Studia Croatica

Saturday, 12 May 2018

47 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 8. Bizantinska opasnost

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje
CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

8. Bizantinska opasnost

Sve nehotice povela su me razlaganja prijašnjeg poglavlja do najviših životnih pitanja Monarhije i čovječanstva. Time sam se doduše pomalo odalečio od moje prvotne teme, od problema južnih Slavena, ali donekle i s pravom: tek iz veće daljine dobili smo pregled preko čitavog problema, od kojeg je pitanje južnih Slavena samo jedan dio. Posluživši se poredbom iz današnjeg ratnog doba, rekao bih naime, da je pitanje južnih Slavena samo odsječak ogromne fronte od južnog rta Dalmacije sve do Baltika. Nemoguće je prikazati borbe najednom odsječku fronte, ocieniti njih i njihove mogućnosti, a da se pri tome ne drži u vidu cieia fronta.

Nema nikakove sumnje, da su borbe na spomenutoj ogromnoj fronti također rasne, nacionalne, političke, družtvovne i gospodarske borbe. Ali psiholožki i time najjači i najneposredriiji njihov motiv jest i ostaje vjersko pitanje. Treba li za ta dokaza? Evo ga u Rumunja! Sa sasvim objektivnog stanovišta ne može biti nikakove sumnje, da se Rumunjska iz političkih, i gospodarskih razloga trebala staviti na stranu središnjih vlasti i da joj na strani Rusije predstoje najveće opasnosti. Pa ipak bijahu rumunjske simpatije od početka na strani Antante, i Rumunjska čekaše samo na pogodan trenutak, da nas napadne. U Rumunjskoj bijaše poštenih rodoljuba, koji zastupahu glas razuma, ali ti bijahu u manjini. Ne treba misliti, da odlučni moment bijahu novac Antante, rodbinske veze s ruskom carskom kućom i slično. Svi ti momenti odigraše svoju ulogu, ali odlučno bijaše samo vjersko osjećanje širokih masa, a ono je nezadrživo težilo na stranu, na kojoj bijaše Bizant, oličen u caru i papi na Nevi. Nitko ne će razumjeti poviesti iztočne i jugoiztočne Europe i ne će shvatiti njen budući razvoj, tko ne nauci izpravno ocieniti silnu moć zajedničke pravoslavno-bizantske državne i vjerske misli.

U Austro-Ugarskoj takvih ljudi gotovo uobće ne bijaše. Svaki račun bijaše kriv jer u nazivniku stajaše redovito krivi broj. Sve osobe na odgovornim mjestima bijahu dakako katolici, i njihov način mišljenja bijaše naravno katolički, pa si zato i ne mogoše stvoriti prave predočbe ni o moći, ni o djelovanju, ni o naravi pravoslavno-religiozne misli. Zato i morade uspjeh uvijek biti negativan.

Nedovoljno razumievanje za vjeroizpovjedno pitanje ima još i posljedicu, što u Austriji nema točnih predočbi o t. zv. panslavizmu (sveslavenstvu), tom neobhodnom elementu političkog mišljenja. Tvrdim naprosto, da sveslavenstva danas uobće više nema. Sveslavenstvo je nastalo u 4. i 5. desetljeću prošlog stoljeća u Austriji, kad je prvi dašak nacionalizma katoličkih austrijskih Slavena probudio političke težnje, za čije ostvarenje nedostajahu sile. Tad nastade neko zanosno nastojanje, s pomoću kulturnog jedinstva i međusobne pomoći pružati si i političku pomoć. Sve zajedno bijaše označeno onim ideoložkim i nestvarnim obilježjem, koje bijaše značajno za mišljenje katoličkih Slavena onog doba. Sredinom 19. st. preseli se ta misao u Rusiju, stvorivši ondje slavenofilstvo Aksakova i Katkova. Loše bismo poznavali Bizant, kad ne bismo smatrali, da je brzo osjetio, kakvo mu se silno sredstvo za vlašću pruža u tom pokretu. Pa kao što je Bizant sve požderao i pretvorio u okrutno sredstvo za vlašću, tako se dogodilo i sveslavenstvu. Iz irealnog i politički naivnog pokreta, ali zato nošenog duhom katoličkih Slavena, etičkim nastojanjem, dizanjem kulture i međusobnom nesebičnom pomoći, kome se mogao priključiti i čovjek pun žarkog idealizma kao Strossmayer, postade u rukama Rusije okrutno sredstvo za vlašću, koje iđaše u svom konačnom obliku za tim, da izkoristi to zaneseno i nejasno političko nastojanje, poniklo iz unutarnje nužde, i da izkoristi katoličke Slavene kao prvoborce za rusko-pravoslavna ekspanzivna nastojanja u srednjoj Europi. Dolazio sam prilično mnogo u dodir s katoličkim slavenskim krugovima, te razpolažem osobnim dojmovima i sjećanjima do unatrag trideset godina, ali uviek sam primietio, kako su se katolički Slaveni duboko zgrozili, kad se njihovu sveslavenskom zanosu podmetahu težnje opasne po državu. Tek kad sam desetljećima vršio razna opažanja i studije o sadržaju rieči Bizant, postade mi i to jasno. Katolički Slaveni predstavljaju sebi pod »slavenskom uzajamnošću« nešto sasvim dingo nego pravoslavni. S druge pak strane ne može pravoslavni čovjek katolika nikad smatrati ravnopravnim dionikom - i to je bitno. Monarhija pak prosuđivaše, ne sasma krivo, Čitav taj predmet prema njegovoj opasnoj konačnoj točki u Rusiji. Nedostajaše strogog razlikovanja tih dvaju stanovišta, pa još i danas nosi odvratno rusko nastojanje za vlašću ime sveslavenstva, što kao častno ime nipošto ne zaslužuje. Jer onom sveslavenstvu, koje je bilo ono prvotno nastojanje za poboljšanjem kulturnog i političkog položaja tako razširene rase, kao što je slavenska, pripada još uviek, premda po njegovim djelima skromno, mjesto u kulturnoj poviesti srednje Europe. Tome nasuprot postala su nastojanja Rusije već sada bičem za sve one, kojih se tiču, a prieti opasnost da će postati još i veća, ako bi, Bože ne daj, Rusija pobiedila.

U ogledu »Ruski narodni imperializam« 42 govori Karl Leuthner o tome, kako je »misao osvajanja postala narodnom« u Rusiji. »Državni nacionalizam sišao je k narodu, sviestno dočekan od vodećih slojeva, prodirući nadaleko i široko u velikorusku masu . . .« Pa kako bijaše moguće to prodiranje jedne jedinstvene misli u o tako zaostali narod, kakva je većina Rusa? Kako bijaše to moguće u carstvu, koje broji 170 milijuna stanovnika, koji su raztrkani na području, koje obuhvaća jednu četvrtinu čitavog zemaljskog kopna?

Na to nam pitanje pisac ne daje odgovora. Izgleda, da on nije svjestan, da tajna leži jedino u ogromnoj snazi pravoslavlja. Ono je odnjihao ruski narodni imperializani, koji može nerazdruživo spojen s carističkim imperializmom gledati na liepu prošlost od 300 godina.

Feodor, posljednji Rurikovac, imaše jednog jedinog sina. Brat Feodorove žene Irene, Boris Godunov, ubije sina svoje sestre Dimitrija. da sebi osigura nasljedstvo priestolja. Kad je 7. siečnja g. 1598. Feodor umro, dade Boris Godunov, da na priestolje stupi njegova sestra Irena. Ali osam dana kasnije povuče se sestra u sporazumu s bratom u samostan, i Boris Godunov sjede na priestolje. Da slomi oporbu naroda i Crkve, izda on metropolitu Atanasiju izpravu, prema kojoj postadoše svi njegovi ljudi i posjedi slobodni od poreza i dođoše pod neposrednu sudbenost patriarha.

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar47.htm

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI

46 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 7. Bizantinska mržnja

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje
CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

7. Bizantinska mržnja

Dosele još nisam prikazao socialno- vjersku pojavu najveće važnosti, koja je toliko značajna, da ću joj sad posvetiti posebno poglavlje. To je pravoslavna mržnja na svakog inovjerca, a poimence na katolicizam i na katolike.

U samoj biti svake vjere jest osnovno to, da se ona smatra jedino izpravnom i jedino spasavajućom, te poradi toga osporava svim ostalim svako pravo na obstanak, pa zato mora stvarati međusobno odbijanje i odjeljivanje. Ipak se vjerska mržnja očituje kod raznih vjera u raznim oblicima.

Jedva da je ikada u svjetskoj poviesti ikoja vjera gojila prema inovjercima snažniju mržnju od islama. Ipak državno-politički (bar ne u osmanskoj carevini) nije nikad islam inovjercima porekao pravo na obstanak u državi. Naprotiv, po osmanlijskom poimanju države spadali su inovjerci, a osobito kršćani u državni uređaj (raja).

Pravovjernost bijaše samo preduvjet za vladanje nad inovjercima, za njihovo preziranje i zapravo za nemilo izkorišćivanje po miloj volji. Ta ustanova, koja je pravovjercima trebala omogućiti da bezbrižno žive i da se posvete širenju vjere, postala je na koncu, kako to danas znamo, za islam sudbonosna.

Vjera, puna tako izrazito univerzalističkih nastojanja, kao što je katolicizam, ne može dakako po svojoj prirodi da bude snošljiva. Nesnošljivost katolicizma bijaše u nekim razdobljima srednjeg vieka dosta visokog stupnja. Ali pobliže promatrajući, zapazit ćemo i ovdje onu obćenitu crtu nutarnje strukture katolicizma: samo je kler bio djelatan i igrao vodeću ulogu, laici su uglavnom nedjelatni. Tako se i svi nesnošljivi pokreti svode u svom početku na katolički kler. U katoličkog laika prevladava težnja, da se uobće ne brine za inovjerca, s kojim zajedno stanuje. Odkako je suvremena država načela vjerske snošljivosti izpisala na svojim zastavama i stekla dovoljnu moć, da i svećenstvo, barem u praksi, primora na poštivanje državnih načela, katolički laik je inovjernom sugrađaninu najugodniji susjed.

Sasvim je drugačije kod pravoslavlja. I u ovoj stvari vriedi načelo, što sam ga postavio: pravoslavno svećenstvo je povučeno, a djelatno i nesnošljivo nastupa država i masa laika. Nesnošljivost pravoslavnog svećenstva nije se nikada osobito izticala.

Revno nastojanje nadbiskupa Eulogija u doba ruskog upada u Galiciju (1914. — 1915.) ne spada ovamo, nego u poglavlje širenja vjere (str. 141.). Kako da si to razjasnimo? Pravoslavni laik mrzi svakog inovjerca kao pravoslavac, jer je to baš bitno u pravoslavlju. On ne podnosi zajedničko stanovanje s inovjercima. Zato nagonski nastoji da inovjerce drži daleko od sebe. Tamo, gdje su uslied poviestnog razvoja primorali stanovati zajedno s inovjercima, pravoslavni se odjeljuju od ostalih vjera u posebnoj gradskoj četvrti (srbske četvrti u Bosni). Jao inovjercu, kad zapadne u pravoslavnu četvrt, iztjerat će ga najodabranijim sredstvima ljudske zlobe. U to poglavlje spada nestajanje bez traga katolika u nekim dielovima Balkana, u sjevernoj i sjeverozapadnoj Bosni, u sjevernoj Srbiji, te poimence u Mačvi, gdje još pred dva do tri stoljeća bijaše mnogo katolika (ostatci nekadašnjih Hrvata), a zatim i napadno brzo nestajanje muslimana u pravoslavnim balkanskim zemljama. Pravoslavni elementi, što ih austrijske vojničke vlasti naseliše u Hrvatskoj i Slavoniji počevši od 16. stoljeća uspješe god, 1632. da im je car Ferdinand podario svu zemlju između Save i Drave, te stadoše mnoge katolike tjerati sa svojih zeinalja, a mnoge i prisiliše da prieđu na pravoslavlje!

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar46.htm

8. Bizantinska opasnost

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI

45 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 6. Osnovna misao bizantinizma i pravoslavlja

CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

6. Osnovna misao bizantinizma i pravoslavlja

Nakon ovog obširnijeg i potanjeg razlaganja izgleda da je potrebno sve, što je dosad rečeno, svesti na zajedničku misao.

Grci, najdarovitiji narod stare poviesti, ne postigoše trajnih političkih uspjeha.

Uzprkos tome oni preživješe, pridržavajući grčevito baštinjene običaje, Rimljane, koji propadoše u vlasti, gospodstvu i bogatstvu. Pri diobi carstva oni se učvrstiše, premda i sami u razsulu, pa iztočno carstvo posta grčko. Sad su imali u rukama gotovo veliko carstvo, predaju ustrojstveno najbolje uređene države u poviesti svieta i misao o svjetskom gospodstvu. Ali kao narod, kao element snage, potrebne za svaku tvorbu države, bijahu već u podpunom razpadanju. I kao što neke neizlječive bolesti u svom posljednjem stadiju još daju, da se životna radost neobuzdano uztalasa, tako je i Grke pred njihovu propast još obuzela čežnja za veličinom, gospodstvom i vlašću, ali snage im za to više nedostajaše.

I kao što ljudi, koji izgubivši sav imetak, odnose u zalagaonicu još i svoju posljednju dragocjenost, samo da bi održali neku sjenu prošlog vremena, tako žrtvovahu i bizantski Grci sve, što još posjedovahu, da održe carstvo i vlast. Kad ponesta fizičke snage i vojničkih vrlina, te država osta bez vojske, nasnubiše barbare za ogromne svote novaca i natjeraše ih jedne na druge. A kad ponesta i novca, pritisnu zemlju porezima kao još nikada dotada, A kad izostaše i porezi, zaplieniše naprosto sav imetak najbogatijih, a njih ili naprosto ubiše ili ih pak uništiše upriličenim parnicama. Država posta i trgovac, monopoliziravši žito, povrće, svilu, jednom riečju sve, što odbacivaše neku dobit i pri čemu se iz državljana mogaše izciediti novac. Ta politika očaja primjenjivaše se na svim područjima, sve se pretvaraše jednako neskrupulozno i vješto u političku vlast.

Ta se glad za vlašću samo još i poveća, kad u 9. st. stari neprijatelj Rim, osvježen germanskom krvlju, u kršćanskom obliku pokuša osporiti i sam naslov vlasti, t, j. rimsku carsku krunu. Stara mržnja i prezir ponovno oživješe. Sad tek htjedoše da budu snažni, da bi neprijatelju pokazali, da su nadmoćni.

Ali neprijatelj bijaše ipak jači. God. 1204. dođe im čak u kuću i raztjera čitavu družbu. No uzprkos blizom smrtnom času, mogaše Bizant smoći još uviek toliko snage, da je neočekivano brzo i temeljito svladao uljeze. Kod te zgode približi se grčki sviet po prvi puta Slavenima, svojim budućim baštinicima. Jedni od njih. Srbi, pokušaše još za života budućeg pokojnika da se domognu baštine, ali njihove snage ne bijahu dovoljno jake ni za balkansko, a kamoli za svjetsko carstvo. Ali dođoše treći, Osmanlije, u kojih bijaše više realne snage. Osmanlije ih sve svladaše i podigoše svoje svjetsko carstvo.

Osamnaest godina nakon propasti Bizanta ode u Rusiju posljednji odvjetak carske obitelji zajedno s carskim znakovima, kao živo svjedočanstvo težnje za bizantskom baštinom. Ali pri ostavinskoj razpravi pojavi se protivnik u Osmanlijama, koji izvađahu svoje pravo na pravu mača i na stvarnom posjedu, te osporiše Rusima nasljeđe. Parnica oko toga još uviek je u toku, a balkanski ratovi bijahu tek djelomično rješenje. Od mnogih spornih pitanja, koja treba da rieši svjetski rat, odnosi se jedno također na to, tko će preuzeti u posjed bizantsku baštinu.

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar45.htm

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje

44 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 5. Socialno-politicke posljedice razkola

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje
CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

5. Socialno-poliličke posljedice razkola

U Bizantu si je država iz sasvim sebičnih razloga podložila Crkvu i učinila je službenicom isključivo državnih i političkih ciljeva. Država je čak preuzela brigu za održanje i proširivanje vjere. A kako je pri tome prolazila Crkva i njeni uzvišeni ciljevi, a poimence njena briga oko morala i ćudoređa? Odgovor na to pitanje pruža nam se sam od sebe. Državna neman progutala je zajedno s Crkvom i moral. Može li zar jedna nesamostalna Crkva, koja služi uviek samo političkim ciljevima i koja mora uviek imati pred očima svjetovnu korist, može li ona služiti ćudoređu, odricanju i skromnosti? Moral i politika bijahu u svako doba u prilično diametralnoj opreci.

Ovo stanje podpune zavisnosti od države i službovanje njenim svjetovnim i političkim probitcima, njen oportunizam, sve je to podpuno demoraliziralo anatolsku Crkvu. Grci ne bijahu nikada osobito moralan narod, pa njihova poznata nam slika iz starog vieka nije ostala nepomućena. K svemu tome pridošlo je još i miešanje s prednjoazajskom mješavinom naroda, a povrh toga i demoralizirana, posvjetovljena i izključivo državnim probitcima i državnim prohtjevima svagda uslužna Crkva.

Država se žrtvovaše svojim probitcima bez ikakvog obzira na pravednost i na probitke, koji je se ne ticahu neposredno. Taj primjer djelovaše i prema dolje: iz bezobzirne državne sebičnosti nastala je s druge strane naj bezobzirnija posebna individualna sebičnost. Kuda su takve prilike morale dovesti?

Evo, što o tome veli historiografija. A da mi se ne predbaci pristranost, navest ću jednog pravoslavnog pisca i obožavatelja Bizanta. Poznati srbski povjestničar Stanoje Stanojević piše o Bizantu ovako: »Bizantinsko družtvo ovog doba bijaše izgubilo sav smisao za pravo, svaki osjećaj za ćudoređe i svaki osjećaj dužnosti. Nasilje i samosila bijahu jači od prava, a najsitniji osobni probitak bijaše važniji od najhitnijih i najvažnijih probitaka obćenitosti i države. Nizka i podla zavist bijaše svagda spremna izvršiti najsramotnija djela, a laž, hinba, kleveta, spletka, pa i ona bezrazložna i bezszmislena, koja je nastala od pukog radovanja zlu, a da i ne govorim o slučajevima, kad je bila posljedak osobnih probitaka, sve to kraj prevare, laži, grabeža, nezahvalnosti i čitavog niza sličnih poroka bijahu svakodnevna pojava u Bizantu, a što bijaše najžalostnije,

tadašnje družtvo niti ne osuđivaše počinitelje ovakvih djela ...?

Ipak zato ne smijemo pravoslavnoj Crkvi predbaciti, da se nije trudila da zaustavi to moralno propadanje. Upoznali smo već borbu protiv presezanja države na iztoku.

Ma da je ona bila bezuspješna, pravoslavna ju je Crkva povela još i dalje. A pošto svjetovno svećenstvo bijaše suviše zavisno od države, tu je borbu vodilo uglavnom redovničko svećenstvo. Poviestna je činjenica, da su upravo monasi postali na iztoku borcima protiv prevlasti države, i taj odnos odgovara sasvim tada postojećain izprikama. Kad bi neki monah prerevnim i preoštrim agitiranjem i protivljenjem pobudio srčbu državne vlasti, nestao bi on u špilji kakvog zaboravljenog brdskog samostana,

Kao što i priotiv presezanja državne vlasti, tako su u prvome redu monasi poveli borbu i protiv posvjetovljivanja, probiv propadanja morala i pokvarenosti. Tko ne zna za Atos, tu monašku republiku na Svetom brdu na obali Egejskog mora, koja bijaše duhovno središte pravoslavnog kršćanstva? Tko je ne pozna, a želio bi spojiti najviši književni užitak s najdubljom spoznajom, neka čita Fallmeravera.

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar44.htm

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI

43 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 4. Državno-politicke posljedice razkola

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje
CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

4. Državno-političke posljedice razkola

Obadvie se velike kršćanske vjere zbog različitog duha i zbog druge strukture politički različito vladaju. Pravoslavna država i pravoslavni pojedinac imaju drugačiju narav i obličje nego katolička država i katolički pojedinac. Promatrat ćemo i jednu i drugu, pa će nas osobito zanimati, kakvi su njihovi odnosi u političkom i družrvenom smislu.

U pravoslavnoj državi je Crkva dio države, svoj položaj i sjaj dobiva ona izravno od države. Vodeći dio Crkve zainteresiran je izravno na državi, jer država živi s Crkvom u jednoj, uređenoj simbiozi. Strada li pravoslavna država, ne cvatu ruže niti pravoslavnom svećenstvu. Posljedica je te činjenice, da će se pravoslavna Crkva svuda bez priuzdržaja zauzeti za pravoslavnu državu, pa i uz cienu časovitog zapuštanja vjerskih probitaka; takvu pojavu ne možemo u tolikoj mjeri nikada vidjeti u katoličkim državama.

Velika je snaga države. To se najbolje vidi u sadašnjem ratu na držanju Talijana i Rumunja u Monarhiji i na držanju Poljaka u Rusiji. Država može mnogo, ali ne može sve. Izgleda gotovo, kao da joj je potrebna pomoć Crkve. Država može vršiti utjecaj na sviestni duševni život svakog pojedinca, ali ga ne može vršiti na nesviestni. Onim tajinstvenim područjem na pragu sviesti vlada samo vjera, Crkva.

Ona država dakle, koja vlada neograničeno Crkvom, može vršiti mnogo jači utjecaj i na svoje podanike, i to u dobrom smislu kao i u lošem. Pravoslavna država može stoga više izkorišćivati svoje podanike i mnogo lošije s njima postupati nego katolička naprosto poradi toga, što je, prvo, revolucija u pravoslavnoj državi mnogo manje vjerojatna, a drugo poradi toga, što su joj izgledi na uspjeh vrlo maleni, sve kad bi jednom i buknula. Zato ima jedva na svietu država, koja je svoje podanike izrabljivala gore od Bizanta, a to je on mogao činiti samo zbog toga, što je s pomoću Crkve mogao vršiti neograničeni utjecaj na svoje podanike. Jednake prilike postoje još danas u Rusiji.

Pravoslavna država je zato mnogo trajnija i žilavija od katoličke. Ona može podnositi mnoge nutarnje i vanjske neprilike, a da joj životna snaga ostane neokrnjena. Većina povjestničara divila se bez iznimke neobično žilavoj životnoj snazi Bizanta, koja mu je omogućila, da se uviek iznova suprotstavi neprijateljima uzprkos tolikim udarcima, uzprkos nevjerojatnoj unutarnjoj, moralnoj, družtvenoj i političkoj zahirenosti. Isto tako zadivila je sve nas i neizmjerna kohezija Rusije. Sve, što jednom podpadne pod Rusiju, pokazuje jasno tendenciju, da se sraste nerazdruživo s tim divom. Mnogo sam si puta razbijao glavu pitanjem, kako to, da se još uobće drži taj div, toliko različit po rasi, predaji, po svom zemljopisnom i političkom značaju, a k tome još tako biedno upravljan. Ova se tajna nalazi u bizantskoj baštini. Samodržac sviju Rusa je oličenje vladarske sile, državne sile, crkvene sile, on je integracija sviju ljudskih razpoloživih sila, koje su u stanju da podpunoma ovladaju dušom i tielom njegovih podanika, jer nesumnjivo izgleda, da bi nestankom samovlada Rusija sama sebi prerezala nit života.

Ali najčudnovatija je nevjerojatna preporodna snaga pravoslavne države. Treba samo razmotriti događaje u 13. st. u bizantskoj poviesti. Najbolje, stoje Zapad imao s obzirom na snažnu ekonomsku ekspanziju, umni razbor i iskonsku vojničku snagu, to su Mletci i franački vitezovi, koji se baciše na trošni Bizant i srušiše ga. Premda ie papa izprva oklievao, ipak on posveti taj čin, gledajući u tom uspjehu plodove svojih stoljetnih nastojanja za sjedinjenjem. Ali to sve potraja jedva dva ljudska vieka! U dva najbliža nadbiskupska sjedišta nastadoše same od sebe dvie pravoslavne države, u Ohridu Epirska despotovina, a u Niceji Nicejsko carstvo. Obje se države natjecahu, koja će više naškoditi latinskom osvajaču, tako da se on doskora slomio iznutra smrvljen, uzprkos tomu, što se u njemu skupio cviet zapadnjačke snage i uzprkos papinskoj zaštiti i svim nastojanjima. Pobjedu iznese Niceja, kojoj stajaše na raspolaganju Mala Azija, ta tradicionalna bizantska riznica i spremište ljudske i kulturne snage, kuda se bio sklonuo carigradski patriarh. Bijaše začudno, kako brza bijaše pobjeda Bizanta i kako se lako preporodio.

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar43.htm

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI

42 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 3. Poviestni temelji razlikovanja obiju Crkava

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje
CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

3. Poviestni temelji razlikovanja obiju Crkava

Premda izpoviedamo, da je kršćanska, a osobito katolička Crkva božanska ustanova, ipak ne smijemo pri prosuđivanju Crkve stavljati je izvan okvira sveg onog, što je ljudsko. S obzirom na njen poviestni razvoj, ona je poput svih ljudskih uredbi podvrgnuta istim zakonima, i mi ćemo je promatrati u prvome redu s toga stanovišta.

Svatko izkusan znade, da sve ljudske ustrojbe dišu svojim vlastitim duhom, a taj duh i njihovo nutarnje tkivo ne slažu se uviek s riečima i s duhom pravila, nego su proizvod poviestnog razvoja, prilika i udesa, te značaja i rasnih osobitosti vodećih ličnosti, a i drugih slučajnih okolnosti.

To isto se opaža i kod obiju glavnih kršćanskih Crkvi, i budući da su uvjeti, iz kojih se razvijao taj duh i to tkivo, bili kod obiju Crkava raznovrstni, morale su nuždno nastati i u tome pravcu velike razlike kod obiju Crkava. Ovi sasvim ljudski momenti uvjeti su za političku i socialnu ocjenu obih vjera, po se zato moramo njima pobliže pozabaviti.

Razlika u duhu i nutarnjem tkivu kod katolicizma i pravoslavlja neobično je zamršen problem, koji zahvaljuje svoje postanje nebrojenim zapletenim razlozima.

ovom uzkom okviru, moramo se ograničiti na najvažnije i najnuždnije, i čitav problem prikazati shematsku Naglasit ćemo odmah, da se glavni razlog navedenim razlikama nalazi u različnom stanovištu obiju Crkava prema državi, te u raznim političkim i antropološkim sudbinama obiju polovica svjetskog rimskog carstva, iztočne i zapadne.

Kad se kršćanstvo počelo podizati, naišlo je na propalo zapadnorimsko carstvo, a u Italiji na pritisak mladih, koji su bili u naponu snage. Iztočnorimsko carstvo tek je u to doba započelo igrati svoju ulogu, koju je znalo igrati kroz čitavo tisućljeće. Tako je kršćanstvo na iztoku naišlo na snažnu državu, koja je držala do rimske predaje i s kojom se moralo pomiriti.

Način, na koji će se to pomirenje izvršiti, bijaše već odredio pravi osnivač Bizanta, Konstantin I. (306.-337.). Konstarttin, premda još poganin i poganski pontifex maximus — pokrstio se tek na samrti — podigne kršćanstvo do državne vjere, ali zatraži kao dobar političar, da se Crkva stavi bez priuzdržaja u službu državnih ciljeva i probitaka. Odmah bijaše jasno, da će Crkva, bar za početak, pristati na taj posao, da bi se kršćanstvo iz svog položaja progonjene sekte uzdignulo do sjaja i moći državne vjere rimskog carstva.

Ali anatolska Crkva ne uzmogne se kasnije nikad više oteti iz tog položaja, u koji bijaše isprva zapala, premda je to često puta pokušavala. Jedanaest vjekovno obstojanje Bizanta zapriečilo je u tom pravcu bilo kakav trajni uspjeh. Stupivši u podređeni položaj prema državi, dala joj je Crkva toliko snage, da se nije samo sačuvala uzprkos svim napadima i potresima, nego je uspjela, da si i Crkvu održi stalno podložnom. Jztočna Crkva bijaše savladana vlastitim svojini oružjem.

Borba za oslobođenje Crkve i prilike, koje tada vladahu u Bizatntu, najljepše se vide iz zaključaka osmog obćeg crkvenog sabora (869.). Tako na pr. veli se u 12. kanonu tog crkvenog sabora, da se skinutim smatra svaki onaj biskup, koji je na svoj položaj došao varkom ili nasiljem vladara, ako ne bi htio vladati kućom Božjom po volji Božjoj i Crkve, nego po ljudskoj volji.

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar42.htm

ŠESTI DIO - U CEM JE SRZ JUŽNOSLAVENSKOG PROBLEMA

SEDMI DIO - MONARHIJA I JUŽNI SLAVENI

41 Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje (1918) - 2. Pravi je razlog crkvenom razkolu politicke prirode

Ivo Pilar - Južnoslavensko Pitanje

CETVRTI DIO - BOSNA I STVARANJE BOSANSKE DRŽAVE

PETI DIO - KATOLICIZAM I PRAVOSLAVLJE

1. Uvod

2. Pravi je razlog crkvenom razkolu političke prirode

Poviestna znanost je o tome načistu, da pravi razlozi razkolu na zapadnu i iztočnu Crkvu leže pretežno u političkim, a ne u vjerskim i dogmatičkim suprotnostima između Rima i Carigrada.

Prvi temelji nalaze se vjerojatno u različnim sklonostima i uvjetima razvoja grčkog i rimskog naroda. Mnogi i obilni prednjoazijski utjecaji pomagali su mnogostrani kulturni razvoj kod Grka, te stajahu ujedno na putu grčkom ujedinjenju, te tako Grci nikada ne postadoše znatniji činbenik sile. Vanjskih kulturnih utjecaja, pod kojima je nastajao kopneni Rim, bijaše mnogo manje, a ne bijahu ni toliko mnogostrani. Pokraj prirođenih sklonosti, čini se, da je i kakvoća tih kulturnih utjecaja djelovala u tom pravcu, da se Rim razvijao mnogo jednostavnije, ali zato jedinstvenije i materialno snažnije, tako snažno, da je mogao ponieti najveličanstveniju državnu tvorevinu, koju je sviet dotada poznavao.

Jači Rim osvojio je Heladu. Sad nastadoše između Grka i Rimljana mržnja i prezir. Rimljani prezirahu lažljivog Graecula, a Grk nekulturnog ratnika i okrutnog političara, koji ne mogaše živjeti bez grčke kulture, ne htijući ipak priznati svojeg pozajmljivanja.

Još jedan bitni raziog za kasniji razkol bijaše podpuno različito shvaćanje državne vlasti kod Grka i Rimljana, Prema grčkom shvaćanju države treba se pojedina ličnost sasvim žrtvovati državi. Samo iz takvog poimanja države mogao je nastati Platonov ideal države. A rimskom shvaćanju države odgovaraše održavanje pojedinog individualiteta i njegovo samoodređenje unutar granica, koje su određene zakonom.

Uzprkos dosele još nedostignutoom kulturnom razvoju, ne bijaše Grcima suđeno, da dođu do jačeg političkog utjecaja. Stekoše ga tek u doba polugrka Aleksandra Velikog, koji otvori grčkoj kulturi čitavu prednju Aziju. Ali bijaše potrebno da izgube svoju samostalnost, da se pojavi trajna vlast rimske države, da bi Grci uzmogli produbiti i učvrstiti sve prednosti zadobivene u doba Aleksandra Velikog. A kad se godine 395. zbog prevelike vlastite težine rimsko carstvo razpalo na dva diela, prodru Grci u iztočnu polovicu i iztisnu doskora Rimljane u jeziku i u narodnoj sviesti. Ali ti Grci, koji etnički prodirahu, ne bijahu više rasa, nego samo jezični, religiozni i kulturni pojam; udio prave helenske krvi mora da je bio vrlo malen. Velika većina sređnjogrčkog pučanstva bijaše šarena mješavina prabalkanskih, slavenskih, germanskih i naročito maloaizijskih (sirosemitskih) naroda. To je po svoj prilici jedan od razloga, zašto su Grci srednjeg vieka po svojoj političkoj sviesti još uviek ostali Rimljani, Romaioi, premda bijaše prodro grčki jezik i grčka narodna sviest. Drugi razlog toj pojavi bijaše opet ono ogromno političko značenje jedinstveno zbijenih Rimljana u čitavoj poviesti nad razbijenim Grcima,

Uzprkos svemu tome preživjela je iztočna polovina zapadnu skoro za čitavih tisuću godina. Godine 476. sruši Odoaker zapadno rimsko carstvo, koje postade plienom Germana, dok iztočnorimskom carstvu uspije, da prikupi Ij i vanjem rimskih političkih i grčkih prednjoazijskih kulturnih i kršćansko-religioznih elemenata skupi još toliko snage, da je još tisuću godina moglo životariti, te je podleglo tek snažnom naletu Osmanlija.

Nakon pada Rima smatrao se Bizant, taj novi ili iztočni Rim, jedinim punopravnim baštinikom čitavog rimskog svjetskog carstva. Bijaše nekoliko pokušaja, da se taj pravni naslov pretvori u stvarni posjed. Ali Bizantu nedostajahu materialne i moralne snage, da podpuno izpuni taj ogromni zadatak. U prvom redu tu ne bijaše snažnog naroda, rase, bez čega nema velikih poviestnih podhvata. Takvome zadatku ne bijaše dorastao malovriedan narod mješanaca, pa bio on prepreden i tvrdokoran poput Bizantinaca, pogotovo, kad u njega ne bijaše gotovo nikakvih vojničkih vrlina. U tome pravcu ne imadaše Bizant već unapried nikakvih izgleda u uspjeh.

Rim ne bijaše još uviek izgubio snage i ambicije, premda je propao i stradao i svojom opustjelom Italijom zaostao za Bizantom, koji je u prednjoj Aziji naišao na neizcrpivo vrelo ljudi i kulture. Još uviek ne bijaše utrnula stara predaja, pa se misao o svjetskom gospodstvu vrzla još uviek u glavama rimskog plemstva, ali nije bilo snage, da se te težnje provedu u djelo. Pa kad su se kasnije snažni, vojnički jaki, politički i državotvorno djelatni germanski narodi naselili u Italiji i u pokrajinama nekadašnjeg zapadnorimskog carstva, dođe rimskom plemstvu, koje je težilo za vraćanjem nekadašnje veličine, zamamna pomisao, da se združi s Germanima i njihovom pomoću obnovi nekadašnje zapadno rimsko carstvo.

To spajanje snage zaista se i zbilo. Starački, ali predajom i političkim školovanjem izkusni Rim združio se s mladenački snažnim, ali još neoblikovanim snagama Germana, ne samo da obnovi zapadnorimsko carstvo, nego i da otme omraženim prezrenim Grcima sjaj rimskog carstva. I zato o Božiću god. 800. papa Leon III. rimski biskup, koji se bijaše domogao najviše političke vlasti, okruni rimskim carem Karla Velikoga, najjaču političku ličnost tadašnjeg Zapada.

http://www.studiacroatica.org/pilar/pilar41.htm