Studia Croatica: 16 August Šenoa

16 August Šenoa - Zlatarovo zlato

XVI.

Hrvati dobiše bana. Nadvojvoda Ernest teško se bio odlučio da povrati kraljevini staru ovu čast, misleći da je već hora dospjela gdje bi zemljom mogao zavladati general, koji da se samo zakune kralju a ne narodu. Nu kako god je stališima bilo dogorjelo do nokata od teške turske sile, nisu oni zaboravili svojega staroga prava. Ali mudri dvoranin Drašković sklonu svoga gospodara da dade Hrvatskoj glavara po starom običaju, primijetiv »da se može za bana postaviti čovjek pouzdan, poslušan, koji neće nego vršiti volju prejasnoga principa.« Najednoč puče po kraljevini glas da je postao banom kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije velemožni gospodin barun Krsto Ungnad od Sonneka i Celja, general i komornik njegove cesarske i kraljevske svjetlosti. Svijet se je tomu vrlo čudio. Za Ungnada malo je tko čuo bio, o njem baš nije nitko ni mislio, ta nije se u Hrvatskoj ni znalo kakav je to čovjek. Po porijeklu svome bijaše Štajerac, čovjek tuđe krvi, nije se dakle bilo bojati da će njegovo srce planuti za staro hrvatsko pravo. Nu Ungnadi imađahu imanja i s ovoga kraja Sutle već od davnih vremena, bijahu i inartikulirati. Hrvati ne mogahu dakle reći da im se po formi nameće stranac za bana. K tomu bijahu Bakači veliki prijatelji Ungnadovaca. Krsto sam ne bijaše nego vojnik - general. Veći dio svoga vijeka probavio on van Hrvatske na konju ili pod šatorom. Ne mareći nego za vojnički red i posluh, slabo je znao za sloboštine i artikule kraljevine, već samo za volju prejasnoga principa, a drugoga zakona nije ni trebalo. Bio je i udovac, njegove kćeri živjele su u Kranjskoj kod rodbine, a on obilazio po komandi svijet, jurišao i uzmicao, pio i kockao se. Godine 1578. bijaše zapovjednikom carske posade u Jegru. Tu je sjedio i dangubio loveći ribe i tukući šljuke. Čudno su gledali Hrvati kad dočuše kakav im se namjenjuje ban, čudnije gledao sam Ungnad, ta ni u snu nije se on nadao bio takvoj časti. Ostavi dakle kocke i vino, šljuke i ribe i pođe veseo put Hrvatske. Hrvati pako rekoše hvala bogu, ne pitajući kakav je, već samo da je ban.

Na dan svete Agate, djevice i mučenice, to jest na peti dan mjeseca veljače 1578. bude u plemeniti varoš na »grčkih goricah« uročen glavni zbor gospode i plemstva cijele kraljevine, da se uvede po starom, svečanom običaju novi »dugo i željno očekivani« ban. Već bjehu u Zagreb stigli carski komisari, nadbiskup Đuro Drašković i velemožni gospodin Kristofor Kinigsberg. Velikaši i manje plemstvo kupilo se jatomice. Poslanici županija i gradova dobrzali pod svojim starim zastavama, a bansko konjaništvo razapelo šatore svoje na trgu tridesetnice ili »Harmici«. Novi biskup Ivan Moslavački častio je dan na dan plemstvo. Mudri Drašković bio je vedar i veseo, dokazivajući najopornijim velikašima da je sada sve lijepo i dobro i da sloboštine plemstva stoje na tvrđem temelju negoli crkva Sv. Kralja. Novi gospodin ban da je i sam velikaš hrvatski koji će znati braniti prava domovine, a ostale dostojanstvenike neka po volji bira sabor, jer da je tvrda volja prejasnoga principa Ernesta i Karla da se stališima u svemu sačuva njihovo pravo. Pilo se, jelo se, pjevalo se; sve bilo vedro, veselo, svuda se čulo »Vivat banus!« Premda je zima bila ljuta da su sve ledene svijeće visile o zagrebačkim krovovima, znojio se varoški sudac trbušasti Ivan Teletić kao u vrijeme žetve. Kraljevski grad Zagreb morao je »po privilegiju« zlatne bule svakomu novomu banu dati pečena vola i dosta kruha. Kupio je dakle brižni sudac od Mate Vernića rogata orijaša za sedam ugarskih forinti i šezdeset i dva dinara i naručio kod majstora Nike Tihodića kruha za sedamdeset i osam dinara. Trebalo popraviti gradsku zastavu, trebalo pofarbati žezlo gradskoga suca, pa onda pozlatiti gradske ključe što će se iznijeti pred bana, trebalo popraviti gradske lumbarde i novu peć staviti u općinsku kuću gdje će ban stanovati. Nu bilo je posla na sve kraje, a sve, sve je to spalo na jadnoga suca. »I bit će i više toga«, reče sudac, »ban ne ima šupljega dinara, a vojska mu je gladna i žedna. Mora se namaknuti hrane, ta zlatna bula tako kaže, pa onda ne valja skupariti i zamjeriti se novomu banu, jer može biti gradu od velike pomoći.« Gospodin sudac nije jeo ni pio od same brige. Ali i varoški notar Niko Kaptolović znojio se nemilo. Zavukao se u svoju sobicu i zaključao za sobom vrata, da isteše latinsku oraciju^* kojom će pozdraviti gospodina bana. Četiri puna lista bio je sitno ispisao pa tekar oraciji gotova glava, a retorički rep? Uh! Razgrizao je bio dva pera, a nema svetoga duha! Napokon mu prikrpa rep gospodin kapelan Šalković. Nu nije samo on trošio mastilo u slavu baruna od Sonneka. Prečasni gospodin kanonik Đuro Wyrffel proslavio je neznana djela gospodina Ungnada slavospjevom od devedeset safičkih stihova.

http://www.studiacroatica.org/zlato/16zlato.htm