MARIJANA LINKE (1924-2014)
Buenos Aires, Argentina
PRIČA O DJEDU
SVAKOGA predvečerja
moj djed bi na klupi
pred kućom sjedio,
pušio lulu i pričao o blaženoj Austro-Ugarskoj
i kako je nekoć forint
mnogo vrijedio.
Djećaci iz susjedstva
podijelili bi se u dva tabora i igrali rata.
I djed bi se uživio u njihovu igru
žmirkao, podcikivao, i najzad i sam skočio,
a onda bi se sjetio, da ne može — bez štapa.
Zbog toga bi se, valjda, tako snužden
vratio u kuću i sjeo kraj peći.
Još malo listao neki požutjeli kalendar
i najzad, beskrajno
star i umoran,
pošao leći.
Noću bih slušala
djeda, kako hrče
i nekih se tamnih sablasti bojala;
uvlaćila se kradom baki u postelju
i kroz san brojala:
koliko će sutra u vrtu bresaka dozrijeti.
A jutrom bi djed, ko
čudom nekim opet nasmijan i mlad,
budio me plodovima zrelim, još nahukanim dahom zore;
i činilo bi se, kao da neka vrela, rujna sunca
na staračkim mu, navoranim dlanovima gore.
I tako iz jutra u veče
živio bi jednog ponovljenog života san.
Sjetnu borbu snage koja mrije,
grčevito hvatanje nečeg
što jednom bješe — a sad više nije.
Svakoga predvećerja moj djed bi na klupi
pred kućom sjedio,
pušio lulu, živio prošlost
i sve više, više sijedio.
JESEN
ZAPALJENIM stazama lutamo nas dvoje.
Zadnje je cvijeće kriknulo bojama
od straha pred onim
što će doći.
I dok vjetar pjeva med drhtavim hvojama
rukom mi prekrivaš zaplakane oči.
VRAĆANJE
OVE ću noći ući u tamu,
opit se mirisom borovih šuma.
Na bojištima pustim osluškivat tajnu
koraka bez šuma...
I bit ćemo blizi u samoći
sa zvijezdama istim povrh glave.
Moje srce krvavo i toplo
i bezbrojna srca izrasla u trave.
Pusto će nas nebo zatvoriti u krug.
Već daleka se obzorja sablasno bliže.
Oh, nijemo mi srce trava prorašćuje!
Oh, krvava se trava sve do svoda diže!
(1952)
MOST
GROBOVI, svud sami
grobovi.
Tko to zove u ovoj tamnoj noći?
Preko bijeloga mosta
htjeli bi robovi proći.
Ti si lud, druže,
to nije most,
to su kosti!
Bože, oprosti!
U crnoj noći bjelinom zovu
osušene kosti.
(1957)
No comments:
Post a Comment