044 - Politička emigracija u Zapadnoj Njemačkoj i Argentini (1946. – 1950.)

044 - Politička emigracija u Zapadnoj Njemačkoj i Argentini (1946. – 1950.)

Berislav Jandrić / Marino Manin

(Hrvatski institut za povijest, Zagreb)

(Abstrakt)

Polazi se od razmatranja stajališta iz starije hrvatske historiografije, a donekle i one suvremene, o hrvatskoj političkoj emigraciji, koja mahom nije cjelovito sagledavana i interpretirana, nego se o njoj pisalo s aspekta neprijatelja naroda, ratnih zločinaca ili diverzantsko-terorističkih akcija itd.

Hrvatsku političku emigraciju komunistički je režim, s obzirom na brojnost i intelektualnu snagu, procjenjivao najopasnijim vanjskim neprijateljem. Stoga nije čudno da je protiv nje poduzimao učestale represivne mjere.

Neposredno nakon završetka Drugoga svjetskog rata hrvatska politička emigracija u izbjegličkim logorima Italije i Austrije započela se okupljati, stvarajući planove za rušenje komunističkoga režima u domovini i uspostavu hrvatske države, smatrajući – s pravom – da hrvatski narod, kao i ostali narodi svijeta, ima pravo na vlastitu državu, nacionalna obilježja, kulturu, a ponajprije na svoj materinji, hrvatski jezik.

Sklonjeni u logorima, u statusu raseljenih osoba (displaced persons), bez domovine, države, državljanstva, slobode, prava, mahom odvojeni od svojih obitelji, a pod vodstvom bivših ministara Nezavisne Države Hrvatske koji su izbjegli izručenje i komunističku represiju, sačinjavali su, zahvaljujući liberalnim stajalištima Zapada, osobito Amerikanaca, neformalno državno vodstvo u emigraciji.

Širom svijeta, u državama gdje su našli utočište, stvarane su emigrantske organizacije (Hrvatski oslobodilački pokret, Hrvatski narodni odbor, Hrvatski demokratski odbor, Hrvatski demokratski savez, Hrvatsko revolucionarno bratstvo, Hrvatski revolucionarni pokret, Hrvatska republikanska stranka, Hrvatska državotvorna stranka).

Osim odbora, saveza, stranaka i pokreta postojali su instituti, društva i organizacije mladeži s istim predznakom, čiji je zadatak bio rušenje komunizma i stvaranje neovisne hrvatske države.

U zemljama gdje su našli utočište, najviše u Južnoj Americi (Argentina) i Europi (Zapadna Njemačka), njihovo djelovanje nije smjelo biti političko nego prosvjetno, kulturno, humanitarno, sportsko itd.

Zapadna Njemačka, za razliku od drugih europskih država, dala je utočište mnogim izbjeglim Hrvatima, a njihov je broj zbog smanjenja troškova vlade Velike Britanije u svibnju 1946., preseljenjem izbjeglica iz talijanskih savezničkih logora u Njemačku, naglo povećan.

Republika Argentina bila je drugo odredište za brojne izbjegle Hrvate, koji su onamo počeli u manjim skupinama dolaziti već tijekom 1946., a masovno početkom 1947. godine.

Hrvatski Iseljenički Kongres, Zagreb 23. - 26. Lipnja 2014.