- 1. Bosna kao politicki, zemljopisni i sociološki problem
- 2. Bosna kao nacionalni problem
- 3. Bosna je hrvatska zemlja
- 4. Bogumili
- 5. Politicka pozadina bogumilskog pokreta
- 6. Sudbina Bosne kao bogumilske države
- 7. Prielaz bogumila na islam
- 8. Problem balkanskih Romana
9. Postanak Srba a Bosni
Prvo srbsko osvajanje Bosne pod Caslavom nije ostavilo nikakvik tragova u etničkom smislu. To vladanje bijaše i suviše kratko, a da bi moglo išta izmieniti na hrvatskoj narodnoj pripadnosti Bosne, za koju mislim, da je dovoljno dokazana. Sama činjenica, daje srbska vladavina trajala tada svega 15 — 20 godina, izključuje svaku mogućnost kakvog znatnijeg naseljivanja, a srbski element, koji je tad možda i došao u zemlju, kasnije je netragom nestao.
Od većeg je već značenja doba Nemanjića, jer su oni dulje vremena držali u svojoj vlasti dielove Bosne na sjeveroiztoku i jugozapadu. Stjepan Dragutin ne stekne svojom ženitbenom politikom samo najsjevernije dielove današnje Srbije, nego i banovine Usoru i Soli; to je približno čitav sjeveroiztok Bosne od Vrbasa na iztok. Nemanjići stekoše nadalje veći dio današnje Hercegovine, koja postade sekundogeniturom njihove kuće, a držali su je oko 150 godina do jačanja bosanske sile u doba Kotromanića. Ova dva razdoblja srbskog vladanja već su ponešto važnija. S izključivo etničkog stanovišta bila su i ona po mom shvaćanju bez ikakvog značenja, jer u osvojena područja ne useli se dovoljno Srba, da bi te pokrajine postale srbske i u etničkom smislu. Srbski utjecaj bijaše u glavnome političke i crkvene prirode, ali ga ipak ne smijemo podcjenjivati za kasniji razvoj Bosne. Crkveni utjecaj sastojao se u tome, što su Nemanjići radili na proširenju pravoslavlja, kuda god bi stigli, jer to bijaše u tradiciji njihove kuće.
I premda se taj rad Nemanjića većinom opet izgubio u kasnijem razdoblju bosanske vladavine, ipak je položio osnove kasnijim težnjama i nastojanjima, s kojima ćemo se još morati obširnije pozabaviti. Svakako su eventualno zaostali ostatci pravoslavne crkvene organizacije radili u pravcu širenja i uzdržavanja pravoslavlja. Oni postadoše veoma značajni za današnje nacionalno svrstavanje u Bosni, gdje je pravoslavlje istovjetno sa srbstvom. a katolicizam s hrvatstvom. Osim toga moramo već i u ovom razdoblju smatrati, da je Srbstvo radilo u pravcu širenja pravoslavlja, a pravoslavlje u pravcu širenja Srbstva.
U doba Nemanjića primjećivao se ujedno i politički utjecaj Srbstva. Spomenuo sami već, kako su se Srbi brzo uzpeli do najjače vlasti na Balkanu, kolikog su se domogli političkog utjecaja i bogatstva, te sam iztaknuo, kako su izpružili ruke za Bizantom, za onim najvišim, što si Balkanac može zamisliti od političkih, duševnih i ostalih ljudskih vriednosti. Ovo je također prilično bilo na diku ondašnjim južnim Slavenima. Kao poredbu treba samo spomenuti utisak, što ga balkanski ratovi i uspjesi saveznika ostaviše na čitav sadašnji slavenski sviet. Poznato je, da družtvovni uzpon, bogatstvo, politički uspjesi i konjunktura pribavljaju svakome prijatelje, obožavatelje, štovatelje i nasljedovatelje. Tako bijaše i u ono doba, pa počevši, od 13, st. vidimo, gdje se u krajevima današnje Hercegovine tu i tamo pojavljuju srbska imena. Ova se pojava protezala i na Bosnu, i to tim više, što je, kao što sam već rekao, hrvatska nacionalna sviest stala polagana bliediti zbog separatizma bogumila i njihove opreke naprama katoličkim Hrvatima, koji do danas ostadoše glavnim nosiocima nacionalnog imena.
Srbski se utjecaj pojačao, kad se bosanski kralj Stjepan Tvrdko dao okruniti srbskim kraljem na grobu sv. Save i pokušao se orientirati u pravcu pravoslavlja. On se u tome svakako oslanjao na stranku, koja odgovaraše našim današnjim srbofilima među južnim Slavenima. Ali je svakome jasno, da Bošnjaci time ne postadoše Srbi, upravo kao ni danas onaj dio srbofllski orientiranih Hrvata i Slovenaca.
Današnji Srbi počeli su nastajati u Bosni tek nakon, što su Bosnu godine 1463. osvojili Turci. Postanak Srba u Bosni ne može se, kao ni većina drugih pojava družtvenog razvoja, svesti samo na jednu formulu, nego je posljedica zajedničkog djelovanja više komponenata:
1. Poviestno je dokazano, da se do 13, st. Vlasi pojavljuju i u Bosni i Hercegovini. Osobito mnogo mora da ih je bilo na jugu Hercegovine, jer se u dubrovačkim Izvorima spominje, da Vlasi iz Hercegovine i današnje Crne Gore kupuju godišnje 10.000 tovara soli u Dubrovniku. Moralo je biti brojno to vlaško pučanstvo, koje je trošilo tolike količine soli. Za ovo pučanstvo vriedi uglavnom ono isto, stoje rečeno u predhodnom odsjeku. Držim svakako, da ti Vlasi bijahu pravoslavni. Razlozi tomu su sliedeći: a) Stanovničtvo pred dolazak Slavena bijaše već zacielo kršćansko, kad ga slavenski osvajači odtjeraše u gore, a organizatorno bijaše vezano na Bizant; b) Iztjerano pučanstvo držalo se neprijateljski prema osvajačima, pa budući da Hrvati bijahu katolici ili bogumili, lako je shvatljivo, da su se Vlasi iz prkosa držali udomaćenog iztočnog obreda; c) Srbi, koji opetovano prodirahu u Bosnu, brinuli su se u crkvenom pogledu za ono malo pravoslavnih u zemlji, t. j, za Vlahe; na temelju mnogih razloga držim, da su Vlasi sa središnjeg Balkana prigodom svojih seoba došli u Bosnu već u doba prije Turaka. Temelj za ovakvo shvaćanje nalazim u mjestopisnom najživlju Bosne, ali se ovdje ne mogu baviti pojedinostiima.
- 1. Uvod
- 2. Pravi je razlog crkvenom razkolu politicke prirode
- 3. Poviestni temelji razlikovanja obiju Crkava
- 4. Državno-politicke posljedice razkola
- 5. Socialno-politicke posljedice razkola
- 6. Osnovna misao bizantinizma i pravoslavlja
- 7. Bizantinska mržnja
- 8. Bizantinska opasnost
- 1. Pojam velikosrbstva
- 2. Srbska državna i crkvena predaja
- 3. Srbsko-pravoslavna Crkva kao narodno-politicki cinbenik
- 4. Pecka patriarhija
- 5. Nomadski element kao družtvovni i politicki cinbenik
- 6. Šafarik i Vuk Karadžic kao znanstveni osnivaci današnjeg nacionalno-politickog svesrbstva
- 7. Svesrbstvo kao misao vodilja srbske državne politike
- 8. Nova formulacija svesrbskih nastojanja
- 9. Odnos Srbije prema Bugarskoj i Crnoj Gori
- 1. Uvod
- 2. Austrija i južni Slaveni do beckog kongresa 1815.
- 3. God. 1848. kod južnih Slavena u Austriji
- 4. Od 1867. do 1868.
- 5. Hrvatska i Slavonija od god. 1867.
- 6. Dalmacija od god. 1797.
- 7. Bosna i Hercegovina od god. 1878.
- 8. Madari i južni Slaveni
- 9. Austro -Ugarska pod utjecajem Bizanta
- 10. U svjetski rat
