Studia Croatica

Saturday, 12 May 2018

40 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 1. Uvod

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje
CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

1. Uvod

Pozornom čitaocu zacielo nije izmaklo, od kolikog silnog zamašaja po oblikovanje družtvenih, kulturnih i političkih odnosa na Balkanu bijaše vjersko pitanje. Poznato je, da nije tako samo na Balkanu. Reformacija i husitstvo bijahu istodobno i vjerski i nacionalni pokreti. Tako bijaše na pr. bogumilstvo na zapadnom Balkanu hrvatsko-nacionalni pokret u vjerskoj opremi. Današnje pitanje Ulstera gotovo je više borba između papista i oranžista, između katolika i protestanata, nego između Kelta i Britanaca.

Vjerska borba je konstanta svjetske poviesti. Tko misli, da će čovječanstvo ikada svladati vjersku misao, da će doći vrieme, kad čovječja duša ne će težiti za vjerskom utjehom, taj nikako ne pozna ljudske prirode. Iz osjećaja vlastite slabosti i ograničenosti, iz pritiska relativnosti sveg prolaznog, izbija snažno duboka čežnja i traženje nečeg neograničenog i vječnog, absolutnog; a to je praizvor i bit svake religioznosti. Svaki jaki narod hoće da ima svoju vjeru i svoga Boga, koji mu u prvome redu pomaže i priskače u pomoć u svim težkoćama. Svaki narod hoće nadalje svome Bogu služiti na svoj način. U toj vječnoj istini sadržano je političko značenje religioznog problema. Tako to bijaše i na Balkanu, samo stoje tu zemljopisna i prema tome i politička pociepanost, a i blizina prednje Azije, te kolievka većine velikih vjera, djelovala u tom pravcu, da je djelovanje religioznog momenta postalo još mnogo vidljivije i promjenljivije.

Bogumilstvo pripada već poviesti, a i islam je već gotovo sasvim potisnut s Balkana, te je već mnogo izgubio od svoje snage, koja je drmala svietom. U punoj veličini nalazimo katolicizam i pravoslavlje, pa te čmbenike poviesti južnih Slavena ne možemo nikako mimoići. Ne pokazuju nam to samo balkanski ratovi, koji bijahu vođeni pod geslom oslobođenja pravoslavnih kršćana od turskog gospodstva; i u sadašnjem je ratu uloga pravoslavlja vrlo velika. Pravoslavna je težnja za vlašću i širenjem zajedno s galskom osvetljivošću i britanskom poslovnom zavisti jedna od glavnih sila. koje su dovele do ovog sadašnjeg klanja medu narodima.

Zato ne možemo razumjeti ni prošlost ni budućnost južnih Slavena, ako se pobliže ne pozabavimo s obim glavnim kršćanskim Crkvama, a osobito s obzirom na njihovu socialno-političku stranu.

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar40.htm

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI

39 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 11.Zakljucak

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje
CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

11. Zaključak

Završit ću ovo razmatranje o Bosni (i Hercegovini). Narodna pripadnost tih zemalja bijaše priepoma, i Monarhija nije na svoju štetu znala da zauzme u tom pitanju odlučnog stanovišta. Zato nisam žalio ni truda, da to pitanje izvedem načistac.

Moje dosadašnje izpitivanje ne dopušta nikakve sumnje, pa zato moram narodnu definiciju Bosne i Hercegovine utvrditi ovako: Bosna i Hercegovina su poviestno hrvatske zemlje; one su još i danas etnički ostale hrvatskima, budući da treba 56,53% pučanstva bezuvjetno pribrojiti Hrvatima. Zadnjih 400 godina pridošlo je doduše srbsko pučanstvo, kog ima 43,48%, što je tim važnije, budući da je ono vjerski jedinstveno naprama Hrvatima, koji su podieljeni u dva vjerska tabora, i daje njegova narodna sviest razvijena mnogo jače nego kod Hrvata katolika i muslimana. No Bosna i Hercegovina su još uviek hrvatske zemlje, koje se brzim tempom, posrbljuju.

To je činjenica, koju treba imati na pameti, to više, što se bez te spoznaje ne može razpoznati pravo stanje stvari u razvoju južnih Slavena.

Da zadovoljim radoznalosti čitaoca, moram odgovoriti na pitanja: Kako se moglo dogoditi, da istina nije mogla prodrieti u državi s visokom znanstvenom razinom, kakva je Austro-Ugarska? To pitanje u uzkoj je svezi s našim stanovištem, pa se smatram dužnim i na to odgovoriti.

1. Glavni razlog jest poviest naseljenja južnih Slavena, koju sam već češće spomenuo, Konstantina Porfirogeneta u njegovu djelu »De administrando imperio«. Tu je on područje naseljenja Hrvata omeđio riekama Vrbasom na iztoku i Cetinom na jugu, dok je Srbima pridao ogromno područje, koje je veće nego Englezka, Wales i Škotska zajedno, a naročito Bosnu, Hercegovinu i južnu Dalmaciju. Predstavimo li si, za uzporedbu, područje, što ga zaposjedoše onih 40.000 Anglosasa po svom naseljenju u Britaniji, vidjet ćemo, da to bijaše samo jugoiztočni kutić i dvadeseti dio površine čitavog otoka, koji ima 218.000 četvornih kilometara. Pa ipak su danas Anglosasi narod od preko 100 milijuna duša! Ali Pofirogenet bijaše i ostao je jedini i najstariji izvor za nasesjenje južnih Slavena. U njemu ima mnogo vriedne građe, a njegov visoki položaj carskog kneza, kasnije bizantskog basileusa, utvrđivao je povjestničare u vjeri, da mu je to sve moralo biti dobro poznato, te ga zato većinom prihvaćahu bez ikakove kritike.

Na tome nije ništa promienila ni činjenica, što su ugledni historičari Krause i Dummler, čim se malo jače pozabaviše hrvatskom poviešću. morali odkloniti njegovu poviest naseljenja i Hrvatima pridati mnoge nove krajeve prema iztoku i prema jugu.

Porfirogenet ostade i nadalje mjerodavan za prosuđivanje pitanja južnih Slavena.

A šta je Porfirogenet učinio? Hrvate je ograničio na najuža naselja, a Srbima je na sjever i sjeverozapad dodielio sve krajeve, za kojima su geopolitički uobće mogli težiti.

Potražimo li tonie razlog, protumačit ćemo to ovako: Hrvatski knez Zdeslav (877. — 879.) priznao je u crkvenom i političkom smislu bizantsko vrhovničtvo. Ali taj odnos bijaše samo kratkog vieka, zbog dubokog neraspoloženja Hrvata prema bizantskoj vladavini, te već nakon dvie godine ubije Zdeslava župan Branimir, stupi sam na priestolje i privede Hrvate konačno papi i katolicizmu. Svi pokušaji Bizantinaca, da steknu opet upliva kod Hrvata, izjaloviše se. U isto doba bijahu Srbi, ugroženi od Bugara, vjerni pristaše Bizanta. Kojeg li onda čuda, da je Porfirogenet u smislu teoretskog nastojanja bizantskih careva, gledao po mogućnosti, da barem idejno sačuva granice bivšeg carstva i da po mogućnosti proširi granice vjernih Srba i suzi granice odpalih Hrvata?

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar39.htm

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI

38 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 10.Etnicka sudbina Bosne istovjetna je sa sudbinom Trojedne kraljevine

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje
CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

10. Etnička sudbina Bosne istovjetna je sa sudbinom Trojedne kraljevine

Netom razjašnjena točka čini mi se toliko važnom, da moram, što je tamo rečeno, upodpuniti još nekim daljnjim razmatranjima.

Jedna od najvećih zapreka za pravilnu spoznaju problema južnih Slavena u Monarhiji jest činjenica, što postoji navika, da se s jedne strane Bosna, a s druge strane Dalmacija, Hrvatska i Slavonija promatraju nviek kao posve odieljena područja. Ali to je samo posljedica okolnosti, što su te zemlje tokom više stoljeća bile politički razdieljene hermetički zatvorenom granicom i što su u mnogočemu prešle razne faze razvoja. Bitno je međutim, da nam je uzprkos tome svagda zajedno promatrati tih pet područja; Bosnu, Hercegovinu, Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju, ako nam je do toga stalo, da razumijemo, kako su se tamo prilike razvijale.

Naše razmatranje protegnut ćemo zato s Bosne i na Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju.

Obćeuito je poznato, da su Srbi u Hrvatskoj, Slavoniji, a i u Dalmaciji doseljenici, kojih se tamo sve više nalazi počevši od 16, st No njihovo postojanje u Bosni ne tumači se tako, nego se misli, da su Srbi u Bosni »urođeni starinski element«. To se u najboljem slučaju odnosi možda na jugoiztočne granične predjele Bosne, gdje su možda Srbi oduviek sačinjavali dio pučanstva, ali inače su Srbi u Bosni upravo tako doseljenici zadnjih 300 - 400 godina kao i u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, samo su možda u Bosni 100 - 150 godina stariji.

Osmanlijski udarac od jugoiztoka prema sjeverozapadu bijaše namienjen jednako Hrvatima kao i zemljama nadvojvodine Austrije. I zato se ta dva elementa nađoše doskora zajedno. Kao glavno sredstvo za navalu upotriebiše Osmanlije islamizirane bogumile i pravoslavne, vlaške nomade. U austrijskim nadvojvodinama poslužiše Hrvati kao odskočna daska. Hrvati bi bili doduše dorasli jednokrvnim Bosancima, ali ne i nomadskim Vlasima. Poviest nas uči, da stalno naseljeni seljak nije nikada dorastao nomadima. I zato bijahu Hrvati doskora pokoreni, a Austrija ostade bez svoje odskočne daske. Zato ona pokuša iztjerati đavla s pomoću vraga, i privlačiti k sebi te vlaške polunomade, kako bi time oslabila tursku, a pojačala svoju granicu. Iz stanovitog razloga, imala je Austrija s time dosta uspjeha. Vlasi se oslobodiše s pomoću Turaka od pritiska srbske feudalne gospode, a za uzvrat pomogoše Turcima razoriti feudalni temelj srbske države. Pa kad je taj vlaški element došao u Bosnu, našao je tamošnje feudalce muslimane, t. j. islamizirane bogumile, protiv kojih kao raja ne mogahu uspjeti. Kad bi pokušali raditi protiv bosanskih begova istim metodama, kao i u Srbiji, bilo bi kolaca, vješala, paljenja tabana i sličnih neugodnih stvari. Begovi nisu znali za šalu i nisu marili mnogo za zasluge Vlaha za osmanlijsku državu, nego ihpokoriše svojoj sili.

Kad bi tim kolonistima dodijala nasilja, pobjegoše u Austriju pod uvjetom, da ne budu podložni tamošnjem plemstvu. 58 Zaista vidimo, da je glavna borba tih pravoslavnih doseljenika kroz 200 godina uperena protiv prava hrvatskog plemstva na zemlju, a jednako u Ugarskoj protiv prava ugarskog plemstva. 59 Kad je hrvatskom plemstvu pošlo za rukom, da podloži jednu od tih vlaških kolonija, preseliše se Vlasi opet natrag u Tursku, Austrijski vojnički zapovjednici, koji se bojahu slabljenja vlastite granice, moradoše uzeti Vlahe u zaštitu protiv hrvatskog plemstva. Vidimo dakle, da nomadski karakter tog elementa bijaše ujedno i najbolja njegova zaštita, jer je za ono burno razdoblje bio mnogo prikladniji nego kulturniji način života na stalnom tlu.

Od početka 16. st, pojavljuju se ovi turski prebjezi sve češće, te ih austrijske vojničke vlasti naseljivahu duž turske granice kao protutežu upadima Bosanaca i njihovih (vlaških) istovjernika.

C. i kr. ratni arhiv u Beču pun je izvještaja o njima. Dolažahu pod najrazličitijim imenima, ali većinom ih nazivahu: Rasciani sive Wallachi, Raci ili Vlasi, Ali zovu ih »Thraces«, pa »Wallachen, alias Altröomer«. 60 IzpoČetka nalazimo ih također pod imenom Rasciani atque Wallachi, pa se prema tome razlikovahu slavenski Raei od romanskih Vlaha. Kasnije udomila se oznaka »Rasciani sive Wallachi«, jer se više nije razpoznavalo, koji su jedni, a koji oni drugi. U pravoj Srbiji bijahu romanski pastiri sašli s brdina, odnosno upali s juga kao čisti Romani, Oni uništiše srbski vladajući sloj i priljubiše ga k sebi.

Zatim pođoše s turskim osvajanjima od juga prema sjeveru, rastvarajući srbsku državu, dok se ne ustaviše na crti Dunava, koju su držali Mađari. Već u doba tih seoba koje su trajale blizu stotinu godina, primiše oni u sebe i mnoge slavenske elemente, jer propalom srbskom seljaku i ne preostade ništa drugo, nego dopustiti, da ga struja ponese i da postane pomoćni turski vojnik. U to doba bijaše među njima već više slavenskog elementa, i poslavenjivanje bijaše već donekle napredovalo. Zadnjih 30 godina 15. st. dođoše u Bosnu, gdje stupiše u doticaj sa slavenskim vladajućim slojem, s bosanskim muslimanskim plemstvom. Poslavenjivanje je uznapredovalo tada još i više. Bijahu doduše još uviek velikom svojom većinom Romani, ali već izmiešani sa slavenskim elementom. Osobito im jezik bijaše dobrano poslavenjen tako, da ih više dobro ne razpoznavahu, nego jednostavno skupno pisahu; Wallachi, sive Rasciani.

Još u doba Marije Terezije piše carski komesar Taube: »Ovi Vlasi nauče doduše ilirski jezik, ali im se još danas pozna, da su Vlasi.«

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar38.htm

11.Zakljucak

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI

37 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 9. Postanak Srba a Bosni

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje
CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

9. Postanak Srba a Bosni

Prvo srbsko osvajanje Bosne pod Caslavom nije ostavilo nikakvik tragova u etničkom smislu. To vladanje bijaše i suviše kratko, a da bi moglo išta izmieniti na hrvatskoj narodnoj pripadnosti Bosne, za koju mislim, da je dovoljno dokazana. Sama činjenica, daje srbska vladavina trajala tada svega 15 — 20 godina, izključuje svaku mogućnost kakvog znatnijeg naseljivanja, a srbski element, koji je tad možda i došao u zemlju, kasnije je netragom nestao.

Od većeg je već značenja doba Nemanjića, jer su oni dulje vremena držali u svojoj vlasti dielove Bosne na sjeveroiztoku i jugozapadu. Stjepan Dragutin ne stekne svojom ženitbenom politikom samo najsjevernije dielove današnje Srbije, nego i banovine Usoru i Soli; to je približno čitav sjeveroiztok Bosne od Vrbasa na iztok. Nemanjići stekoše nadalje veći dio današnje Hercegovine, koja postade sekundogeniturom njihove kuće, a držali su je oko 150 godina do jačanja bosanske sile u doba Kotromanića. Ova dva razdoblja srbskog vladanja već su ponešto važnija. S izključivo etničkog stanovišta bila su i ona po mom shvaćanju bez ikakvog značenja, jer u osvojena područja ne useli se dovoljno Srba, da bi te pokrajine postale srbske i u etničkom smislu. Srbski utjecaj bijaše u glavnome političke i crkvene prirode, ali ga ipak ne smijemo podcjenjivati za kasniji razvoj Bosne. Crkveni utjecaj sastojao se u tome, što su Nemanjići radili na proširenju pravoslavlja, kuda god bi stigli, jer to bijaše u tradiciji njihove kuće.

I premda se taj rad Nemanjića većinom opet izgubio u kasnijem razdoblju bosanske vladavine, ipak je položio osnove kasnijim težnjama i nastojanjima, s kojima ćemo se još morati obširnije pozabaviti. Svakako su eventualno zaostali ostatci pravoslavne crkvene organizacije radili u pravcu širenja i uzdržavanja pravoslavlja. Oni postadoše veoma značajni za današnje nacionalno svrstavanje u Bosni, gdje je pravoslavlje istovjetno sa srbstvom. a katolicizam s hrvatstvom. Osim toga moramo već i u ovom razdoblju smatrati, da je Srbstvo radilo u pravcu širenja pravoslavlja, a pravoslavlje u pravcu širenja Srbstva.

U doba Nemanjića primjećivao se ujedno i politički utjecaj Srbstva. Spomenuo sami već, kako su se Srbi brzo uzpeli do najjače vlasti na Balkanu, kolikog su se domogli političkog utjecaja i bogatstva, te sam iztaknuo, kako su izpružili ruke za Bizantom, za onim najvišim, što si Balkanac može zamisliti od političkih, duševnih i ostalih ljudskih vriednosti. Ovo je također prilično bilo na diku ondašnjim južnim Slavenima. Kao poredbu treba samo spomenuti utisak, što ga balkanski ratovi i uspjesi saveznika ostaviše na čitav sadašnji slavenski sviet. Poznato je, da družtvovni uzpon, bogatstvo, politički uspjesi i konjunktura pribavljaju svakome prijatelje, obožavatelje, štovatelje i nasljedovatelje. Tako bijaše i u ono doba, pa počevši, od 13, st. vidimo, gdje se u krajevima današnje Hercegovine tu i tamo pojavljuju srbska imena. Ova se pojava protezala i na Bosnu, i to tim više, što je, kao što sam već rekao, hrvatska nacionalna sviest stala polagana bliediti zbog separatizma bogumila i njihove opreke naprama katoličkim Hrvatima, koji do danas ostadoše glavnim nosiocima nacionalnog imena.

Srbski se utjecaj pojačao, kad se bosanski kralj Stjepan Tvrdko dao okruniti srbskim kraljem na grobu sv. Save i pokušao se orientirati u pravcu pravoslavlja. On se u tome svakako oslanjao na stranku, koja odgovaraše našim današnjim srbofilima među južnim Slavenima. Ali je svakome jasno, da Bošnjaci time ne postadoše Srbi, upravo kao ni danas onaj dio srbofllski orientiranih Hrvata i Slovenaca.

Današnji Srbi počeli su nastajati u Bosni tek nakon, što su Bosnu godine 1463. osvojili Turci. Postanak Srba u Bosni ne može se, kao ni većina drugih pojava družtvenog razvoja, svesti samo na jednu formulu, nego je posljedica zajedničkog djelovanja više komponenata:

1. Poviestno je dokazano, da se do 13, st. Vlasi pojavljuju i u Bosni i Hercegovini. Osobito mnogo mora da ih je bilo na jugu Hercegovine, jer se u dubrovačkim Izvorima spominje, da Vlasi iz Hercegovine i današnje Crne Gore kupuju godišnje 10.000 tovara soli u Dubrovniku. Moralo je biti brojno to vlaško pučanstvo, koje je trošilo tolike količine soli. Za ovo pučanstvo vriedi uglavnom ono isto, stoje rečeno u predhodnom odsjeku. Držim svakako, da ti Vlasi bijahu pravoslavni. Razlozi tomu su sliedeći: a) Stanovničtvo pred dolazak Slavena bijaše već zacielo kršćansko, kad ga slavenski osvajači odtjeraše u gore, a organizatorno bijaše vezano na Bizant; b) Iztjerano pučanstvo držalo se neprijateljski prema osvajačima, pa budući da Hrvati bijahu katolici ili bogumili, lako je shvatljivo, da su se Vlasi iz prkosa držali udomaćenog iztočnog obreda; c) Srbi, koji opetovano prodirahu u Bosnu, brinuli su se u crkvenom pogledu za ono malo pravoslavnih u zemlji, t. j, za Vlahe; na temelju mnogih razloga držim, da su Vlasi sa središnjeg Balkana prigodom svojih seoba došli u Bosnu već u doba prije Turaka. Temelj za ovakvo shvaćanje nalazim u mjestopisnom najživlju Bosne, ali se ovdje ne mogu baviti pojedinostiima.

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar37.htm

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI

36 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 8. Problem balkanskih Romana

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje
CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

8. Problem balkanskih Romana

Teoriju, da su Bosna i Hercegovina hrvatske, a ne srbske zemlje, postavio je hrvatski učenjak dr. Petriniensis (dr. Milobar) i pokušao ju je prvi znanstveno obrazložiti u djelu, koje sam već prije spomenuo. Ali taj pisac, od kojeg potječe i teorija o seobi, počinja nažalost pogrješku, od koje pati i čitava suvremena hrvatska politika, da ovo pitanje promatra izkijučivo s državnopravnog stanovišta. Zato njegovo djelo nije onoliko zapaženo, koliko bi zaslužilo u probitku istine.

Na temelju dugogodišnjeg iztraživanja i razmišljanja, pri Čemu mi pomagaše svestrano poznavanje čitavog slavenskog Juga Monarhije, došao sam do te iste spoznaje i ne poznavajurći dijela dra Petriniensisa. Ali moji se rezultati osnivaju na kulturno-historijskim, na vjersko-historijskim i antropoložkim spoznajama, a bogumilskom teorijom, t. j. spoznajom socijalnopolitičke uloge bogumilstva u postanju i propasti bosanske države, i postadoše cjelovitim znanstvenim uvjerenjima.

Zauzevši ovo gledište, preuzeo sam i težki zadatak dokazati, kako se ima tumačiti postanje Srba u Bosni i Hercegovini, gdje oni sačinjavaju 43% stanovničtva. Potrebu, da razjasni ovu činjenicu, osjetio je i dr. Petrnhiensis, i on daje ovo tumačenje:

»Politika Turaka išla je za tim, da Bosnu sasvim pretvori u pokrajinu istočnjačkog karaktera, t. j. da njeno pučanstvo i u njegovim vjerskim odnosima priveže čvršće uz Orient Zato su Turci nastojali, da privedu stanovničtvo Bosne k islamu, koliko god to bijaše moguće, a za one, koji pod svaku cienu htjedoše ostati kršćanima, učini turska politika grkoiztočnu Crkvu pravim ni utočištem. Dok katolicizam bijaše najokrutnije progonjen, pomaganu Turci na sve moguće načine girkoiztočnjake, i to poradi toga, što su Turci s pomoću carigradskog patriarha i njegova klera po volji mogli raspolagati grkoiztočnim pučanstvom. To je razlog, zastoje broj duša grkoiztočnog elementa u Bosni tako velik. To su nekadašnji katolici, koji prieđoše na pravoslavlje samo zato, da bi ipak mogli ostati vjerni kršćanstvu.«

Koliko god je jedna predpostavtka zaključka dra Petriniensisa izpravna, ipak se ne može u cielosti prihvatiti njegovo shvaćanje.

Zato nam je ići drugim putem, koji ima tu manu, da ni izdaleka nije tako jednostavan kao put dra Petriniensisa, ali će nas zato dovesti bliže cilju.

Prije nego prieđemo na prikazivanje, kako je nastalo srbsko pučanstvo u Bosni i Hercegovini, moramo se pozabaviti jednim drugim uzgrednim pitanjem, koje je jedno od najtežih neizpitanih nacionalnih i družtvovno-političkih problema Balkanskog poluotoka, i to tim teže i nejasnije, što se, koliko je meni poznato, još nitko nije njime pozabavio kao cjelinom. To je pitanje romanskog uzkrsavanja u srednjem vieku na Balkanskom poluotoku. Taj problem balkanskih Romana Obrađivao se je dosele uviek samo kao sastavni dio poviesti pojedinih balkanskih naroda i država: Rumunja, Bugara, Srba, Grka i Hrvata. Koliko je taj problem još neosvietljen, obilježava najbolje činjenica, da još danas ne znamo točno, gdje, kako i kada su nastali Rumunji, taj veliki narod od 10 milijuna duša, koji igra u suvremenoj poviesti tako vidnu ulogu. O tome postoje razne teorije; sami Rumunji uviek tvrde, da su nastali u svojini današnjim sjedištima, ali su europski učenjaci iz jezičnih razloga više skloni shvaćanju, da Rumunji potječu s juga Balkanskog poluotoka i da su tek kasnije na nepoznati način dospjeli u svoju današnju postojbinu. Kad nam je dakle još toliko toga nejasno o postanku jednog razmjerno velikog naroda, ne smijemo se čuditi, što još manje znamo o politički bezznačajnim ostatcima balkanskih Romana i o njihovim nacionalno davno već utonutim pojedinim dielovima. Tek najnovija romanska, i južnoslavenska nauka počela se nedavno baviti tim problemom. Bartoli, Jireček i Strohal postigli su na tom polju vriedne rezultate, ali to su nažalost samo prve brazde na djevičanskom tlu.

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar36.htm

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI

Wednesday, 9 May 2018

Leksikon podunavskih Hrvata

Na Kliofestu u Zagrebu predstavljen Leksikon podunavskih Hrvata

Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca, čiji je 13. svezak izašao iz tiska u nakladi Hrvatskog akademskog društva iz Subotice, predstavljen je u srijedu 9. svibnja u Zagrebu, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, u sklopu festivala povijesti Kliofesta.

U uvodnom obraćanju ravnatelj Hrvatske matice iseljenika profesor Mijo Marić je kazao kako smo: „U Europskome tjednu kada se tradicionalno na današnji dan slavi mir i jedinstvo u Europi u spomen na godišnjicu povijesne Schumanove deklaracije. Kada nam je doktor Damir Agičić ponudio da se Hrvatska matica iseljenika uključi u Kliofest na Dan Europe 9. svibnja – nismo slučajno za ovu svečanu promociju odabrali leksikonski nakladnički projekt Hrvatskog akademskog društva iz Subotice, koje ove godine obilježava dva desetljeća uspješnog djelovanja. Odlučili smo se za Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca jer ga odlikuje vrsna znanstvena akribija, čiji leksikografski sustav informacija ne počiva samo na spoznajama koje su stekle institucionalnu ili javnu legitimaciju, već sintetizira različite spoznaje općedruštvenog i stručno-znanstvenoga propitivanja civilizacijskih dosega vojvođanskih Hrvata.“ Čestitavši na izvrsnosti Hrvatskom akademskom društvu kao jedinstvenoj udruzi intelektualca iz Vojvodine koja je privukla stručnjake iz cijele regije što punih 16 godina sustavno objelodanjuju ovu knjižnu seriju, Mijo Marić je naglasio: „Ovaj je Leksikon vjerodostojan promotor kulturnih vrednota hrvatskoga naroda iz multietničkog mozaika Vojvodine, koji kao autohtona manjinska zajednica stoljećima živi u dijelovima Srijema, Bačke i Banata unutar današnjih državnih granica Republike Srbije. Njegov će sadržaj, sadržaj svih svezaka, ostati trajno ubaštinjen u cjelokupnu bogatu kulturnu riznicu hrvatskoga naroda u matičnoj zemlji. Zaključno, nakladnički projekt Leksikona, svaki njegov svezak, afirmacija je suvremenog hrvatskog zajedništva otvorenoga za dijaloga s domicilnim kulturama hrvatskih zajednica koje žive izvan Republike Hrvatske“.

Glavni urednik Slaven Bačić kazao je da se Leksikon koncepcijski nije odrekao imena Bunjevaca i Šokaca, imajući na umu da je to „mala, ali vrijedna grana“ na rubu hrvatskog etnikuma, te da obuhvaća njihovu kulturu bez obzira na političke granice.

Redakcija se odlučila na skromniji naslov leksikon, prema sadrži i značajan broj općih enciklopedijskih članaka koji su kontekstualizirani u odnosu na bačke Hrvate, kazao je Bačić.

Trinaesti svezak Leksikona podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca, na 162 stranice donosi 180 natuknica koji su djelo 57 autora, dok je izradi svih dosadašnjih svezaka, čiji je rad započeo 2002. godine, sudjelovalo 159 autora koji su proizveli 1654 leksikonskih članka.

Sociolog dr. sc. Mario Bara, član uredništva Leksikona iz Zagreba, u svome je izlaganju istaknuo da je „Leksikon podunavskih Hrvata Bunjevaca i Šokaca predstavlja do sada najsveobuhvatniji znanstveni i stručni interdisciplinarni projekt koji se ostvaruje u prilično nepovoljnim okolnostima za hrvatsku manjinu u Srbiji - ne samo u političkom smislu nego i po pitanju profesionalnog okvira u kojem se Leksikon kreira. U tom smislu svaka manifestacija poput ove današnje i medijski prostor koji se otvara za Leksikon znači mnogo na praktičnoj i simboličkoj razini. Za pripadnike hrvatskog naroda koji žive izvan domovine to znači prije svega da nisu zaboravljeni i prepušteni sebi. Sadržaj Leksikona svjedoči o višestoljetnoj nazočnosti Hrvata unutar panonskoga kulturnog areala o čemu govori bogato naslijeđe od graditeljstva, toponima, jezične baštine, tradicijskih vještina, običaja, umjetnosti i dr.“ Posebno je naglasio dr. sc. Mario Bara: „Leksikon je povezao veliki broj ljudi različitih profila koji imaju široka znanja. Dobar je to primjer prekogranične suradnje većeg broja suradnika iz više zemalja ponajviše iz Vojvodine, tj. Srbije, Hrvatske i Mađarske. Naravno, prostora za suradnju sa znanstvenim, obrazovnim i državnim institucijama uvijek ima i poželjne su“, podsjetio je Mario Bara.

Izvršni urednik Tomislav Žigmanov kazao je da je kulturu bačkih Hrvata karakteriziraju dugotrajući ruralni procesi, od predturskih vremena, a u posljednje vrijeme djeluje četrdesetak kulturnih institucija i niz pojedinaca.

Kultura bačkih Hrvati, koji su u Srbiji predmet vrlo grubog nijekanja, ostala je uvelike nepoznata među autohtonim Hrvatima kao i onima s kojima oni žive, kazao je Žigmanov, naglasivši da je ona snažno zavičajno i lokalno određena.

Rad na Leksikonu u značajnoj mjeri je usustavio to znanje te ga učinio prisutnim u široj javnosti. Naime, prateći rad na Leksikonu pojavio se veliki broj zasebnih znanstvenih radova, više od 10 znanstvenih zbornika kao i prva stalna znanstvena publikacija Godišnjak za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih, kazao je Žigmanov.

Sve je to povećalo cjelovitost slike o bačkim Hrvatima, njihovu kulturnu i političku zrelost, te vidljivost u ukupnom životu, kazao je.

Zbornik se financira sredstvima dobivenim na javnim natječajima, a rad počiva na volonterskom pristupu pa cijeli trošak trinaestog sveska, primjerice, iznosi ne više od dvije i pol tisuće eura, rečeno je.

Predstavljanju su nazočili predstavnici Vlade RH i Hrvatskog sabora, a savjetnica Predsjednice Renata Margaretić Urlić podržala je rad na Leksikonu, istaknuvši da je pitanje bačkih Hrvata jedno od najvažnijih pitanja u odnosima Republike Hrvatske s Republikom Srbijom.

Hrvatske teži da Hrvati u Srbiji dostignu položaj koji u Hrvatskoj imaju Srbi, kazala je.

Izaslanica predsjednice Republike naglasila je da Hrvatska njeguje konstruktivan odnos, izbjegava političke konflikte i u prvi plan stavlja poboljšanje egzistencijalnih pitanja i unaprjeđenje općeg položaja Hrvata u Srbiji.

R.P / Hina

Centro Cultural Croata del Chaco - Nueva Comisión Directiva

Asamblea Anual Ordinaria
Centro Cultural Croata del Chaco - Pres. Roque Sáenz Peña
Nueva Comisión Directiva

Presidente: Ana Maria Radovancic
Vicepresidente: Dorita Bilcich
Secretaria: Patricia Planjar
Pro-secretario: Jorge Budalich
Tesorero: Jorge Planjar
Protesorero: Cristian Varela,
Vocales titulares: Beljia Curin, Drago Grbavac, Rosana Glibota, José Spoljrich, Stella Cherne, Marcos Cherne Roberto Bilcich
Revisores: Cristina Tomas, Gustavo Lendich

CUIT: 30-70756793 - Persona Jurídica;
Pringles 48 - Presidencia Roque Saenz Peña
Provincia del Chaco -

Fecha de inscripción: 2001-04-16