MARIJETA RAJKOVIĆ IVETA, PAULA GADŽE
POVRATNIČKE MIGRACIJE IZ ARGENTINE U HRVATSKU
Docentica Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta iz Zagreba dr. sc. Marijeta Rajković Iveta i argentinska Hrvatica Paula Gadže autorice su ovog istraživanja koje propituje migrantska iskustava Hrvata iz Buenos Airesa i Rosarija s kulturnoantropološkog motrišta. Istraživao se život unutar iseljeničke obitelji, priče starijih ukućana o Hrvatskoj, običajima, kulinarskim umijećima, imenima djece, posjedovanju predmeta iz domovine i slično. S druge strane, autorice propituju motive višegodišnjih procesa dolaska Hrvata iz Argentine u Hrvatsku nakon njezina osamostaljenja, od 1990-ih godina do danas. Rad je nastao na temelju intervjua s Hrvatima iz Buenos Airesa i Rosarija koji žive u Zagrebu. Zanimljivo je vidjeti na koji su način argentinski Hrvati oblikovali sliku o domovini svojih predaka, koja ih je motivirala za dolazak i/ili preseljenje u Hrvatsku. Uspoređuju se povratnici prve generacije migranata s dolascima njihovih potomaka.
Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu djeluje Croaticum – Centar za hrvatski kao drugi i strani jezik.[1] Croaticum uglavnom pohađaju potomci hrvatskog iseljeništva i dijaspore te studenti na međunarodnoj razmjeni. Predavajući na njemu teme iz hrvatske kulturne baštine (M. Rajković Iveta) i pohađajući Croaticum kao Hrvatica iz Argentine (P. Gadže) autorice ovoga teksta upoznale su se i nakon nekoliko neformalnih susreta nastala je ideja za ovaj etnološki, odnosno kulturnoantroploški tekst. U početku je kazivačica bila P. Gadže koja je ocrtala svoje obiteljsko migrantsko iskustvo, a nakon toga tijekom 2011. i 2012. godine nastalo je još desetak intervjua s Hrvatima iz Argentine koji su došli živjeti u Hrvatsku ili su privremeno u Hrvatskoj, a cilj im je ovdje ostati za stalno. Intervjuima smo nastojale obuhvatiti migrante koji su rođeni u Hrvatskoj[2] i poslijemigracijske generacije hrvatskih iseljenika iz Argentine[3]. Od poslijemigracijskih generacija migranata priče i iskustva dolaska u Hrvatsku razlikuju se o tome radi li se o ljudima srednjih godina s obiteljima (to su djeca političkih migranata koja su kao mala otišla s roditeljima ili su se ondje rodili) ili mladima[4] (koji su treća i četvrta generacija migranata, to jest unuci političkih migranata i praunuci ekonomskih migranata, jedna djevojka kći je ekonomskog migranta koji je kao dijete otišao iz Hrvatske 1965. godine). Svi naši sugovornici podrijetlom su iz Buenos Airesa i Rosarija, a međusobno su povezani prijateljskim ili rodbinskim odnosima. Jedni su nas upoznavali s drugima, to jest kazivači su nam preporučili nove kazivače. Družili smo se neformalno i pozivali su nas u svoje domove. Svi imaju dvojno državljanstvo, argentinsko i hrvatsko. Stjecanjem hrvatske domovnice u konzulatu u Argentini dobili su hrvatske putovnice, a dolaskom u Hrvatsku osobne iskaznice, zdravstvene iskaznice i radne knjižnice.[5]
Tijekom intervjua kombinirale smo nestrukturirane, polustrukturirane i strukturirane intervjue. Pitanja su bila prilagođena svakoj generaciji migranata. Razgovarale smo na hrvatskom jeziku, no s obzirom na to da mladi ovdje tek uče hrvatski jezik često su ubacivali španjolske riječi ili spontano prelazili na španjolski jezik. U radu navodimo mnogo iskaza kako bismo čitatelju što više približili gledište samih migranata i/ili njihove obitelji i da na taj način bolje razumiju kazivače (antropološki subjekt) i življena migrantska iskustva odozdo (usp. Guarnizo i Smith 1998: 3 – 34).
Budući da je jedna autorica ovoga teksta Hrvatica iz Argentine i da trenutačno živi u Hrvatskoj i namjera joj je tu trajno ostati, koristila se i metoda autoetnografije. Provedeno je i multilokalno istraživanje (multi-sited fieldwork) u Zagrebu i Buenos Airesu, s ciljem da se prikaže cirkulacija kulturnih elemenata i njihovih značenja, objekata i identiteta kroz vrijeme i mjesto (usp. Marcus 1995: 95–117). Tom prigodom fotografirani su domovi hrvatskih obitelji. Prikaz migracijskih mobilnosti u ovom radu nadilazi geografski prostor postajući socijalnim prostorom jer se temelji na društvenim odnosima i mrežama nastalim na njihovim nositeljima (usp. Hannerz 2003: 13–18).
Rad smo počele informacijama o iseljavanju iz hrvatskoga etničkog prostora u Argentinu tijekom 20. stoljeća. Kratko smo se dotaknule sjećanja na prve godine života na novom kontinentu, te prikazale hrvatsko iseljeništvo u Buenos Airesu i Rosariju. Svrha je rada bila prikazati transmigracijska iskustva te doznati što su iseljenici prakticirali kako bi očuvali etnokulturni hrvatski identitet. Zanimalo nas je okruženje u kojem su stanovali, koje su iseljeničke institucije osnovali i na koje načine u njima sudjelovali[6]. Istražujemo svakodnevan život unutar obitelji, priče starijih ukućana o životu u Hrvatskoj, koji običaji, tj. njihovi dijelovi su zadržani, pripremaju li hrvatsku hranu i u kojim prigodama, koja imena daju djeci, posjeduju li predmete iz Hrvatske. Tražimo odgovor na pitanje koji su motivi višegodišnjih procesa dolaska Hrvata iz Argentine u Hrvatsku nakon njezina osamostaljenja, od 1990-ih godina do danas. Uspoređujemo povratnike prve generacije migranata (Gmelch 1985.), te dolaske njihovih potomaka, poslijemigracijskih generacija u „rekonstruiranu domovinu” u kojoj nikada nisu živjeli (Čapo Žmegač 2003., 2010., 2014.). Propitujemo što su znali o životu u Hrvatskoj i gdje su prikupljali te informacije. Na koji način su stvarali sliku koja je produbljivala želju za dolaskom i/ili preseljenjem u Hrvatsku. Zanima nas njihov život u Hrvatskoj. Koji su im dojmovi o zemlji i ljudima. Koliko je život u Hrvatskoj drukčiji od života u Argentini.
Migracijske mobilnosti, iz Hrvatske u Argentinu i iz Argentine u Hrvatsku promatramo preko teorije migracijskih sustava, odnosno interakcije makro i mikro struktura. Kroz življena migrantska iskustva istražujemo važnost socijalnog kapitala (usp. Castles 2003.; Brettel i Hollifield 2000.), te propitujemo teoriju migrantskih mreža (usp. Massey et al. 2003, 263-267). Cilj je doznati i simboličko stvaranje i mijenjanje granica društvenih zajednica u novoj sredini. Imajući u vidu teorije stvaranja društvenih odnosa i društvenih sustava naglasak stavljamo na uloge mreža stvorenih srodničkim i prijateljskim vezama, točnije procese stvaranja novoga socijalnog kapitala. Istraživale smo obiteljska i prijateljsko-poznanička okupljanja te vrste pomoći pri prilagodbi u nove sredine. U radu propitujemo stvaranje transnacionalnih društvenih polja, odnosno transkontinentalnih loklanosti, živote migranata u međuprostoru i usporednu uključenost u događaje u Buenos Airesu i Rosariju te Zagrebu. Ti se procesi definiraju „kao procesi kojima migranti uspostavljaju i održavaju mnogobrojne društvene odnose koji povezuju njihovo društvo podrijetla i društvo naseljavanja. Ključni element transnacionalizma je mnoštvo načina kojima migranti sudjeluju u društvu iz kojega dolaze i u društvu u koje su migrirali” (Basch, Shiller, Blanc prema Čapo Žmegač 2003:118). Dotičemo se promjena i transformacija razina identiteta koji je ovisan o okruženjima u kojima pojedinac boravi, to jest stvaranja višestrukoga i hibridnog identiteta (Grbić 2005.). Pozornost posvećujemo i transnacionalnoj praksi pripadanja i bivanja te važnosti materijalnih predmeta za osjećaj doma (Povrzanović Frykman, 2010.).
Etnološka literatura temeljena na kvalitativnim izvorima o Hrvatima u Argentini gotovo i ne postoji. Etnografske podatke pronalazimo u dijelovima na marginama djela koja daju pregled cijeloga hrvatskog iseljeništva: Hrvata u Americi, Hrvata u Južnoj Americi te Hrvata u Argentini. Uglavnom doznajemo podatke o privlačnim i potisnim čimbenicima iseljavanja, o osnutku i djelovanju hrvatskih zajednica, istaknutim pojedincima, doprinosu Hrvata Argentini i sl.[7] O Hrvatima iz Argentine u Hrvatskoj nema objavljenih etnoloških radova[8].
No comments:
Post a Comment