Studia Croatica: 018 Hrvatski iseljenici u Argentini

018 Hrvatski iseljenici u Argentini - Dr. sc. Marina Perić Kaselj

2. Društvo prijema

2.1. Neutralnost čileanske i argentinske Republike za vrijeme Prvoga svjetskoga rata: identitet iseljenika rezultat slobodnog izbora?!

2.2. Ekonomska prevlast savezničkih kolonija u Čileu i Argentini: Kome se prikloniti? - racionalni ili slobodni izbor

Iz razloga kapitalnog ulaganja, a time ekonomske i političke moći engleskih, francuskih, i talijanskih iseljenika (Saveznika) u Čileu i Argentini, te pojedinih zajedničkih poslova/ulaganja istih s hrvatskim iseljenicima („Da naši ljudi traže zaštitu od austrijskih konzulata, o tome nema ni govora: ti bi bili Zlo viđeni od Saveznika, s kojima su u živim trgovačkim svezama...“) ta slobodna odluka našla se u raskoraku s pragmatičnim ciljevima. Naime iseljenici s austrougarskim državljanstvom - (koja je bila strani Centralnih sila), automatski su se našli na „crnoj listi“ iseljeničkih savezničkih kolonija.

Primjer 2. Primjer pismo Radeljaka obraća Baburizzi: “Ja znam da ste vi u duši Hrvat i danas kao što ste bili jučer, danas ste udarili drugim putem radi okolnosti u kojem se nalazi trgovački svijet, a osobito salitreni.

Jedan uvaženi i čestiti rodoljub iz Antofagaste pisao mi je svojedobno ove tekstualne riječi: Uvjerite se g. Radeljak g. Paško Baburica, Lujis Moro i Mitrović i danas su bili dobri Hrvati kao što su bili i jučer ali njihove trgovine koje imaju sa Englezima u današnjim momemtima čine da se ističu drugom pravcu jer bi inače imali i doživjeli sudbinu alemanskih oficira“ (Radeljakovo pismo iz Rosaria 16.9.1916, objavljeno u Antić, 1991:155-156)

Tu listu su prvo uspostavili Englezi u vidu zabrana ulaska i korištenja engleskih brodova: „Ako je čovjek bolestan te hoće da parobrodom otputuje npr. liječniku, ne može jer kao austrijski podanik ne smije da stupi na engleski brod“. Englezima su se potom pridružili i Talijani koji su proglasili trgovačko-ekonomski bojkot.

Stoga su se hrvatski iseljenici počeli odricati austrougarskog državljanstva obraćajući se u početku ruskim, poslanstvima, a malo zatim i srpskim konzulatima.

Delegat JO Mičić permanentno je korespondirao s JO raspravljajući o ovom problemu i tražeći hitne postupke kako bi se spasili hrvatski iseljenici koji su otvoreno istupili protiv Monarhije i stoga ostali bez ikakve zaštite u iseljeništvu. Naglašavao je kako bi konkretna mjera JO podigla njihov ugled u iseljeništvu.

S vremenom se Jugoslavenska narodna obrana (politički pokret i organizacija u iseljeništvu, o kojoj će poslije biti više riječi) afirmirala kao saveznička ustanova pa su njeni članovi bili zaštićeni od „crne liste“ savezničkih iseljeničkih kolonija.

3. Iseljenički prostor

3.1. Iseljenički pokret Jugoslavenska narodna obrana (JNO): nacionalna koncepcija i političko organiziranje iseljenika

U lipnju 1915. godine u Argentinu dolazi predstavnik Jugoslavenskog Odbora Mićo Mičić. Iako je došao pod krinkom organiziranja dobrovoljačkih skupina stvarni cilj njegova dolaska bio je ispitati financijsku moć iseljenika.

Najmoćniji (ekonomski) i najutjecajniji čovjek iseljeničke kolonije bio je Nikola Mihanović, te mu Mičić u komunikaciji i instrukcijama s JO posvećuje posebnu pažnju.

Unatoč svim pokušajima zbližavanja i pridobivanja za jugoslavenski pokret Mihanović je tijekom cijelog rata ostao na strani Monarhije. Mičićev cilj bio je nadalje stvoriti mrežu organizacija/ogranaka diljem Argentine.

3.5.1. Utjecaj „Austrijaka“ u Argentini

Po ocijeni Leontića[1] u Argentini je djelovala snažna „austrijska propaganda“ [2] a proaustrijski orijentirani iseljenici (protivnici jugoslavenske ideje ujedinjenja, koji su za rješenje hrvatskog pitanja unutar Monarhije) bili su podijeljeni u tri grupe: prva okupljena oko društva Viribus unitis (gdje je bilo nešto hrvatskih iseljenika), druga grupa u Acebalu organizirana u društvu „Franjo Josip I“ [3] pod vodstvom Drinkovića, te grupa oko Radeljaka u Hrvatskom savezu (Leontić, 1961: 95).

Smatrao je kako su ove grupe međusobno razjedinjene, te da bi možda drugu i treću grupu mogao pridobiti za pokret.

Nezainteresiranosti iseljenika zemljoradnika za pokret objasnio je ovim riječima.: „Sva politika naših chacarerosa sastoji se u tome da ne izgube kod kuće dva pedlja zemlje i da mu – svojtu ne objese... Uopće, pismena ni usmena propaganda, direktna ili sa razumnim razlozima ne utječe na ove ljude.

Oni ne čitaju, oni ne razgovaraju-oni uopće ne vide i ne razumiju položaj, niti na ratištu niti u politici.

Inteligentni su vrlo rijetki... Konzulati i Zajednica podržavaju baš te rudimentarne osjećaje, šire strah i nepovjerenje za svaku akciju uopće“(Izvještaj Leontića upravi JNO, original objavljen u Antić 1987: 53).

Ova grupa iseljenika Austrijaka često su je bila predmet polemiziranja njihovih političkih protivnika – iseljenika Jugoslavena.

Oni su ih često omalovažavali i umanjivali im vrijednost: „Malo ih je i malo vrijede jer nijesu kadri da se okupe, niti sebi postave jedan određeni politički pravac...

Obično vrludaju te miješaju pojmove o slobodi, o našim vladarima, našim dužnostima, koje su nam namijenili stariji, o našoj prisezi vladaru..., izbočuju svoja prava da su pravi Hrvati, da su Dalmatinci i slično.

O drugima će širiti svakojake izmišljotine potpuno svjesni svoje laži... Oni rade anonimno..I austrijski konzulati će im gdjekada pomoći prijeteći kaznama, zapljeni imanja, zabranom povratka kući nastojati da spriječe okupljanje narodno u jedno čvrsto kolo, u jednu organizaciju“ (Jadran, 24.3.1917).

Paulova (1924: 227) ocjenjuje kako je na slabo organiziranje iseljenika u Argentini uvelike utjecao socijalni položaj iseljenika jer se uglavnom radilo o ratarskom stanovništvu razasutom po nepreglednim pampama.

Antić (1987) smatra kako je hrvatskom zemljoradniku u Argentini bilo svejedno hoće li biti Jugoslaven ili ostati Austrijak, dok su bogati iseljenici u Čileu zbog svog položaja morali o tome voditi računa.

3.5.2. Etnički sukobi unutar pokreta: odnos hrvatskih i srpskih iseljenika

Nacionalna koncepcija JNO nije bila prihvaćena jednako kod svih iseljenika pripadnika jugoslavenskog pokreta. Iako smo prethodno spomenuli da je upravo na razlici između Hrvata i Srba Austrijak temeljio svoju nacionalnu identifikaciju primjeri pokazuju da je dio Hrvata članova JNO vidio opasnost po svoj nacionalni identitet budući su njihova „braća“ Srbi nerado pristupali u ogranke JNO.

3.6. Iseljenički tisak u Argentini

Tablica 18. Iseljenički tisak u Argentini za vrijeme rata

Sloboda	1913.-1915.	Buenos Aires
Slavenska misao	1914.	Rosario
Jadran	1915.-1925.	Buenos Aires
Jadran	1918.	Buenos Aires
Hrvatsko-slavenska zajednica	1917.-1921.	Rosario

Izvor: Prema Iseljeničke novine, Iseljenički Arhiv.

Iseljenički tisak za vrijeme rata i njegov utjecaj na iseljeničku zajednicu bio je od iznimne važnosti Radaljekov list „Zajednica“ imao je velik utjecaj na iseljeništvo poglavito onog dijela iseljenika koji nisu bili pristaše južnoslavenske koncepciju buduće države na unitarističkom principu.

Stoga ga je i sam Leontić nazivao frankovačkim listom. Neki natpisi iz Domovine ukazuju da je u tijeku rata Zajednica pisanjem približila jugoslavenskom programu, ali ne unitarističkom već federativnom: „Dakle i mi smo za Jugoslaviju i svom dušom Jugoslaveni, ali prije svega smo Hrvati, kao što su Srbi Srbi itd.

I mi smo za Jugoslaviju, ali za Jugoslaviju federativnu, po uzoru sjevero-američkih sjedinjenih država, tj. za onu i onakvu federaciju jugoslavensku, u kojem će Hrvat biti i ostati Hrvatom, te u svojoj kući, u svom pravu i pod svojim narodnim imenom historičkim zapovijedati, a tako Srb na svom, Bugarin i Slovenac na svom; u tom svojem supa bratovati pod zajedničkim imenom Jugolavija i pod tim imenom za vani istupati...

Ovakvu Jugoslaviju shvaćao je i otac Jugoslavije naumrli biskup Josip Juraj Strossmayer kao što shvaćaju i svi pravi Hrvati, Srbi, Bugari i Slovenci. A shvaćaju zato, jer samo ovakva Jugoslavija može biti ostvariva i može biti bratska. (Zajednica, 25.4.1917., prenijela Jugoslavenska domovina, 20.5.1917).

O utjecaju Zajednice među iseljenicima govori i slijedeći prilog: Kao dokaz tomu govori nam i slijedeći prilog u kojem se ogranak JNO Banat iz Venado Tuerta žali Upravi JNO u Valparaisu:

Ovdje mi imamo veliku borbu, Radeljak ima veliki utisak sa svojom lukavštinom nad ovom kolonijom. Zato tražimo od vas 50 primjeraka Krfske deklaracije „za propagandu jer naši ljudi misle da ćemo mi Hrvati biti serbski robovi“ (Pismo ogranka JNO „Banat“ upravi JNO u Valparaiso, 1.1.1918. u: Antić, 1987: 153-54).

Novine Sloboda bile su politički kontradiktorne pisanju Zajednice, te su stoga ove dvije iseljeničke novine bile u stalnom sukobu. Novine Sloboda zagovarale su jugoslavenski program, poglavito kad je uredništvo novina preuzela supruga bivšeg urednika Klotide Vuković. U tijeku rata, i u napadima na Zajednicu ista se svrstala na stranu čileanskog lista Domovina.

Nasljednica Slobode postao je Jadran. U jesen 1916. godine Ljubo Leontić izdao je bogato opremljen broj „Jadrana“, koji je od tada i službeno glasilo JNO u Argentini, i jedini list na atlantskoj obali Južne Amerike. Njegov urednik bio je Kalafatović, U početku je izlazio svakoga četvrtka, a poslije dva puta tjedno-srijedom i subotom.

Izlazio i mjesečnik „Jadran“ na španjolskom jeziku. Prvi broj izdan je 1.06.1918. godine. Iste 1918. godine odlučeno je da novine izlaze samo na španjolskom jeziku, ali kad je uredništvo shvatilo da nema velike koristi od toga, ponovno je pisan na hrvatskom jeziku, ali je promijenio ime u Vjesnik Centra na Južnom Atlantiku. Izlazilo je dva puta mjesečno, ali neredovito.

3.7. O razlikama u prihvaćanja i popularnosti JNO u Čileu i Argentini

O razlikama uspješnosti organizacije iseljeničkog pokreta u Argentini i Čileu govori nam slijedeći primjeri/mišljenja: „U početku pokreta u Južnoj Americi samo su čileanske naseobine sudjelovale u skupnom sistematskom djelovanju. Argentina je radila odijeljeno i skoro isključivo u Buenos Airesu. U provinciji (argentinskoj) jugoslovenske naseobine spavaju, ne daju znakove života, kao da za njih i ne postoji evropski rat i borba Jugoslavena na život i smrt...“ (Jugoslavenska država, 21.5.1916).

I sam delegat JO u svom izvještaju govori JO: „Argentina je livada, dok je Chile već uzorana oranica„ (Pismo Mičića JO, Buenos Aires, 4.10.1915, u Antić, 1987: 87)

Marcel Kolin konstatirao je sličnu situaciju. Govoreći o iseljenicima u Argentini poglavito onima u Rosariu i Buenos Airesu naglasio je „Hrvatski savez nije bio na visini svoga položaja, jer se kroz čitavo vrijeme rata nije htio da priključi našoj organizaciji JNO, nego je ostao sama po strani.... Buenos Aires... nekoliko hiljada naših mornara izgubilo se po Mihanovićevim brodovima, škverovima, i agencijama, te se znanac sa znancem kraj onog orijaškog prometa u tom milijunskom gradu uopće rijetko i sastaje...među ovim narodom bilo ja najteže provesti kakvu organizaciju, osobito među starijom generacijom, koja je onamo došla prilično nerazvijene nacijonalne svijesti.

Tako Buenos Aires, premda najbrojnija hrvatska kolonija nije mogao da iznese prvenstvo, a to je tim više za požalit, što je on po svom geografskom položaju najzgodnici centar, oko kojega bi se mogle okupiti sve naseobine.

Nije se tome čuditi... našlo se tu ljudi koji su do posljednjega časa radili iz petnih žila, da one naše Jugoslavene suspregnu u razvoju njihove rodoljubne svijesti i da ga zadrže u tmini austrijaštine.

Oni su štetno utjecali također na samog Nikolu Mihanovića... uslijed čega je za čitavo vrijeme rata ostao spram naše akcije neutralan, a tako je ostao neutralan također veći dio radnika i mornara, koji su kod njega bili namješteni... „ (Kolin, 1920: 11).

[1] Zbog njegovog revolucionarnog rada austrijsko veleposlanstvo je naredilo Leontićev progon iz Argentine.

[2] Naglašava kako su austrijski agenti ometali jugoslavenske sastanke i unosili sumnju i strah među siromašne iseljenike (Vidi više, Leontić, 1961).

[3] Ne čini mi se logično da su se braća Drinkovići okupljali u Društvu Franjo Josip I jer je društvo ovakvog imena postojalo početkom stoljeća, naime to je ime bivšeg Austro-ugarskog društva uzajamne pomoći za kojeg nemam podatak da je imalo podružnicu u Acebalu. Osim toga Drinkovići su bili zagovornici hrvatskog pokreta i u članstvu pripomoćnog društva Kralj Tomislav.

- - - -

Prijašnji http://studiacroatica.blogspot.com.ar/2017/03/017-hrvatski-iseljenici-u-argentini-dr.html

Sljedeći

Dr. sc. Marina Perić Kaselj

Komparativni prikaz transformacije identiteta hrvatskih iseljenika u Čileu i Argentini

Doktorat, Filozofski fakultet u Zagrebu (2010.)

(olomci)

El magister José María –Joza– Vrljičak es el director de la revista Studia Croatica desde 1994.