012 Hrvatski iseljenici u Argentini
Prvo društvo u pokrajini Santa Fe osnovano je 1900. godine pod nazivom Slavjansko društvo [1].
Godine 1905. osnovana su četiri društva hrvatskog naziva. Slična društvena okupljanja u to vrijeme bila su i u Dalmaciji (Obad, 1990: 135-143), pa postoji mogućnost da je inicijativa za osnivanjem društava potaknuta iz domovine.
U osnivanju hrvatske čitaonice i hrvatskog sokola značajnu ulogu imala su braća Drinković[2].
Prvo društvo jugoslavenskog naziva i programa osnovanog u Argentini, ali i na cijelom teritoriju Južne Amerike bilo je Društvo iseljenih Jugoslavena za materinsku riječ[3].
U svoje članstvo društvo je osim Hrvata nastojalo okupiti Srbe i Slovence. Na prvom sastanku na kojem je utemeljeno Društvo donesena je i odluka o pokretanju tjednika Materinska riječ na prijedlog Stjepana Miličića (Narod, 13.5.1933).
Društvo se zalagalo za «očuvanje nacionalnog identiteta kod iseljenika i za pružanje pomoći domovini u oslobođenju od austrougarske vladavine» (Materinska riječ, Rosario de Santa Fe, 7.10.1909). Svi prihodi od ulaznica, članarina i darova koje bi društvo prikupilo namjenski su bili prosljeđivani u domovinu u svrhu razvoja rodoljubnih i prosvjetnih ustanova, osobito za podupiranje Družbe sv. Ćirila i Metoda za Istru (Naša Sloga, 24.2.1910).
Prema pisanju Jeke (1910:6) društvo je ostalo "samo na papiru", a razlog tomu navodi bila je prostorna raštrkanost i nezainteresiranost iseljenika za iseljeničke nacionalne ustanove.
Osnivači društva bili su Istrani braća Martinolići[4] koji su ranije bili na rukovodećim mjestima Austrijskog pripomoćnog društva, podružnica Rosario.
Boravkom u domovini i susretom, te razgovorima s narodnim preporoditeljima Matkom Laginjom i Vjekoslavom Spinčićem u Istri, mijenjaju svoju nacionalnu orijentaciju, daju ostavke u Austrijskom društvu uzajamne pomoći i osnivaju Jugoslavensko društvo za materinsku riječ (Prema Jeka, III dio) 31.10.1909. godine osniva se Dalmatinski sokol koji iste godine mijenja naziv u Slavenski sokol.
Na prvom sastanku upisana su 32 člana[5]. Ovo društvo rezultat je rada iseljenika Filipa Jelušića[6]. "Već odavna opažala se potreba, da se naš narod u Acebalu, u toj najbrojnijoj našoj koloniji, združi u jedno narodno društvo, koje bi bilo ognjištem bratskog udruživanja, lučonošom prosvjete i buditeljem uspavane narodne svijesti među našim iseljenicima.
Tu je potrebu najbolje shvatio rodoljubni i poduzetni duh našeg vrlog Filipa Jelušića koji nije mirovao, dok nije konačno vidio oživotvorenje svojih snova i zamisli" (Jeka, 1910: 63).
Nakon toga 1911. godine osniva se Hrvatsko tamburaško društvo Sokol [7] koje je imalo upravu društva identičnu upravi Slavenskog Sokola pa pretpostavljamo da je ovo ogranak prvo osnovanog Sokola ili je prethodno društvo prestalo s radom. Iste godine 1911. osniva se Hrvatsko-slavenska zajednica kao dioničarsko društvo čiji je cilj bio "organiziranje hrvatskog i slavenskog naroda cijele Južne Amerike".
Prema člancima iz Domovine društvo se nije afirmiralo «jer naš narod u ovoj tuđini nije sazorio za ovakova narodna društva, a drugi koji razume i mogu, malo pažnje posvećuju hrvatskom imenu». (Domovina, 24.7.1913).
Prema istom izvoru navodi se da je "ideja onih oko Zajednice" doživjela brodolom u Buenos Airesu zbog neiskrenosti nekih sumnjičavih ličnosti. Smatramo da je čileanska Domovina previše kritizirala i pesimistično ocjenjivala nastanak iseljeničkih društava u Argentini, pa tako i ovog društva.
Nadalje smatramo da je društvo imalo značajan utjecaj na iseljenike jer su novine Zajednica (o kojoj će poslije biti riječi) bile u uskoj vezi sa osnivanjem društva, a one su imale utjecaj ne samo na iseljenike u Argentini već i u Čileu, te ostalim zemljama sa hrvatskim iseljeništvom u Južnoj Americi.
Ulogu Hrvatsko-slavenske zajednice 1913. godine preuzeo je Hrvatski savez.
Na početku srpnja 1913. godine u Rosariu je održana skupština i izabrana privremena uprava i časnički odbor Hrvatskog saveza[8]: "Hrvatski Savez će jednom za vazda uništiti svu nenaravnu austrijsku propagandu, što su među našim narodom u ovim stranama, po nalogu iz Beča, činili razni Eisenteini, Windischgreaetzi, a osobito pak aktivni konzuli kao na primjer, ovaj naš u Punta Arenasu (Domovina, 1.7.1913).
Hrvatski savez imao je 19. ogranaka (Pokret 13.7.1914).
Hrvatski savez trebao se osnovati u svim zemljama i mjestima Južne Amerike u kojem su živjeli hrvatski iseljenici. Centar je trebao biti Buenos Aires, a u ostalim mjestima i zemljama podružnice.
Trebala je imati vlastitu zakladu i vlastiti list čiji bi pretplatnici bili sami članovi i tako novčano punili zakladu.
Hrvatski savez je trebao organizirati hrvatski narod u jednu narodnu vojsku, putem lista informirati ga o događajima u domovini i upućivati ga savjetima u posao i gospodarstvo zemlje u koju je uselio, posvetiti pažnju iseljeničkom pitanju odnosno stvoriti poseban odsjek koji bi bio u kontaktu s vlastima u domovini i iseljeničkim uredom u Argentini, te ostalim državama Južne Amerike (prema Domovina, 30.5.1913).
U pokrajini Buenos Aires paralelno su osnivana austrijska i slavenska društva, a taj podatak govori o nacionalnoj podijeljenosti hrvatske etničke zajednice i njenim različitim nacionalnim identifikacijama: Slaveni/Hrvati i Austrijaki.
U slavensko-hrvatskim društvima ističu se nacionalna obilježja: hrvatska trobojnica, govori se hrvatski jezik, članovi su u prvom redu Hrvati, a onda i drugi slavenski narodi.
U Austrijskim društvima govori se španjolski jezik, imaju austrougarski naziv, u dobrim su odnosima s službenim predstavnicima u Južnoj Americi i s carem, vladom u Monarhiji.
Njihova glavna svečanost je proslava carevog rođendana, a njegovom su slikom ukrašena i iseljenička društva. Nacionalna zastava je zastava Monarhije.
Jedna grupa svoju identifikaciju temelji na idejama ilirizma pod utjecajem narodnog pokreta u domovini, dok su drugi priklonjeni caru Josipu i vlasti u domovini.
Ovu podjelu mogli bi promatrati i iz perspektive dva utjecajna iseljenika koja personificiraju dvije različite nacionalne identifikacije: Nikola Mihanović (bogati brodovlasnik, lojalan caru, član Austro-Ugarskog društva) i Grisogono Bortolazzi (intelektualac, liječnik, iako Dalmatinac koji je školovan u Italiji smatra se Slavenom, aktivni član i predsjednik slavenskih iseljeničkih društava).
Za razliku od pokrajine Buenos Aires u pokrajini Santa Fe osnovano je više društava hrvatskih naziva, ili hrvatsko-slavenskih naziva, a i prvo društvo jugoslavenskog naziva i programa.
To objašnjavamo činjenicom da je narodni pokret u Hrvatskoj i Dalmaciji imao veći utjecaj među iseljeništvom u ovoj pokrajini.
Osnivači društava uglavnom su bili braća Drinković koji nisu bili intelektualci, već su svoj materijalni položaj i društveni utjecaj stekli u Argentini.
Porijeklom su s Hvara i bili su nositelji kulture hrvatskog puka, priklonjeni prvenstveno narodnom pokretu i očuvanju hrvatskih vrijednosti i kulture, a tek nakon toga sagledavali su mogućnost, pripadnost i participaciju Hrvata unutar šire slavenske zajednice.
Tako Drinkoviće nalazimo kao osnivače društava hrvatskih naziva ali i u prvom društvu jugoslavenskog naziva i programa na čije je utemeljivače imao utjecaj narodni pokret i poslije politička strujanja u domovini osobito osnivanje hrvatsko-srpske koalicije.
Od svih navedenih društava jedino su Hrvatski savez i Austrijsko društvo uzajamne pomoći bili organiziran na široj osnovi – s više podružnica diljem države, a Hrvatski savez i šire i u drugim zemljama Južne Amerike.
[1] Nažalost o nastanku i radu ovog društva prema dostupnim izvorima nema nikakvih podataka
[2] U to vrijeme braća Drinković imućni su trgovci koji su imali vlastitu trgovinu mješovitom robom i rukotvorinama, a trgovali su i sa žitaricama. Predsjednik Hrvatskog sokola bio je Ivan Drinković, a počasni član Nikola Drinković.
[3] Upitna je godina osnivanja Društva iseljenih Jugoslavena za materinsku riječ jer Naša Sloga navodi da je društvo osnovano 1907.godine, a suosnivač društva Stjepan Miličić napisao je da se društvo utemeljilo 1904. godine kada su braća Martinolići sa ostalim Jugoslavenima u Santa Fe" u kući brata Srbina Marka Bijelića osnovali društvo sa predsjednikom Ivanom Drinkovićem (Narod, 13.5.1933), dok urednik Materinske riječi Ante Belanić kaže da je društvo osnovano u mjestu Santa Teresija 1908. godine (Zamečanin, 1937:138).
[4] Imenovani su i počasnim članovima Slavjanskog pripomoćnog društva u Buenos Airesu.
[5] U upravi društva bili su braća Drinković.
[6] Nažalost pregledom arhivskog materijala i drugih značajnijih izvora nismo pronašli nikakvu informaciju o životu i radu ovog iseljenika.
[7] Glazba su nabavljena u domovini od priloga koji su sastavljeni od 32 donatora“ (Holjevac, 1968: 209).
[8] Uprava društva bila je slijedeća: Ivan Radeljak-predsjednik, Stjepan Miličić-potpredsjednik, Ambroz Strižić tajnik, Mate Bojanić-drugi tajnik, Tomo Brener-prvi blagajnik i Niko Milić-drugi blagajnik. Izabran je i privremeni centralni komitet među kojima su bili iseljenici iz Punta Arenasa: Bencur, Jurčić, Bonačić Dorić (Domovina, 10.7.1913).
- - - -
Prijašnji http://studiacroatica.blogspot.com.ar/2017/02/011-hrvatski-iseljenici-u-argentini-dr.html
Dr. sc. Marina Perić Kaselj
Komparativni prikaz transformacije identiteta hrvatskih iseljenika u Čileu i Argentini
Doktorat, Filozofski fakultet u Zagrebu (2010.)
(olomci)
No comments:
Post a Comment