Čudnovate zgode šegrta Hlapića - Ivana Brlić - Mažuranić
07 - ŠESTI DAN PUTOVANJA
I. Mali postolar i prosjakinja Jana
U prvu zoru ustane Hlapić sa zapećka, jer je znao da ga zanat čeka. No otac i mati Miškova već su bili napolju u poslu. Nitko ne može ranije od seljaka ustati.
Hlapić, dakle, siđe sa zapećka, pljesne rukama i vikne djeci.
"Opanke amo, nema spavanja!"
Djeca sađu sa zapećka. Svi su bili kuštravi i topli kao ptići iz gnijezda.
Začas ležala je pred Hlapićem cijela hrpa opanaka.
"Valja dobro raditi", pomisli Hlapić.
Sunce se diglo. Pred kućom u hladu smjesti se Hlapić sa svojim zanatom.
I kako je počeo raditi, nije više ni na šta mislio nego na svoj posao.
Gita nije rado ni gledala gdje se šta ozbiljno radi, pa je zato odmah ostavila Hlapića i otišla sa seoskim djevojčicama da preskakuju platno što su ga bijelile žene na travi. Dakako da je Gita skakala bolje negoli druge djevojčice kad u cirkusu ionako nije ništa drugo radila! Preskočila je tri reda platna i pala susjedi na platno. No srećom nije bilo susjede kod kuće da to vidi.
Hlapić je dakle radio, a Gita se igrala.
Selom je prolazila prosjakinja Jana.
Kad je došla do Hlapića, začudi se ona kakav li je malen opančar u visokim čizmama otvorio zanat u selu.
Onda upita prosjakinja Jana Hlapića.
"A bi li ti staroj siroti pokrpao opanke?"
"Kako ne bih, mene ionako šalje car da idem po ovoj zemlji, pa gdje treba pomoći, da tamo pomognem", odgovori Hlapić.
"Ako je tako, onda bi trebalo da vas više takvih prolazi po ovoj zemlji", odvrati prosjakinja.
"Tražili su više takvih, ali nije nitko htio da ide za tim poslom, osim šegrta Hlapića. A to sam ja."
Dakako da sve to nije bilo istina. Ali je izgledalo kao istina, pa se stara prosjakinja nasmijala.
Onda Hlapić uze krpati opanke stare Jane.
A Jana je sjedjela i pripovijedala Hlapiću sve što je u tri sela bilo, jer je ona išla od sela do sela.
"Sinko, putuj samo po danu", rekla je ona kad joj Hlapić reče da će još danas dalje. "Prošle noći dogodila se nesreća u šumi iza sela. Orobili su čovjeka koji je išao s kolima i s robom na sajam. Nitko ne zna je li živ ili mrtav onaj čovjek, a zlikovci su pobjegli s kolima."
To nije bilo Hlapiću milo. Tko god putuje, ne voli slušati da se putnicima dogodila nesreća. Ali tako je pripovijedala stara Jana. A sve što je Jana pripovijedala bila je prava istina, jer je ona svuda prolazila i sve znala.
II. Na sajmu
Kad je prošlo podne, reče Hlapić Giti:
"Vrijeme je da idemo. Još je dalek put pred nama. Moramo potražiti tvoga gospodara."
"Hlapiću", reče Gita, "ja sam se predomislila. Ja ne idem više k mojemu gospodaru."
Kad je Hlapić to čuo, obradovao se kao još nikada na svom putu. On je doduše znao da će to za njega biti veća briga, no barem neće biti sam na putu.
Zatim se Gita i Hlapić oprostiše s Miškom i njegovim bratom i zahvališe njihovim roditeljima, pa odoše dalje na put.
Išli su dobro i oštro te su naskoro stigli u jedan veliki grad.
Taj je grad bio tako velik da je imao jednu veliku crkvu s dva tornja i deset malih crkvi s jednim tornjem. Imao je taj grad stotinu ulica, a u svakoj ulici vrvjeli su ljudi kao mravi. Svaka je ulica imala po četiri ugla, a na svakom uglu stajala su dva stražara.
Tako je velik bio taj grad.
Ali Hlapić i Gita nijesu trebali da prođu svih stotinu ulica, nego samo jednu, jer su odmah došli na jedan vrlo velik trg.
Na toj je pijaci baš bio sajam.
Na sajmu je bilo dvije stotine šatora malenih i velikih. Prodavali su se crveni rupci i crni kaputi, plavi lonci i žute dinje.
Udarali su bubnjevi i fućkale su fućkalice, jer se prodavalo i mnogo igračaka.
"Aj! Kako je tu sve lijepo i veselo!" reče Gita. "Ostanimo malo ovdje!"
"Eto ti ga na!" pomisli Hlapić. "Ja sam znao da će ona to reći čim vidi sajam."
Nije htio uvrijediti Gitu pa reče glasno:
"Ne bi bilo pametno da ostanemo na sajmu."
"A zašto ne?" upita Gita.
"Zato što bi ovdje mogao biti majstor Mrkonja. On dosada nije nikad išao na sajmove. No upravo nekoliko dana prije nego sam otišao, rekao je: "Kad bude prvi sajam, ići ću na njega. Valjda nije za mene samo nesreća na sajmu."
"A zašto bi bila na sajmu nesreća za njega?" upita Gita.
"To ne znam, ali on je uvijek govorio da je od sajma sve zlo njegovo."
Nato reče Hlapić:
"Nije pametno da ostanemo. Mogao bi ovdje biti majstor Mrkonja. A mogao bi ovdje biti i crni čovjek. A možda je ovdje i tvoj gospodar s cirkusom."
Gita se na to rasrdila i rekla:
"A zašto bi svi oni baš ovdje bili?"
"Zato što ovdje ima puno ljudi - a gdje ima toliko ljudi, tamo bi mogao svatko biti", odvrati Hlapić.
"To nije istina", odgovori Gita. "U Beču ima još više ljudi negoli ovdje, pa ipak majstor Mrkonja i crni čovjek nijesu u Beču."
Hlapić nije znao govoriti toliko koliko Gita, zato se nije htio dalje prepirati.
I tako oni ostadoše na sajmu.
Je li to bilo pametno ili nije, vidjet će se istom uveče. Na sajmu svi ljudi tako halabuče da nitko nema po danu vremena misliti na ono što će biti uveče.
III. Dva košarača
Zasada je Giti i Hlapiću bilo dakako vrlo lijepo i zabavno na sajmu.
Došli su najprije do jednoga mjesta gdje se još jače vikalo nego drugdje po sajmu.
Tamo su bila dva košarača.
Jedan je košarač imao velik šator plave i bijele boje. Pod šatorom stajali su redovi košara žutih kao zlato. A gore su visjeli na konopcima redovi košara crvenih i plavih, malih i velikih, i šarenih i pozlaćenih. A upravo u sredini visio je velik krasan koš.
"Ovamo! Ovamo!" vikao je košarač pod šatorom. "Košare! Košare! Zlatom pletene! Svilom vezene!"
I kupci su dolazili pod njegov šator kao pčele, jer kupci najviše trče onamo gdje je najveća vika i pozlaćena roba.
A nedaleko sjedio je na zemlji drugi košarač. Bio je siromah i nije imao šatora. Sjedio je na vreći, a oko njega stajalo samo desetak prostih i sivih košara, jer drugih nije imao. On je šutio, jer nije znao da se hvali. A kod kuće je imao mnogo gladne djece, pa je bio žalostan što nitko ne kupuje njegovu robu.
Kad god bi se koja žena približila da pogleda siromahove košare, počeo je onaj košarač pod šatorom vikati:
"Ostavi tu robu! Ovamo, ovamo! Ne kupuj sa zemlje košara! Smijat će ti se susjeda da si na smeću našla robu. Ovdje je kod mene zlato!"
I svi su ostavljali siromaha pa išli pod šator kupovati robu.
Gita i Hlapić dugo su gledali što to biva. Gita je imala dobro srce, a još bolji jezik pa reče:
"Da hoće grom da udari u taj njegov šator pa da ga poklopi taj veliki koš!"
Baš u to vrijeme dolazilo je opet mnogo žena prema košaračima da kupuju robu.
Već izdaleka stade vikati onaj ispod šatora:
"Ovamo! Ovamo! Tu su košare kao zlatne jabuke!" i počeo je rukom njihati i tresti košare nad svojom glavom.
"Hlapiću!" najedanput reče Gita, "ja sam se nešto dosjetila! Brže, Hlapiću, daj mi tvoj nož. O! To će biti smiješno!"
I Gita sama turne ruku u Hlapićevu torbu i izvadi nož. Onda kao vjeverica potrči i sakrije se iza šatora.
"Što će to sada biti", pomisli Hlapić.
Ali da vidiš!
Baš kad su žene došle do šatora da kupuju košare, dogodi se nešto takva da su svi koji su tamo stajali htjeli popucati od smijeha!
Iznenada naime počele su padati kao kiša košare koje su visjele nad onim košaračem u šatoru.
Najprije jedna, pa onda četiri, pa deset! Tok! tok! tok! padale su košare i zlatne i bijele i plave i šarene.
To je pukao konopac na kojem su visjele košare!
"Uf! uf!" vikao je košarač i branio se rukama i nogama kao bijesna osa.
Ali uto - naopako! - pukne i drugi konopac!
Iznova se spuste košare! Tok! tok! tok! udarale su košare po glavi i po leđima košarača. A on je mahao, i skakao i vikao - tako dugo dok nije i on pao.
Sad da vidiš! Valja se košarač među košarama i sve viče i kriješti!
"Uf! uf!" hoće da se iskoprca.
Ali uto "bum!" Srušio se i veliki koš pa poklopio košarača! I nije ga više bilo vidjeti! Samo su ruke i noge virile iz koša. Košarice su letjele na sve strane, gdje se on valjao pod košem i mahao rukama i nogama!
Svi su se smijali kao pomamni i nitko nije znao kako se to dogodilo.
Iza šatora čučala je Gita i gledala kroz jednu rupicu u platnu pa se smijala.
Smijala se većma nego drugi zato jer je ona prerezala Hlapićevim nožem iza šatora krajeve oba konopca. Do nje čučao je Hlapić i gledao kroz rupicu.
On je odmah znao čim su košare počele padati da je to Gitin posao, pa je dotrčao za šator.
Hlapić doduše ne bi nikada učinio ovo što je Gita učinila. Ali sada kad je kroz rupicu gledao kako se valja košarač kao velik crn kukac među žutim košarama - sad se Hlapić počeo tako smijati da mu je torba poskakivala na leđima. A Gita je držala usta rukom samo da ne vrišti od smijeha.
"Ali sad bježimo da nas ne opazi!" reče Gita. "Dok se on valja, prodavat ćemo mi košare onoga siromaha."
Gita potrči do onoga siromašnog košarača i reče:
"Ako vam je pravo, prodat ću ja vašu robu."
I odmah pograbi Gita limeni tanjur koji je siromašni košarač pripravio za novce. Tanjur je bio još prazan.
Gita počne udarati komadom drveta u tanjur i počne vikati:
"Košare! Košare!"
A ona podigne jednu košaru na rame i metne na nju papigu. Papiga je s Gitom kriještala:
"Košare! Košare!" Gita je lupala u tanjur iz svih sila.
I odmah je došlo puno ljudi i žena. Čim je oko košara počela kriještati papiga i bubnjati limeni tanjur, odmah su svi opazili da su te sive košare i bolje i čvršće negoli one pozlaćene. Tako biva na sajmu a i drugdje.
Svi su sada počeli kupovati košaru za košarom od siromaha.
Još nije bijesni košarač pod šatorom pravo ni izvukao svoju crvenu glavu ispod velikog koša, a Gita i Hlapić već su prodali sve siromahove košare.
Siromah se čudio, radovao i smijao od sreće. On je mislio da je Gita sa svojom lijepom svijetlom kosom s neba pala da mu pomogne.
Kad su bile košare rasprodane, istrese Gita sav novac u limeni tanjur i pruži ga siromahu košaraču. O, kako im je on hvalio! Košarač im nato još ponudi da odu s njim u njegov siromašni stan i da tamo prenoće. Ali Hlapić i Gita htjeli su još da vide sajam, zato zahvališe košaraču na njegovoj ponudi.
A Hlapić reče:
"Hajdemo sad dalje da nas ne uhvati onaj ispod koša."
I Hlapić i Gita odoše. Nitko ih više ne bi našao među tolikim ljudima.
A siromah košarač sjedne i izbroji krajcare u limenom tanjuru. Bilo je upravo šezdeset kruna.
"E, kad su tako dobra ta djeca, neka ih sreća prati", reče on sam u sebi.
Da je znao siromah košarač kakvo zlo još danas čeka Hlapića i Gitu, sigurno bi ih odveo u svoj siromašni stan da ih očuva.
IV. Na vrtuljku
Već su svi prodavači promukli od vike - a to je na sajmu znak da je večer blizu.
Hlapić i Gita došli su u to vrijeme na ono mjesto sajma gdje se okreću vrtuljci i gdje pucaju male puške.
Tamo je najveselije zato jer tko god se jedanput okrene na vrtuljku, tomu se zavrti u glavi i on zaboravi na sve brige.
Svi su se vrtuljci okretali, samo je jedan stajao.
A baš taj bio je najljepši, jer je imao hiljadu malih zvončića i sav je bio srebren.
Ali gospodaru toga vrtuljka utekle su dvije sluge. Jedan od njih morao bi prodavati karte za vrtuljak, a drugi bi morao zvati ljude na vrtuljak, jahati na drvenim konjima i labudovima, te pokazivati svakojake vještine. A obojica se moraju neprestano vrtjeti na vrtuljku.
Dakako da gospodar to nije mogao sam obavljati, jer je bio vrlo debeo pa bi mu pozlilo.
"To je dobro!" reče Gita. "Mi ćemo mu se ponuditi za taj posao pa ćemo dobiti večeru i noćište."
Oni se dakle ponude gospodaru vrtuljka. Kad je gospodar vidio zelene hlače i sjajnu kapu Hlapićevu i kad je opazio papigu i srebrnu suknjicu Gitinu, obradovao se vrlo. Oni su izgledali kao da su se upravo za vrtuljak obukli. Odmah ih je primio u službu.
Gospodar ode unutra i navije stroj. Hlapić i Gita sjednu svaki na jednoga konja. Trublja zatrubi: tra! tra! - i za jedan čas zavrti se srebrni vrtuljak i zazvone svi zvonci - hiljadu zvonaca! To je bila radost! Gita je stajala na konju, mahala rukama i nagibala se desno i lijevo, a Hlapić je vikao: "Samo dvije krune!" A vrtuljak se okretao s njima da je sve sijevalo.
Ljudi su ostavili druge vrtuljke i svi su došli na ovoga, jer takve lijepe djevojčice i tako šarenog sluge u čizmama nije bilo nigdje.
To je trajalo kasno u noć. Sve veselije bivalo je na vrtuljku, a najveseliji je bio gospodar koji je nabrao punu vreću novaca.
Hlapić mu je neprestano nosio pune tanjure kruna.
Toliko koliko se Hlapić toga dana vozio na vrtuljku, sigurno se još nijedan postolarski šegrt nije vozio. To bi jedva i kalfa mogao da naplati.
Samo je Bundaš sjedio i gledao za vrtuljkom i čudio se što li je Hlapiću palo na pamet da se toliko okreće?
Bilo je već jako kasno. Ali dok se vrtuljak okreće, ne može nitko znati koliko je sati.
Zato se Hlapić i Gita začudiše kad je stroj iznenada stao i gospodar viknuo debelim glasom ljudima:
"Hvala lijepa. Jedanaest je sati! Sjutra ćemo dalje!
Ljudi se raziđoše, a gospodar vrtuljka donese velike plahte. Gita, Hlapić i on zamotaše cijeli vrtuljak u plahte. Sad se nije vidjelo ni tisuću zvonaca, ni srebro, ni konji, ni labudovi, nego je vrtuljak bio kao velika siva gljiva.
Onda gospodar odvede Gitu i Hlapića pod jedan šator gdje se prodavalo jelo.
Već je bilo prazno na sajmu. Samo još nekoliko ljudi s dugim brkovima sjedjelo je pod tim šatorima.
Giti i Hlapiću već nije bilo tako lijepo na sajmu kao po danu.
Gospodar vrtuljka naruči večeru, pa onda Gita, Hlapić i Bundaš večerahu. Svi su šutjeli, jer su bili umorni i nekako neveseli.
Kad su bili gotovi s večerom, ustane gospodar, plati večeru, i oni pođoše natrag do vrtuljka.
Kad su došli tamo, reče gospodar:
"Sad zbogom, djeco; hvala vam!"
Hlapić i Gita začude se i uplaše. Oni su mislili, da će ih gospodar vrtuljka primiti na konak.
Hlapić to reče gospodaru.
Gospodar odgovori da je unutra u vrtuljku samo jedan krevet za njega i da nema mjesta za njih.
To je bila istina, jer je gospodar bio tako debeo da je jedva mogao unutra kraj stroja spavati.
"A kraj konja i labudova ne dam spavati", reče gospodar kratko. Zatim još reče:
"Nije zima napolju, a pijaca je velika. Možete spavati gdje god hoćete. Zbogom! Laku noć!"
Nato odgrne gospodar malo plahtu s vrtuljka, uvuče se unutra i nije ga više bilo.
A Gita, Hlapić, Bundaš i papiga ostadoše u mraku, u noći, sami samcati na velikoj pijaci.
Nigdje nije bilo nikoga samo mrak.
Iz svih se šatora čulo samo hrkanje trgovaca koji su spavali kraj svoje robe.
To je bilo doista žalosno i neugodno. Grad je bio tako velik - imao je sto ulica, a u svakoj ulici stotinu kuća, pa ipak su Hlapić i Gita stajali pod vedrim nebom i znali su da ne mogu nigdje pokucati i da noćas nemaju noćišta.
V. Bez krova
Hlapić pogleda Gitu. Kroz mrak je nije mogao dobro vidjeti, no ipak opazi da je ona spustila glavu i počela gladiti svoju plavu suknjicu.
Hlapić je dobro znao da je to znak da će Gita proplakati, a to on nije mogao da gleda. Zato reče veselo:
"Ne boj se ništa! Toplo je i tiho vrijeme. Spavat ćemo napolju. Imat ćemo bar dosta uzduha ako i ne otvorimo prozore." Tako se šalio Hlapić, a onda reče:
"Hajde da nađemo mjesto."
Odmah kraj vrtuljka ležale su prazne vreće i krpe u kojima su trgovci dovezli robu. Hlapić je to upamtio. On odvede sada Gitu onamo. Vidjelo se nije gotovo ništa, pa su tapali po mraku.
"O, da smo bar otišli s košaračem k njegovoj kućici!" uzdahne Gita.
"Onda se ne bismo vozili na vrtuljku", reče Hlapić - i oboje se razveseliše kad su se sjetili kako je lijepo bilo dok su zvonili zvonci i dok se kretao vrtuljak.
Zatim Hlapić napipa u mraku vreće i krpe i namjesti ih kako je bolje mogao.
"Eto vidiš", reče on Giti, "spavat ćeš kao graškova kraljevna."
Gita je smjestila svoju papigu kraj sebe i legla na svoj ležaj.
A Hlapić i Bundaš legoše jedan do drugoga na golu zemlju.
Bundaš je tiho i tužno cvilio - ne radi sebe, jer je on uvijek na zemlji spavao - nego radi Hlapića.
Sve je bilo tako tužno da su Gita i Hlapić morali nešto razgovarati.
"A kakva je to bila graškova kraljevna?" upita Gita.
Ona je rado slušala priče o kraljevnama i po danu kad je sunce sjalo - a kamoli ne sada kad je sve bilo tako žalosno oko nje!
"To je bila kraljevna koja je zalutala i došla u neki zlatni dvor", počne pripovijedati Hlapić. "Dvor je bio sav zlatan, pače stube i pragovi bili su od suha zlata. Ali u dvoru je živjela jedna stara kraljica, koja nije nikomu vjerovala. Ta stara kraljica nije dakle vjerovala da je prava kraljevna k njoj zalutala. Zato ona metne u krevet kraljevne jedno zrno graška, a na nj tri slamnjače i devet blazina. 'Osjeti li grašak preko tri slamnjače i devet blazina onda ću znati da je prava kraljevna', reče stara kraljica. Drugi dan ujutro upita stara kraljica kraljevnu kako je spavala. 'O', začne plakati kraljevna, 'mučila sam se cijelu noć i puna sam modrica. Bilo je čitavo tvrdo brdo u mom krevetu.' Sad je stara kraljica bila sigurna da je to prava kraljevna. Samo prava kraljevna može biti tako nježna da osjeti grašak kroz devet blazina kao brdo. I poklonila je kraljica kraljevnoj svoj kraljevski plašt i svoju zlatnu krunu, jer je ona bila već stara pa ju je boljela glava od samoga kraljevanja."
Tako je pripovijedao Hlapić. A to je bila vrlo lijepa i vesela pripovijest. U njoj ima toliko blazina i zlatan dvor da su Hlapić i Gita nakon te pripovijesti mnogo veselije zaspali na tvrdoj zemlji i pod vedrim nebom.
Bila je upravo ponoć kad su zaspali. Tako se svršio šesti dan Hlapićeva putovanja.
Sada dolazi sedma noć Hlapićeva putovanja. Sve što se u toj noći dogodilo pričinja se kao pravo čudo. No čuda ima svuda na svijetu i svi ljudi zajedno ne bi mogli izmisliti tolika čudesa koliko ih se svaki dan na svijetu događa. Pa tako je i Hlapić na svom putu po bijelom svijetu doživio te noći mnogo čuda i mnoge neobične i pogibeljne zgode.
Ali zato ipak neka nitko ne bude u preveliku strahu. Hlapić je tako malen i tako dobar da će valjda srećno izbjeći svakoj pogibli.
No comments:
Post a Comment