011 Hrvatski iseljenici u Argentini
3.2.2. Osnivanje iseljeničkih društava u Argentini
Tablica 11. Iseljenička društva u Argentini od 1878.-1914. Godine
Austrougarsko društvo uzajamne pomoći
|
1878.
|
Buenos Aires
|
Čitaonica «Spavajući lav»
|
1879.
|
Buenos Aires
|
Slavjansko društvo uzajamne pomoći
|
1882.
|
Buenos Aires
|
Slavjansko društvo
|
1900.
|
Villa Constitucion
|
Pripomoćno društvo «Kralj Tomislav»
|
1905.
|
Rosario
|
Hrvatsko slavensko pripomoćno društvo
|
1905.
|
Villa Mugueta
|
Hrvatska čitaonica
|
1905.
|
Acebal
|
Hrvatski sokol
|
1905.
|
Peyrano
|
Društvo iseljenih Jugoslavena za materinsku riječ
|
1908.
|
Rosario
|
Slavenski sokol
|
1909.
|
Acebal
|
Hrvatsko tamburaško društvo «Sokol»
|
1911.
|
Rosario
|
Hrvatsko-slavenska zajednica
|
1911.
|
Rosario
|
Hrvatska straža
|
1912.
|
Buenos Aires
|
Glavni odbor za pripomoć Crvenog krsta srpskocrnogorskog
|
1912.
|
Rosario
|
Hrvatski savez
|
1912.
|
Rosario
|
Hrvatski savez ogranak Miho Pavlinović
|
1913.
|
Buenos Aires
|
Hrvatski savez ogranak Ban Jelačić
|
1913.
|
Chaco
|
Izvor: Prema Antić. 1991; Iseljenički listovi; Iseljenički arhiv.
Prvo društvo u Argentini osnovano je pod austrougarskim imenom[1]. Društvo je imalo socijalnu funkciju: pomoć članovima i njihovim obiteljima u slučajevima bolesti, nevolje i smrti. Ono spada u najvažnija društva među hrvatskim iseljenicima u Argentini do Prvoga svjetskoga rata. Do 1890. godine imalo je desetak podružnica.
Do 1890. godine društvo je osnovalo nekoliko svojih podružnica: Cordoba, 1878. (Eugenio Bachmann), Boca del Riachuelo, 1880. (Juan Poglianich), Montevideo, 1880. (Antonio Lussich), 1880. Parana (Jose Giovanelli), 1881. Rosario de Santa Fe (Nicolas Jaspriza i Jose Boneta), 1882. Baradero (Jorge Barbich), La Plata 1885. (Carlos Zaehnsdorf), 1885. Carmen de Patagones (Domingo Martinolich), Chascomus (Mauricio Reuter), Tandil, 1890. (Antonio Lucchini). Između 1893.-1902.godine društvo je promijenilo ime u Austrougarsko društvo uzajamne pomoći "Franjo Josip I".
Većina članova bili su Hrvati, a službeni jezik komunikacije unutar društva bio je španjolski.
Čitaonica "Spavajući lav" [2] osnovana je inicijativom liječnika i novinara Grisogona Bortolazzia[3] koji je imao snažan utjecaj među Hrvatima u Buenos Airesu, poglavito u očuvanju etničkog/ nacionalnog identiteta (antiaustrijska orijentacija). Ime čitaonice pretpostavljamo da nosi simbolično značenje.
Naime motiv lava nalazio se na različitim grbovima (dalmatinski grb, grb zemalja sv. Stjepana, na grbu austrijskog dijela Monarhije), a simbolički su označavali Dalmaciju. Naziv spavajući lav pretpostavljamo da se odnosio na "uspavanu" etničku/nacionalnu svijest Dalmatinaca.
Čitaonica je poslije ušla u sastav Slavjanskog društva uzajamne pomoći[4]. Imala je humanitarno-socijalni karakter, iako se indirektno bavila i političkim pitanjima na što nas navodi podatak da se odmah po osnivanju distancirala od austrijskog društva uzajamne pomoći ili bolje rečeno osnovano je kao opreka njemu.
U Slavjansko društvo uzajamne pomoći, kako su pisali iseljenici mogao je uči svaki "pošteni Slaven nastanjen u Republici Argentini", a glavna uloga društva bila je pomoć bolesnim članovima. Nacionalno obilježje ovoga društva bila je hrvatska trobojnica.
Neposredno nakon prestanka rada Slavjanskog pripomoćnog društva osnovana je 1912. godine Hrvatska straža. Cilj društva bio je "produbiti i utvrditi narodnu svijest i ponos, širiti hrvatski jezik i običaje, te hrvatsku pjesmu i glazbu, podignuti moralno, kulturno i materijalno stanje svojih članova i Hrvata uopće. Pravi član mogao je biti svaki Hrvat, a podupirući svaki Slaven. (...) temeljno načelo svemu društvenom radu jest čisti hrvatski nacionalizam" (Domovina, Punta Arenas, 9.10.1913).
Društvo je imalo prostore sa čitaonicom, dvoranom za glazbu, tamburaškim i pjevačkim zborom. Godinu poslije (1913.) osnovan je ogranak Hrvatskog saveza "Miho Pavlinović" [5] po uzoru na Hrvatski savez u SAD-u. Svrha i cilj saveza bio je mobilizirati Hrvate u Južnoj Americi na nacionalnim/etničkim osnovama, posvetiti se iseljeničkim problemima, te novčano podupirati hrvatske ustanove u domovini i u Južnoj Americi.
Savez se deklarirao kao čisto hrvatska nezavisna ustanova, koja ne pripada nijednoj političkoj stranci, niti organizaciji u domovini. U svoje članstvo Hrvatski savez osim Hrvata primao je i Srbe (budući su smatrali Srbe "hrvatskom braćom, po krvi, rodu i jeziku"), ali pod hrvatskim imenom i zastavom (Domovina, 30.5.1913).
Prema nekim člancima iz čileanske Domovine[6] (srpanj-kolovoz, 1913) društvo Hrvatska straža osnovali su hrvatski iseljenici priklonjeni austrougarskoj političkoj struji u cilju ometanja rada i slabljenja Hrvatskog saveza. Prozivano je ime Nikole Mihanovića, kao "austroungara".
Ta nam se teza čini kontradiktorna ciljevima i programom Hrvatske straže, kao i njenim političkim akcijama, koje su bile izrazito antiaustrijske. Antić (1991) smatra da je vjerojatno društvo s vremenom promijenilo svoju političku orijentaciju. Objašnjenje navedenog nalazimo u pretpostavci da su društvo iseljenici iz Čilea okarakterizirali "austrijsko" personificirajući ga s osobom Nikole Mihanovića koji je u to doba izražavao lojalnost Austriji i caru, a s druge strane novčano participirao i sudjelovao pri osnivanju društva.
[1] Originalni naziv društva bio je "Sociedad austro-hungara de socorros mutuos". Prvi sastanak društva održan je 31.3.1878. godine. Među utemeljivačima spominje se Santos Lovrovich i Carlos Schweitzer. Na osnivačkoj skupštini održanoj 14.4.1878. godine donesen je Statut i izabrano upraviteljstvo. Prvih nazočnih 70 članova su utemeljitelji. Društvo je brojilo 102 člana, a osnovano je s humanitarnim ciljem: međusobna pomoć članovima. 1888. godine društvo je imalo 250 članova. Društvo je imalo i svog liječnika dr. Eleodora Damianovića, a kasnije Luku Vodanovića.
[2] Počasni predsjednik čitaonice bio je Zadranin Dinko Grisogono Bortolazzi. Čitaonica je imala i vijećnika, blagajnika, tajnika, knjižničara, predsjednika i kapetana. Poslije je čitaonica ušla u sastav Slavjanskog društva uzajamne pomoći. Čitaonica je "političko društvo, cilj mu je promicanje sloge i sveslavenskog ujedinjenja, te po mogućnosti i pouke".
[3] Rođen je 1836. godine u Zadru. Potiče iz stare plemičke obitelji. Osnovnu i srednju klasičnu gimnaziju završio je u Zadru. Medicinske znanosti studirao je u Padovi doktoriravši 1861. godine. Pretpostavlja se da je iselio iz političkih razloga (Prema Milutinović, 1984: 457). U Buenos Airesu zaposlio se kao šef dječjeg odjela. Radio je na inovacijama u medicinskoj struci konstruirajući mnoge aparate za liječenje. U znak zahvalnosti upraviteljstvo bolnice izglasalo je da se jedna dvorana dječjeg odjela nosi njegovo ime. Bio je izabran za vijećnika grada Buenos Airesa, a predavao je i kao profesor. Njegova djelatnost bila je zapažena i drugdje pa mu je kitio prsa i Križ Krune Talijanske i križ knjaza crnogorskog (Narodni list, 9.3.1887).
[4] Prvi predsjednik društva bio je Dinko Grisogono Bortolazzi. Društvo je imalo predsjednika, počasnog predsjednika Miloša Vukasovića, tajnika i blagajnika, te 14 vijećnika. Izdavalo i svoj list "Iskra slavjanske slobode". Imalo je humanitarni karakter, ali je strogo bilo odijeljeno od "Austrijskog društva uzajamne pomoći". Zastava društva bila je hrvatska trobojnica. U pristupnici društva u gornjem dijelu bila je oslikana žena sa trobojnicom, a u donjem lijevom kutu muškarac sa guslama u ruci i narodnom nošnjom, a u desnom vojnik s puškom. Godine 1903. društvo je imalo 162 člana. Počasnim članom društva proglašen je 20.6.1903. godine Juraj Bijankini: "Uvažavajući vaše zasluge za narod, pripoznavajući vaš neumoran rad na javnom polju kao sjajni govornik, sposobni urednik, uspješni širitelj narodne misli" (...) (Narodni list, 23.12.1903).
[5] Mihovil Pavlinović (Podgora, 28.1.1831-18.5.1887) bio je hrvatski političar i književnik. Završio je bogoslovni studij. Bio je jedan je od utemeljitelja i vođa Narodne stranke i hrvatskog preporoda u Dalmaciji, i zagovarao je sjedinjenje Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Bio je zastupnik u Dalmatinskom i Hrvatskom saboru.
[6] U srpnju 1913. godine održana je konferencija u Buenos Airesu glede osnivanja Hrvatske straže. Toj konferenciji su pristupili predstavnici austrougarskih konzulata i proaustrijski orijentirani iseljenici. Domovina se kritički osvrnula na ovu konferenciju: "Kad su se dijelili naslovi viteza, plemića i baruna, našem iseljeniku u Buenos Airesu nije ništa trebalo. Sada, kad se ustraja Hrvatski Savez naši konzuli, baruni, ministri opazili su, da našem iseljeniku treba pomoći. Kako će mu se pomoći to je za naše ministar, barune, konzule lak posao. Ustraja se Hrvatska Straža, obećaju vladine subvencije za liječnike, ljekarije, sirotište samo da se slože u jedno društvo pod imenom, koje bi svakoga zadovoljilo, te da se austrijskoj vojsci pokloni jedan aeroplan, a rasklima Hrvatski Savez, koji se ustraja u Rosariu" (Domovina, 7.8.1913).
- - - -
Prijašnji http://studiacroatica.blogspot.com.ar/2017/02/010-hrvatski-iseljenici-u-argentini-dr.html
Sljedeći http://studiacroatica.blogspot.com.ar/2017/02/012-hrvatski-iseljenici-u-argentini-dr.html
Dr. sc. Marina Perić Kaselj
Komparativni prikaz transformacije identiteta hrvatskih iseljenika u Čileu i Argentini
Doktorat, Filozofski fakultet u Zagrebu (2010.)
(olomci)
.svg.png)
No comments:
Post a Comment