

Hrvatski narodni zastupnici, birani od hrvatskog naroda vjeruju, da pitanje izmežu Hrvatske i Srbije mogu riešiti mirnim putem i temeljito samo oni narodi, pred kojima se Srbija obvezala, 'da će izpuniti Saint Germainski ugovor.

Poviest nas uči, da gaženje ljudskih prava i podjarmljivanje naroda, ako ih se na vrieme ne ukine, uviek uzrokuju težke međunarodne zapletaje, koji u mnogim slučajevima imaju sudbonosne posljedice u međunarodnom životu.

Duboko sam uvjeren —završava dr. Krnjević svoju predstavku— da će Vaša Ekselencija napraviti važan korak u pravcu organiziranja europskog mira, ako se stavite na čelo podhvata velesila podpisnica Saint Germainskoga ugovora, da se rieši gore izneseno pitanje, jer će se na taj način osigurati mir u onom dielu Europe, u kome je vrenula izkra, koja je prouzročila svjetski rat, upravo radi nategnutih odnosa između naroda.

Molim V. E., da primi izraze mog dubokog poštovanja.

Podpis: Dr. Juraj Krnjević, glavni tajnik Hrvatskog narodnog zastupstva.

Na širokogrudni i rodoljubni rad dr. Jelića, ing. Kolusija i prof. Žuvanića, širen putem organizacije «Hrvatskog Domobrana», dr. Krnjević je odgovorio stranačkom uzkogrudnošću. Nije mi poznato, da li je to dr. Krnjević učinio javno, ali jest u brojnim pismima pripadnicima HSS u Južnoj Americi, s kojima je održavao redovito dopisivanje, ili im odgovarao na prigodna pisma. U tim pismima zauzimao je dr. Krnjević stav, da: «nema druge politike hrvatskog naroda, nego li je politika Stjepana Radiča, ni druge političke organizacije, nego li je Seljačka Stranka».

Za vrieme moga ondašnjeg boravka u Argentini bilo mi je poznato, da ne vlada jednodušnost u vodstvenim redovima hrvatske političke emigracije. Kasnije, prilikom moga susreta s dr. Brankom Jelićem u Beču, u ljetu 1932., saznao sam mnoge pojedinosti o nesklonom stavu dr. Krnjevića prema njemu i «Hrvatskom Domobranu».

Slučaj je htio, da su mi nakon mog povratka u Argentinu, 1947. godine, poslije izgubljenog hrvatskog obranbenog rata, stavljena na razpolaganje dva izvorna pisma dr. Krnjevića, čiji sadržaj osvjetljuje prilike onoga vremena. Pisma su vlastoručna, pa o njihovoj vjerodostojnosti nema dvojbe. Mislim, da objava njihova sadržaja nije ni danas suvišna.

Jedan od listova, pisan je u Ženevi dne 4. listopada 1931., na poslovnom papiru «CROATIA, Croatian Political Newspaper, 70 Route de Florissant». Upravljeno je Juri Staniću, bivšem predsjedniku Mjestne organizacije HSS u Vitini, Hercegovina, tada u Montevideu, Uruguay.

Stanić je u ono vrieme pristupio organizaciji «Hrvatskog Domobrana». Početkom lipnja 1931. ulazi u Privremeni, a 2. kolovoza biva Skupštinom biran u prvi odbor Uprave družtva, pod starješinstvom Nikole Antića i dostarješinom Stjepanom Katalinićem[7]. Tri tjedna poslije toga, Stanić se javlja dr. Krnjeviću, a ovaj mu obširno odgovara[8].

[1] Holjevac, nav. djelo, str. 196-198.

[2] Navedeno djelo, str. 209-210.

[3] Kako je meni rečeno prilikom moga boravka u Buenos Airesu 1930. godine, družtvo uzajamne pomoči, osnovano 1882. od Nikole Mihanovića. pretežno za njegove namještenike hrvatskog podrietla, zvalo se je «Sociedad Austro-Hungara de Socorros Mutuos», dakle austro-ugarsko družtvo uzajamne pomoći, prema državljanstvu članstva. Družtvo je imalo zajedničku zidanu grobnicu s istim uklesanim nadpisom. Poslije sloma Monarhije, družtvo je promienilo ime u «slavjansko», a kasnije, na pritisak poslanika Ive Grisogona, u «jugoslavensko». Rečeno mi je, da se od članova tražilo, da promiene i nadpis za grobnici, ali da su oni to odklonili. Jedan od njih komentirao je: «Žive su nas prevarili, ali mrtve, ne!»

[4] Za ilustraciju prilika donio je Kolusi u buletin «Croacia», broj Il., str. 24. fotografiju skupine Jugoslavena, koji su dne 1. prosinca 1930. sudjelovali na službenom Tedeumu u Buenos Airesu. Ukljutivši petero djece, na slici se može prebrojiti 40 osoba.

[5] Za vrieme Drugog svjetskog rata ovaj Dom pristupio je redovima partizanske Narodno-Oslobodilačke Borbe.

[6] Prve godine rada uzpostavljeni Ogranci nalazili su se: (a) u Brazilu: Sao Paulo, Belen, Villa Pompeia, Indianopolis, Sao Gaitano, Sao Bernardo, Ipiranga, Mooca; (b) u četvrtima i predgradima grada Buenos Airesa: Belgrano, Villa del Parque, Centro, Boedo, Boca, Florida, Morón. Piñeyro, Avellaneda (prvi osnovani Ogranak), Dock Sud i Villa Dominico: u toku organiziranja: Chacarita, Lanús; (c) u pokrajini Santa Fe: Rosario, Maizales, Arequito; u toku organiziranja: Villa Mugueta, Villa Constitución, Chabas, Chovet i Los Molinos; (d) u pokrajini Buenos Aires: Arias, Rancagua, Arroyo Dulce i El Socorro; u pripremanju, Todd. (Napomena: španjolsko ll odgovara hrvatskom lj, a ch hrvatskom č).

Podatci prema topografskom crtetu «Hrvatskog Domobrana», broj 52, od 12. 6. 1932., str. 17.

[7] «Hrvatski Domobran», br. 1 od 12. 6. 1931., str. 6, i br. 9, od 8. 8. 1931., str. 6.

[8] Neka mjesta iz pisma dr. Krnjevića bit će potrebno razjasniti. Takva mjesta označit tu brojevima, a razjašnjenje dati iza teksta obaju pisama dr. Krnjevića.

Dr. Vjekoslav Vrančić - Branili smo Državu