Tko ce preuzeti odgovornost?
Ako bi Europska Unija dopustala da njome manipuliraju odredjene medjunarodne politicke snage mimo medjunarodnog prava, onda sve drzave koje aspiriraju na clanstvo u EU-u imaju veoma ozbiljan razlog za brzo trijeznjenje i hladjenje. Rjesavanje slovensko-hrvatskoga granicnog spora, nakon sto je Hrvatski sabor glasovima 80 zastupnika, unatoc silnom protivljenju vecine u hrvatskoj javnosti, prihvatio “Sporazum o arbitrazi izmedju Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije”, uslo je u dramaticnu fazu u kojoj se i za Republiku Hrvatsku ali i za Europsku Uniju otvaraju bitna, dalekosezna, sudbinska pitanja te je glavni problem tko ce preuzeti odgovornost za presedan koji se djelomice vec dogodio a njegovi pravi razmjeri tek su na pomolu.
Rezultat arbitraze koji bi od Hrvatske zahtijevao odricanje od dijela teritorija, gubljenje neposredne granice izmedju Hrvatske i Italije, stvorio bi upravo taj sudbinski presedan koji se moze smatrati svojevrsnim otvaranjem Pandorine kutije i rusenjem temelja na kojima pociva Europska Unija. Upozorenja koja je iznijela Komisija “Iustitia et pax” Hrvatske biskupske konferencije u izjavi od 31. listopada o hrvatsko-slovenskom razgranicenju, premda su bila osobito aktualna prije odluke Hrvatskoga sabora, ne gube na svojoj tezini ni nakon zelenoga svjetla sluzbene hrvatske politike jer se ticu temeljnih odnosa u Europskoj Uniji.
Vec ostvareni presedan je u tome sto je sluzbena politika EU-a pristala, stovise po svome predstavniku tome i kumovala, da se granicni spor izmedju Slovenije i Hrvatske rjesava - umjesto principijelno i iskljucivo u duhu medjunarodnoga prava - mjesavinom politike i prava. “Europska komisija EU-a nadilazi svoja ovlastenja mijesajuci se u bilateralna pitanja dviju drzava i poticuci na opasni presedan krsenja europskoga i medjunarodnoga prava” - istice se u izjavi Komisije “Iustitia et pax”. Presedan se takodjer vec ostvario u cinjenici da je clanica Europske Unije, konkretno Slovenija, blokadom hrvatskih pristupnih pregovora primijenila metodu ucjene, pogazivsi i medjunarodno pravo i dobrosusjedske odnose, a da Europska Unija nije nasla (bilo da nije mogla, bilo da nije htjela) sredstva ni nacin da zaustavi ili sprijeci takvo necivilizirano postupanje.
Popustanje Sloveniji, ako se svjesno i odlucno ne zaustavi - jer to je jos uvijek moguce - postat ce jasan znak i drugim drzavama clanicama EU-a da se isplati presezati na tudji teritorij, da se isplati primjenjivati metodu ucjene, posebno prema zemljama kandidatima za pristup Europskoj Uniji - a to doista moze otvoriti Pandorinu kutiju novih kriza. Nije moguce da toga nisu svjesni najodgovorniji u vodstvu sadasnje Europske Unije, ili u vodstvima drzava clanica Europske Unije, pa se namece pitanje: Zasto se u praksi ne postuju temeljna nacela EU-a? Selektivna primjena nacela medjunarodnoga prava stvara elementarnu nesigurnost i Europsku Uniju degradira na nevjerodostojnu medjunarodnu tvorevinu. Takodjer, ako bi Europska Unija dopustala da njome manipuliraju odredjene medjunarodne politicke snage mimo medjunarodnog prava - kao sto je to slucaj s ad hoc Haskim sudom iza kojega formalno stoji vec davno nevjerodostojna Organizacija ujedinjenih naroda - onda sve drzave koje aspiriraju na clanstvo u EU-u imaju veoma ozbiljan razlog za brzo trijeznjenje i hladjenje.
“Nije li svakome sad, nakon objavljenog Sporazuma o arbitrazi, jasno da jedini rizik o kome uvijeno govore domaci politicari snosi samo i iskljucivo Hrvatska, jer moze bespravno izgubiti dio svoga nacionalnog mora, podmorja i zracnog prostora, dok Slovenija moze dobiti i jedno i drugo i trece, preko prava i protiv prava?” - pita s pravom Komisija “Iustitia et pax”. Dogodi li se da Republika Hrvatska izgubi u politicko-pravnom arbitriranju dio svoga teritorija - pa bilo to i nakon ulaska Hrvatske u EU - a pristala je na arbitriranje jer zeli uci u EU, onda to postaje ociti presedan da je ucjena ne samo politicki-pravno legitimirana nego je i korisna, ucinkovita i svrhovita.
U tom kontekstu vrlo je dragocjeno upozorenje Komisije “Iustitia et pax”: “Komisija smatra da hrvatski gradjani imaju pravo i duznost zahtijevati da Hrvatska vlada i medjunarodna zajednica traze od EU-a, od OSCE-a, od Vijeca Europe i od OUN-a da odvrate Slovensku vladu od teritorijalnih pretenzija, od igranja vatrom na ovim podrucjima gdje je, ne tako davno, posezanje za tudjim teritorijem proizvelo goleme ljudske tragedije upravo zbog krsenja medjunarodnog prava i obveze cuvanja mira.” To upozorenje vrijedi ne samo za aktualne slovensko-hrvatske odnose nego i za sve buduce pokusaje presezanja za tudjim teritorijem izmedju clanica EU-a i zemalja koje bi se zeljele prikljuciti EU-u.
Popustanje Sloveniji da dobije teritorijalne ustupke od Hrvatske kao drzave kandidata za puno clanstvo u EU-u znacilo bi da EU tolerira da neka zemlja na stetu druge zemlje dobiva “preko prava i protiv prava”, a to bi pak znacilo da Europska Unija nije “zajednica prava i moralnih vrijednosti”, kako se deklarira, da ne vodi brigu da se stvarno uspostavlja trajni i stabilni mir, dobrosusjedski odnosi. Bilateralni sporovi koji nisu rijeseni pravedno, na temelju pravedno primijenjenih nacela medjunarodnoga prava - u ovom slucaju Konvencije Ujedinjenih naroda o pravu mora, koju su potpisale sve clanice EU-a, sama EU, pa i Slovenija i Hrvatska - ostaju otvorena zarista moguceg sukobljavanja i izvori nestabilnosti i nemira. Tko od hrvatskih, slovenskih i europskih politicara moze preuzeti na sebe odgovornost za eventualno takvo neprimjereno rjesenje i za buduce poteskoce i neizbjezne razmirice i nemire izmedju dva inace prijateljska susjedna naroda?
Glas Koncila
http://www.glas-koncila.hr/
06. 11. 2009.
Ivan Miklenic
No comments:
Post a Comment