In memoriam Akademik Stjepan Babić (Oriovac, 29. XI. 1925. – Zagreb 27. VIII. 2021.)

 

Vedri duh hrvatskoga jezika

Akademik Stjepan Babić (Oriovac, 29. XI. 1925. – Zagreb 27. VIII. 2021.) ostavio je velik opus trajno utkan u jezičnu kulturu hrvatskoga naroda i slavističku literaturu. Surađivao je s vodećim svjetskim lingvistima svoga doba, uključujući naše jezikoslovce u egzilu

Tekst: Vesna Kukavica

Foto: Arhiva HMI

U Zagrebu je u 96. godini života umro jedan od najznačajnijih hrvatskih jezikoslovaca akademik Stjepan Babić, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Rodio se 29. XI. 1925. u Oriovcu, školujući se u rodnoj sredini, Osijeku i Zagrebu, a usavršavajući se diljem Europe. Redoviti je profesor čitav radni vijek na zagrebačkome Filozofskome fakultetu po obrani doktorata na matičnom sveučilištu, odgojivši naraštaje profesora hrvatskoga jezika. Od 1977. član je suradnik HAZU, a od 1991. redoviti član u Razredu za filološke znanosti. Bio je urednik časopisa Jezik od 1963., a od 1970. do 2005. glavni i odgovorni urednik, član Glavnoga odbora Matice hrvatske (od 1989.-1992.) te član Hrvatskoga filološkoga društva i njegova Predsjedništva. Od 1993. do 1997. bio je zastupnik Županijskoga doma Sabora Republike Hrvatske izabran u Brodsko-posavskoj županiji. Sudjelovao je kao poliglot eruditske naobrazbe na mnogim znanstvenim skupovima i slavističkim kongresima u zemlji i inozemstvu.

Nagrađen je najvišim znanstvenim i državnim nagradama RH: Nagradom Bartol Kašić za značajnu znanstvenu djelatnost područja društveno-humanističkih znanosti u sferi proučavanja hrvatskog književnog jezika (1991.), Redom Danice hrvatske s likom Ruđera Boškovića za osobite zasluge u znanosti (1995.), Spomenicom Domovinskog rata za svekoliki djelatni način (1995.), Spomenicom domovinske zahvalnosti za časnu i uzornu službu za razdoblje od pet godina (1995.), Redom Ante Starčevića (1996.) i Državnom nagradom za životno djelo (2004.).

Akademik Stjepan Babić bavio se prvenstveno problematikom suvremenoga hrvatskoga književnoga jezika, posebno tvorbe riječi. Potpuna njegova bibliografija obuhvaća više od tisuću bibliografskih jedinica. U doba Hrvatskog proljeća 1971., zajedno s akademicima Milanom Mogušem i Božidarom Finkom, izradio je Hrvatski pravopis koji je zbog političkih razloga nakon tiska bio uništen 1971., te je 1972. ponovno tiskan u Londonu, zbog čega je to prokrijumčareno djelo u povijest ušlo pod nazivom Londonac. U cijelosti je Hrvatski pravopis prvi put tiskan tek 1990., nakon čega je doživio više izdanja.

SINERGIJA FILOLOGA

U najizazovnijem razdoblju u razvoju hrvatskoga književnog jezika, ocjenjuju lingvisti, onom od završetka Drugoga svjetskog rata pa do proglašenja samostalne i suverene Republike Hrvatske jezikoslovac Stjepan Babić pokazao se na visini znanstvenog cilja vezanog uz normiranje i cjelovitiji opis hrvatskoga jezika. Više od drugih jezikoslovaca iz domovine, unatoč pogibelji, vraćao je ljudsko dostojanstvo progonjenim hrvatskim piscima u egzilu. Taj znanstvenik vedroga duha, bio je i hrabar i pošten čovjek pa je bez ikakvoga straha godinama surađivao s vodećim lingvistima svoga doba tijekom hladnoratovske podjele svijeta, uključujući hrvatske jezikoslovce u emigraciji koji su držali katedre na najprestižnijim sveučilištima na Zapadu od francuske Sorbone, raznih sveučilištā Njemačke, Švedske, Engleske, Kanade, SAD-a, Argentine, Venezuele do Australije na čijim su fakultetima predavali stručnjaci kao što su Branko Franolić, Vinko Grubišić, Anthony Knežević, Christopher Spalatin i Luka Budak, ali i svećenici jezikoslovci poput Karla Kosora, Jeronima Šetke, Gracijana Biršića i drugih. Upravo je Stjepan Babić stup jezikoslovne kroatistike, čijom se intelektualnom snagom vrlo rano sjedinila iseljena i domovinska Hrvatska već od kasnih sedamdesetih 20. stoljeća i to na onaj način na koji je Tuđman sjedinio hrvatsko političko biće uoči pada Berlinskoga zida. Akademik Babić je držao predavanjā, tiskao pravopisne i gramatičke priručnike među našim emigrantima i pisao članke za hrvatski tisak u egzilu od kultne Nikolićeve Hrvatske revije, argentinske Studie Croatice do Mirthovā i Jarebovā cijenjenog američkoga Journala of Croatian Studies, pišući o jezičnoj kulturi Hrvata (izvan ideološkog okvira okovanog tzv. hrvatskom šutnjom ) i hrabreći iseljeništvo u osnivanju centarā i katedri samosvojnog hrvatskoga jezika 1980-ih u Australiji i Kanadi, te ostalim iseljeničkim destinacijama u zapadnim demokracijama koje su željele svoju djecu poučavati materinski jezik, čije se ni ime u matičnoj zemlji nije smjelo izgovarati nego u varijantama dvočlanog jugoslavenskog naziva hrvatsko-srpski.  Suprotno tvrdnjama iz vremena komunističkog režima - velike opreke u stavovima i viđenjima razvoja hrvatskoga književnog jezika u drugoj polovici 20. stoljeća između domovinske i emigrantske jezikoslovne kroatistike i njezinih prvaka  nisu primijećene. Djelujući u sinergiji, unatoč stereotipu o tzv. ustaškim pravopiscima, spomenuti jezikoslovni kroatisti doživjeli su ostvarenje svoga životnoga sna usredotočenog na afirmaciju hrvatskoga jezika u domovini i međunarodnoj zajednici. Kod kuće zabranjeni primjerci Hrvatskoga pravopisa Babića, Finke i Moguša iz 1971. te Pregled gramatike hrvatskoga književnog jezika Stjepana Babića i Stjepka Težaka (1973.), objavljeni u nakladi londonske Kušanove Nove Hrvatske, doživjeli su više izdanja s tisućama primjeraka, stigavši u svaki hrvatski dom na slobodnome Zapadu, desetljeće ranije prije nego se pravopis hrvatskoga jezika smio naći na policama u Lijepoj Našoj. Početak 1970-ih prošloga stoljeća, nakon svih kušnji prouzrokovanih objavom Deklaracije kroz koje je prošao hrvatski jezik, donosi ipak novi pogled i jednu svježu snagu u borbi za očuvanje posebnosti hrvatskoga književnog jezika u čemu je uloga Stjepana Babića neprocjenjiva. Kruna Babićevih znanstvenih postignuća je Tvorba riječi u hrvatskom književnom jeziku (1986.), koja izlazi kao kapitalni projekt tzv. velike Akademijine gramatike hrvatskoga jezika, pored Sintakse hrvatskoga književnoga jezika Radoslava Katičića, dok je na planu jezične leksikografije počelo izdavanje Rječnika hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do Ivana Gorana Kovačića Julija Benešića. U finalu tog Akademijina pothvata izlazi i prva cjelovita hrvatska fonetika, odnosno Povijesni pregled, glasova i oblika hrvatskog književnog jezika Stjepana Babića i Ive Škarića sa suradnicima (1991.).

LEKSIKOLOŠKO BLAGO

Babić je objavio, uz kapitalne filološke knjige, više stotina članaka i rasprava u kroatističkim i slavističkim časopisima i zbornicima, domaćima i stranima, uglavnom o pitanjima suvremenoga hrvatskog jezika i pravopisa, ali i iz jezične povijesti. Pisao je i o hrvatskoj književnosti i priređivao izdanja starijih slavonskih pisaca. Profesor Stjepan Babić surađivao je s Hrvatskom maticom iseljenika u časopisu Matica, kao i Hrvatskom iseljeničkom zborniku s vrijednim filološkim prilozima. Kao pisac udžbenika i priručnika Stjepan Babić trajno je zadužio mnoge naraštaje i neizbrisivo obilježio hrvatsku jezičnu kulturu.