- 1. Bosna kao politicki, zemljopisni i sociološki problem
- 2. Bosna kao nacionalni problem
- 3. Bosna je hrvatska zemlja
- 4. Bogumili
- 5. Politicka pozadina bogumilskog pokreta
- 6. Sudbina Bosne kao bogumilske države
- 7. Prielaz bogumila na islam
8. Problem balkanskih Romana
Teoriju, da su Bosna i Hercegovina hrvatske, a ne srbske zemlje, postavio je hrvatski učenjak dr. Petriniensis (dr. Milobar) i pokušao ju je prvi znanstveno obrazložiti u djelu, koje sam već prije spomenuo. Ali taj pisac, od kojeg potječe i teorija o seobi, počinja nažalost pogrješku, od koje pati i čitava suvremena hrvatska politika, da ovo pitanje promatra izkijučivo s državnopravnog stanovišta. Zato njegovo djelo nije onoliko zapaženo, koliko bi zaslužilo u probitku istine.
Na temelju dugogodišnjeg iztraživanja i razmišljanja, pri Čemu mi pomagaše svestrano poznavanje čitavog slavenskog Juga Monarhije, došao sam do te iste spoznaje i ne poznavajurći dijela dra Petriniensisa. Ali moji se rezultati osnivaju na kulturno-historijskim, na vjersko-historijskim i antropoložkim spoznajama, a bogumilskom teorijom, t. j. spoznajom socijalnopolitičke uloge bogumilstva u postanju i propasti bosanske države, i postadoše cjelovitim znanstvenim uvjerenjima.
Zauzevši ovo gledište, preuzeo sam i težki zadatak dokazati, kako se ima tumačiti postanje Srba u Bosni i Hercegovini, gdje oni sačinjavaju 43% stanovničtva. Potrebu, da razjasni ovu činjenicu, osjetio je i dr. Petrnhiensis, i on daje ovo tumačenje:
»Politika Turaka išla je za tim, da Bosnu sasvim pretvori u pokrajinu istočnjačkog karaktera, t. j. da njeno pučanstvo i u njegovim vjerskim odnosima priveže čvršće uz Orient Zato su Turci nastojali, da privedu stanovničtvo Bosne k islamu, koliko god to bijaše moguće, a za one, koji pod svaku cienu htjedoše ostati kršćanima, učini turska politika grkoiztočnu Crkvu pravim ni utočištem. Dok katolicizam bijaše najokrutnije progonjen, pomaganu Turci na sve moguće načine girkoiztočnjake, i to poradi toga, što su Turci s pomoću carigradskog patriarha i njegova klera po volji mogli raspolagati grkoiztočnim pučanstvom. To je razlog, zastoje broj duša grkoiztočnog elementa u Bosni tako velik. To su nekadašnji katolici, koji prieđoše na pravoslavlje samo zato, da bi ipak mogli ostati vjerni kršćanstvu.«
Koliko god je jedna predpostavtka zaključka dra Petriniensisa izpravna, ipak se ne može u cielosti prihvatiti njegovo shvaćanje.
Zato nam je ići drugim putem, koji ima tu manu, da ni izdaleka nije tako jednostavan kao put dra Petriniensisa, ali će nas zato dovesti bliže cilju.
Prije nego prieđemo na prikazivanje, kako je nastalo srbsko pučanstvo u Bosni i Hercegovini, moramo se pozabaviti jednim drugim uzgrednim pitanjem, koje je jedno od najtežih neizpitanih nacionalnih i družtvovno-političkih problema Balkanskog poluotoka, i to tim teže i nejasnije, što se, koliko je meni poznato, još nitko nije njime pozabavio kao cjelinom. To je pitanje romanskog uzkrsavanja u srednjem vieku na Balkanskom poluotoku. Taj problem balkanskih Romana Obrađivao se je dosele uviek samo kao sastavni dio poviesti pojedinih balkanskih naroda i država: Rumunja, Bugara, Srba, Grka i Hrvata. Koliko je taj problem još neosvietljen, obilježava najbolje činjenica, da još danas ne znamo točno, gdje, kako i kada su nastali Rumunji, taj veliki narod od 10 milijuna duša, koji igra u suvremenoj poviesti tako vidnu ulogu. O tome postoje razne teorije; sami Rumunji uviek tvrde, da su nastali u svojini današnjim sjedištima, ali su europski učenjaci iz jezičnih razloga više skloni shvaćanju, da Rumunji potječu s juga Balkanskog poluotoka i da su tek kasnije na nepoznati način dospjeli u svoju današnju postojbinu. Kad nam je dakle još toliko toga nejasno o postanku jednog razmjerno velikog naroda, ne smijemo se čuditi, što još manje znamo o politički bezznačajnim ostatcima balkanskih Romana i o njihovim nacionalno davno već utonutim pojedinim dielovima. Tek najnovija romanska, i južnoslavenska nauka počela se nedavno baviti tim problemom. Bartoli, Jireček i Strohal postigli su na tom polju vriedne rezultate, ali to su nažalost samo prve brazde na djevičanskom tlu.
- 9. Postanak Srba a Bosni
- 10.Etnicka sudbina Bosne istovjetna je sa sudbinom Trojedne kraljevine
- 11.Zakljucak
- 1. Uvod
- 2. Pravi je razlog crkvenom razkolu politicke prirode
- 3. Poviestni temelji razlikovanja obiju Crkava
- 4. Državno-politicke posljedice razkola
- 5. Socialno-politicke posljedice razkola
- 6. Osnovna misao bizantinizma i pravoslavlja
- 7. Bizantinska mržnja
- 8. Bizantinska opasnost
- 1. Pojam velikosrbstva
- 2. Srbska državna i crkvena predaja
- 3. Srbsko-pravoslavna Crkva kao narodno-politicki cinbenik
- 4. Pecka patriarhija
- 5. Nomadski element kao družtvovni i politicki cinbenik
- 6. Šafarik i Vuk Karadžic kao znanstveni osnivaci današnjeg nacionalno-politickog svesrbstva
- 7. Svesrbstvo kao misao vodilja srbske državne politike
- 8. Nova formulacija svesrbskih nastojanja
- 9. Odnos Srbije prema Bugarskoj i Crnoj Gori
- 1. Uvod
- 2. Austrija i južni Slaveni do beckog kongresa 1815.
- 3. God. 1848. kod južnih Slavena u Austriji
- 4. Od 1867. do 1868.
- 5. Hrvatska i Slavonija od god. 1867.
- 6. Dalmacija od god. 1797.
- 7. Bosna i Hercegovina od god. 1878.
- 8. Madari i južni Slaveni
- 9. Austro -Ugarska pod utjecajem Bizanta
- 10. U svjetski rat
No comments:
Post a Comment