SRCE NEMA IDEOLOGIJE
U zatvoru sam boravila s mnogo zivopisnih likova, medju kojima su bile i dvije najludje djevojke iz skupine koja je njegovala kult Charlesa Mansona – Lynette Fromme i Sandra Good. Nosile su prsluke ispletene od Charlijeve kose i cinile lude stvari poput zakopavanja kosilice kako ih ujutro kosilica ne bi budila pod prozorom celije! Lynette me pokusala ubiti cekicem za izvlacenje cavala jer joj nisam zeljela biti prijateljicom, ali na moju srecu u blizini su se zatekli cuvari pa sam prosla samo s potresom mozga, gomilom savova i dobrom pricom koju mogu ispricati. Dakle, ocito nisam obozavateljica obitelji Manson. No bez obzira na to, zanimljiv je bio odgovor sto ga je Manson prije mnogo godina dao novinaru koji ga je upitao je li lud: “covjece, ja sam bio lud kad je to nesto znacilo. Danas su svi ludi.” Njegov je odgovor jos tocniji danas, kada svi nisu ludi, nego su svi teroristi: ekoloski aktivisti, protivnici pobacaja, pa cak i racunalni hakeri…, sudeci po mjerilima americkog Ministarstva unutarnjih poslova.
sto se dogodilo s „dobrim starim vremenima“ kad su postojali pravi teroristi? Crvene brigade, na primjer, ili Frakcija Crvene armije. Oni su uistinu s namjerom ubijali ljude, uvijek iznova, mnostvo njih. Ili Nelson Mandela koji je otvoreno zagovarao nasilje i upravljao organizacijom odgovornom za stotine smrti civila i tolika bombardiranja. Ne zaboravimo ni drzavni terorizam, od Gulaga do Gologa otoka. Mnogi od vas, koji ste veceras u publici, bili ste zrtvama takvoga terorizma. U novije vrijeme imamo Guantanamo koji je sad, na svu srecu, u postupku zatvaranja. I premda odajem priznanje studentima strajkasima u Hrvatskoj – koji bi, po definiciji nekih vlada, takodjer bili teroristi – i koji su pokazali mnogo duha i duse, znam da im za to nije trebalo mnogo hrabrosti. U bivsoj Jugoslaviji svi bi oni zavrsili u zatvoru, neki bi bili muceni, a neki bi mozda i podlegli. Takvo je stanje bilo jedan od razloga zasto smo 1976. oteli zrakoplov: oteli smo ga kako bismo privukli pozornost svijeta na zlocine u Jugoslaviji, kako bismo primorali zapadni, demokratski tisak, koji nije mario, da objavi nas letak s popisom krsenja ljudskih prava, utamnicenja, umorstava. No za razliku od Frakcije Crvene armije, Crvenih brigada, Nelsona Mandele i drugih, mislim da bi nas trebalo zvati laznim teroristima, jer nismo zagovarali nasilje, pokusavsi ga izbjeci, i niposto nismo namjeravali ozlijediti druge. I jedina je smrt u nasemu slucaju bila slucajna, a ne namjerna. Zbog nje cemo gorko zaliti do kraja zivota.
Neki se od vas vec sada mozda pitaju jesu li u pogresnoj prostoriji. Zar ovo ne bi trebalo biti predstavljanje knjige? Zar ne bismo trebali govoriti o epistolarnom romanu ili o memoarskoj prozi, umjesto o neugodnim temama poput terorizma? Da, trebali bismo, u racionalnome svijetu, ali osjecam kako najprije moram opravdati svoje, nase (mene i Zvonka) razloge i pravo da budemo ovdje. I to zbog posvudasnjeg „gakanja“ pojedinih hrvatskih medijskih komentatora, samoprozvanih moralnih arbitara svijeta, toboznjih aktivista za zastitu ljudskih prava, zajedljivih knjizevnica u dragovoljnom izgnanstvu, vjecnih policajaca, kako ih ja nazivam, koji vjeruju kako su oni koje smatraju teroristima proigrali svoje pravo da se uklope u svijet i da konacno slobodni – robijanjem plativsi svoj izbor, zaleci zbog nevine zrtve otmice i odlezavsi kaznu – idu za osobnim stremljenjima, da se pojavljuju u javnosti, da pisu knjige... Njima se, dezurnim policajcima, ispricavam sto smo ovdje, u svom nasem sjaju! Ali, smije li nas se doista i dalje kriviti? Naposljetku, ohrabrila nas je cinjenica da drugi, pravi teroristi redovito pokazuju svoje lice nimalo se, naizgled, ne stideci. Nije li nepokajnik Mandela nedavno u Londonu proslavio devedeseti rodjendan, u drustvu devedeset tisuca gostiju, medju kojima je bio i britanski premijer? A prosloga je svibnja Karl Heinz Dellwo, bivsi clan Frakcije Crvene Armije – terorist ili revolucionar, birajte sto vam je draze – u Zagrebu iznio svoja razmisljanja u hrvatskim medijima, ne bas na narocito dubokouman nacin: “Bilo je i nasilja“, rece, „no iza toga je ipak stajao koncept”. O cetvero poginulih nista nije rekao, vazno da je postojao koncept. Za ubijanje. Nije spomenuo kako se osjecao zbog toga, sto je naucio u zatvoru, ni cemu bi mogao druge poduciti. U brojnim je medijskim nastupima samo ponovio prazne kliseje svoga vremena. Dellwo je pusten nakon sto je odsluzio samo dvadeset godina, umjesto dvije dozivotne zatvorske kazne na koje je bio osudjen, a zbog smrti cetvero ljudi u Stockholmu.
S druge strane, samoprozvani moralni arbitri kazu kako bi mediji morali sutjeti o Zvonkovu povratku kuci nakon trideset i dvije duge godine, i o nasemu slucaju opcenito. Premda mi nismo suglasni udovoljiti im svojim nestankom, i dalje drze kako bi nas trebalo izbrisati, barem iz medijskog prostora, kao sto su u nekadasnjim diktaturama s fotografija brisani politicari koji bi pali u nemilost.
Razmislimo nakratko o temeljnim cinjenicama. Mladi hrvatski idealist odlucuje se na drasticno otimanje zrakoplova kako bi pozornost svijeta svrnuo na strasna krsenja ljudskih prava, utamnicenja i umorstva svojih sunarodnjaka. Zbog svojih ideala vise od pola zivota provodi u zatvoru i time u cijelosti placa dug drustvu. Njegova supruga Amerikanka, koja s Hrvatskom nema drugih spona osim ljubavi, napusta svoj udoban i, priznajem, razmazen zivot kako bi poduprla supruga i provodi trinaest godina u zatvoru, a nakon toga vjerno ceka da on odsluzi ukupno trideset i dvije strasne godine. Mozda sam ja malo pristrana, ali meni to zvuci kao prica koju bi ljudi ipak zeljeli cuti i citati je i, ako je to dvoje ljudi zavirilo duboko u svoje duse, mozda bi drugi iz te price htjeli nauciti vazne lekcije. Kakav je osjecaj nakon dvadeset i vise godina prvi put vidjeti zvijezde i mjesec, kao Zvonko? Kako covjek uspijeva emocionalno prezivjeti veoma stvarnu mogucnost da ce njegov ljubljeni ili ljubljena umrijeti u zatvoru, sto sam ja uspjela? Kako covjek bez prituzbe nosi i tudju i vlastitu krivnju, kao sto ju je Zvonko nosio nakon 11. rujna 2001.? Ljubav, krivnja, strast, zrtva, ponos, radost, suosjecanje… – gdje covjek pronalazi snagu otrpjeti duboku patnju, koje se egzistencijalne lekcije mogu nauciti, kako drugi mogu prosiriti i obogatiti svoje zivote kroz duboku bol i je li zrtva vrijedila truda? cak i da ovo nije nasa prica, mene bi zanimala. ®eljela bih cuti takve ljude, citati o njihovim iskustvima. Nije li to normalna reakcija? Jer ono sto oni imaju reci, ako uistinu znaju dobro reci, sluzi dvjema svrhama: kao knjizevnost spoznaje i knjizevnost moci, da poduci i, sto je vaznije, da gane, kao sto je postulirao Thomas de Quincey u svome glasovitom eseju. Spoznaja nam daje obavijesti, saznajemo nesto konkretno sto prije nismo znali, a u nasemu je slucaju presudno znanje o onomu sto se doista zbilo, a ne izvrtanja i lazi. Knjizevnost moci pak nastoji nas ganuti, napregnuti i prosiriti nasu latentnu sposobnost suosjecanja s beskonacnim, gdje je svaki otkucaj i svaki zaseban prinos korak uvis… Zato sam sretna kada cujem da smo mnoge ganuli, pa cak i nadahnuli svojim rijecima.
Zamislite, na trenutak, snagu i moc koje bismo bili liseni da su ljudi koji su pocinili nezakonita djela bili prognani, izbjegavani, izolirani ili sprijeceni govoriti i pisati o svojim iskustvima: Dostojevski, Jean Genet, Vaclav Havel, Ezra Pound, Aleksandar Solzenjicin, Oscar Wilde, pa cak i Nelson Mandela. Svijet bi bio turobno mjesto bez Wildeovih rijeci iz djela De Profundis:
„Mnogi ljudi po otpustu iz zatvora nose zatvor sa sobom i skrivaju ga kao tajnu sramotu u srcima, i najzad, kao nesretni otrovani, zavuku se u nekakvu rupu i umru. Grozno je sto to moraju uciniti i pogresno, silno pogresno od drustva da ih na to primorava. Drustvo si uzima pravo uzasno kazniti pojedinca, bolujuci ujedno od krajnjega poroka, povrsnosti, i ne shvaca sto je ucinilo. Kad covjek otrpi kaznu, drustvo ga prepusta samome sebi; drugim rijecima, napusta ga upravo u trenutku kad zapocinje najveca obveza drustva prema tome covjeku. Silno se stidi vlastitih djela i izbjegava one koje je kaznilo, kao sto ljudi izbjegavaju vjerovnika kojemu ne mogu platiti dug, ili nekoga kome su nanijeli nepopravljivu, neizljecivu krivdu. Sa svoje strane mogu tvrditi da, ako sam ja shvatio sto sam pretrpio, i drustvo bi trebalo shvatiti sto mi je nanijelo; ni sa jedne ni sa druge strane ne bi smjelo biti nimalo gorcine ni mrznje.“
I jos jedna Wildeova misao: “Zatvorenici znaju samo za jedno godisnje doba – doba ®alosti. Kao da su nam oduzeli i Sunce i Mjesec. Vani je mozda plav i zlatan dan, ali kroz debelo mutno staklo prozorcica sa zeljeznim resetkama, ispod kojeg sjedi zatvorenik, provlaci se sivo i skrto svjetlo. U njegovoj celiji uvijek je sumrak, kao sto je u njegovu srcu uvijek ponoc.”
Medjutim, umjesto rijeci prosvjetljenja, introspekcije, prizorā i slikā koje ce uzvisiti ljudsku dusu, samoprozvani moralni arbitri uporno se podsmjehuju ljubavi, ne obaziru se na svece i grade spomenike dekadenciji. Zar ne shvacaju da je uzaludno ponavljati ono sto dopire samo do zlijezda, ali ne dopire do srca? Mediji nas svakodnevno bombardiraju austrijskim cudovistem Fritzlom, da spomenem samo jedan necuven primjer. Od takve i slicne pornografije nasilja i degradacije ne mozemo nista nauciti, niti nas ona moze ganuti. Zar vec ne znamo da je nedopustivo zatociti, silovati, oploditi i muciti vlastitu djecu? Da li takva i slicne informacije uzvisuju ili zagadjuju nasu dusu? cemu sluze i kome koriste izvjesca, iz minute u minutu, o osobnom zivotu bracnog para, koji su zapravo medijski klaunovi? cemu nas oni mogu nauciti? Samo tome da su na ovome svijetu dvije stvari beskonacne, svemir i ljudska glupost. To vec znamo, pa makar i samo intuitivno.
Kako je svijet postao tako naheren? To me podsjeca na Solzenjicinove rijeci o vlastitu zatvorskom iskustvu i svijetu. Naime, on veli da ondje, na robiji, u njegovim mislima, vrijednostima i vizijama nije bilo dvosmislenosti, jer su misli bile skovane u zatvorskim celijama i po dugim marsevima zaledjenim ravnicama – „provjerene TIM zivotom, nastale iz TAKVOG postojanja“. Ali kad su izvanjski pritisci popustili i vidokrug se prosirio, kad mu se najzad otkrio citav svijet, ugledavsi muljevitu mocvaru, uzviknuo je: “Kako divna livada!” A za stup srama (s rupom za glavu zatvorenika) – rece: „Kakva krasna ogrlica!” I jos kaze: “Ondje gdje su neki lijevali suze koje nitko nije mogao obrisati, drugi su plesali na melodiju bezbriznog mjuzikla.” Tu smo i mi danas.
Solzenjicin zakljucuje kako mora postojati samo jedno mjerilo, jer ljudski rod ne moze postojati sa sest, niti sa cetiri, pa ni s dva mjerila vrijednosti; u protivnom rastrgat ce nas nesuglasje ritmova, oprecnost vibracija. covjek sa dva srca nije za ovaj svijet, tako ne bismo mogli zivjeti jedni uz druge na ovoj jednoj Zemlji.
Stoga je moja zelja i poruka onima koji budu citali moje knjige, neka ih citaju sa srcem, s jednim srcem, jer u zivotu uglavnom ne zivimo sa jednim srcem, jer srce nema ideologije i ne moze biti raskomadano. Ono suosjeca sa svima ili ne suosjeca ni sa kim.
Julienne Eden Busic
(Rijec na predstavljanju autoricine knjige „Tvoja krv i moja“
u Muzeju Mimara; Zagreb, 21. svibnja 2009. Naslov je redakcijski.)
Vecernji List, 25.6.2009
Ovo je film o Gorici, o zemlji, o obitelji, o jeziku, o tradiciji, o pripadnosti i o drzavi. Drzavi koja bi trebala cuvati svoje gorice i sve sto one znace, rijeci su scenarista i redatelja hrvatske produkcijske kuce Pozitiv film Ante Rozica, koji ce uskoro snimiti dokumentarni film prema romanu Julienne Busic - “Tvoja krv i moja”.
Pravi sastojci
U dokumentarnom filmu bit ce prikazana prica o jednoj ljubavi, prijateljstvu, odanosti, patnji, zrtvi... Prica o Zvonki i Julienne Busic koji su 1976. godine oteli americki putnicki zrakoplov kako bi svijetu pokazali sto se zapravo dogadja u Hrvatskoj. - Kad sam procitao prvu knjigu Julie Busic “Ljubavnici i ludjaci”, bio sam siguran da se u njoj nalaze svi pravi “sastojci” za dobar film. Dugo nisam procitao nesto tako iskreno. Vrlo brzo sam poceo pisati scenarij za film koji vidim kao road movie, film ceste. Izazovno i uzbudljivo bilo je zamisljati slike po tako mocnom zivotnom i knjizevnom predlosku, prica nam redatelj i scenarist Rozic koji je za scenarij koristio oba romana Julie - i “Ljubavnici i ludjaci” i “Tvoja krv i moja”.
- Prva knjiga “Ljubavnici i ludjaci” mi je bila kao terapija. Tada sam bila u zatvoru i morala sam sve to ispucati, a i htjela sam ispraviti neke stvari koje su se pojavile u medijima. ®eljela sam to podijeliti ljudima, da znaju sto je prethodilo otmici aviona. To je ljudska prica. Gotovo 20 godine poslije toga napisala sam “Tvoja krv i moja” u kojoj sam zeljela podijeliti s ljudima svoja bogata iskustva kroz sve te godine kada sam se borila da se Zvonko vrati doma, prica Julienne Busic.
Snimanje u Njemackoj
Osim naravno Julie i Zvonke, u filmu ce se pojaviti njihovi prijatelji, obitelj, agenti, policajci, forenzicari te odvjetnici koji su zastupali Julie i Zvonku na sudjenju. - Moja mala ekipa i ja spremni smo poceti snimati sutra. Tako gledajuci, daleko smo dogurali. Iako je “Tvoja krv i moja” niskobudzetni film, osim u Hrvatskoj i Hercegovini, trebali bi snimati na vise lokacija u Sjedinjenim Drzavama, Austriji, Njemackoj i Francuskoj, sto ce stajati oko tri i pol milijuna kuna. Zbog toga sam pesimistican. Potencijalni financijeri nacelno su zainteresirani, ali to nije dovoljno, prica nam Ante koji je zacudjen kako se nitko dosad nije sjetio snimiti film o dvoje ljudi koji su obiljezili povijest. Naravno, nezaobilazna lokacija za snimanje filma je Zvonkina rodna Gorica u Grudama od koje je sve na neki nacin i pocelo. - Ja nisam nikad bio u Gorici, ali svi imamo svoju goricu, kako god se ona zvala. I Gorica je ono zbog cega radimo ovaj film. Zvonko je 32 godine proveo u zatvoru. Tuzno mi je kad sam prisiljen objasnjavati kako on nije terorist. Nas film nece to dokazivati jer za to nema nikakve potrebe, kaze nam Ante cija je produkcijska kuca sa zadovoljstvom odlucila raditi ovaj film. Na nase pitanje kako ce publika dozivjeti film, Ante je bio i vise nego jasan. - Kako to obicno biva ovdje, vecina ce biti nezadovoljna - jednima ce biti necega previse, a drugima ce tog istog biti premalo.
Publika u svijetu film ce iscitati onako kako ja zelim. Na prvoj razini to je osobna prica o jednom vaznom dijelu hrvatske, mozda i svjetske povijesti. Mislim da ne treba podsjecati sto se sve dogadjalo u svijetu krajem sezdesetih. Na temelju Julieinih i Zvonkovih zivotnih prica sve je to moguce rekonstruirati. Na drugoj, meni osobno i vaznijoj razini je prica o vjeri i predanosti, o strasti i patnji. I najvaznije, o moralu i viziji, koje u danasnjem hrvatskom drustvu vise ne prepoznajem, zakljucio je Ante.
- Od rane mladosti progonila me teska sudbina hrvatskoga naroda. I upravo ta borba za bolju buducnost mojega naroda potaknula je smisao mog zivota. Hrvatska je za mene bila iznad svega i mjerilo svega, kazao je Zvonko Busic odajuci nam jos jednom da je film “Tvoja krv i moja” prije svega prica o dvoje ljudi koji su bili spremni zrtvovati svoju slobodu za neke vise ideale. I upravo su to i napravili.
Razgovarala Ivana Mikulic
- - - - - - - - - - - - - - - Aviso - - - - - - Advertisement - - - - - Oglas- - - - - - - - - - - - - -
Servicios jurídicos – Traducciones – Propiedades inmuebles – Bienes raíces –Sucesiones – Poderes – Inscripción de propiedades – Contratos – Testamentos
Legal services: Civil and commercial – Translations – Real Estate – Probate Proceedings – Powers of Attorney – Property registration – Contracts – Wills
Pravne usluge – Prijevodi – Nekretnine – Ostavinski postupci – Punomoći – Upis pravo vlasništva – Ugovori– Oporuke
Dra. Adriana Smajic – Abogada y Traductora pública de idioma croata – Attorney at Law – Odvjetnica – Abogado croata – Traductor croata http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ adriana.smajic@gmail.com
Joza Vrljicak – Master in Economics (Concordia U, Montreal) joza.vrljicak@gmail.com
(+54-11) 4811-8706 (+54-911) 6564-9585 (+54-911) 5112-0000
- - - - - - - - - - - - - - - Aviso - - - - - - Advertisement - - - - - Oglas- - - - - - - - - - - - - -
Servicios jurídicos – Traducciones – Propiedades inmuebles – Bienes raíces –Sucesiones – Poderes – Inscripción de propiedades – Contratos – Testamentos
Legal services: Civil and commercial – Translations – Real Estate – Probate Proceedings – Powers of Attorney – Property registration – Contracts – Wills
Pravne usluge – Prijevodi – Nekretnine – Ostavinski postupci – Punomoći – Upis pravo vlasništva – Ugovori– Oporuke
Dra. Adriana Smajic – Abogada y Traductora pública de idioma croata – Attorney at Law – Odvjetnica – Abogado croata – Traductor croata http://www.adrianasmajic.blogspot.com/ adriana.smajic@gmail.com
Joza Vrljicak – Master in Economics (Concordia U, Montreal) joza.vrljicak@gmail.com
(+54-11) 4811-8706 (+54-911) 6564-9585 (+54-911) 5112-0000
