6. Dalmacija od god. 1797.
Kada je Mletcima prietila opasnost od Napoleona, bijahu dalmatinski Hrvati jedini, koji se htjedoše hrabro boriti za svoju gospodaricu. Ali njih 12.000 na broj bijaše poslano kući, i bez udarca mača padne Venecija, nekadašnja gospodarica Jadrana, dne 12. svibnja 1797. u Napoleonove ruke.
Dalmacija bijaše sada bez gospodara i u zemlji vladaše obći metež i pometenost.
Tu i tamo u zemlji bijaše samo pokoji trag nacionalne sviesti, a i o narodnoj poviesti, nije se znalo gotovo ništa. Građani Splita, Trogira i Šibenika poslaše odaslanstvo Ignjatu Bakotiću, župniku u Kaštel-Gomilici, koji bijaše nadaleko poznat kao učen čovjek, da im on savjetuje, šta da se radi. On im odgovori: »Uzmite ugarsku krunu, da se tako opet sjedinite s hrvatskom državom, čiji ste dio nekada bili.« Tako nastade u Dalmaciji pokret na čelu s grofom Draganićem i biskupom Cippicom iz Splita, biskupom Blaškovićem iz Makarske i patrom Dorotićem. Taj pokret odpravi dne 17. lipnja 1797. odaslanstvo caru Franji. Međutim je austrijski general Rukavina ušao 5. srpnja u Dalmaciju sa 4.000 ljudi. Svuda ga oduševljeno dočekaše, jer je kao rođeni Hrvat posvuda mogao s narodom razgovarati svojim materinjim jezikom.
Izaslanstvo ponese sa sobom adresu zbog sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, preda je u Zagrebu hrvatskom banu Ivanu Erdodiju i pođe zatim u Beč. Palatin nadvojvoda Josip podnio je također spomenicu, kojom je Dalmaciju tražio za Ugarsku.
Ministar Thugut ne bijaše međutim sporazuman niti s adresom, niti sa spomenicom, pa izviesti cara u tome smislu i oba spisa odoše ad acta.
Thugut je ograničio Rukavinu na vojničku upravu, jer je kao Hrvat bio pristaša sjedinjenja s Hrvatskom i postavi carskim povjerenikom za Dalmaciju grofa Rajmunda Thurna, kome dade ovakav tajni naputak: »Vaš zadatak bit će, da pobijele nezgodno nastojanje Dalmatinaca oko sjedinjenja s Ugarskom, zasad ne želim tamo nikakve promjene.«
Kada je kasnije mirom u Campoformiju potvrđen predhodni leobenski ugovor, započe grof Thurn provoditi Thugutove upute na taj način, što se oslanjao na Talijane u Dalmaciji i počeo ih zato pomagati na račun Hrvata.
Nažalost je to stanovište, što ga je Austrija zauzela odmah u početku, kada je Dalmaciju stekla, obilježilo pravac kasnijoj čitavoj austrijskoj politici sve do naših dana. Vidjeli smo već jedan dio nezgodnih posljedica te politike, ali čitav njihov registar time jos nije iscrpljen.
Taj se pravac još pojača, kada Hrvati ne popustiše. Spomenuti već biskup Fabian Blašković, stupi u vezu s vlastima zagrebačke županije; tako je hrvatski sabor glasnicima za zajednički sabor u Požunu god. 1802. podielio naputak »da moraju u smislu krunitbene zavjemice poraditi svim sredstvima u pravcu, da se taj sastavni dio kraljevine Hrvatske (integrans haec regnorum pars) opet s njom sjedini, opet podloži zakonitoj banskoj sudbenosti i na taj način opet spoji s ugarskom krunom.« I zaista zaključi zajednički sabor u svome zasjedanju od 3. rujna 1802., da se kod kralja poduzmu u tome pravcu koraci. To se i zbude, ali je rješenje glasilo, da predmet još nije dozrio za odluku.
Posljedica svega bijaše, da se grof Thurn samo još odlučnije stavio na stranu Talijana. On ustroji neke vrste zemaljski odbor i pozove u nj tri dalmatinska Talijana (conte Pasquali, Stratico i Riva) i tri austrijska Talijana (Rinna, Suppe, Wrachien). To bijaše izvršni odbor u svim upravnim, financijskim i pravnim poslovima. Ta uprava bijaše konzervativna do skrajnosti i ne bijaše u stvari ništa drugo, nego samo nastavak mletačke uprave, nažalost s većinom njenih mana.
Svjetska je poviest išla međutim svojim tokom.. Mirom u Požunu (26. prosinca 1805.) morala je Austrija odstupiti Napoleonu Dalmaciju i Boku Kotorsku, a mirom u Schonbrunnu (14. listopada 1809.) još k tome i Istru, zapadni dio Koruške, Kranjsku i Hrvatsku do Save. Austrija postade time jadni kontinentalni torzo bez izlazka na more.
Francuzka vladavina, koja trajaše od početka g. 1806. do konca 1813., bijaše od velikog značenja ne samo za Dalmaciju nego za čitavu poviest južnih Slavena u Austriji.
Napoleon preda upravu u Dalmaciji generalu, kasnije maršalu Marmontu, a građansku upravu naobraženom mletačkom kemičaru Vincenciju Dandolu. Malo je neobično, ali taj Mletčanin primio se posla na sasvim suprotan način od grofa Thurna.
On je odmah dao, da hrvatski jezik dođe sve više do izražaja Njegovo prvo djelo bijaše proglas (3. srpnja 1806.) na talijanskom i hrvatskom jeziku, a pri tome se služio liepim starinskim ikavskim narječjem. Nekoliko dana kasnije izađu prve novine na talijanskom i hrvatskom jeziku (12. srpnja 1806.) »II regio Dalmata — Kraglski Dalmatin«. 67 U uvodniku iztiče se kako je Dalmacija dosada bivala zapuštena i obećava se, da će sada zemlji svanuti bolji dani, kada je došla pod vladu »pobjedničkog velikog Napoleona«. Francuzka se uprava zaista trudila, da izkupi zadano obećanje. Marmont započeo je odmah dobro promišljenom, izvrstno ustrojenom, svrsishodnom i brzim tempom provođenom akcijom oko preustrojstva i kulturnog podizanja On ukine zastarjele sredovječno-mletačke povlastice, ukine slobodnu Dubrovačku republiku, upravo tako kao i njenu veću posestrimu Mletačku republiku, provede suvremenu upravu sa zgodnom zemljiŠtnom podjelom. Dalmacija bijaše jednom riečju preobražena u suvremeno organiziranu zemlju. Osnivane bijahu škole svih vrsta, podignuta industrija, intenzivno se radilo oko podizanja poljoprirada i najveća se pažnja posvećivala uređenju prometa.
