Sunday 2 July 2017

04 - TREĆI DAN PUTOVANJA - Čudnovate zgode šegrta Hlapića - Ivana Brlić - Mažuranić

Čudnovate zgode šegrta Hlapića - Ivana Brlić - Mažuranić
04 - TREĆI DAN PUTOVANJA


I. Velika žalost

Tako su spavali pod mostom Bundaš, Hlapić i onaj čovjek u crnoj kabanici. U noći je najedanput Bundaš počeo mrmljati i lajati. Hlapić je bio jako dremovan, pa zagrli Bundaša još jače i reče:

"Šuti Bundaš!" Bundaš je nato zašutio i oni su dalje spavali.

Kad je već bio dan, probudi se Hlapić. Odmah je vidio da onoga čovjeka u crnoj kabanici više nema. Otišao je dok je Hlapić spavao. Hlapiću to baš nije žao bilo. On veselo ustane i htjede da obuje svoje čizme.

No što je Hlapić sada vidio, bilo je strašno! Nema njegovih čizmica. Nema ih niti na slami, niti pod slamom. Nigdje ih nema! Nema ih, pa nema! Odnio ih onaj čovjek.

"O Bože moj!" uzdahnuo je Hlapić kad je vidio da nema čizmica. Od žalosti je sklopio ruke i ostao jedan čas zamišljen.

Svako bi dijete plakalo da mu tko ukrade tako lijepe čizmice. Dakako da bi plakalo svako dijete da ostane boso na veliku putu!

No Hlapić nije plakao. On je jedan čas razmišljao, a onda je skočio na noge, zovnuo Bundaša i rekao:

"Hajdemo, Bundašu, tražiti onoga čovjeka. Mi ćemo ga naći makar ga tražili deset godina i dobit ćemo čizme, pa da ih je objesio u sam carski dimnjak!"

Tako je Hlapić pošao bos dalje na put da traži svoje čizmice.

To je bio početak njegovih najčudnijih doživljaja. Nije bio lak posao tražiti sada čizme. Ta zemlja je jako velika pa je na njoj puno takvih mjesta na koja je mogao crni čovjek sakriti čizme.


II. Djevojčica na putu

Išao je tako Hlapić, išao po cesti i razmišljao je tako kao da ide u četvrti razred pučke škole. Ali on nije išao u školu, nego je išao po svijetu tražiti svoje čizmice, a to je gotovo još i teže.

Kad je Hlapić tako hodao već pô sata, opazi pred sobom na cesti jednu lijepu malu djevojčicu.

Djevojčica je imala spuštene kose, a na ramenu je nosila malu zelenu papigu. Išla je brzo, jer je i ona putovala. Zato je nosila u ruci svežanj povezan u crvenom rupcu. U svežnju su bile njezine haljine i rubenine, pa druge stvari.

Ta je djevojčica bila iz jednoga cirkusa, a zvala se Gita. To je malo čudno ime, ali u cirkusu ima mnogo čudnih stvari.

Hlapiću se Gita već izdaleka činila vrlo lijepa, jer je imala plavu opravicu sa srebrnom vrpcom opšivenu. Opravica je doduše bila dosta poderana, ali ništa zato! Gita je imala i bijele cipele sa zlatnom kopčom. I cipele su bile dosta stare i pokrpane, ali i opet ništa zato! Gita se Hlapiću ipak jako lijepa učinila, pa se požurio da je stigne.

"Dobro jutro!" reče Hlapić kad je došao do Gite. Ali pomislite kako li se začudio kad mjesto Gite odgovori njezina papiga:

"Dobro jutro! Dobro jutro! Dobro jutro!"

Tri puta rekla je papiga "dobro jutro". Bila je tako brbljava da bi osam dana neprestano govorila "dobro jutro" da je nije Gita primila za kljun. Zatim počnu Gita i Hlapić razgovarati.

Gita je Hlapiću pripovijedala da ju je njezin gospodar ostavio u jednom selu jer je bila bolesna. Gospodar je otišao s cirkusom dalje preko dva sela i jednoga grada u treće selo i rekao je Giti da dođe.

"Sada putujem pješice u treće selo", reče Gita. "To je vrlo daleko i dosadno."

"I ja putujem", reče Hlapić, "hajdemo zajedno."

"Hajdemo", reče Gita. "Ja sam vrlo žalosna. Jutros mi je netko ukrao na cesti škatulju dok sam išla na zdenac da se napijem vode. U škatulji sam imala svašta, i moje zlatne naušnice bile su unutra."

"A meni je netko ukrao čizmice", reče Hlapić. "Nemoj se žalostiti. Naći ćemo i naušnice i čizmice. Hajdemo samo dalje."

"Hajdemo", reče opet Gita, "ali sam jako gladna!"

"Bože moj", mislio je Hlapić, "teško je s djevojčicama! Malo prije bila je žalosna, a sada je opet gladna."

Ipak se Gita sve većma sviđala Hlapiću, pa zato reče on naglas:

"Naći ćemo već u selu posla, pa onda nećemo biti gladni. A kakav posao ti umiješ raditi, da se možemo ponuditi kakvom seljaku u službu?"

To je pitao Hlapić, a Gita odgovori ponosno:

"O, ja znadem svašta! Znam jahati, znam stajati na konju, znam skakati kroz obruč, znam se loptati s dvanaest jabuka najedanput, mogu gristi najdeblju staklenu čašu, a i pojesti je i još svašta takva znam što se radi u cirkusu."

Sada se Hlapić počeo tako jako smijati da vi sebi to ne možete zamisliti! Tako se smijao da mu je s glave kapa pala.

"Ovo sve što ti znaš neće nam baš mnogo koristiti u nijednoj službi. Ako se budeš loptala s jabukama, pa grizla i gutala čaše, onda te neće nijedan seljak u službu primiti!" rekao je Hlapić.

Gita se na to rasrdila. Ali Hlapić joj dade posljednji komadić kruha iz torbe, a zatim pođu svi skupa dalje na put da traže posla u selu. S jedne strane išao je Hlapić, a s druge Gita, a u sredini Bundaš. Giti na ramenu bila je papiga. To je bilo vrlo šareno i čudno društvo na cesti.


III. Na sjenokoši

Hlapić je tako lijepo zviždao putem da su vi skupa stupali oštro i brzo kao vojnici. Zato su brzo i došli u prvo selo.

Tamo je jedan gospodar kosio sijeno i imao mnogo težaka.

Hlapić priđe gospodaru i upita ga:

"Trebate li dobrih težaka?"

Gospodar se začudi, jer su Hlapić i Gita bili tako maleni i šareni, i jer su imali papigu i psa.

"A zašto ste vi dobri težaci?" upita ih gospodar.

"Zato jer ništa ne znamo, a rado bismo sve naučili", odgovorio je Hlapić.

Gospodaru se svidio taj odgovor i premda još nije imao takvih težaka, kao što su bili Gita i Hlapić, to ih je ipak primio u posao i rekao im da prevrću pokošenu travu. On je imao mnogo težaka da što brže posuši sijeno.

Težaci su baš jeli zajutrak, pa su dali Giti i Hlapiću slanine i kruha.

A kad su se najeli, odu svi na posao. Papigu i svoj svežanj metnula je Gita na jednu granu.

Hlapić i Gita dobili su u ruke velike drvene vile i morali su okretati sijeno i slagati ga na kupove.

Hlapić je bio vrlo jak i spretan i radio je odmah taj posao tako vješto da je sijeno sve frcalo oko njega kao perje.

No Gita je bila lijena pri poslu. Njoj je bilo dosadno raditi, jer u cirkusu nije naučila nikakav ozbiljan posao.

Ona je dakle dva, tri puta mahnula vilama, složila je nekakav nahereni kupčić sijena i odmah sjela na njega.

"Hlapiću, meni je vruće", rekla je najprije Gita. Ali Hlapić nije slušao, već je dalje radio.

"Hlapiću, ja sam opet gladna", rekla je malo poslije Gita.

Hlapić nije opet ništa odgovorio, nego je radio. On je tako lijepo slagao sijeno, kao duhan u škatulju, i načinio je već tri visoka kupa, kao tri tornja. Gita se pak još većma ljutila što Hlapić ne odgovara, a bilo joj je ionako sve dosadnije raditi.

Počela je zato najprije srdito mahati vilama, pa ih je prebila. Zatim je počela grepsti grabljama tako ljutito po travi da su odmah ispala tri zupca iz njih. Napokon je počela od srditosti miješati suhu i svježu travu zajedno, kao da je kaša u loncu. Kad je to vidio gospodar, pomislio je:

"Ja ne trebam takvoga težaka! Tko ne radi, ne treba ni da jede."

Zatim je podigao sa zemlje dugačku šibu i pošao je prema Giti da je otjera s posla. Tako uvijek čine seljaci sa svakim lijenim težakom.

Kad ne bi tako radili, onda bi bilo bolje da i ne počinju kositi travu. Kad se opet ne bi trava kosila, onda bi narasla tako velika da bi se sve lijenštine u nju sakrile i cijeli dan spavale. Ovako je dakle najbolje.

No Gita je već izdaleka opazila da ide gospodar sa šibom. Ona dakako nije htjela čekati da gospodar dođe blizu, nego je brže-bolje bacila grablje, uhvatila svoju papigu i dosegla svoj svežanj, a onda pobjegla vješto kao vjeverica u grmlje.

A Bundaš, koji se također vrlo rado igrao, potrči odmah za njom.

U grmlju su težaci imali jedna sasvim mala kola, na kojima su dovezli vodu za piće. Tamo iza tih kola sakrila se Gita s Bundašem.

"Da te nijesam više vidio!" vikne za njom gospodar.

Tako je Gita ostavila posao i bogzna kakva je misao niknula u njezinoj cirkuskoj glavici!

Hlapić je sve to vidio i nije mu bilo pravo. On je ostao kod svog posla i mislio je ovako: "Gita nije kriva što ne zna raditi, kad je nije nitko učio poslu. A sada, kad već zajedno putujemo, moram se ja brinuti za nju, pa ću joj dati polovicu svoje večere."

Tako je mislio dobri Hlapić i ostao je kod posla. Radio je hitro i veselo cijeli dan da zasluži večeru za sebe i Gitu.

Gita, Bundaš i papiga nijesu se do navečer više pokazali. Objedovali su valjda kupine i jagode u grmlju, a što su inače cijeli dan radili, to se istom navečer vidjelo.

To je bila vesela večer, pa je vrijedno da se cijela ispripovijeda, premda inače nije važna. No mnogim je ljudima ionako najvažnije ono što je veselo.


IV. Predstava

Kad je, naime, bio posao navečer gotov, sjeli su svi težaci za večeru. Bilo ih je tako mnogo da su sjedjeli za stolom koji je bio pet metara dugačak. A taj stô stajao je pod velikim hrastovima. Gazdarica im je donijela četiri velike zdjele graha i tri još veće zdjele krumpira. Hlapić je sjedio s težacima za stolom i večerao.

Hlapić je baš razmišljao kako li će naći Gitu i odnijeti joj večeru. U taj čas začuje se iz grmlja kako netko trubi u malu trublju.

Svi se težaci osvrnu onamo i tako se začude da su im svima popadale žlice iz ruku.

Što su vidjeli na putu između grmlja, bilo je zaista krasno.

Na malim kolima vozila se Gita u zlatnoj opravi. Kola su bila sva iskićena cvijećem. U kola je bio upregnut Bundaš. I užeta i uzde od konopa sve je bilo okićeno cvijećem, a Bundaš je osim toga imao na repu svezane tri široke crvene vrpce. Naprijed na kolima bila je utaknuta visoka šiba, a na šibi je bio mali kolobar. Na kolobaru njihala se papiga.

No najljepše bilo je ovo:

U kolima sjedjela je Gita, kao kraljica u zlatnoj haljini sa spuštenim kosama, pa je trubila u malu zlatnu trublju. Trublju, haljinu i vrpce izvadila je dakako Gita iz svog svežnja.

Bundaš je vukao okićena kola upravo prema težacima.

Kako li je taj mudri Bundaš mogao naučiti za jedan dan voziti kolica, to je Gitina tajna. Prava je sreća da Hlapić ima na svom putovanju takvoga druga koji je i u veselju i u žalosti mudar i dobar!

Svi su se težaci počeli smijati i radovati, tako je krasno bilo vidjeti Gitu u kolima, a Bundaša pred kolima.

Kad se Gita dovezla k težacima, počela je predstava.

Gita je skočila s kola, prostrla je veliku plahtu od sijena i naklonivši se počela je plesati. Plesala je, okretala se kao zvrk, skakala je kao ptičica, a uza to udarala u mali bubanj.

Plešući provlačila se kroz jedan mali obruč, koji je u ruci držala. Obruč se pričinjao tako tijesan, da ne bi mogla Gita kroz njega proći. Ali ona je plešući klizila svaki čas kroz taj obruč kao da je vila.

To je bilo krasno, ali onda je došlo još nešto ljepše.

Od jednog hrasta do drugoga svezala je Gita visoko gore jedno uže. Popela se hitro kao mačka na uže i počela je hodati na onom tankom užetu visoko u uzduhu. Izgledala je kao lastavica, jer je širom raširila ruke.

Hlapić je sav prestrašen potrčao pod uže da uhvati Gitu ako bi pala dolje. No Gita se smijala i hodala je u visini po tankom užetu tako sigurno kao drugi čovjek po zemlji. Kad je bila na kraju užeta, kliznula se po jednoj grani na zemlju tako lako kao da je ptica.

"O! O! To još nijesam vidio," rekao je Hlapić.

"O, sada ćemo lako naći Gitinu škatulju i moje čizmice", pomisli zatim veselo Hlapić: "Ako ih je onaj crni čovjek sakrio u podrume, Gita se tako vješto provlači kroz tijesni obruč da će se i kroz mišju rupu provući u podrume. Ako ih je sakrio na tavan, Gita tako sigurno hoda u visini da će se odšetati preko svih krovova na sve tavane i naći čizmice i škatulju."

Dakako da se Hlapić varao kad je tako mislio. Gita je, naime, naučila provlačiti se kroz obruče i hodati po užetu baš samo radi toga da se provlači kroz obruče i da hoda po užetu. A druge nikakve koristi neće ni Hlapić ni tko drugi ikada imati od te njezine velike vještine.

Svi su se težaci, međutim, čudili Gitinoj umjetnosti tako da su zaboravili na svoj grah i krumpir.

Uto je Gita pristupila opet k svojim kolima i uzela onu šibu s papigom pa je digla uvis. Zatim je udarala polako nogom u bubnjić i počela pjevati neku čudnu pjesmu, koju razumiju samo komedijaši i papige.

Papiga se nato počela vrtjeti na onom kolobaru. Vješala se nogama i spuštala glavu dolje, vješala se kljunom i spuštala noge da vise, a poslije se opet prenavljala i nakretala glavu kao gospojica na šetnji. I plesala je s noge na nogu kao medvjed. Napokon je zafućkala kao željeznica i počela se prevrtati po kolobaru.

Prevraćala se tako brzo i toliko puta okolo kolobara da bi zaista mogao tkogod posumnjati je li to papiga ili opica, što je uostalom svejedno.

A onda je došlo posljednje iznenađenje i svi su se tako nasmijali kako je to već obično na završetku svake predstave. Gita je, naime, podigla šibu s papigom visoko, kliknula "Laku noć" i mahnula je šibom i papigom naprama Hlapiću. Papiga ni pet ni šest već odleti i sjedne Hlapiću na rame, uzme mu kapu s glave, baci je na zemlju i počne kriještati i vikati: "Klanjam se! Klanjam se! Laku noć!"

Ah, kako su se svi težaci, a i gospodar tomu smijali! I Gita je kriještala od smijeha kao papiga. Samo Hlapić je stajao kao okamenjen od čuda s papigom na ramenu, jer se zaista tomu nije nadao.

"Laku noć! Laku noć!" počeli su vikati težaci, a napokon i sam Hlapić.

"Kad je komedija, neka je komedija", pomisli Hlapić i metne papigu na zemlju, pa je pokrije svojom kapom.

"Nakloni se još jedanput", reče on papigi.

Dakako, papiga nije mogla to da učini, jer ljudska kapa pokriva i najmudriju papigu od kljuna do repa.

Papiga je trčala zajedno s kapom kao slijepa kokoš dok je nije Gita oslobodila.

Dakako da su se sada svi još više smijali i tako je svršila predstava.

Zatim su Giti dali za večeru graha i krumpira i gospodar se nije više na nju srdio; jer ako se tko jako nasmije, ne može se odmah opet i namrgoditi.

"Vidiš li kako je moj posao izvrstan!" reče ponosno Hlapiću.

"Takav je posao dobar samo onda kad nema drugoga posla", odvrati Hlapić.

Potom odoše svi spavati.


V. Razgovor Hlapića s težacima

Gita je spavala u kući s gazdaricom, a Hlapić na sijenu s težacima. Već su svi ležali i bilo je sve tiho. Hlapić je prije spavanja još uzdahnuo:

"Nijesam danas našao svojih čizmica!"

"Kakve čizme!" upita onaj težak koji je ležao kraj Hlapića.

"Ukrao mi je netko jutros čizme", odvrati Hlapić.

"I meni je netko ukrao plavi kaput", reče težak.

"Meni je netko ukrao sjekiru", reče opet drugi.

"Meni je netko ukrao šunku s tavana", reče treći težak.

"Meni je netko ukrao torbu, u torbi su bili novci", reče četvrti težak.

Sad su svi znali da je u selu tat koji je sve te stvari pokrao. Svi su se zamislili kako li će naći svoje stvari i tko bi mogao biti taj tat.

A onda se digao mjesec na nebu i svi su zaspali.


-         01 KOD MAJSTORA MRKONJE
-         02 PRVI DAN PUTOVANJA
-         03 DRUGI DAN PUTOVANJA
-         04 TREĆI DAN PUTOVANJA
-         05 ČETVRTI DAN PUTOVANJA
-         06 PETI DAN PUTOVANJA
-         07 ŠESTI DAN PUTOVANJA
-         08 SEDMA NOĆ PUTOVANJA
-         09 ZAGLAVAK
-         10 SVRŠETAK


No comments: