Friday, 27 August 2021

Annual Conference of Ambassadors, Consuls General and Military Envoys of the Republic of Croatia

Croatia has never been stronger in foreign policy

Today, Croatia has the strongest foreign policy position since it was an internationally recognized state, said Prime Minister Andrej Plenković at the annual Conference of Ambassadors, Consuls General and Military Envoys of the Republic of Croatia, pointing to the next goals of Schengen and the euro.

 

Text: Vesna Kukavica

Photo: MVEP

 

The Annual Conference of Ambassadors, Consuls General and Military Envoys of the Republic of Croatia was held at the Westin Hotel in Zagreb on August 26 and 27, 2021.

The conference was opened by the Prime Minister of the Republic of Croatia Andrej Plenković, with the participation of a special guest, former Prime Minister of the United Kingdom of Great Britain and Northern Ireland Tony Blair.

At the beginning of the conference, the diplomats listened to the presentation of the Minister of Foreign and European Affairs Gordan Grlić Radman, and the presentations of the Vice President of the European Commission and Commissioner Dubravka Šuica and a member of the European Court of Auditors Ivana Maletić.

The President of the Croatian Parliament Gordan Jandroković lectured at a working lunch, followed by panel discussions at which he gave his contribution, along with Deputy Prime Minister and Minister of the Interior Davor Božinović, Deputy Prime Minister and Minister of Finance Zdravko Marić and Governor of the Croatian National Bank Boris Vujčić.

On the second day of the conference, August 27, the ambassadors and consuls general will take part in panel discussions on current foreign policy and security challenges and cultural diplomacy. We heard a presentation by SOA (The Security and Intelligence Agency of Croatia) Director Daniel Markić and Minister of Culture and Media Nina Obuljen Koržinek.

"Croatia's foreign policy has never been stronger, our next goals are Schengen and the euro. Croatia today has the strongest foreign policy position since it was an internationally recognized state," Prime Minister Andrej Plenković stated at the annual Conference of Ambassadors, Consuls General and Military Envoys of the Republic of Croatia, which took place in the midst of the crisis in Afghanistan.

The prime minister cited economic recovery, the crisis in Afghanistan and potential migrant flows as immediate challenges, while Croatian Parliament Speaker Gordan Jandrokovic said the focus would remain on the coronavirus pandemic, economic recovery, climate change, Middle East developments, the Afghanistan crisis and the possibility of migrants wave.

"Our main goals are to join Schengen as soon as possible, given what is happening in Afghanistan, and when it comes to the economy and finances, it is very important to enter the eurozone," said Parliament Speaker Jandroković. Jandroković warned of the strengthening of China, India, Brazil and that the EU can act as a force only with the joint action of its members. "If we look at countries separately and individually, we see that they are not forces, but if the EU will act uniquely in terms of markets, protection of its economic interests, then the EU's influence on the world economy is still very large," Jandroković said.

The situation in Kabul is chaotic as thousands of people seek to flee Afghanistan by August 31, the deadline for the withdrawal of U.S. troops. The crisis in Afghanistan raises the issue of refugees and potential new migrant flows. "The sustainability of the world order is being tested in Kabul at the moment. The world has become vulnerable, international law is being violated, "said Minister Grlić Radman and called for multilateral action and respect for human rights and the rule of law.

The European External Action Service has called on EU members to accept EU staff from Afghanistan, around 500 local people, mostly translators, logisticians and their families. Croatia will receive 20 people, and their arrival is coordinated by the Ministry of Foreign Affairs.

The President of the Republic Zoran Milanović met with the participants of the annual Conference of Ambassadors, Consuls General, Consuls and Military Envoys of the Republic of Croatia, which ended on 27 August with a reception at the Office of the President of the Republic. In his address to ambassadors, consuls general, consuls and military envoys, President Milanovic spoke about Croatia's relations with neighboring countries, emphasizing, among other things, how important it is for Croatia to build friendly and good neighborly relations with Bosnia and Herzegovina while taking care of equality for Croats in Bosnia and Herzegovina as a constituent people.

Furthermore, he spoke about Croatia's position within the European Union and the need for better and more efficient use of available funds from European funds, saying that he expected more financial benefits for Croatia from EU membership. In his address, he also stated his views regarding the expected entry of the Republic of Croatia into Schengen and the Eurozone.

President Milanović especially emphasized the need to take a clear and firm position of the Republic of Croatia in international relations when it comes to the protection of national interests and care for Croatian citizens.

Let us mention that on the first day of the annual conference, a special guest was former British Prime Minister Tony Blair, who addressed the press briefly after meeting with the ambassadors. Croatian Prime Minister Andrej Plenković said that the purpose of the former British Prime Minister's visit was "potential cooperation" between Croatia and his Institute for Global Change.






Godišnja konferencija veleposlanika, generalnih konzula i vojnih izaslanika Republike Hrvatske

Godišnja konferencija veleposlanika, generalnih konzula i vojnih izaslanika Republike Hrvatske 

Hrvatska vanjskopolitički nikad nije bila jača Hrvatska danas ima najsnažniji vanjskopolitički položaj otkad je međunarodno priznata država, ocijenio je premijer Andrej Plenković na godišnjoj Konferenciji veleposlanika, generalnih konzula i vojnih izaslanika Republike Hrvatske, ukazujući na iduće ciljeve Schengen i euro 

Tekst: Vesna Kukavica 
Foto: MVEP 

Godišnja konferencija veleposlanika, generalnih konzula i vojnih izaslanika Republike Hrvatske održana je u zagrebačkome hotelu Westin u Zagrebu, 26. i 27. kolovoza 2021. Konferenciju je otvorio predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković, uz sudjelovanje posebnog gosta, bivšeg predsjednika Vlade Ujedinjene Kraljevine Velike Britanije i Sjeverne Irske Tonyja Blaira. 

 Na početku konferencije diplomati su saslušali izlaganje ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana, te izlaganja potpredsjednice Europske komisije i povjerenice Dubravke Šuice i članice Europskog revizorskog suda Ivane Maletić. 

Predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković predavao je na radnom ručku, nakon kojeg su uslijedile panel-rasprave na kojima su svoj obol dali, uz potpredsjednika Vlade i ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića, potpredsjednik Vlade i ministar financija Zdravko Marić te guverner Hrvatske narodne banke Boris Vujčić. 

 Drugoga dana konferencije, 27. kolovoza, veleposlanici i generalni konzuli sudjelovat su u panel-raspravama o aktualnim vanjskopolitičkim i sigurnosnim izazovima te kulturnoj diplomaciji. Čuli smo izlaganje ravnatelja SOA-e Daniela Markića te ministrice kulture i medija Nine Obuljen Koržinek. 

„Hrvatska vanjskopolitički nikad nije bila jača, idući ciljevi su nam Schengen i euro.Hrvatska danas ima najsnažniji vanjskopolitički položaj otkad je međunarodno priznata država“, izjavio je premijer Andrej Plenković na godišnjoj Konferenciji veleposlanika, generalnih konzula i vojnih izaslanika Republike Hrvatske koja se odvijala u jeku krize u Afganistanu. Premijer je kao neposredne izazove naveo gospodarski oporavak, krizu u Afganistanu i potencijalne migrantske tokove, dok je predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković rekao da će u fokusu ostati pandemija koronavirusa, gospodarski oporavak, klimatske promjene, zbivanja na Bliskom istoku, kriza u Afganistanu i mogućnost migrantskog vala. 

„Naši glavni ciljevi su ulazak u Schengen, što je prije moguće s obzirom i na ono što se zbiva u Afganistanu, a kada su u pitanju gospodarstvo i financije, tu je jako važno ući u eurozonu“, rekao je predsjednik Sabora Jandroković. Jandroković je upozorio na jačanje Kine, Indije, Brazila i da EU jedino uz zajedničko djelovanje članica može djelovati kao sila. „Ako gledamo izdvojeno zemlje i pojedinačno, vidimo da nisu sile, ali ako će EU djelovati jedinstveno u smislu tržišta, zaštite svojih ekonomskih interesa, onda je utjecaj EU-a na svjetsko gospodarstvo još uvijek jako velik“, rekao je Jandroković. 

 Stanje u Kabulu je kaotično jer tisuće ljudi nastoje pobjeći iz Afganistana do 31. kolovoza, roka za povlačenje američkih vojnika. Kriza u Afganistanu povlači problem izbjeglica i potencijalnih novih migrantskih tokova. „Održivost svjetskog poretka testira se u Kabulu ovog trenutka. Svijet je postao ranjiv, međunarodno pravo se krši“, rekao je ministar Grlić Radman i pozvao na multilateralno djelovanje i poštovanje ljudskih prava i vladavine prava. 

Europska služba za vanjsko djelovanje pozvala je članice Unije da prihvate osoblje EU-a iz Afganistana, oko 500 domaćih ljudi, a riječ je uglavnom o prevoditeljima, logističarima i njihovim obiteljima. Hrvatska će primiti 20 osoba, a njihov dolazak koordinira MVEP. 

 Predsjednik Republike Zoran Milanović sastao se sa sudionicima godišnje Konferencije veleposlanika, generalnih konzula, konzula i vojnih izaslanika Republike Hrvatske koja je 27. kolovoza završila prijemom u Uredu predsjednika Republike. U svom obraćanju veleposlanicima, generalnim konzulima, konzulima i vojnim izaslanicima, predsjednik Milanović je govorio o odnosima Republike Hrvatske sa susjednim državama istaknuvši, između ostalog, kako je od velike važnosti za Hrvatsku graditi prijateljske i dobrosusjedske odnose s Bosnom i Hercegovinom uz istovremenu brigu za ravnopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini kao konstitutivnog naroda. 

Nadalje, govorio je o položaju Hrvatske unutar Europske unije i potrebi boljeg i efikasnijeg korištenja raspoloživih sredstava iz europskih fondova, pri čemu je kazao da očekuje više financijske koristi za Hrvatsku od članstva u EU. U obraćanju je iznio i svoje stavove vezane uz očekivani ulazak Republike Hrvatske u Schengen i eurozonu. 

Predsjednik Milanović je posebno istaknuo potrebu zauzimanja jasnog i čvrstog stava Republike Hrvatske u međunarodnim odnosima kada su u pitanju zaštita nacionalnih interesa i briga za hrvatske građane. 

 Spomenimo, prvog dana godišnje konferencije poseban gost bio je bivši britanski premijer Tony Blair koji se nakon susreta s veleposlanicima kratko obratio novinarima. Hrvatski premijer Andrej Plenković rekao je da svrha posjeta bivšeg britanskog premijera „potencijalna suradnja“ Hrvatske s njegovim Institutom za globalne promjene.

Thursday, 8 July 2021

Reprezentativna monografija o Hrvatima iz Urugvaja

Nove knjige Reprezentativna monografija o Hrvatima iz Urugvaja Masovnije doseljavanje Hrvata u Urugvaj zabilježeno je od 1924. do 1936. godine, uočava pisac i počasni konzul RH iz Montevidea Eduardo R. Antonich. Unatoč nedaćama useljeničkog života, Hrvati nikada nisu okrenuli leđa rodnoj grudi Tekst: Vesna Kukavica Foto: Arhiva Hrvatskog doma, Montevideo Jedinstvena monografija „Hrvatska i Hrvati u Urugvaju“, autora Eduarda R. Antonicha, objavljena je ovih dana u Zagrebu u sunakladničkom pothvatu AGM-a (https://www.agm.hr/hr/) i Hrvatske matice iseljenika (https://www.matis.hr), čiji ravnatelji Stjepan Bekavac i Mijo Marić potpisuju predgovor. Izvorno Antonichevo historiografsko djelo „Croacia y los croatas en Uruguay“, tiskano prije petnaestak godina, s pravom je dočekalo svoje hrvatsko izdanje, bogato ilustrirano dosad neobjavljenim fotografskim zapisima jednog od pionira iseljeničke fotografije Srećka Dumića. Monografiju, izišlu u sklopu prestižne AGM-ove biblioteke Res Gestae, prevela je sa španjolskoga jezika Željka Lovrenčić. Građa knjige opsega 248 stranica velikog formata, raspoređena u sedamnaest poglavlja, znatno pridonosi razumijevanju višedesetljetnog života i stvaralaštva naraštaja hrvatskih useljenika u Istočnu Republiku Urugvaj (República Oriental del Uruguay), ali i skidanju ideološke stigme s tamošnje hrvatske emigracije burnog XX. stoljeća. Danas u toj zemlji živi oko pet tisuća ljudi hrvatskih korijena. Pisac i pravnik Antonich razborito iščitava hrvatsku povijest novoga vijeka u njezinu svjetskom kontekstu, napose povijest iseljeništva u borbi za rješenje tzv. hrvatskog pitanja uz njezine odjeke u hrvatskim zajednicama zemalja Južne Amerike od 1918. do 1991. godine. Autor pregledno otkriva problematiku kulturnog naslijeđa pionira hrvatskog useljeništva u Urugvaj, posebice njihove periodike i arhivske građe iseljeničkih urugvajskih organizacija, dok u globalnim ključnim povijesnim procesima biva usredotočen na hrvatsku političku povijest XX. stoljeća, ali i izazove naše nacije suvremenog doba nakon pada komunizma u Europi (1989.). Stilska usklađenost U tom smislu Antonich znakovito naslovljava pojedina poglavlja svoje knjige: 1. Tragovima pionira; 2. Iseljavanje i Urugvaj kao cilj; 3. Od stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca do atentata u Skupštini; 4. Smrt Stjepana Radića i osnivanje Hrvatskog doma u Montevideu; 5. Domobrani i prisutnost ustaša u Urugvaju; 6. Hrvati na jugoslavenskoj liniji: Kulturno društvo jugoslavenskih useljenika „Bratstvo“; 7. Institucionalizacija vjerskih aktivnosti: stvaranje Hrvatske katoličke zajednice; 8. Srpska diktatura jugoslavenskog kralja Aleksandra i patnja hrvatskog naroda; 9. Pogled iz Urugvaja na Nezavisnu Državu Hrvatsku; 10. Hrvatsko useljeništvo i njihov „stari kraj“; 11. Međusobna pomoć i prinosi domovini; 12. Društvene, kulturne i sportske aktivnosti hrvatske zajednice Urugvaja; 13. Kriza Informbiroa: posljedice prekida veza između Tita i Staljina; 14. Tisak i radio Hrvata u Urugvaju; 15. Vrebanje diplomacije; 16. Veze između hrvatskih udruga u Urugvaju: dugi i teški put prema razumijevanju, te posljednje poglavlje: 17. Od „bratstva i jedinstva“ do hrvatske neovisnosti. Proučivši dostupne izvore o iseljeništvu od prvoga urugvajskog Hrvata Bračanina Šimuna Matulića naovamo u domaćim i stranim arhivima, autor Antonich ispisuje nepristrano historiografsko štivo čija se stilska odlika očituje u sretnom spoju znanstvene akribije s publicističkim diskursom, nastojeći da u svjedočanstvima iseljenika pronađe motive za zaključke te da na temelju dokumentacije progovori o vremenu najmasovnijeg selilaštva u Urugvaj s europskoga kontinenta (počevši od osamdesetih XIX. st.) tijekom rane industrijalizacije pa sve do početaka globalizacije. Na taj način autor je u knjizi stvorio uravnoteženu metodologiju, koja s podjednakom znatiželjom gleda na značajke velikih povijesnih epoha čovječanstva i ondašnju ulogu na južnoameričkim tržištima rada siromašnih hrvatskih težaka, radnika i pomoraca - koji su iz povijesnih hrvatskih zemalja (pretežno iz dalmatinskoga priobalja) odlazili u Ameriku – redovito s mišlju da će se jednog dana vratiti imućniji u domovinu. Zaključuje kako najveći broj Hrvata u Urugvaj stiže nakon Prvoga svjetskog rata, točnije između 1924. i 1936. godine. Pečalbarska drama Studiozno Antonich prati običnoga hrvatskog pečalbara u vremenskom odsječku malo manjem od stotinjak godina, tumačeći etape rješenja hrvatskog pitanja krajem drugog tisućljeća dok je Hrvatska bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije te prve i druge Jugoslavije, uzroke hrvatskog jugoslavenstva (Supilo, Trumbić…), iseljeničku potporu postupnoj hrvatskoj nacionalnoj integraciji, kao i proces rekroatizacije 1990-ih onih naših iseljeničkih zajednica koje su se davno odselile kada Lijepa Naša nije bila suverena država niti subjekt međunarodnog prava. Poglavlja su mu opremljena iscrpnim bilješkama, ilustrirana preslikama izvornih dokumenata (autor ih je istraživao gotovo pet tisuća) koji dočaravaju hrvatsku južnoameričku dijasporu, čiji se treći i četvrti naraštaj ubrzano penje s radišnošću i fakultetskim obrazovanjem na društvenoj ljestvici Urugvaja. Argumentirano izdvaja vodeće figure političkoga i kulturnoga života hrvatskog iseljeništva poput predsjednikā tamošnjih hrvatskih društava iz Montevidea među kojima su najzastupljeniji čelnici Hrvatskog doma, Hrvatskog domobrana, „Bratstva“, Hrvatske katoličke zajednice, Naše tamburice, radijskog programa, kao i nastave hrvatskoga jezika… Od bespuća do samostalnosti Hrvatske Vremenski luk ove dosad neobrađene useljeničke hrvatske zajednice iz Južne Amerike zatvara se pričom o svim urugvajskim Hrvatima koji su pridonijeli priznanju Republike Hrvatske od Urugvaja 16. siječnja 1992., dok se otvara pustolovnim zgodama o spomenutome prvome Hrvatu u Urugvaju iz Postira s otoka Brača koji je upisan u tamošnje arhive kao Simón Matulich početkom XIX. stoljeća. Njegova obiteljska loza imala je među unucima jednog od najuglednijih urugvajskih liječnika dr. Teodora Vilardebóa, sina Matulićeve jedinice Martine i Miguela Antonija Vilardebóa. Nakon studija u Barceloni i Parizu (1847.), Šimunov unuk vraća se iz Europe u Urugvaj i liječi epidemiju žute groznice od koje i sam umire deset godina kasnije (1857.). Knjiga izlazi prigodom 70. obljetnice suradnje Hrvata iz Urugvaja i Hrvatske matice iseljenika. Procesi kroatizacije Spomenimo, u razdoblju od 1924. do 1936. stariji hrvatski doseljenici naseljavali su unutrašnjost Urugvaja i bavili se poljoprivredom, dok su se novije pridošlice useljavale u glavni grad Montevideo ili njegovu bližu okolicu, radeći u industriji, trgovini ili javnim službama. Naselili su i mjesta Cochillas (radnici u kamenolomima), te mjesta Colonia i Carmelo gdje su se bavili pomorstvom i bili vlasnici jedrenjaka te ugostiteljskih objekata. Iseljenici su uglavnom podrijetlom bili iz ruralnih krajeva. Dio njih bavio se poljoprivredom, neki pomorstvom, a najviše poslovima u građevinarstvu, preuzevši na kraju i poslove vezane uz trgovinu. Hrvatska nacionalna ideja braće Radića, koja je zahvatila sve slojeve naroda u prvoj polovici XX. stoljeća, uspjela je ukorijeniti nešto što bi se moglo nazvati modernim hrvatskim identitetom u svim segmentima hrvatskog društva, uključujući i našu zajednicu u Urugvaju, koja ondje osniva 28. IV. 1928. Hrvatski dom u Montevideu koji je postao najbrojnije i najutjecajnije tamošnje hrvatsko iseljeničko društvo. Autor u knjizi iznosi vrlo vrijedne do sada neobjavljene činjenice o osnivanju ovoga važnoga iseljeničkog društva, koristeći izvore prve vrste (Zapisnike društva i dokumente Ministarstva obrazovanja i kulture). Atentat na vodstvo HSS-a i smrt Stjepana Radića postala je uporišna točka njihova zajedništva, pripadnosti i svrhe postojanja. Stjepan Radić bio im je uzor i moralna vertikala. Nova nada rađa se 1989. kada u domovini Franjo Tuđman osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu, koja se proširila kao nacionalni pokret za hrvatsku državnu samostalnost u matičnoj zemlji, kao i u iseljeništvu. HDZ osniva svoje ogranke diljem svijeta, uključujući ogranak HDZ-a u Montevideu koji je utemeljen 1990., a koji će zajedno s ostalim hrvatskim društvima iz Montevidea kod tadašnjega urugvajskog ministra vanjskih poslova dr. Héctora Grosa Espiellea pokrenuti postupak za priznanjem nove hrvatske države. Hrvatski dom 1991. godine povukao se iz Koordinacijskog odbora jugoslavenskih institucija i povezao se ponovno s Hrvatskom katoličkom zajednicom. Oba društva organizirala su tijekom Domovinskoga rata vjerske, kulturne i humanitarne priredbe za pomoć obiteljima poginulih u Domovinskome ratu. Hrvatska dijaspora u Urugvaju odigrala je važnu ulogu kako u materijalnoj tako i u moralnoj potpori domovini predaka, a pojedini iseljenici odnosno njihovi potomci uključili su se kao dobrovoljci Domovinskoga rata. „U ovoj knjizi na primjeru hrvatske iseljeničke zajednice u Urugvaju vidljiva je dinamična priroda etničkog identiteta sklonog stalnom redefiniranju“, ocjenjuje recenzentica dr. sc. Marina Perić Kaselj. „Kroz povijesni prikaz iseljeničke zajednice autor problematizira različite oblike kolektivne identifikacije iseljenika: Slaven/Hrvat, Jugoslaven, pri čemu je između njih nerijetko dolazilo do međusobnog nadopunjavanja. Biti Jugoslaven, Hrvat, opcije su koje je iseljenik hrvatskog podrijetla odabrao rukovodeći se situacijskim momentom. Na etničku identifikaciju iseljenika izravno je utjecala društveno-politička situacija u zemlji podrijetla i način na koji je ona predstavljena i shvaćena od lidera hrvatske iseljeničke zajednice. Dominantnu poziciju u iseljeničkoj zajednici u Urugvaju od osnutka Hrvatskog doma imala je neizbježno koncepcija politike Stjepana Radića. Unatoč prihvaćanju jugoslavenske opcije i legitimiziranjem jugoslavenske države od strane iseljenika, poglavito članova Hrvatskog doma, nakon Drugoga svjetskog rata hrvatstvo i jugoslavenstvo nikada nisu niti bile isključive već kumulativne kategorije. Kao što se saznaje iz knjige, za vrijeme Domovinskoga rata i nakon proglašenja neovisnosti i osnutka Republike Hrvatske započeo je proces kroatizacije i danas je u Urugvaju iseljenička zajednica kroatizirana. Ova knjiga pruža nam nova saznanja i horizonte te predstavlja veliki doprinos za daljnje istraživanje povijesti hrvatske iseljeničke zajednice u Urugvaju.“ Recenzentica Perić Kaselj preporučuje knjigu i stručnjacima i laicima, počevši od znanstvene do najšire čitateljske javnosti. Životopis autora Eduardo R. Antonich rođen je u Montevideu 1963. godine. U rodnome gradu studirao je na urugvajskome Državnom sveučilištu (Universidad de la República), stekavši diplomu iz područja pravnih i društvenih znanosti 1990. pa od tada uspješno razvija karijeru odvjetnika. Od 2003. godine počasni je konzul Republike Hrvatske u Urugvaju. Po očevoj strani je unuk hrvatskih doseljenika iz Bribira (Hrvatsko primorje), koji su u Urugvaj došli 1925. godine. Od djetinjstva je vezan uz hrvatsku zajednicu u toj južnoameričkoj zemlji, sudjelujući kreativno i društveno angažirano u kulturnim aktivnostima društava „Bratstvo“, „Naša domovina“ i „Hrvatski dom“ (Hogar Croata) u Montevideu. Član je tog društva gotovo četiri desetljeća, točnije od 1984. godine. U upravi „Hrvatskog doma“ (Hogar Croata) neprekidno je od 1988. godine. Također sudjeluje u hrvatskome radijskom programu, kao i ostalim aktivnostima zajednice. Godine 1987. dobio je stipendiju Hrvatske matice iseljenika u Zagrebu za učenje hrvatskoga jezika i proučavanje hrvatskoga folklora. Oženjen je Milkom Kršul Musa, unukom doseljenika hrvatskih korijena. Imaju sina Ivu, kojem su prenijeli ljubav za Lijepu Našu te je i on pohađao Sveučilišnu školu hrvatskog jezika i kulture (2019.) u organizaciji Hrvatske matice iseljenika. Predavao je i predaje u zemlji i inozemstvu na znanstvenim konferencijama i stručnim skupovima koji se bave povijesnim i kulturnim temama europskih migracija s posebnim osvrtom na izazove hrvatskog iseljeništva. Naslovnica knjige Među mnoštvom događaja opisanih u knjizi su potresne, ali i poticajne stvarne anegdote naših običnih malih ljudi - siromašnih iseljenika, koji su se hrabro otisnuli u svijet. Jedna od tih dogodovština, opisana na str. 68., našla je svoje mjesto i u likovnom rješenju naslovnice. Riječ je o brodolomu „Princippesse Mafalde“, čije je stradanje preživjelo jedanaestero (11) Hrvata iz Vela Luke, nastanivši se u glavnome gradu Urugvaja Montevideu. Taj čin – plovidbe iz Europe u nepoznati svijet na južno-američki kontinent, koji je našim siromašnim ljudima u to vrijeme značio mnogo – poput žarkoga sunca, simbola uzdizanja urugvajske nacije. Nije li ta optimistična simbolika Sunca, u modrini oceana, kojim plovi parobrod na relaciji Europa – Amerika, s povijesnom hrvatskom trobojnicom na krmi, slika naslovnice za pamćenje. Naslovnicu su kreirali dizajneri u nakladi AGM. Posebnu vrijednost ovoj knjizi daje autorova osobna posveta knjige djedi i baki Maksu i Mariji Antonić, uz koje kaže da je naučio voljeti domovinu Hrvatsku. Zanimljivost Antonch u knjizi otkriva jednog od pionira iseljeničke fotografije Srećka Dumića (1901. – 1978.), rođenog na otoku Malome Ižu, a koji stiže u Urugvaj 1923. Svladavši u zavičaju likovne tehnike ulja, akvarela, ugljena i pastela, u Montevideu je od jednoga ruskog emigranta brzo nauči složeno umijeće fotografije, otvorivši vlastitu radnju. Od sredine 1930-ih do 1960-ih Foto Arte Dumić smješten je u ulici Cerrito 228, ostavivši u svakoj hrvatskoj kući mnogobrojne uspomene u obliku fotografskoga zapisa na tužne i vesele trenutke koje su proživjeli ti useljenici. Antonichev ključni cilj je ostaviti autentično svjedočanstvo o burnom razdoblju života hrvatskoga naroda kako u domovini tako i u domicilnoj urugvajskoj sredini, ocijenila je recenzentica Antonicheve knjige dr. sc. Marina Perić Kaselj, ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti. Više https://matis.hr/vijesti/reprezentativna-monografija-o-hrvatima-iz-urugvaja/ Knjiga se može nabaviti putem interneta: https://www.agm.hr/hr/shop/hrvatska-i-hrvati-u-urugvaju,864.html

Thursday, 1 July 2021

Svečano obilježena 70. godišnjica Hrvatske matice iseljenika

Svečano obilježena 70. godišnjica Hrvatske matice iseljenika Hrvatski predsjednik Zoran Milanović pozvao na zajedništvo oko statusa Hrvata u BiH, čestitavši domaćinu i svim iseljenicima sedam desetljeća uspješnog djelovanja u 45 zemalja svijeta Tekst: Marijana Matković Foto: Lucija Gašpert U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu 18. lipnja obilježena je 70. obljetnica Hrvatske matice iseljenika, koju je uživo prenosila Hrvatska radio televizija. Tom je prigodom predsjednik Republike Zoran Milanović pozvao na zajedništvo oko statusa Hrvata u BiH. - Njihova domovina je Bosna i Hercegovina onako kako je zacrtana prije 26 godina jednim međunarodnim ugovorom kojega je Hrvatska potpisnica i kojega će se u dobroj vjeri pridržavati, rekao je Milanović. Naglasio je i velike šanse da se Hrvatsku danas pozicionira među najnaprednije države Europe, „tamo gdje nikada nije bila, ali gdje joj je mjesto“. Osvrnuo se i na povijest istaknuvši da je hrvatska nacija bila san čija je realizacija ovisila o „malo dobrih, pravih ljudi“ koji su se oko te ideje okupili u određenom povijesnom trenutku. Hrvatska matica iseljenika je institucija koja predstavlja „čvrst i siguran most s domovinom“ za oko 3,5 milijuna Hrvata i njihovih potomaka diljem svijeta, rečeno je na svečanoj akademiji na kojoj su uz hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, sudjelovali i izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora Zdravka Bušić, izaslanik premijera Zvonko Milas, zamjenik predsjedatelja Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Dragan Čović, predsjednik Upravnog vijeća HMI Milan Kovač, član UV HMI književnik Hrvoje Hitrec i mnogi uvaženi gosti iz svijeta politike, kulture i medija i izvan granica Hrvatske od Amerike do Australije. Svečanosti je bio nazočan ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate izvan RH dr. Tomislav Markić, otac Zvonko Martić (BiH) i niz drugih crkvenih predstavnika te povratnika iz iseljeništva od Argentine, Sjedinjenih Američkih Država i Kanade do Njemačke i inih zapadnoeuropskih zemalja. Danas Matica godišnje realizira oko šezdeset programa i manifestacija povezujući četrdeset i pet država sa svih kontinenata u kojima u većem broju žive Hrvati i građani hrvatskih korijena, istaknuo je ravnatelj Matice profesor Mijo Marić te pozvao mlade hrvatskih korijena iz cijelog svijeta da se i ovoga ljeta uključe u Matičine škole i seminare hrvatskog jezika, povijesti, kulture i folklora. Himnu „Lijepa naša domovino“ izvela je sopranistica međunarodne reputacije s trenutačnom madridskom adresom Marija Vidović, ovogodišnja dobitnica „Domovnice“ inozemnog izdanja Večernjeg lista, prestižne umjetničke nagrade koja se u našoj diaspori dodjeljuje zadnjih desetljeća u Bad Homburgu. Program svečane akademije, u dojmljivoj i znakovitoj scenografiji slavne kompozicije slikara Vlahe Bukovca „Hrvatski preporod“, uz govore visokih dužnosnika, sastojao se od prvorazrednih glazbenih i plesnih točaka iz naše kulturne riznice, uključujući prvake opere Hrvatskog narodnog kazališta Tomislava Mužeka i Valentine Fijačko, drame i baleta te Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske – Lado, uz odlični Tamburaški orkestar Hrvatske radio televizije na čelu s maestrom Sinišom Leopoldom. Dio programa činili su i članovi Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809, te dvije klape Sveti Mihovil i Stine. Podsjetimo, godina u kojoj slavimo tridesetu godišnjicu stvaranja Republike Hrvatske, obiluje posvetama u povodu velikih obljetnica u našoj kulturi - među kojima je i ova sedamdeseta godišnjica uspješnog djelovanja Hrvatske matice iseljenika. Matica je ključna nacionalna ustanova čija je misija očuvanje hrvatskog nacionalnog, jezičnog i kulturnog identiteta među pripadnicima hrvatskog naroda izvan domovine. Pridonoseći socijalnoj dinamici u domicilnim sredinama hrvatskog iseljeništva od Sjevernog do Južnog pola, Matica aktivno radi na očuvanju kulturne memorije našeg raseljenog naroda, ali i plodonosnom dijalogu tradicije i suvremenosti u svim područjima ljudske djelatnosti. Od početka djelovanja Matica se u svome radu oslanja pretežno na mlade ljude, stvorivši među hrvatskim naraštajima koji odrastaju na udaljenim kontinentima pouzdanu socijalnu volontersku mrežu. Realizirajući na stotine kulturnih, folklornih, obrazovnih, nakladničkih, informativnih, ekoloških i sportskih programa, Matičini su djelatnici povezali sve raspoložive ljudske potencijale iz aktivnih hrvatskih zajednica, koje žive i stvaraju u najrazvijenijim društvima svijeta od Sjeverne i Južne Amerike, preko juga Afrika i najšireg europskoga susjedstva, do Australije i Novoga Zelanda. Prije 70 godina osnivačka skupština Matice iseljenika, održana je u Zagrebu 12. veljače 1951. Prva četiri desetljeća odvijala su se u povijesnim prilikama koje pamtimo po borbi hrvatskog naroda za očuvanje materinskoga jezika i identiteta u emigraciji te poticanju političkog rješenja hrvatskog pitanja u međunarodnoj zajednici. Na ideji nacionalne pomirbe zajedničkim naporima svih Hrvata doživjeli smo njegovo rješenje i punu slobodu Lijepe Naše. Uz zahtjevan profesionalni rad - australski, kanadski i američki Hrvati, koji su svoju djecu odgajali i školovali u višekulturnim društvima demokratskog multietničkoga svijeta, Matičine su djelatnike ohrabrivali u inovativnom kreiranju škola, radionica i tečajeva za hrvatski jezik, povijest i kulturu te folklor - suprotno unitarističkom odnarođivanju u bivšoj federaciji. Matica je prva u domovini uvela Sveučilišnu školu hrvatskoga jezika, povijesti, kulture i folklora za mlade naših korijena koji su živjeli u anglofonome svijetu, rušeći stereotipe o njihovim roditeljima kao o „neprijateljskoj emigraciji“, kako ih je u domovini „prekrstio“ režim. „Osamostaljenje Republike Hrvatske 1990-ih godina bilo je velika prekretnica i u životu naše ustanove, otvorivši Hrvatskoj matici iseljenika slobodan put prema svim vidovima suradnje s Hrvatima izvan matične zemlje“, naglasio je ravnatelj i domaćin svečanosti u HNK profesor Mijo Marić. Po njegovim riječima ova je ustanova proteklih desetljeća razvila najčitaniji iseljenički časopis „Matica“ s odličnim ljetopisom, te objavili „Leksikon hrvatskoga iseljeništva i manjina“ – kao krunu znanstvenih spoznaja o fenomenu polutisućljetnih hrvatskih migracija. Hrvatska matica iseljenika kao moderna ustanova ima više ustrojstvenih jedinica, uključujući vrijedne podružnice koje djeluju u Dubrovniku, Splitu, Puli, Rijeci i Vukovaru. Od svog osnutka Matica uspješno surađuje s Hrvatskom bratskom zajednicom Amerike kao našom najstarijom organizacijom u svijetu. U svim razdobljima svoje povijesti Matica iseljenika usko je surađivala s Hrvatskim katoličkim misijama i župama iz cijeloga svijeta te kulturno-umjetničkim društvima koja djeluju u tuđini. Razvijena je suradnja s mrežom naših diplomatskih i konzularnih predstavništava u svijetu, mrežom Hrvatske nastave u inozemstvu te mrežom lektorata hrvatskoga jezika na stranim sveučilištima. Plodnu suradnju Matica ostvaruje i s Hrvatskim svjetskim kongresom te njegovim ograncima diljem planete. U sinergiji sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan Republike Hrvatske napredujemo višestruko u 21. stoljeću, razvijajući naše ljudske i materijalne potencijale za djelovanje u suvremenoj ljudskoj mobilnosti na dobrobit našega naroda u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini kao i u trećim zemljama na udaljenim meridijanima. Zaključno, svestrana pomoć iseljeništva i manjina Republici Hrvatskoj u vrijeme Domovinskoga rata i uloga Hrvatske matice iseljenika devedesetih u plodnoj integraciji iseljeništva i domovine - na prvome su mjestu među Matičinim postignućima u njezinu sedamdesetogodišnjem životu i radu. Iseljeništvo je preko Matice uputilo Hrvatskoj golemu humanitarnu pomoć te pomoć u ljudstvu, a svakodnevno svjedočimo kako je taj ljudski lanac dobrote iznimno vitalan i danas u prirodnim nepogodama kao što su razorni potresi koji su pogodili središnju Hrvatsku, naglasio je ravnatelj Mijo Marić. Kao ravnatelj Hrvatske matice iseljenika – iskazao je Mijo Marić veliku zahvalnost cjelokupnom hrvatskom iseljeništvu, svim Matičinim suradnicima, svim svojim prethodnicima i njihovim umirovljenim kao i aktivnim timovima, uz poziv mladosti hrvatskih korijena iz cijeloga svijeta da se i ovoga ljeta uključe u Matičine škole i seminare hrvatskoga jezika, povijesti, kulture i folklora - na kojima predaju uistinu vrhunski umjetnici i znanstvenici iz naše domovine. Po završetku svečane akademije u Hrvatskom narodnom kazalištu u srcu Zagreba na Trgu Republike Hrvatske uslijedio je svečani domjenak za sve uzvanike, produživši svečanost do kasnih večernjih sati. Više: https://vijesti.hrt.hr/hrvatska/obiljezena-je-70-obljetnica-hrvatske-matice-iseljenika-2126767

Saturday, 12 June 2021

CROATIA – A TRAGEDY by “SULLA”

 

Friends,

You might be interested to take a look at an article published in the Melbourne Advocate, Australia, February 22, 1934.To read the article please go tohttps://www.cuvalo.net/?p=1478All the best,

Ante Cuvalo


CROATIA – A TRAGEDY by “SULLA”

A note to the reader: It is often presumed that the “world” was ignorant about the national problems in the so-called First Yugoslavia, especially the fact that it was a terrorist state. The Serbian regime treated Croatia, Bosnia-Herzegovina, Vojvodina, and Montenegro as occupied lands, and open terror was implemented on non-Serbs, mostly on the Croatians. We bring here an article published in the Melbourne Advocate, Australia, dated February 22, 1934, informing clearly to all those who wanted to hear the cries of the oppressed, about the plight of the Croatians at the time.

***

CROATIA – A TRAGEDY by “SULLA”

THAT monument of Liberal ineptitude, the Treaty of Versailles, has sown a harvest of dragons’ teeth in Europe which draws nearer to its ripening. In the name of liberty and self-determination, the historic tradition of the Western world was outraged, and the elaborate economic network which had grown up in the European States was rudely torn to fragments. The resulting chaos has produced appalling misery among the population of Central Europe; and the injustices committed in the hurried carving out of the new States have resulted in the reappearance of racial conflict in a more acute form among the people „liberated“ from the rule of Russia and Austria. We intend in the present study to give a detail picture of one corner of this scene of confusion by describing the tragic enslavement of an ancient Catholic people, the Croats, whose land has become part of the kingdom of Yugo-Slavia. This name – both new and ugly – has been given to a „Nation-State“ artificially created out of heterogeneous mass of races in the region east of the Adriatic Sea. These people – Servians, Slovenes, Montenegrins, Croats, Turks, Bulgars and Albanians – differ in history, culture, religion and even language, though most belong to the racial group of „Slavs“ – as Spaniards, Italians and Romanians are „Latin“. They have been flung together against their will under the supremacy of the least civilised of the larger groups, the Servians, under whose oppression they struggle. In particular, the inclusion of Croatia, Catholic and Latin, with a long tradition of political connection with Hungary, in a union with half barbarous people professing Eastern Orthodox, and only recently delivered from the de-civilising rule of Turkey, has weakened the whole structure of this part of Europe.

The Origins of Croatia

Croatia is a land with a heroic past. Situated at the north-western gate of the Balkans, the Croats defended the Catholic frontier for centuries against the onslaught of Islam, forming the outworks of Christendom – „Antemurale Christianitates“ (sic!) from the 15th to the 19th century. The race is anciently established, having migrated into the region between the Drava and the Adriatic in the fifth century A.D. The Croats were converted to Christianity by Italian missionaries under one Abbot Martin, and seven Bishoprics were set up – a number which was later increased. The Latin origin of Croatian Christianity made a gap between these Slavs and the Serbs and Bulgars, their neighbours, who were converted from the East, and fell into Schism with the Byzantine Church. Croatia formed the south-eastern frontier region of Charlemagne’s empire. The rule of the great Frank was willingly accepted; but the misgovernment of his successor led to a revolt. Under the Pope’s protection, Croatia became an independent kingdom until its peaceful union with Hungary in 1102.

The Middle Ages

The first period of Magyar rule was a happy one. The Balkans were still Christian land, and the Turkish menace to the West remote. Feudalism – alien to Slav tradition – grew up under the Arpad kings; the Church flourished and grew rich, its Bishops wielding great political power; and the religious Orders flourished, spreading learning through the land.

In 1301 came a break with Hungary. A French dynasty was established – the House of Anjou; and the King’s power increased. Marriage brought Croatia into the orbit of Holy Roman Empire; and in the late 14th century it was disputed between German and French-Neapolitan dynasties. Dalmatia, the coast region, was sold to Venice.

The Struggle with Islam

Then, at last, came the first Turkish raids in 1414-15, opening a new age of war for the defence of the West. Mohammed II occupied Bosnia after the fall of Constantinople in 1453, and the Turkish war soon became almost continuous. Hungarian rule had been restored in Croatia, though the real Government was that of the military chiefs, or „Bans.“ But in 1526 came the great Christian disaster of Mohacs. The Hungarian King was slain and Hungary overrun. What remained of it passed, with Croatia, under the rule of the Austrian Hapsburgs.

Religious Problems

The Reformation reached Croatia after considerate success in Austria and Hungary; but though the new doctrines infected some of the powerful Zrinski family, they were refused toleration by the Ban, and made little headway.

The frontier with Turkey 1688, and a compulsory military levy established for its defence, which was maintained until 1873; so that all Croatia was an armed camp for the defence of Christendom. Turkish tyranny led to an influx of Orthodox Slavs into Croatia, and an attempt was made to secure the loyalty by persuading them to „Uniatise“ – that is, become Catholics, while retaining the Eastern rite – but without much success. The menace of Protestantism was removed by the influence of the Jesuits, who were established at Zagreb, and did much to improve education. Croat students regularly attended Italian universities in the eighteenth century, so that the Latin character of the people’s culture was fully maintained.

The National Revival

Under Austrian rule, Croatia had become increasingly Germanized; but the French Revolution, as in Italy led to changes which brought about revival of the national spirit. Napoleon in 1809 made Croatia part of his kingdom of Illyria; and French ideals made some headway during the period of his rule, which ended in 1814. In 1835 a reaction in favour of the Slav language began. The Croats demanded autonomy, but their loyalty was secured by the establishment as Ban of Josip Jellachich, who saved the Austrian throne in the 1848 revolution.

The defeat of Austria by Prussia in 1866 led to a reconstruction of the Empire as a dual monarchy by the „Ausgleich“ of 1867; and the next year Croatia concluded a compromise which secured her liberties within the Hungarian kingdom. The country was given self-government under a „Ban“ appointed by Hungary, who presided over the Legislative Assembly or „Sabor.“ This Assembly attended to local administration; but Croatia had also representation in the Hungarian Parliament and Cabinet; and it had a right to its own flag and language. There were grievances of various kinds, it is true – chiefly connected with overtaxation and maladjustment of tariffs – but it is instructive to compare the condition of Croatia in 1914 with its present state after „liberation“ by the arms of the Allies.

The Betrayal of Croatia

The Croats fought loyally for the Empire until its break-up became imminent. They then proclaimed their independence, setting up a seperate Government at Zagreb in 1918, which was recognised by Servia. The Allies, however, were determined to form a great Southern Slav State of all the groups in this region, and France – probably fearing the increase of Italian influence in Croatia – urged its union with Servia. This was attempted on a basis of equality at a series of conferences at Geneva. Croatia was to be associated in a federal bond with Servia and the other Slav States, but was not to be subject to the Servian dynasty. The Serbs, however repudiated this settlement. Their military predominance, at the close of the war, was complete, and they were able to force a Union on Croatia on their own terms. Since then, the Servian General Kalafatovich, has represented the Union as a result of the conquest and occupation of Hungarian territory; but this is entirely false. It was the freedom of a friendly Republic which was invaded after the Serbs had failed to secure their own terms by negotiation.

Croatia Enslaved

The imposed „Union“ was accompanied by a promise to call a free convention in six months; but the meeting was postponed for two years. During this time all power was concentrated in the Servian capital, Belgrade; and Serb soldiers and police occupied Croatia, setting up a reign of terrorism and corruption, whose object was the dissolution of the Croat State organisation.

At last the convention met. From the first the rule of the Servian dynasty was assumed, though the Croats had not recognised it. Their representatives, therefore, boycotted the Convention. Even so, the influence of the other combined groups was such that opposition to the new constitution – which divided Croatia into several provinces – could only be overcome by „rigging“ the electoral lists. Premier Pashitch threatened the Turkish group that if they did not serve his cause „they would never return home alive.“

Raditch

The Convention of the new „Yugoslav“ State was ignored by the Croats until 1925, when their leader, Raditch, decided, on English advice, to act in the new Parliament, where it was hoped to obtain concessions by a combination of the minority groups with the Servian opposition. Vague promises of change were made by the Government itself, by the way of encouragement.

Raditch was overborne by the feeling of the „Moderates“ in his own camp; but he had prophesied that the reappearance of the Croats would lead to the union of the Servian parties in a „bloc“; and so it proved. The party of „The Strong Castle“ was formed on the initiative of King Alexander; and every effort was made to break the Croat leader’s power by compromising him in the eyes of his nation. When this failed, Raditch was simply shot dead in the House by a fellow member of Parliament, and the murderer – like the assassin of the Austrian Archduke in 1914 – was hailed as a national hero.

The Royal Tyranny

The Croats succeeded to Zagreb and the Parliament at Belgrade continued to legislate for the whole country without their consent. But it was necessary to take stronger measures in order to maintain the Servian predominance against the rising tide of opposition. In autumn 1928, therefore, on his return from Paris, the King tore up the former Constitution and declared a Royal Dictatorship, composing a new constitution of a highly autocratic character, in which all the provincial liberties were abolished and the country unified. While many of the Serb politicians took office under the regime, the new Croat leader, Dr. Matchek, was imprisoned. The King played the part of Richard II., and took over the „leadership“ of the Croat people. The commemoration of Raditch and visits to his grave were forbidden. The Croat flag might no longer be displayed; this prohibition also applied nominally to the old Servian colours; but the latter could be flown freely as the standard of the Orthodox Church. Young men, however, who bore the Croat flag as a banner, with religious emblems upon it, at the Eucharistic Congress of Dalmatia Croatia were attacked and some of them killed by the Servian police.

Croatia is at present under the rule of Servian police and soldiers, who exercise complete power. The law courts are merely police institutions; the torture of prisoners is freely practised. The education in Croatian schools is Servianised in its historical section, and an effort is being made to impose changes in the language and writing of the people. The banks and financial institutions at Zagreb are subjected to every kind of pressure in order that the savings of the people may be transferred to Belgrade. Meanwhile, the existence of a Croatian question is officially denied since Croatia has been absorbed in Yugo-Slavia, how―it is asked―can there be a Croatian question?

The Outlook

The attempt to destroy this brave and unhappy Catholic nation will, no doubt, meet with the failure which has always attended such brutalities. Meanwhile, the State of Croatia is a danger to Yugo-Slavia since it places her in a weak situation in face of the possible aggression of Italy, the neighbour whom she fears. There can be little doubt of what attitude the Croats would assume in such a case.

It is obvious that the regime of stupid violence in Yugo-Slavia cannot last. The problem is not touched by it. There are several possible solutions of this minority question. The idea of a federation of autonomous States under the Servian Crown has much to recommend it: but in the case of Croatia, the persecution has led to a growing demand for nothing less than complete separation. Indeed, historic, religious and cultural affinities are stronger here than those of race; and a revival of the older political ties with Austria and Hungary might be the most satisfactory solution. Croatia would thus become a member of the new Danube federation, which seems likely to be formed eventually, in order to solve the problem of the former territories of the Austrian Empire.

Transcribed by Nikola Dedić, Student of History at the University of Mostar

The article can be found here: https://trove.nla.gov.au/newspaper/article/171806522?browse=ndp%3Abrowse%2Ftitle%2FA%2Ftitle%2F792%2F1934%2F02%2F22%2Fpage%2F20389885%2Farticle%2F171806522






Književne veze Hrvatske i španjolskog govornog područja

 Književne veze Hrvatske i španjolskog govornog područja

 Uskoro izlazi knjiga „Poganska Patagonija“ pisca i sveučilišnog profesora hrvatskih korijena Óscara Barrientosa Bradasica u prijevodu Željke Lovrenčić

Predsjednica Odbora za književne veze DHK i dopisna članica Hispanoameričke književne akademije sa sjedištem u Madridu Željka Lovrenčić, vrlo se često spominje u medijima na širokome području na kojemu se govori španjolski jezik.

Ovih je dana u Čileu na više portala i u nekoliko novina objavljena vijest da u Hrvatskoj uskoro izlazi knjiga magaljanskog književnika i sveučilišnog profesora hrvatskih korijena Óscara Barrientosa Bradasica „Poganska Patagonija“ u njenom prijevodu i u izdanju Naklade Bosković. Također, prenijet je zapis Željke Lovrenčić posvećen književniku i akademiku Eugeniju Mimici Barassiju koji je nedavno umro u Santiagu.

Na drugoj strani svijeta, u španjolskoj Salamanki gdje je Lovrenčić učestali gost, na portalu Rtv Salamanca al día objavljene su tri pjesme Alfreda Péreza Alencarta iz njegove knjige Tu je nebo objelodanjene 2016. u izdanju Naklade Đuretić i Studio moderna. Uz pjesme i fotografije donosi se i životopis prevoditeljice.

A na portalu lista Tiberías uz prijevod poeme UMIT na hrvatski jezik, mnogobrojni se kolege širom svijeta opraštaju od salvadorskog pjesnika Luisa Borje koji je u ožujku u 35. godini života preminuo od Covida-19. Za knjigu UMIT Luis Borja je na XXII. susretu iberskih i hispanoameričkih pjesnika na kojemu su sudjelovali i hrvatski pjesnici Lana Derkač i Davor Šalat, dobio uglednu nagradu Pilar Fernández Labrador koju dodjeljuje Grad Salamanca. U tekstu posvećenom Luisu Borji, uz Alencartov uvod i fotografije autora, objavljeni su izrazi sućuti pjesnika iz Španjolske i Latinske Amerike te čitava poema posvećena pjesnikovoj rodnoj zemlji Salvadoru i njezin prijevod na hrvatski jezik.          

Dubravka  Tušek 



Thursday, 3 June 2021

Studija o ljudskim pravima u hrvatskoj emigrantskoj misli

Studija o ljudskim pravima u hrvatskoj emigrantskoj misli

Što su hrvatski intelektualci u emigraciji druge polovice  XX. stoljeća, poput Franje H. Eterovića ili pak Bogdana Radice te njihovih suvremenika nastanjenih od Buenos Airesa do Chicaga i Londona, pisali  o ljudskim pravima možete saznati na jednome mjestu u zadnjem svesku časopisa „Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine“ iz pera dr. sc. Ivana Čule

Izvorna znanstvena studija „Ljudska prava u hrvatskoj emigrantskoj misli (1945 – 1990)“ koju je napisao dr. sc. Ivan Čulo s Fakulteta filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu objavljena je nedavno u časopisu „Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine“, Vol. 46. (2020.), 439 - 643 str. Posrijedi je jedinstvena studija koja na dvjestotinjak stranica sabire, propituje i valorizira pristupe hrvatskih emigrantskih mislilaca o ljudskim pravima još od vremena pripreme i donošenja Opće deklaracije o ljudskim pravima. 

Prilikom njezina usvajanja 1948. u Ujedinjenim narodima bivša Jugoslavija bila je jedna od rijetkih država koja nije glasovala za Deklaraciju. Zanimljivo, službeni prijevod Opće deklaracije o ljudskim pravima nije bio objavljen na hrvatskome jeziku ni u službenim glasilima SFRJ u čijem je sastavu Hrvatska bila do 1991.,  pa je netočan podatak u nekim drugim radovima da je Opća deklaracija o ljudskim pravima bila ratificirana u Jugoslaviji, s uputom na Službeni list FNRJ/SFRJ. U samostalnoj Hrvatskoj službeni prijevod Opće deklaracije o ljudskim pravima na hrvatski jezik objavljen je tek 2009 (NN, 12/209).

Ljudska prava, dakako, danas pripadaju čovječanstvu i jednako pripadaju svakoj osobi na ovome svijetu. Studija uvodno prikazuje značajke, položaj i prilike hrvatske emigracije na Zapadu u razdoblju hladnoratovske podjele svijeta te onodobni službeni jugoslavenski pristup ljudskim pravima. Analiza hrvatske emigrantske misli dr. sc. Ivana Čule zahvaća četiri razdoblja: 1. 1945 – 1960;  2. 1961 – 1970; 3. 1971 – 1980; te 4. 1981 – 1990.

Autora Čulu zanima smisao ljudskih prava definiranih Općom deklaracijom, koja se prakticiraju u zbiljskim društvenim praksama kako u komunističkom, tako i u liberalnom poimanju svijeta i čovjeka na vremenskoj okomici od 73 godine, otkad je taj dokument UN-a prihvaćen na Općoj skupštini Ujedinjenih naroda kao pravno obvezujući minimum prava i sloboda svakog čovjeka. Na te okolnosti ukazuju hrvatski emigranti s višedesetljetnim adresama u metropolama Sjeverne i Južne Amerike, kao i oni iz odredišta iz Zapadne Europe od Madrida do Pariza i Londona. 

Već krajem 1940-ih i tijekom 1950-ih filozof i pisac s madridskom i kasnijom višedesetljetnom čikaškom adresom Franjo Hijacint Eterović, te sociolozi Bonifacije Perović s argentinskog vidikovca te Mirko Meheš s kanadskog horizonta sustavno analiziraju Opću deklaraciju smatrajući je ne samo velikim dostignućem u shvaćanju čovjeka kao osobe, već i značajnim korakom u napretku međunarodnog prava.

Uz objavljivanje filozofskih i socioloških ogleda u inozemnim stručnim časopisima te plodan opus u kultnoj iseljeničkoj periodici, podsjećamo, ova su trojica doktora znanosti Eterović, Perović i Meheš, razvili zapažene karijere sveučilišnih profesora filozofije i sociologije u domicilnim sredinama svoga doba (Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi, Argentini…).

Iako bezrezervno prihvaćaju Opću deklaraciju i njezine personalističke temelje, ipak se kritički osvrću na neka rješenja i nedostatke u njoj. Razmatraju i kontekst prihvaćanja, bliskosti i udaljenosti Opće deklaracije u odnosu na tadašnje politike, ideologije, filozofije i svjetonazore.

Eterovićevi i Perovićevi ogledi najraniji su analitički oblikovani prilozi usredotočeni na problematiku ljudskih prava iz pera hrvatskih autora u emigraciji, a odlikuje ih izraziti personalistički pristup, drži autor studije doktor Čulo.

Šezdesetih dvadesetog stoljeća osobito vrijedan doprinos proučavanju ljudskih prava u socijalističkim ustavima ostvaruje pravnik i političar u emigraciji Branko Martin Pešelj,

u široj javnosti poznatiji kao osobni tajnik Vladka Mačeka, s kojim je krajem druge svjetske kataklizme emigrirao  u Washington. Uz publicističku i političku aktivnost, Pešelj je predavao četvrt stoljeća na Pravnom fakultetu u Georgetownu i to od 1961. do 1986. Objavljivao je u stručnom časopisu The American Journal of International Law, kao i znamenitoj emigrantskoj periodici od Hrvatske revije do američko-hrvatskog Journala of Croatian Studies te argentinsko-hrvatske Studia Croatice. Ta dva potonja glasila na stranim jezicima engleskom i španjolskome jeziku bila su, prema ocjeni Borisa Marune, jedini ozbiljniji pokušaji „hrvatske emigracije da se na stranim jezicima sustavno informira svjetsku javnost o našoj hrvatskoj prošlosti,književnosti, kulturi i, napose, o tragičnom položaju Hrvatske i njezina naroda u tzv. novoj Jugoslaviji.“

Vrijedne oglede i analize o stupnju poštovanja ljudskih prava na europskome tlu, prema Čulinim istraživanjima,  pisali su u našim i stranim časopisima hrvatski disidentski pisci kao što su Gvido Saganić iz Velike Britanije i Jure Petričević iz Švicarske tijekom 1970-ih i 1980-ih, prateći cjelokupna događanja na međunarodnoj razini s ciljem ukazivanja na sustavna kršenja ljudskih prava u Jugoslaviji. 

Za tri desetljeća prisilne londonske avanture Gvido Saganić od 1960. do demokratskih promjena u Lijepoj Našoj ostvario je velik broj članaka u kultnom časopisu Nova Hrvatska, čijim članom uredništva u Londonu postaje od prvoga joj broja. Za tih trideset godina Saganić je kao dio Kušanova uredničkog tima Nove Hrvatske nemjerljivo  doprinio djelovanjem i u inozemnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava na Zapadu kakva je Amnesty International. Agronom i publicist Petričević, poglavito se iskazao kao urednik i utemeljitelj nakladničke kuće Verlag Adria u švicarskom Bruggu koja je objavljivala Knjižnicu slobode.

U osamdesetima pred pad Berlinskoga zida i slom komunizma u Europi novu dimenziju shvaćanja ljudskih prava iznosi i Tomislav Sunić s višegodišnjom karijerom američkog sveučilišnog profesora i kasnijeg hrvatskog diplomata te eminentnog pisca društvenih tema.

Kroz više desetljeća emigracije svojim radovima obranu ljudskih prava za pojedince i narode zastupaju eminentni intelektualci nastanjeni u SAD-u kao što su Kvirin Vasilj i Bogdan Radica. Radičin opus podjednako je važan i za američku i za hrvatsku kulturnu povijest. Od 1950. je Radica bio redoviti profesor povijesti na Sveučilištu Fairleigh Dickinson u New Jerseyu. Uz profesionalnu karijeru sveučilišnog predavača, Radica je razvio bogatu suradnju s hrvatskim emigrantima u iseljeničkom tisku poput Hrvatske revije u kojoj je za pet desetljeća objavio desetine članaka kulturološke i političke tematike. Od mnogobrojnih eseja dovoljno je zaviriti u Radičinu knjigu „Živjeti nedoživjeti“ (I–II, 1982) da bi se opravdao interes istraživača Čule za emigrantskim analitičarima ljudskih prava i sloboda kakav je bio Bogdan Radica.  

Zanimljiv je i publicistički rad koji je ostvario Franjo Nevistić u okviru kultunog časopisa na španjolskome jeziku Studia Croatica u Argentini. Proučavanje i bavljenje ljudskim pravima u hrvatskim okvirima započelo je i duže trajalo u emigraciji nego u domovini, dokazuje autor ove studije dr. sc. Ivan Čulo. Iako, pretežito s neosnovanom stigmom „državnih neprijatelja“ i pristalica „režima NDH“, hrvatski su emigranti u svojim radovima zastupali raznovrsne teorije, ideje i pristupe ljudskim pravima te isticali vrijednosti demokracije i pluralizma. To ne samo da nije bilo svojstveno jugoslavenskom pristupu, već je bilo izričito i zabranjivano. Stoga misao hrvatskih emigranata zaslužuje dolično mjesto u hrvatskoj tradiciji promišljanja ljudskih prava, zaključuje istraživač Čulo u studiji objavljenoj u časopisu Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine.

Uz knjižare i knjižnice u Hrvatskoj, časopis u kojem je objavljena spomenuta studija dostupan je  čitateljima širom svijeta i na internetskom Portalu hrvatskih znanstvenih časopisa Hrčak na ovoj poveznici::

(https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=370365 ;

file:///C:/Users/Vesna/Downloads/05_Culo_Ljudska_prava_u_hrvatskoj_emigrantskoj_misli_1945_1990%20(1).pdf).

Tekst: Vesna Kukavica