Friday 10 February 2017

Okusi i mirise Hrvatske u Argentini

Odlazeći u svijet naši su ljudi desetljećima prenosili u svoje obiteljske ostave okuse zavičajnih kuhinja. Diplomirana etnologinja i kuharica međunarodne kuhinje i slastičarka, Hrvatica koja je djetinjstvo i školovanje završila u Argentini, a posljednjih pet godina živi u Hrvatskoj - Paula Gadže, i docentica s Odsjeka za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu Marijeta Rajković Iveta upoznaju nas s važnosti tradicionalne domaće hrane kod Hrvata u Argentini. Istražuju povijest recepata i kuharica, hranu i okuse kao lijek protiv nostalgije te ulogu hrane u iskazivanju etnokulturnog identiteta. Donose podatke o druženjima uz hranu unutar obitelji, u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici, hrvatskom restoranu, trgovini u kojoj se mogu kupiti proizvodi, radionicama/tečajevima hrvatske kuhinje. Osvrću se na obiteljske proslave rođendana i godišnjih običaja, primjerice Uskrsa. Pišu o predmetima iz Hrvatske u iseljeničkim domovima te o hrani koja putuje u koferima iz Hrvatske za Argentinu.

Tijekom posljednjih nekoliko godina etnološkoga i kulturno antropološkog istraživanja hrvatskih iseljenika u Argentini te Argentinaca hrvatskog podrijetla koji dolaze živjeti i/ili se vraćaju u Hrvatsku (usp. Rajković Iveta, Gadže 2014.a, 2014.b, Rajković Iveta 2014.) ma o kojoj temi razgovarale s našim sugovornicima, hrana se prožimala u intervjuima. Budući da su kazivači vrlo rado govorili o hrani, okusima, žesticama, druženjima uz hranu, ona se pokazala jako zanimljivom istraživačkom temom u migracijskim procesima i odabrana je kao tema ovoga rada. Istraživanje se temelji na kvalitativnim intervjuima.
Donosimo priče o: važnosti pripreme tradicionalne domaće i hrvatske hrane, povijesti recepata i kuharica, hrani i okusima kao lijeku za nostalgijom te o ulozi hrane u iskazivanju identiteta. Zanimale su nas privatna (obiteljska) sfera i javna sfera: druženja uz hranu u hrvatskim iseljeničkim zajednicama, hrvatskom restoranu, trgovini u kojoj se mogu kupiti hrvatski proizvodi, radionicama/tečajevima hrvatske kuhinje. Cilj je bio saznati pripremaju li Hrvati i njihovi potomci u Argentini hranu koju su naučili pripremati u domovini, kako su prenijeli recepte sa svojih otoka i malih sredina odakle su podrijetlom, koje su razlike između obiteljskih okupljanja i skupnih druženja u hrvatskim zajednicama.
Svrha je rada bila saznati ulogu hrane u namjerama iseljenika da očuvaju etnokulturni hrvatski identitet. Istraživale smo svakidašnju prehranu i prehrambene navike te prigodnu blagdansku prehranu. Osvrćemo se na proslavu godišnjih običaja, poput proslava obiteljskog Uskrsa, zajedničkih dočeka Nove godine itd. Ispitivale smo posjeduju li migranti kuhinjski pribor i predmete za posluživanje i konzumaciju hrane iz Hrvatske. Kojim se prigodama oni koriste, kako se daruju i nasljeđuju. Kupuju li se novi predmeti i gdje se kupuju?
Metode i izvori za istraživanja
Svi naši sugovornici žive u Buenos Airesa ili su podrijetlom iz ovoga grada a trenutačno stanuju u Zagrebu. Razgovarale smo s 30-ak kazivača: iseljenicima i njihovim potomcima (druga, treća i četvrta generacija iseljenika, obaju spolova, u dobi od od 80-ak do 20-ak godina, s osobama koje pripremaju hranu i konzumentima), predstavnicima iseljeničkih zajednica koji naručuju i predstavljaju hranu, vlasnicom hrvatskog restorana, voditeljicom tečaja hrvatske kuhinje i polaznicima tečaja. Koristile smo etnografiju pojedinačnog (Abu Lughod, 1991.) i autoetnografiju. 
Budući da je koautorica ovoga teksta, Paula Gadže živjela u Argentini i sama pripada(la) istraživanoj zajednici, u radu je navedeno i njezino migrantsko iskustvo, a mnoge kazivače poznaje oduvijek te je građa za tekst prikupljena i u neformalnim prigodama. Većina intervjua provedena je u domovima kazivača u Buenos Airesu, a nekoliko s Hrvatima iz Buenos Airesa koji sada žive u Zagrebu. 
Osim polustrukturiranih i strukturiranih intervjua, prilagođenih pojedinom kazivaču, izvori su nam bili: recepti, kuharice (rukom pisane i kupljene), fotografije iz obiteljskih albuma te društvene mreže (uglavnom Facebook). Tijekom istraživanja fotografirani su domovi kazivača, predmeti koje koriste za pripremu hrane, serviranje i konzumaciju, namirnice i začini iz Hrvatske. Fotografirani su kazivači u pripremi i konzumaciji hrane i pića. Budući da se neka blagdanska hrana priprema samo na te određene dane, a nismo bile u mogućnosti njima nazočiti, na našu zamolbu kazivači su nam sami fotografirali pripremu hrane, ukrašene stolove, zajednička druženja uz hranu i slali nam fotografije za potrebe ovoga istraživanja. Na svemu tome smo im neizmjerno zahvalne. 
Teorijski okvir
Hrana je mnogo više od prehrambenog proizvoda, ljudi biraju, kuhaju i serviraju određene obroke zato što s pomoću njih evociraju sjećanja, obilježavaju važne datume i predstavljaju svoj identitet. Prema tvrdnjama antropologa mi možemo razumjeti gastronomiju iz perspektive kulture prehrane. Ljudi iz istoga kulturnog kruga imaju iste asocijacije na određenu vrstu hrane, stajališta o njoj, ista znanja i prehrambene navike itd. što sve čini kulturu prehrane (usp. Contreras i Gracia Arnaiz 2005.: 37). Hrana ima simbolično značenje koje oblikuju narativi ljudi koji ju pripremaju i konzumiraju (usp. Mintz, 1996.). Simbolički i biološki aspekti hrane mogu se bolje razumjeti kroz aspekt antropologije tijela preko koje saznajemo da se s pomoću tijela i osjetila stvaraju utjecaji između pojedinca i društva (usp. Le Breton 2007.).
Percepcija okusa korespondira s osjetilima što upućuje na društvenu i kulturnu pripadnost te načine individualne prilagodbe. Promatrajući iz ove perspektive okusi nisu individualni doživljaj/iskustvo nego su važan dio kulture. Naime, navikavajući se na pojedine okuse tijekom djetinjstva učimo, tj. ulazimo u određenu kulturu i kulinarski krug. Iz teorijske literature saznajemo da je prehrana u jednoj zajednici uglavnom konzervativna jer sadržava specifične kontinuirane elemente kulinarske tradicije. Određena hrana i kuhinja pridonose osjećaju pripadanja, tj. identitetu te tako hrana postaje način za očuvanje i zadržavanje identiteta (usp. Contreras Hernandez, Gracia Arnaiz 2005.).
Migranti ne zaboravljaju prehrambene navike jer hrana ima važnu biološku, simboličku i afektivnu ulogu. Hrana pomaže sačuvati sjećanja, recepti i jela pripremljena na način koji bude osjetila potiču prenošenje kulture i etničkog identiteta. Očuvanje prehrambenih navika, proizvoda i recepata može se promatrati kao zaštita od asimilacije u novoj sredini i zadržavanje sjećanja na podrijetlo. Pripadnici migracijskih manjinskih zajednica pronalaze uvjete i načine da nabave određene etničke prehrambene proizvode. Pojedini prehrambeni proizvodi s vremenom se mogu simbolički vrednovati, praksa pripreme i konzumacije postaju znakovi pripadnosti određenoj skupini, a time i određenoj kulturnoj baštini. Praksa se s vremenom može mijenjati i prilagođavati novoj sredini, recepti i hrana mogu se preoblikovati, ali pripadnici zajednice i dalje to jelo smatraju dijelom svoje kulture. Pojedina hrana ima emotivnu i identifikacijsku ulogu kod potomaka migranata (usp. Ibid.).
Devedesetih godina 20. stoljeća u istraživanju migracijskih mobilnosti javlja se transnacionalna teorija koja nejasnom čini razliku između zemlje podrijetla i useljenja. "Transmigrantima se pripisuje sposobnost stvaranja društvenih polja i prostora – arena društvene akcije koja premošćuje zemljopisne, kulturne i političke granice" (Grbić Jakopović 2014.: 29). Transnacionalni socijalni prostori i polja podrazumijevaju da unatoč velikim prostornim udaljenostima i granicama zemalja određene društvene interakcije pokazuju tendenciju globalnog intenziviranja (usp. Glick Schiller et al. 1992.).
Termin transnacionalizam odnosi se na mnogostruke veze i interakcije ljudi i institucija preko granica nacija-država, u ovom slučaju kontinenata. „Transnacionalni društveni prostori sastoje se od kombinacija trajnih društvenih i simboličkih veza, njihovih sadržaja i pozicija u mrežama i organizacijama te od mreža i organizacija koje su u više država” (Faist 2000.: 200). Faist definira i transnacionalne zajednice gdje su međunarodni migranti i oni koji ostaju kod kuće povezani mnogostrukim jakim socijalnim i simboličkim vezama (usp. 2000.).
Kroz ovaj rad propitujemo ulogu hrane u stvaranju transkontinentalnih društvenih polja. Autorice Levitt i Glick Schiller nastoje razviti pristup transnacionalnih socijalnih polja koji razlikuje postojanje transnacionalnih socijalnih mreža i svijest sudionika da su dijelom tih mreža (usp. 2004.: 1006). Razlikuju 'načine bivanja' unutar polja i 'načine pripadanja' transnacionalnom socijalnom polju. 'Načini bivanja' u nekom društvenom prostoru su svi društveni odnosi i prakse u koje su pojedinci uključeni u svakidašnjemu životu te ne znači da se ljudi nužno poistovjećuju s ikakvom etiketom ili kulturnom politikom vezanom za taj prostor. 'Načini pripadanja' su one prakse koje određuju ili upućuju na identitet koji pokazuje svjesnu povezanost s određenom skupinom. „Kad pojedinci to jasno prepoznaju i ističu transnacionalne elemente onog što jesu, također izražavaju transnacionalni način pripadanja” (Ibid:1010). Transnacionalni načini bivanja i pripadanja mogu se pojavljivati neovisno, u različitim kombinacijama i kontekstualno.
U mnogim radovima hrvatskih autora posvećenim transnacionalnim praksama hrana je bila važna tema.[1] Hrana je posebno prigodna za uspostavu kontinuiteta i povezanosti s domom jer ona potiče gotovo sva osjetila i na taj se način gotovo potpuno mogu rekreirati iskustva doma. Zbog sposobnosti da rekonstruira osjetni totalitet doma i onog poznatog, hrana može pomoći u simboličkoj obnovi svijeta koji postaje fragmentiran promjenom zemlje stanovanja (usp. Petridou 2001.). Hrana donesena iz domovine često je u istraživanjima o suvremenim migracijskim procesima. Tako saznajemo da hrana:
„pobuđuje široku mrežu asocijacija između vrijednosti i praksi (dom, obitelj, kuhanje…). U novom okruženju u kojem se migranti osjećaju otuđeni od poznatih zavičajnih struktura, donošenje poznate hrane, poznatog okusa, blisko je povezano sa samoizgradnjom i stvaranjem novog doma u inozemstvu.” (Mihaljević 2010.: 97)
U pojedinim istraživanjima autori su došli do spoznaja da hrana ima vrlo snažnu simboličku ulogu u održavanju i učvršćivanju veze između roditelja i djece te da roditeljsko pripremanje i slanje hrane osnažuje povezanost između članova obitelji, te definira obiteljske društvene uloge jer hranjenje govori mnogo toga o ovisnosti i moći (usp. Petridou 2001., Matošević 2010.).
Doseljavanje Hrvata u Argentinu
Doseljavanje u Argentinu s hrvatskoga etničkoga i povijesnog prostora teklo je u nekoliko valova. Najvažniji su oni u posljednja dva desetljeća 19. stoljeća i u prvom desetljeću 20. stoljeća, te u godinama između dvaju svjetskih ratova. Obilježje transkontinentalnih migracija na prijelazu stoljeća je da su bile homogene i lančane migracije, ponajviše zbog gospodarskih razloga. Najprije dolaze Dalmatinci i to iz uskog obalnog pojasa od Omiša do Bokokotorskog zaljeva s pripadajućim otocima, da bi se područje iseljavanja s vremenom širilo prema unutrašnjosti i prema sjevernijem dijelu jadranske obale (Grbić 2006.: 18). U Argentinu se naselilo najviše Hvarana i stanovnika dubrovačke okolice (usp. Antić 1991.: 31; Holjevac 1967.: 184; Čizmić et al. 2005.: 160–161).
Ne postoje točni statistički podaci o broju Hrvata doseljenih do početka Drugoga svjetskoga rata, no najveći broj autora navodi da je riječ o oko 100 000 do 150 000 ljudi. Nakon Drugoga svjetskoga rata, točnije od 1946. do 1951. godine, u Argentinu se doselilo još oko 20 000 Hrvata i to političkih emigranata iz svih dijelova Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Useljenici iz Hrvatske počeli su novi život diljem Argentine, ponajviše u Buenos Airesu, Santa Feu, Córdobi, Chacou, Rio Negrou, Patagoniji (usp. Ibid.). Prema trenutačnim službenim podacima Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske procjenjuje se da u Argentini danas živi oko 250 000 Hrvata i njihovih potomaka[2].
Obiteljska i prijateljska druženja
Od naših sugovornika željele smo saznati kako su se mijenjale prehrambene navike u odnosu prema mjestu podrijetla, nemogućnosti nabave istih namirnica i drukčijih klimatskih uvjeta. Kako je to utjecalo na svakidašnju prehranu te blagdanska i prigodna okupljanja, npr. proslave rođendana i raznih obljetnica. Zanimala su nas okupljanja proširene obitelji u povodu proslave blagdana Uskrsa. Cilj nam je bio istražiti važnosti tradicijske prehrane u njihovim življenim migracijskim iskustvima i prigodama konzumacije pojedinog jela, kolača i pića.
U prvim godinama života na novom području doseljenici su nastojali pripremati hranu koju su naviknuli jesti u rodnim mjestima što vidimo iz kazivanja:
Moj tata je rođen u Hrvatskoj. Dida i baka isto. U kući ispred naše su oni živjeli, a iza smo mi... Oni su uvijek kuhali hrvatsku hranu. Oboje su kuhali, ali moja baka je pekla puno kolača, kuhali su sarmu, isto dosta  ribe na roštilju jer su iz Boke Kotorske, na primjer lignje na roštilju što su jako fine. Moja baka je kuhala sarmu, čukrut (chucrut- dinstano kiselo zelje op. a.) sa komadićima svinjskog mesa...[3] (Maria, r. 1978.).
Iako je s desetljećima života u novom području, posebice zbog lakoće nabave namirnica i drukčijih klimatskih uvjeta danas u svakidašnjoj ponudi jela imigranata uglavnom prisutna argentinska hrana, u važnijim prigodama poput rođendana, hrvatski iseljenici nastoje da na stolu bude domaća hrana:
Kad slavimo rođendane, naša obitelj i prijatelji očekuju domaće knedle sa slaninom, zahtijevaju oko četiri sata ručnog rada… također ćevape. Uvijek poštivamo hrvatsku tradiciju, ne roštiljamo kao Argentinci. U svakom rođendanu mora biti nešto hrvatsko, a naši prijatelji to obožavaju i znaju da će biti na primjer londoner (štangice op. a.)[4] (Laura, r. 1982.)
Sjećanja na proslave rođendana i okuse koje su samo pojedinci mogli proizvesti, kao što ih je mogla napraviti baka jedne kazivačice, ostaju duboko usječeni:
Moja baka hrvatsko-talijanskog porijekla znala je napraviti jako dobre kremšnite. Samo jednom sam ponovno probala tako dobre kremšnite kad sam posjetila Hrvatsku. U Opatiji kad sam pojela počela sam plakati od uzbuđenja da sam našla isti okus. A nikad više ih nisam jela. Ona ih je radila uvijek za moje rođendane, to mi je bio omiljen desert. U Samoboru sam isto probala, ali nije bilo to, kao od moje bake… ti okusi ostanu označeni u duši. [5]
Prigodom obiteljskih druženja poslijemigracijske generacije iseljenika, posebice tijekom odrastanja, često su slušale priče o Hrvatskoj, kao što se vidi iz kazivanja jednog mladića:
Baka baš voli crkvu i pričala je... ti običaji kojih nema u Argentini... Ako pitaš mene kakvi su običaji u Argentini ja nemam pojma. Uvijek smo napravili ono što su oni radili u Hrvatskoj (...) Dva-tri puta mjesečno smo se viđali… dok je moj djed imao restoran, mi bi se svake nedjelje skupili s rođacima.(Marko, r. 1983.).[6]
Svi naši kazivači isticali su prakticiranje hrvatskih godišnjih običaja:
A o tom nije bilo govora, to se tako radilo, to je bila najprirodnija stvar! (Ivan, r. 1938.).
…bake su uvijek pekle domaće kolače... uglavnom hrvatsku hranu, za Uskrs, Božić, rođendan. (Ana, r. 1981.).
Recepti su izmijenjeni zbog drukčijih klimatskih uvjeta i namirnica iz tog podneblja. Kad je u Hrvatskoj zima, u Argentini je ljeto te je nužna prilagodba pripreme božićne i novogodišnje hrane.
Za Božić… nije bilo toliko hrvatske hrane radi vrućine, ali obavezno smo jeli orehnjaču, kiflice i još kolača.[7] (Maria, r. 1978.).
Ali smo slavili, svake godine mama priča da Božić je radila isto kao tu, poslije je bilo nemoguće, ta tradicija da se radi u Argentini, jesti sarmu za Božić, nije jako pametno, ne? Onda su malo agiornirali običaj. (Tanja, r. 1956.).
Uz ova druženja nazdravlja se, a hrana se zalijeva hrvatskim likerima i rakijama. Obiteljska okupljanja uz domaću tradicijsku hranu i okuse koji pobuđuju nostalgiju, potiču i nove priče o prošlosti i podrijetlu nazočnih te pridonose učvršćenju zajednice, očuvanju i jačanju hrvatskoga etnokulturnog identiteta.
Uskrsni doručak
Obiteljska okupljanja posebno su važna tijekom proslava životnih i godišnjih običaja. Budući da zbog nepostojanja financijskih sredstava istraživanje nismo mogle provesti tijekom obilježavanja ovih običaja, za potrebe ovoga rada uspjele smo prikupiti samo podatke o hrani tijekom Uskrsa. Pojedine obitelji naših kazivača zajedno doručkuju kuhanu šunku, sir i obojena jaja „pisanice”.
Za Uskrs uvijek jedemo dimljenu šunku i hren. Farbamo jaja. Šunku kupujemo u njemačkim dućanima. Nastojimo slijediti hrvatsku tradiciju, kao i za Božić.[8] (Laura, r. 1982.).
Zanimljivost je što Argentinci za Uskrs nemaju običaj ukrašavati pisanice, te je u prvim desetljećima života Hrvata u Buenos Airesu ta praksa bila uglavnom kod hrvatskih obitelji. Ovisno o obitelji do obitelji, u nekima su ti običaji prestali, a u nekima su se dulje zadržali. Primjerice, saznale smo da su bake s unucima ukrašavale jaja, a s vremenom kako su unuci odrastali, a bake umrle prestala su se bojiti jaja. U nekim se obiteljima i danas ukrašavaju pisanice.
Za ručak se također priprema domaća hrana: kuhano suho meso i zelje, tipično jelo za Hrvatsku regiju Lika, sarma, kobasice, francuska salata, razni kolači, primjerice baklava.
Imigranti u Buenos Airesu su podrijetlom iz raznih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, što vidimo i iz jelovnika. U Hrvatskoj ćemo za uskrsni ručak na stolu rijetko vidjeti kiselo zelje i suhomesnate proizvode ili sarmu. Ta je hrana u Hrvatskoj vrlo raširena i spada u svakidašnju zimsku prehranu, a ne u blagdansku prigodnu hranu (osim što se sarma često priprema na staru godinu). Tijekom desetljeća života u Argentini imigranti su iz hrvatske kuhinje izdvajali pojedinu hranu, često ju pripremali, i danas ju smatraju najtipičnijom hrvatskom hranom. Tom izboru pojedine hrane pridonijela je njezina mogućnosti pripreme za veći broj ljudi i činjenica da se može jesti nekoliko dana.
Okupljanja u hrvatskim iseljeničkim institucijama
Osim stanovanja u istim četvrtima, svakidašnji razgovori na hrvatskom jeziku te čitanje knjiga i tiska, podsjetnik na zemlju podrijetla i stvaranje slike o Hrvatskoj u velikoj su mjeri pridonijela česta okupljanja u hrvatskim zajednicama i crkvama. Od predškolske dobi pojedini roditelji djecu vode u tzv. hrvatske male škole gdje se djeca upoznaju s drugom djecom hrvatskog podrijetla te uz igru uče osnove hrvatskog jezika i kulture (usp. Rajković i Gadže, 2014.a, 2014.b).
U Buenos Airesu postoji nekoliko mjesta na kojima se okupljaju hrvatski iseljenici i njihovi potomci. Većina naših sugovornika nedjeljom dolazi na mise u Hrvatsko vjersko središte sveti Nikola Tavelić smješteno u četvrti Villa Martelli, tj. Saavedra[9], iako je taj centar od mjesta njihova stanovanja udaljen i po više od jedan sat vožnje osobnim automobilom. Prigodom obilježavanja spomendana, svetaca zaštitnika dvaju hrvatskih crkvi u Buenos Airesu (sv. Leopolda Mandića i sv. Nikole Tavelića), pripremaju se zajednički objedi. Zajedničke večere i/ili ručkovi često su dobrotvorni i nisu vezani za pojedine blagdane i datume:
Za sv. Nikolu Tavelića je obavezno, i ako se treba skupljati novac za nešto. Mala škola napravi dva-tri ručka jer trebaju novac za neki put, za godišnji odmor…(Ana, r. 1981. i Ivana, r. 1988.).
Budući da su crkva i hrvatska zajednica u istoj zgradi, svećenik nastoji za Uskrs i/ili Božić organizirati zajednički ručak na kojem sudjeluje 30-ak hrvatskih iseljenika.
Hrvati u Argentini organiziraju zajedničke dočeke novih godina, proslave hrvatskih državnih praznika (pr. Dan državnosti), ali i Dan nezavisnosti Nezavisne Države Hrvatske, te sjećanje na godišnjicu stradanja Hrvata kod Bleiburga. U povodu svih tih okupljanja u hrvatskim iseljeničkim zajednicama i klubovima konzumiraju se hrvatska hrana i pića.


Slika 1. Hrvatski iseljenici na zajedničkom druženju tzv. „čaju” koji je organizirao hrvatski radijski program „Croacias Totales” u Hrvatskom domu u Buenos Airesu u listopadu 2014. Fotografirala Stella Hubmayer.

Iseljenici se dogovaraju i zajedno pripremaju hranu. Pod hrvatskom hranom naši kazivači isticali su: sarmu, punjene paprike, chucrut (svinjetina, kiseli kupus i mljevena crvena paprika), sekeli gulaš, ćevape, gulaš… Žene često donose kolače pripremljene kod kuće po obiteljskim receptima i na taj način pokazuju vlastite varijacije recepata i umijeća. Pojedine obitelj godinama donose iste kolače i po njima su postale prepoznatljive. Od pića se piju hrvatska žestoka pića, već spomenute rakije i likeri. Vina, piva i sokovi su argentinski.
Tijekom tih okupljanja katkada se prodaju suveniri iz Hrvatske te hrvatski prehrambeni proizvodi od Kraša, Podravke, Maraske itd.
Naši su kazivači u hrvatske zajednice dolazili i na radionice vezane za hrvatsku tradicijsku kulturu, primjerice pripremu hrvatske tradicijske hrane, bojenje uskrsnih pisanica voskom i sl.
Festival Buenos Aires Celebra Croatia – Festival Buenos Aires slavi Hrvatsku
Velik dio današnjih Argentinaca ima imigrantsko podrijetlo. U takvom multikulturalnom gradu održavaju se etnički festivali na kojima je hrana neizostavni element. Tijekom tih javnih prezentacija ostalim sugrađanima predstavljaju se kultura i baština pojedinog naroda. Za Hrvate je najvažnije sudjelovati na godišnjem festivalu Buenos Aires Celebra Croacia. Na hrvatskim štandovima istaknuta su obilježja hrvatskoga nacionalnog identiteta kao što su zastavice, crveno bijele kockice (na pregačama, kapama, majicama, stolnjacima), svira se hrvatska glazba, prodaju se hrvatski suveniri i sl. Prigodom tih prezentacija hrana i/ili prehrambeni proizvodi (pr. začini, likeri (kruškovac, maraskino, cherry brandy), rakije (šljivovica i travarica), Podravkini pekmezi i marmelade…), koje pojedini narod smatra tipičnima za svoju zemlju, imaju istaknutu ulogu, a hrana je vrlo popularna među posjetiteljima. U tim je prigodama u ponudi hrana koju je relativno lako pripremiti u velikim količinama poput sarme, bureka, punjene paprike i suhih kolača. Hrana služi i za kulturnu usporedbu. Ona kao važan element kulturne baštine dobiva novu ulogu i postaje važna u prezentaciji te postaje obilježje hrvatskoga etničkog, tj. nacionalnog identiteta.
Restoran
Osim u obiteljskom okružju i imigrantskim zajednicama, mnogi se Hrvati okupljaju u hrvatskom etničkom restoranu, kao što je obiteljski restoran Makarska, nazvan po hrvatskome dalmatinskom gradu. Restoran Makarska otvoren je prije 30 godina na argentinskoj obali, u gradu Mar del Suru. Pokretač i prvi vlasnik restorana je Ivica Rusendić, rođen 1930. godine u Velikom Brdu blizu Makarske, a 1948. godine doselio se u Buenos Aires. Prve imigrantske godine Ivica Rusendić radio je kao pomoćni radnik u barovima u Buenos Airesu, a nakon toga je napredovao u konobara. Nakon desetljeća ugostiteljskog iskustva sa suprugom je preuzeo vođenje kuhinje u Hrvatskom domu „Hogar Croata” u Buenos Airesu.
O tom smo razdoblju saznali iz kazivanja njegove kćeri Adriane:
U Hrvatskom domu zbor Jadran je vježbao, domobranska mladež se družila. Svaki petak, članovi zbora bi ostali na večeri…  a kad su bile fešte ili zajedničke večere, morali smo spremati sarmu za 2000 ljudi. Tamo gdje je bio „Dom de Salta”… Tada su se Hrvati puno družili, svaki vikend, svi migranti koji su došli s mojim tatom i još Hrvata…[10]
Radi problema sa zdravljem, vlasnik se morao odseliti u drugo mjesto. Zbog sličnosti s Makarskom, za mjesto novog stanovanja obitelj je odabrala morski grad Mar del Sur i ondje otvorila restoran. Prije jedanaest godina vođenje restorana preuzela je kći Adriana sa suprugom zato što je, kako objašnjava željela da restoran ostane u obitelji. Restoran još radi samo tijekom ljetne sezone. Prije osam godina vlasnici su otvorili restoran Dobar tek u četvrti San Telmo u Buenos Airesu i on radi cijelu godinu.
U ponudi obaju restorana su sarma, gulaš, sekeli gulaš, punjene paprike, ćevapi… Tu su i brojne slastice: štrudle od jabuka i sira, kiflice, makovnjače, orahnjače, doboš torta…. Od početka restorana u ponudi su ista jela. Tijekom vremena vlasnici su dodali samo nekoliko novih jela zato što žele zadržati kontinuitet u ponudi:
Ne zanima me moderna hrvatska kuhinja, željela bih dodati u meni nova jela ali tradicionalna, ne nova ili moderna, ja sve kuham kako sam naučila od mame.[11]
Preuzimanjem restorana vlasnica je htjela iz ponude izbaciti neka jela koja je smatrala da nisu prigodna u ljetnim mjesecima, kao što je gulaš u božićnom ljetnom razdoblju:
Jednom u Mar del Sur sam htjela promijeniti božićnu večeru, pa sam maknula gulaš, no bila je jedna rezervacija od 17 ljudi koji su se naljutili. Pitali su me: A gdje je gulaš? A ja sam htjela promijeniti, mislila sam ponovno gulaš![12]
Vlasnica objašnjava da gosti ne žele promjene jer dolaskom u restoran očekuju hranu na koju su naviknuli. Vlasnica i kuharica Adriana učila je kuhati od mame i teta, a i danas se služi njihovim receptima.
Mama je uvijek kuhala sa sestrama. A kad bih ja primijetila da nema dovoljno savijače, ušla bih u kuhinju i smijesila bih tijesto s njima. Ja bih samo to, smijesiti, razvaljati, sve ostalo su one radile. (…) Još imam te papire, tu ih imam, jedan mali papirić gdje je bilo napisano blitva, luk, jaja. Svaki put kad bih kuhala sam imala papirić kraj sebe jer sam se bojala da ću nešto zaboraviti. I tako, sa papirićima kraj sebe sam bila više od tri godine, jer je meni bilo komplicirano, drugačije je kad imaš odgovornost kuhati za toliko puno ljudi i da sve štima.[13]
Osim pripreme jela prema obiteljskim receptima, vlasnici se trude pripremati hranu s hrvatskim namirnicama, posebice začinima. Specifične namirnice poput kiselog kupusa za sarmu i dimljeno suho meso kupuju od dviju hrvatskih obitelji iz Buenos Airesa. U ponudi imaju hrvatska alkoholna pića, uglavnom razne likere i rakije, a vina, piva i sokovi su argentinski.
Restoran ima redovite goste među kojima su hrvatski migranti, njihovi potomci, Hrvati u miješanim brakovima koji više ne znaju pripremiti hrvatsku hranu pa je to prigoda da ju konzumiraju. Naša sugovornica Adriana neizmjerno se trudi držati recepta i načina pripreme hrane kako bi gostima uspjela predstavili okuse i mirise hrvatske kuhinje. Kao što kaže, nije riječ samo u hrani nego u cijelom doživljaju iskustva:
(restoran) je postao poznat u kvartu. Također između hrvatske zajednice, u ovih osam godina, došlo je puno migranata, neki su čak već umrli. Ali kad su došli tu i kad su pojeli tanjur sarme bi plakali. Oni su plakali jer 50 godina nitko im nije skuhao to jelo… svaka priča je bila drugačija, ali bi se rasplakali. Također ljudi koji su prva generacija u Argentini, da možda ne kuhaju hrvatsku hranu pa dolaze se sjećati kako je njihova baka kuhala. A uvijek su prisutne emocije, a ne samo jer je fina hrana, bitnije je cijelo iskustvo.[14]
Velika je pozornost posvećena interijeru restorana. Nakon ulaska u restoran ne mogu se ne opaziti hrvatska i argentinska državna zastava. Stolnjaci i ubrusi su u bojama hrvatske zastave. Svaki kutak restorana brižno je ukrašen suvenirima, knjigama i slikama o Hrvatskoj. Tu pronalazimo hrvatsko-španjolski rječnik, knjige o hrvatskoj na oba jezika, knjige o hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji, nogometnu loptu s kockicama, isječke iz argentinskog tiska s informacijama i slikama o restoranu s vidljivim crveno-bijelim kockicama na pregačama i majicama ljudi na fotografijama. Najzanimljivija je vitrina (vidi sliku 2) koja prekriva jedan zid, a u kojoj su brojni predmeti iz Hrvatske pr. izvorni opanci, mlinac za crnu kavu, više bakrenih džezvi, šalice za kavu s raznim motivima hrvatskih gradova, vaze, mnoštvo hrvatskih zastavica, zemljopisna karta Republike Hrvatske, razglednice (pr. Splita, Plitvičkih jezera…), lutke u narodnim nošnjama, licitarska srca, lička kapa, nekoliko religijskih predmeta i slika Majke Božje, suvenirske replike hrvatskih gradova i utvrda, brodovi… ali ondje je i limenka paštete Gavrilović, liker kruškovac… U vitrini je i reprezentativno izdanje knjige La cultura tradicional Croata (Hrvatska tradicijska kultura).



Slika 2. Vitrina u restoranu Dobar tek. Fotografirala P. Gadže, rujan 2015.  


U restoranu se svira hrvatska glazba, a na televizorima se prikazuju filmovi i turistički spotovi o Lijepoj Našoj (Hrvatskoj).
Ovdje što se desilo, pogotovo u Dobar Tek, kako smo stavili slike a u svaku sobu televizor. Kad smo posjetili Hrvatsku 2012. donijeli smo filmove o Hrvatskoj. Jer nismo išli samo turistički, nego smo to smatrali kao i komercionalnim putovanjem. Prvi posjet u svakom mjestu koga smo posjetili moj suprug Danijel i ja, kao i cijela obitelj, bio je u turistički ured.[15]
Dakle, u tom restoranu potomci hrvatskih imigranata, ali i ostali Argentinci i turisti koji dolaze imaju mogućnost upoznati hrvatsku kuhinju, ali i saznati nešto o hrvatskoj povijesti,  jeziku, glazbi, turističkim ljepotama, nacionalnim parkovima, to jest dobiti informacije o Republici Hrvatskoj. Taj restoran možemo smatrati i ispunjenjem imigrantskog sna.
Ja radim sa srcem, ne bih mogla raditi ovaj posao samo radi novaca. Ponekad sam tako umorna, ali ne odustajem radi svog tate, on je svoj život dao ovom poslu. Srećom je uspio vidjeti pun restoran prije nego što je umro prošle godine. Uspio je vidjeti da je pun, da je preživio hipoteku i da ga nije netko drugi kupio…  srećom jer je on došao bez ičega.[16]
Unatoč tomu što je Adriana odlučila uzeti kredit i obnoviti/kupiti restoran radi tate i ljubavi prema Hrvatskoj, mišljenja smo da je vlasnica svojim velikim angažmanom, kao i potporom i radom cijele obitelji, restoran podignula i na puno višu razinu. Uz to što nudi hrvatskim iseljenicima i poslijemigracijskim generacijama okuse i mirise domovine, restoran dobiva izvrsne kritike, uvršten je među turističku ponudu etničkih restorana u Buenos Airesu i na taj način svaki dan promiče hrvatsku kulinarsku baštinu, ali i cijelu Hrvatsku.
Prenošenje kulinarskih umijeća
Tijekom terenskog rada prikupile smo priče o važnosti čuvanja i prenošenja recepata iz generacije u generaciju, o učenju pripreme i prezentacije pojedine hrane.
Unatoč tomu što se danas mogu kupiti gotova tijesta (kore za štrudle, savijače od jabuka i sira), starije žene rade ih na tradicijski način i to umijeće prenose na mlađe generacije. Izradu tijesta za savijače (slika 3.) pokazala nam je kazivačica Ana Konečni Adrinek koja ga priprema za većinu obiteljskih okupljanja i prijateljskih druženja u povodu blagdana (slika 4). Vrlo je ponosna što je svoje znanje uspjela prenijeti unuci:  
Ovo tijesto još nitko nije naučio, jedino Valeria, moja najmlađa unuka ima ruku.


Slika 3. Ana Konečni Adrinek priprema tijesto za štrudlu. Fotografirala Tamara Bianchini Buenos Aires, lipanj 2015.


Slika 4. Prijateljsko druženje uz štrudlu u obiteljskoj kući Konečni Adrinek. S desna na lijevo: Helga Lista (njemačkog porijekla), bračni par Anica Konečni i Mijo Adrinek, Gianni Bianchici (talijanskog porijekla) suprug od Luz Bianchini (Čileanka). Fotografirala Tamara Bianchini Buenos Aires, lipanj 2015.

Ista kazivačica vrlo rado priprema hrvatsku hranu kao što je: jamčena (ječmena op. a.) juha s grahom, mlinci sa svinjskom masti, te jedno jelo iz njezina rodnog sela koje je opisala ovim riječima:
To je iz Osekova, kod nas iz sela, nisam uopće čula (drugdje op. a.) ni ovdje za taj recept. Zamijesiš tijesto kao za krafne, samo bez šećera i kad ih izvadiš… i to se napuhne, tak velike loptice. I kad izvadiš te loptice iz kipuće vode gdje su se skuhale, kad se ohlade sa vilicom ih trgaš, male zalogaje… i onda to sa pečenim zeljem se izmiješa. I uz to, ako na primjer skuhaš drugu juhu ili dimljenog mesa, rebrica, uz to se može jesti.
Njezin suprug Mijo Adrinek izgradio je sušaru u kojoj dimi i suši suhomesnate proizvode na način kako je to naučio raditi u rodnom selu Osekovu u Moslavini. Unatoč tomu što je Argentina poznata po asadu (goveđem mesu s roštilja u velikom komadu), taj Hrvat uvijek roštilja na „hrvatski način” – sve vrste mesa, osim govedine, u malim komadima.
Preselivši iz Hrvatske u Argentinu tijekom 20. stoljeća žene su iz Hrvatske, to jest od svojih obitelji, prenijele umijeće pripreme pojedinog jela. Svoja sjećanja zapisivale su u bilježnice.
Moja baka je znala većinu recepata na pamet. Imala je bilježnicu, sad je ja imam, jako lijepu zelenu bilježnicu, a tamo je zapisala sve recepte. Ponekad je zvala prijateljice iz zajednice i pitala je za koji recept.[17](Maria, r. 1978.).
Unatoč tomu što je u hrvatskim obiteljima uobičajeno da kuhaju žene, zabilježile smo prenošenje kulinarskih umijeća i na muške potomke. Pronašle smo jednu kuharicu u koju je Ana Gjać, imigrantica rođena u Hrvatskoj 1891. godine, godinama upisivala recepte i dovršila ju 1979. godine te darovala unuku Mariju Škareku s posvetom: Dragi moj Mario, Na uspomenu ostavlja ti ovu teku tvoja baka. U bilježnici je i napomena: Recepti koji su u ovoj teki, svi su isprobani, fini i ukusni.


Slika 5: Kuharica. Vlasništvo obitelj Škarek iz Buenos Airesa. Fotografirala Lorena Škarek, listopad 2015.

Danas recepte koristi cijela obitelj, a nastanku ove bilježnice- kuharice saznali smo od njegove kćeri.
Moj tata je naučio sve recepte od njegove bake. Ona je poklonila svakom unuku ručnu pisanu bilježnicu sa receptima koja je znala na pamet, to je napisala već u Argentini. Svaki dan bi napisala recepte a pomalo moj tata je isprobao, pa bi označio recepte koji su mu bili najbolji.[18]
Bez obzira na količinu informacija koje se danas mogu naći na Internetu ili na kuharicama kupljenima u Hrvatskoj, hrvatsko iseljeništvo preferira obiteljske recepte jer, kako objašnjavaju, na taj način održavaju obiteljsku tradiciju, zadržavaju uspomene na članove obitelji i sigurni su da će konzumirati jelo provjerenog okusa na koji su naviknuli.
Imam par knjiga, moja sestra ih je kupila kad je bila u Hrvatskoj, ali se ipak najviše uputim s bakinom knjigom, pogotovo za kolače, sarma, gulaš i sve što se jelo doma, koristim tu bilježnicu.[19] (Maria, r. 1978.).
Svi naši sugovornici isticali su puno veću važnost pripreme hrane prema obiteljskim receptima nego prema receptima iz kupljenih kuharica.
Kad sam bila u Hrvatskoj kupila sam kuharice, htjela sam vidjeti nešto novo. Ali bez obzira da nam se sviđa knjiga radi slika i recepata, naviknuti smo kuhati na bakin način, onako kako već znamo.[20] (Laura, r. 1982.).

Radionice hrvatske tradicijske kuhinje

U posljednjih desetak godina hrvatski iseljenici i njihovi potomci u Buenos Airesu organizirali su povremene radionice hrvatske tradicijske kuhinje u hrvatskim iseljeničkim zajednicama. Posljednje četiri godine takav tečaj vodi kazivačica Inga Pulfer, rođena u Vinkovcima koja od sredine 20. stoljeća živi u Argentini. Svoje kulinarsko umijeće naučila je u Hrvatskoj. Tečaj se održava u vrlo ugodnom i neformalnom okružju. Nakon što gđa Inga pokaže i objasni pripremu pojedinog jela, polaznicima podijeli zadatke i nakon toga zajedno s njima priprema jelo. (Vidi sliku 6.).

Slika 6. Voditeljica tečaja Inga Pulfer pokazuje polaznicima pripremu orehnjače. Fotografirala Paula Gadže, svibanj 2015. godine.

Nakon pripremljenog obroka svi zajedno se pomole na španjolskom jeziku, konzumiraju pripremljeni hranu, druže se uz okuse i mirise hrvatske i ugodne razgovore također na španjolskom jeziku (vidi sliku 7.).

Slika 7. Kolaž fotografija s tečaja hrvatske kuhinje s Facebooka Clases Cocina Croata. Fotografirao Tomas Gadže, svibanj 2015. godine.
Tečaj se održava subotom, jedanput na mjesec. Voditeljica odabire jela koja će polaznici učiti pripremati. Recepti su manje-više svake godine isti. Jela koja se pripremaju su: simpren juha[21], gulaš od janjetine, grah s pogačama, filane paprike, sarma, meso od divljači s knedlama od kruha. Slastice i kolači: vanili kifli, pita od jabuka, medenjaci, šaum pita, orehnjača. Polaznici tečaja su poslijemigracijske generacije migranata, uglavnom treća i/ili četvrtka generacija. Mnogi od njih danas su u miješanim brakovima, a neki su Argentinci u braku s hrvatskim potomcima, ili Argentinci koje zanima hrvatska kuhinja. Za pojedine je potomke taj tečaj prva aktivnost vezana za hrvatsku zajednicu, to jest prvo upoznavanje s hrvatskom kulturom. Zanimljivo je što je mnogo muških polaznika. Jedna mlada polaznica razlog svojega dolaska objasnila je riječima:
Baka s tatine strane je bila Hrvatica. Mama nije puno kuhala, a sa sestrom smo puno išle kod bake i dida jesti. (Baka) ona me naučila razvaljati tijesto za savijače a to često radim. Dolazim na ovaj tečaj jer želim svoju djecu naučiti i „trenirati im nepce”(za ove okuse op. a.)[22] (Paola, r. 1980.).
Kao što smo već istaknule, takav usmeni i generacijski način prenošenja recepta ima veće značenje nego kuhanje prema receptima iz kuharica i s interneta. Voditeljica i polaznici tečaja slažu se da nisu samo bitni namirnice i recepti, nego tradicionalan način prema kojem se priprema određeno jelo da bi se postigao određeni okus i miris. Voditeljica tečaja gđa Inga zaključila je: Ima puno tajna koje se ne mogu naučiti u knjigama.[23]

Predmeti
Tijekom razgovora naši su sugovornici spominjali mnoštvo predmeta iz Hrvatske u svojim domovima. Predmeti iz Hrvatske potječu iz triju izvora. Svi kazivači isticali su da su imigranti tijekom dolaska donijeli samo nužne osobne stvari, odjeću, fotografije i pokoji predmet. Ti se predmeti čuvaju s posebnom pozornošću i daruju potomcima. Oni podsjećaju na pretke koji su ih izradili, posebice tekstilne rukotvorine, pr. stolnjaci i tabletići, koji se danas više ne upotrebljavaju ni u svečanim prigodama nego se koriste kao ukras preko kreveta, fotelje i sl.
Tijekom života u Buenos Airesu hrvatskim je iseljenicima rodbina slala darove iz domovine. Među takvim predmetima pronalazimo i obiteljske ostavštine, kao što je srebrni pribor za jelo s inicijalima prve vlasnice koja je rođena u Velikoj Gorici 1924. godine i iselila u Argentinu 1948. Kao dio obiteljskog naslijeđa pribor joj je naknadno poslan iz Hrvatske. Takvi se predmeti čuvaju i koriste u rijetkim svečanim obiteljskim prigodama.
Prakse korištenja istih predmeta različite su od obitelji do obitelji. Tako se kod jedne kazivačice svaki dan pije turska kava iz džezve:
U mojoj kući se pije turska kava, tako sam ja naučila od svoje bake, sa šećerom, jer tu se samo pije kave iz aparata ili topiva (instant) kava.“[24] (Laura, r .1982.).
U drugoj obitelji turska se kava kuha u džezvi samo blagdanima i nedjeljom ili kad se okupi cijela obitelj iz razloga što treba više vremena za skuhati kavu na takav način, objasnili su kazivači. Neki predmeti iz Hrvatske su u svakidašnjoj uporabi, poput šalice s hrvatskim grbom koja se koristi za prvu jutarnju kavu.
Najveći dio predmeta hrvatski su iseljenici sami kupili prigodom posjeta Hrvatskoj ili su ih dobili od članova obitelji koji su posjetili Hrvatsku ili su se vratili živjeti u Hrvatsku. Hrvati iz Argentine, koji dolaze u Hrvatsku ili ondje trajno žive, pri povratku ili posjetu Argentini rodbini i prijateljima nose darove ili ih šalju ako tko putuje. Najčešće su to prehrambeni proizvodi: kulen, kulenova seka, domaće kobasice, ajvar, likeri (kruškovac, medica, orahovac), vina, šljivovica (osim kupljenih vrlo su popularne domaće), začini (crvena paprika, vegeta), bućino i maslinovo ulje te Kraševe slastice: bajadere, griotte i sl. Nose se i tekstilni predmeti za kućanstvo s motivima tradicijskog rukotvorstva (pr. stolnjaci sa šestinskim crveno-bijelim uzorkom).
Na upit što su u Argentinu nosile nakon povratka iz Hrvatske (nakon završetka stipendije na Croaticumu), dvije su djevojke odgovorile:
A, da, da, puno! Medica, borovnica (liker), što još, bajadera, naravno. I neke suvenire kao licitarsko srce, hrvatske majice i bila sam na Dolcu i kupila sam stolnjake. Moji prijatelji jako su volili medicu i borovnicu! Htjela sam nositi sve, kao ajvar, ćevape, ali nisam mogla. Pa pripremala sam ajvar u Argentini, ja volim puno i moja bivša cimerica, ona je iz Bosne i ona mi je uvijek donijela domaći ajvar i pitala sam za recept i pripremala sam tamo u Argentini. (Lucia, r. 1986.).
Jednom sam donijela mak iz Hrvatske, a sam imala probleme na carini (…)  samo je problem za samljeti mak, jer mi imamo jedan mlinac drveni ali ne može se mljet mak jer se zamasti puno, to treba biti stroj posebno za mak. (…) (Adriana, r. 1930.).

Trgovine
Za pripremu navedenih jela potrebne su namirnice i začini. Od sredine 20. stoljeća Hrvati u Argentini otvorili su nekoliko etničkih trgovina u kojima se oni mogu kupiti. Prehrambeni proizvodi koji se najviše traže su rakije, likeri i začini. Ističe se šljivovica, rakija koju pripadnici hrvatske dijaspore diljem svijeta smatraju lijekom i ističu da se „ona pije i kad se slavi i kada se plače!”.
Kazivači su isticali da su začini važni za postizanje posebnih okusa koji predstavljaju hrvatsku kuhinju. U našem smo istraživanju saznale da, na primjer, kazivači kuhaju sekeli gulaš s namirnicama iz Argentine, ali upotrijebe papriku iz Hrvatske. Rum daje osobitu i cijenjenu aromu kolačima, a cimet i mak imaju poseban okus, objasnili su naši sugovornici tijekom intervjua.

Zaključak
Na osnovi podataka dobivenih kvalitetnim intervjuima s hrvatskim iseljenicima i njihovim potomcima u Buenos Airesu možemo zaključiti da migranti nisu napustili svoju kulinarsku baštinu nego suprotno – prakticiranjem hrvatske kuhinje nastoje sačuvati uspomene, okuse i znanje o domovini. Obiteljske recepte iz domovine u kojoj su rođeni ili države predaka prenose usmenom predajom, putem kuharica pisanih rukom, kupuju nove kuharice te pohađaju organizirane tečajeve u hrvatskoj iseljeničkoj zajednici. Unatoč postojanju masovnih medija i brojnim mogućnostima nabave recepata, prakticira se prenošenje kulinarske baštine usmenim putem i izmjenjivanjem provjerenih recepata.
Hrvatsku hranu iseljenici pripremaju nedjeljom i za posebne prigode, primjerice za blagdane, rođendane, obljetnice i slično u obiteljskim okružjima. Obitelji nastoje prema tradicijskim običajima objedovati i na taj način obilježiti godišnje običaje kao što je Uskrs. Uz obiteljska druženja, za naše sugovornike veliku važnost čine okupljanja u hrvatskim iseljeničkim zajednicama kao što je sv. Nikola Tavelić. Kazivači su navodili da konzumacija hrane potiče ljude na razgovore o dragim ljudima koji su pripremili tu hranu, ili su ju nekada pripremali, ljudima od kojih su dobili recepte ili namirnice, mjestima i domovini podrijetla, prošlosti… jednom riječju hrana budi nostalgiju i jača osjećaj zajedništva.
Kazivačice pripremaju hranu prema receptima iz svojih obitelji. Tradicionalne proslave blagdana kazivači povezuju s nastavkom uobičajenih obiteljskih praksi, no kako se neki objedi organiziraju u iseljeničkim zajednicama ili etničkim restoranima, oni imaju i ulogu potvrđivanja etničkog identiteta.
U ponekim obiteljima, posebice u poslijemigracijskim generacijama i miješanim brakovima, pojedinci više ne znaju pripremiti hranu svojih predaka te odlaze u hrvatski restoran Dobar tek, u kojem mogu uživati i upoznati se s okusima i mirisima hrvatske kuhinje, a zbog pomno odabranog interijera i doživjeti hrvatski ugođaj. U tom restoranu vlasnica i kuharica promiče hrvatsku kulinarsku baštinu i cijelu Hrvatsku. Na taj način hrana i pića postaju obilježja hrvatskoga kulturnoga, etničkoga i nacionalnog identiteta. Osim u restoranu, tu prezentacijsku ulogu hrana ima na manjinskim imigrantskim festivalima, a najposjećeniji je Buenos Aires slavi Hrvatsku. Da bi se nabavile potrebne namirnice, začini, pića i sl. imigranti otvaraju specijalizirane etničke trgovine.
Tijekom istraživanja saznale smo da se prva generacija hrvatskih useljenika u Argentinu nije priviknula na tipične argentinske/južnoameričke proizvode poput dulce de leche, mate i sl., a ti su okusi kod njihovih potomaka, posebice treće i četvrte generacije, vrlo važni i ne žele ih se odreći ni nakon povratka, bolje reći dolaska u „rekonstruiranu hrvatsku domovinu”. Istražujući navike na pojedine okuse, začine i vrstu hrane, smatramo da možemo govoriti o svojevrsnoj okusnoj integraciji ili čak i asimilaciji. No to je tema za buduća istraživanja.
Zanimljivo je što većina hrane koju hrvatski iseljenici u Argentini smatraju i predstavljaju pod hrvatskom hranom nije isključivo hrvatska etnička hrana nego su je Hrvati u Hrvatskoj preuzeli od naroda s kojima smo u prošlosti bili u istim državama: Nijemaca, Austrijanaca, Mađara, Turaka itd. i danas je raširena u Hrvatskoj, ali i na širem području jugoistočne Europe i/ili srednje Europe. Riječ je o ćevapima, sarmi, punjenoj paprici, ajnpren juhi, knedlama od kruha, baklavi… te bi bilo zanimljivo temu nastaviti istraživati u smjeru kako se pojedina hrana prenosila, izabirala i postajala prepoznatljiva.
Poneka blagdanska hrana, primjerice ona koju iseljenici jedu za Uskrs, u Hrvatskoj se danas ne jede za Uskrs, a prema saznanjima istraživačica na Uskrs se nije jela ni u prošlosti, ali je zbog mogućnosti pripreme u velikim količinama s vremenom postala bitna na argentinskim stolovima.
Unatoč tomu što smo ovim radom dotaknule mnoge teme, mnoge su još ostale neistražene, poput prehrane tijekom drugih godišnjih običaja, primjerice božićnih blagdana te životnih običaja primjerice rođenje djeteta, krštenja, svadbi, karmina i slično. Pozornost bi trebalo posvetiti mnogobrojnim obiteljskim varijacijama (od generacijskih razlika, imovinskih, regionalnih i slično), no to zahtijeva sustavno terensko istraživanje. Zanimljivo je da je bundeva prva namirnica koju Argentinci daju maloj djeci i vrlo je raširena u njihovoj prehrani, no nemaju proizvodnju bućina ulja. Smatramo da i kroz prehranu i proizvodnju određenih prehrambenih namirnica postoje mogućnosti za mnoge oblike gospodarske suradnje između Hrvatske i Argentine u čemu mogu pomoći istraživanja migracijskih procesa.  

Literatura
ABU-LUGHOD, Lila. 1991. „Writing Against Culture”. U Recapturing Anthropology. Working in the Present, Ur. R. G. Fox. New York. School of American Research Press, 137–163.
ANTIĆ, Ljubomir. 1991. Hrvati u Južnoj Americi do godine 1914. Zagreb. Stvarnost i Institut za migracije i narodnosti, 5–172.
CONTRERAS, Jesús y GRACIA ARNAIZ. Mabel. 2005. Alimentación y cultura: perspectivas antropológicas. España. Ariel antropología.
ČIZMIĆ, Ivan; SOPTA, Marin; ŠAKIĆ, Vlado. 2005. „Hrvati u Argentini”. U Iseljena Hrvatska. Zagreb. Golden Marketing – Tehnička knjiga.
GADŽE, Jure. 2002. „25. Obljetnica hrvatskog vjerskog središta sveti Nikola Tavelić, Zajedništvo Hrvata u Argentini. Dom i svijet. Informativni tjedni prilog za iseljenike. 370. 21. siječnja 2002. (http://www.hic.hr/dom/370/dom10.htm)
FAIST, Thomas. 2004. „The transnational turnin migration research: Perspectives for the study of politics and polity”. U Transnational Spaces: disciplinary Perspectives. Ur. M. Povrzanović Frykman. Malmö. Malmö University. IMER.
GRBIĆ, Jadranka. 2014. Multipliciranje zavičaja i domovina: Hrvatska dijaspora: kronologija, destinacije i identitet. Zagreb. FF Press.
GRBIĆ, Jadranka. 2006. „Hrvatska dijaspora i iseljeništvo”. U Narodne nošnje Hrvata u svijetu, tradicijsko odijevanje Hrvata izvan Republike Hrvatske. J. Forjan Ur. Zagreb. Posudionica i radionica narodnih nošnji. 4–27.
HOLJEVAC, Većeslav. 1967. „Hrvatski iseljenici u zemljama Južne Amerike.” U Hrvati izvan domovine. Zagreb. Matica hrvatska, 181–206.
LE BRETON, David. 2007. El sabor del mundo. Una antropología de los sentidos. Nueva Visión. Buenos Aires.
LEVITT, Peggy i Nina GLICK SCHILLER. 2004. „Conceptualizing Simultaneity: A Transnational Social Field Perspective on Society”. International Migration Review. Vol 38 (3): 1002–1039.
MATOŠEVIĆ, Andrea. 2010. „Pronađeno u prijevozu: studentske prakse i iskustva u autobusu između Pule i Padove”. Studia Ethnologica Croatica. Vol 22. 115–137.
MIHALJEVIĆ, Lucija. 2010. „Transnacionalne prakse žena u diplomaciji”. Studia Ethnologica Croatica. Vol 22. 85–114.
MINTZ W., Sidney. 1996. Tasting food, tasting freedom. Beacon Press. Boston.
PETRIDOU, Alia. 2001. „The Taste of Home”. U Home Possessions: Material Culture Behind Closed Doors. Ur. D. Miller. Oxford: Berg. 87–104.
RAJKOVIĆ IVETA, Marijeta, Paula GADŽE. 2014. a. „Povratničke migracije iz Argentine u Hrvatsku”. Hrvatski iseljenički zbornik 2015. 117 – 150. 
RAJKOVIĆ IVETA, Marijeta, Paula GADŽE. 2014. b. „Hrvati u Buenos Airesu i Rosariju, Latinosi u Zagrebu”. U Multipliciranje zavičaja i domovina. Hrvatska dijaspora: kronologija, destinacije i identitet. Jadranka Grbić. Zagreb. FF Press. Str. 133–154. 
RAJKOVIĆ IVETA, Marijeta. 2014. „Čuo si da je Hrvatska kao raj! Između mašte i stvarnog života, Hrvati iz Argentine u Zagrebu”. U Didov san: Transgranična iskustva hrvatskih iseljenika. J. Čapo et al. Ur. Zagreb. Institut za etnologiju i folkloristiku i Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. 195–220.



[1] Vidi više u nekoliko radova u časopisu  Studia Ethnologica Croatica iz 2010. godine, posebice  Povrzanović Frykman, Maja: Matrijalne prakse bivanja i pripadanja u transnacionalnim društvenim prostorima, str.  39 – 60.

[3] Umjesto imena i prezimena za kazivače smo upotrijebile pseudonime i godinu rođenja. Većina razgovora provedena je na španjolskom jeziku. Transkripti intervjua su u bilješkama ispod crte, a u tekst su stavljeni hrvatski prijevodi. Sva kazivanja sa španjolskog na hrvatski jezik prevela je Paula Gadže.  
 „Mi papá nació en Croacia. Mis abuelos también. En la casa de adelante vivían mis abuelos, había un jardín, atrás vivía yo… y ellos siempre hacían comida croata. Los dos cocinaban, mi abuela hacía más postres pero también cocinaba. Cocinaban sarma, hacían como en Boka Kotorska de donde ellos son originarios muchos peces a la parrila, calamar a la parrilla que quedan buenísimos.  Mi abuela cocinaba sarma, hacía chucrut con pedacitos de cerdo…“
[4]„En realidad, cuando hacemos cumpleaños, nuestra familia y amigos esperan que hagamos los ñoqui tipo knedle, que están 4 hs cocinándose, hechos a mano, con panceta… también čevape. Pero siempre se siguen las tradiciones, no es que cocinamos asado y bien argentino. Siempre algo croata y cuando es un cumpleaños tiene que haber algo croata y a nuestros amigos les encanta, ya sabenloque van a encontrar, londonder.“
[5]Mi abuela italiana-croata, hacia una kremšmite que la única vez que lavolví a probar parecida fue en Opatija que la probé y me puse a llorar de la emoción de haber conseguido el mismo sabor. Y nunca más la comí. Era mi cumpleaños, mi postre preferido era la kremšnite y me la hacía mi abuela. También la probé en Samobor, y no, o sea, no era la de mi abuela…Son esos gustos que te quedan impregnados en el alma.“
[6]  Kazivačev djed je zajedno sa vlasnikom restorana Makarska imao koncesiju restorana u Hrvatskom domu.
[7]„ Para Navidad…. no se comían tantas comidas croatas por el tema del clima, pero sí siempre obviamente orehnjača, todas las navidades kiflice y otros demás postres.“
[8]„Para Pascuas siempre está la típica picada, con fiambre ahumado y con hren. Pintamos los huevitos (…) lo comprabamos en fiambrerías alemanas, pero se trata de seguir la tradición de allá. Y para Navidad también.“
[9] Više o Hrvatskom vjerskom središtu Sv. Nikola Tavelić vidi u: J. Gadže, 2002. Svi kazivači za odlazak u taj centar kažu: „Idemo u Tehar jer se ulica u kojoj je izgrađen zvala Tejar-Avenida del Tejar (danas Avenida Balbín). Hrvati su i naziv te ulice prilagodili hrvatskom jeziku te su umjesto j počeli pisati h. Ondje su župna crkva i hrvatski centar. Subotom se ondje održava mala škola i folklorna sekcija, a nedjeljom se okupljaju srednjoškolci i sveučilištarci u sklopu Društva hrvatskih katoličkih srednjoškolaca i sveučilištaraca. Društvo je 06. studenog 2010. proslavilo 50 godina rada” (Ana, r. 1981. i Ivana, r. 1988.).

[10]En el hogar croata eran los ensayos del Jadran, los ensayos de la domobranska mladež. Todos los viernes había ensayo de coro, comían… en las fiestas habia que hacer sarma para 2000 personas. Lo que era antes el dom de Salta que no se si lo llegaste a conocer. Era mucho, se reunían mucho todos los fines de semana, estaban todos los viejos inmigrantes que vinieron junto con mi papá, con todos los demás.”
[11]No quiero poner cosa modernas, no me interesa cómo se come en Croacia ahora, me gustaría incorporar platos pero no cosas nuevas, yo todo lo hago como me enseñó mi mamá.”
[12]Una vez quise cambiar en Mar del Sur la cena de Navidad la cambié, le saqué el goulash, había una reserva de 17 personas que se enojaron. Me habían preguntado ¿está el goulash? Y yo quería cambiar, yo decía otra vez goulash!”
[13]Siempre cocinaba con sus dos hermanas. Y yo, muchas veces, como veía que no alcanzaban los strudel, siempre, de muy jovencita, entraba a la cocina y amasaba. Y estiraba el strudel. Era lo único que hacía, amasar, estirar, todo lo demás lo hacían ellas (…)tengo guardadas esas hojas, las tengo acá, un papelito así que decía acelga, cebollita, huevo… y yo cada vez que hacía tenía que tener el papel al lado porque ni loca me acordaba de lo que le tenía que poner y por las dudas que no me olvidara de algo. Y así con los papelitos al lado estuve como tres años, porque era bastante complicado para mí y lo distinto es la responsabilidad que implica cocinar tanta cantidad para tanta gente y que esté todo bien.”
[14]"Entonces se fue haciendo conocido en el barrio. Entre la colectividad croata, los viejitos-viejitos, muchos se murieron. En ocho años, muchos antes de morir, estuvieron acá, y los que estuvieron, les servías un plato de sarma y lloraban. Lloraban porque decían que hace cincuenta años que alguien les cocinaba… y cada historia era distinta, pero se ponían a llorar. Y gente que por ahí no tan viejos, sino hijos de croatas que han venido pero que no cocinan y vienen a recordar la comida que les hacía la abuela. Y te digo, no hay quien no se emocione, pero no por si es rico o no es rico, por la vivencia.”
[15]Porque también lo que pasó acá, sobre todo en Dobar tek, como pusimos los cuadros y en cada ambiente pusimos un televisor, entonces conseguimo speliculas de Croacia, en el 2012, además de que fui a conocer, lo tomamos un poco como viaje también comercial-gastronómico, en cada lugarcito que ibamos, la primer visita que hacíamos mi marido Daniel y yo, y mi familia venía atrás era la oficina de turismo del lugar.”
[16]Yo esto por plata no lohago, lo hago con el corazón, yo a veces estoy tan cansada… lo único, el único motor que me hace no aflojar es mi viejo que dejó la vida en esto. Entonces, por suerte alcanzó a ver el restoran lleno porque el falleció el 15 de enero de este año. Alcanzó a ver el restoran lleno, que no se lo remataron, que se lo compré… porsuerte, porque él se vino solo, sin nada.“
[17]„Mi abuela muchas se las acordaba de memoria. También tenía un cuadernito, muy lindo que lo tengo yo, cuadernito con tapa verde que ahí tenía anotadas las recetas. A veces consultaba con alguna de sus amigas de la colectividad. Las llamaba y les preguntaba por alguna receta.”
[18](Mi papa) las recetas las aprendió de un libro que dejó mi bisabuela, que le dejó un libro escrito a mano con pluma, para cada uno de sus nietos y mi papá fue el único que siguió las tradiciones. Ya estaban en Argentina cuando dejó las recetas escritas, mi bisabuela vino a la Argentina con ellos. Y todos los días se dedicaba a escribir recetas nuevas, de las que se acordaba. Y mi papa iba probando cada una y las marcaba, cual le gustaba más o las que mejor le salían. Y quizá por las cantidades y eso las iba como aggiornando.”
[19]„Mirá, tengoun par de libros, algunos que me regaló mi hermana. Y en realidad, mucho de mi abuela también, agarro el cuadernito de mi abuela, sobretodo los postres. Por ahí la sarma, el goulash y eso que hacían en mi casa, eso lo hago de ahí.”“
[20]„ yo me traje libros de cocina, para ver si había algo más de lo que ya conoíia de mi abuela o bisabuela, pero es como que les encantaba el libro pero terminaban haciendo lo que ya conocía. Es como que había traido un libro nuevo con un montón de imágenes, pero ya estaban acostumbrados a hacerlo con determinada cantidad de ingredientes, iban a lo conocido.”
[21] Simpren juha se u hrvatskoj još naziva ajnpren juha  ("Einbrennsuppe") ili "prežgana juha.”  
[22]Mi abuela paterna era croata, mi mamá cocinaba poco y con mi hermana íbamos mucho a lo de nuestros abuelos a comer. De mi abuela aprendí a hacer la masa de strudel y todavía la hago. A las clases de croata vengo porque le quiero dar un mapa al paladar de mis hijos.”
[23]„Siempre hay secretitos que no se pueden encontrar en los libros.”
[24]El café que le dicen como a la turca pero yo lo aprendí como lo hacía mi abuela, ya con el azúcar incorporado, que acá no se usa, viste que es café de máquina o café batido.” 

No comments: