Borba za hrvatski književni jezik (1967)

Borba za hrvatski književni jezik

KRSTO SPALATIN, Milwaukee, S.A.D.

U nedjelju 19. ožujka 1967. objavljena je u zagrebaćkom Vjesniku[1] izjava o hrvarskom književnom jeziku, koja je izazvala reakciju najviših hrvatskih i srpskih političkih krugova uključivši i samog Predsjednika Jugoslavije. Izjava se zove »Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika«. Grupa srpskih književnika odmah je reagirala na zagrebački napis i sastavila prijedlog Društvu književnika Srbije, da bi isto donijelo Rezoluciju kao odgovor na hrvatsku Deklaraciju. Ali je u medjuvremenu Komunistička stranka brzo intervenirala, pa su srpski književnici na svom plenumu odbili prijedlog. Vlasti su u prvi čas bile zabranile objavljivanje spomenutog prijedloga, ali „na traženje mnogih čitalaca" „Predlog na razmilljanje" bio je objavljen 2. travnja u beogradskoj Borbi, službenom glasilu Komunističke stranke.

U ovom prikazu iznijet ćemo najprije dogadjaje iz proljeća 1967., zatim ćemo ih staviti u historijsku perspektivu i konačno ćemo razmotriti dogadjaje u njihovoj suvremenoj atmosferi.

JEZIČNI INCIDENT U PROLJECU 1967.

Deklaracija se počinje s trostrukim uvodom. U prvom paragrafu potpisnici postavljaju sooijalističko načelo „o pravu svakog čovjeka slobodan od svake podjarmljenosti i o pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svima drugim nacionalnim zajednicama." To je sve, tvrdi se u Deklaraciji, ostvareno Narodnooslobodilačkom borbom i socijalističkom revolucijom. U drugom paragrafu, a na temelju prvog načela, potpisnici konstatiraju da je „neotudjivo pravo svakoga naroda da svoj jezik naziva vIastitim imenom".

Ne veli se, da su hrvatski i srpski književni jezici dva književna jezika, niti se izričito kaže, da bi se hrvatski književni jezik imao zvati hrvatskosrpski jezik, ali čitalac logično zaključuje, da se taj jezik zove hrvatski jezik. U trećem paragrafu se tvrdi, da je Novosadski dogovor od 1954.  “deklarirao zajedničku lingvističku osnovu srpskog i hrvatskog književnog jezika" i potvrdio pravo svakoga naroda Jugoslavije ”na vlastiti jezični medij nacionalnog i kulturnog života". Značajno je da se ne spominje drugi dio prve točke Novosadskog dogovora, da ”je i književni jezik, koji se razvio ... oko Beograda i Zagreba, jedinstven".

U oduljem četvrtom paragrafu započinje kritika, i to ovako:

"Ali usprkos jasnoći osnovnih načela, stanovite nepreciznosti u formulacijama omogućavale su da ta načela budu u praksi zaobilažena, iskrivljavana i kršena". Nato se potpisnici obaraju na etatizam, unitarizam i hegemonizam, jer se u tom duhu srpski književni jezik nameće kao državni jezik, dok se “hrvatski književni jezik potiskuje i dovodi u neravnopravan položaj lokalnog narječja". Dalje se precizira da se srpski književni jezik nameće kao državni jezik “putem upravnog aparata i sredstava javne i masovne komunikadje (saveznih glasila, Tanjuga, JRTV [radija i televizije] u zajedničkim emisijama, PTT [pošte], željeznicarna, tzv. materijala ekonomske i političke literature, filmskih žurnala, raznih administrativnih obrazaca), zatim putem jezične prakse u JNA [vojsci], saveznoj upravi, zakonodavstvu, diplomaciji i političkim organizacijama".

Zato potpisnici predlažu dvoje:

1) Da se izmijeni formuladja čl. 131 u Ustavu SFRJ, koja bi morala glasiti ovako: "Savezni zakoni i drugi opći akti saveznih organa objavljuju se u autentičnom tekstu na četiri književna jezika naroda Jugoslavije: srpskom, hrvatskom, slovenskom, makedonskom. U službenom saobraćaju organi federaoije obavezno se drže načela ravnopravnosti svih jezika Jugoslavije. "Potpisnici zatim ističu nejasnoću i nepreciznost dosadašnje ustavne određbe “o srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jeziku" i implicite konstatiraju da “inače neosporna znanstvena činjenica da hrvatski i srpski književni jezik imaju zajedničku lingvističku osnovu" ne znači da su ta dva književna jezika istovjetni.

2) “U skladu s gornjim zahtjevima i objašnjenjima potrebno je osigurati dosljednu primjenu hrvatskoga književnog jezika u školstvu, novinstvu, javnom i političkom životu, na radiju i televiziji kad se god radi o hrvatskom stanovništu, te da službenici, nastavnici i javni radnici, bez obzira otkuda potjecati, službeno upotrebljavaju književni jezik sredine u kojoj djeluju".

Deklaracija se obraća na Hrvatski Sabor, na Saveznu Skupštinu i na cjelokupnu javnost. Nitko nije potpisao Deklaracije, nego je mjesto potpisa nanizano 18 institucija t.j. sve glavne hrvatske ustanove koje se odnose na jezik i književnost. A to su: 8 sveučilišnih katedra (od kojih jedna u Zadru) i ustanova u Zagrebu, 4 Akademijina odjela, Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Pen-klub (hrv. centar), Hrvatsko filološko društvo, Staro-slavenski institut i Društvo književnih prevodilaca Hrvatske.

Dan-dva poslije objave zagrebačke Deklaradje u Telegramu, sastala se grupa članova Društva književnika Srbije i sastavila slijedeći “Predlog za razmištjanje" kao nacrt za Rezoluciju, koju bi imao usvojiti plenum njihova Društva:

“Grupa pisaca razmatrala je „Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika" koju je proglasilo Društvo književnika Hrvatske, a koju su prethodno usvojile najznačajnije naučne i kulturne institucije Hrvatske. Posle svestranog razmatranja ovog značajnog istorijskog dokumenta grupa pisaca smatra: legitimnim neotudjivim pravom svakog naroda da donosi odluke o nazivu razvoju svog sopstvenog jezika.

Grupa pisaca Srbije smatra da su institucije koje su proglasile “Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika" najmerodavnije za pitanje hrvatskog književnog jezika i njihovu deklaraciju smatra reprezentativnom i meritornom.

Stoga grupa pisaca koja predlaže ovu Rezoluciju, ne ulazeći u istorijske i naučne vidove problema, i imajući u vidu činjenicu koja proizlazi iz zahteva ove Deklaracije, smatra Bečki i Novosadski dogovor poništenim. Hrvatski i srpski jezik razvijaće se u punoj samostalnosti i ravnopravnosti. Grupa pisaca koja predlaže Rezoluciju smatra prirodnim da se ovo ima odnositi i na sve jezike naroda Jugoslavije, i na sve nacionalne azbuke: latinicu, makedonsku i srpsku ćirilicu, i pravopise.

Grupa pisaca koja predlaže Rezoluciju podnosi zahtev Skupštini Srbije, pa prema tome i zahtev Saveznoj skupštini, Skupštini Socijalističke Republike Srbije i Saboru Socijalističke Republike Hrvatske: da se ubuduće dosledno i obavezno izbace iz zvanične upotrebe nazivi hrvatskosrpski i. srpskohrvatski jezik i da se u administraciji Federacije, zakonodavstvu, političkim organizacijama, železnicama, PTT, Tanjugu, Leksikografskom zavodu Jugoslavije, Carina, JNA, svuda sprovodi ravno-pravnost svih jugoslovenskih jezika i azbuka.

Povodom toga grupa pisaca koja predlaže ovu Rezoluciju zahteva da RTB (Radiotelevizija Beograd) prestane da neovlašćeno igra ulogu centralnog jugoslovenskog studija, i da u lokalnom programu uvede ćirilicu, a da se u zajedničkim emisijama RT Jugoslavije paralelno upotrebljavaju oba pisma.

Udruženje, odnosno grupa koja predlaže, smatra da nije suvišan nijedan napor i da nije velika nijedna cena da ravnopravnost jezika i pisama naših naroda bude uvek i dosledno poštovana.

Grupa pisaca koja predlaže Rezoluciju smatra za svoju dužnost i pravo da skrene pažnju na jedan problem koji u svetlosti gornjih zahteva postaje još aktuelniji:

Ustavom je garantovano pravo na sam ostalan razvoj nacionalnog jezika i kulture svih naših naroda i narodnosti. Afirmacija samostalnosti naziva i razvoja hrvatskog i srpskog jezika zahteva da ovo pravo bude ustavnim propisima obezbedjeno. I svim Hrvatima koji žive na teritoriji SR Srbije i svim Srbima koji žive na teritoriji SR Hrvatske.

Grupa pisaca zahteva da se u Ustav SR Srbije i SR Hrvatske unesu propisi koji obezbedjuju svim Hrvatima i Srbirna pravo na školovanje na svom jeziku i pismu i po svojim nacionalnim programima, pravo na upotrebu svog nacionalnog jezika i pisma u opštenju sa svim organima vlasti, pravo na stvaranje svojih kulturnih društava, zavičajnih muzeja, izdavalačkih i novinskih preduzeća, jednom rečju, pravo na nesmetano i slobodno negovanje svih vidova svoje nacionalne kulture".[2]

Grupa srpskih pisaca shvatila je zahtjeve hrvatskih intelektualaca i s njima se složila. U isti mah je onemogućila provedbu hrvatskih zahtjeva time što je implicite tražila da Srbi na teritoriju Hrvatske (Hrvata na teritoriju Srbije ima vrlo malo) budu na neki način de facto gradjani Srbije. Poslije 20 godina bratstva i jedinstva, i Hrvati i Srbi, uvijeno i podmuklo (implicite!) ili isključuju jedni druge ili jedni druglima podmeću klipove.

Prema pisanju zagrebačke štampe, 19 hrvatskih kulturnih institucija donijelo je spomenutu Deklaraciju u tajnosti, tako da ni vlasti ni publika nisu o tome ništa znale. Istom 15. ožujka na plenumu Društva književnika Hrvatske “stvar je procurila u javnost", piše Vjesnik u svome uvodniku ispred same Deklaracije. Naprotiv beogradskim odgovorom pozabavila se je samo jedna srpska institucija, Društvo književnika Srbije, i to su samo neki članovi toga društva sastavili prijedlog, koji je skupa sa zagrebačkom Deklaracijom bio osudjen na plenumu Društva književnika Srbije dne 31. ožujka, dakle točno dvije sedmice poslije objave Deklaracije u Telegramu.

Dok je cjelokupno predstavništvo hrvatskih lingvista i književnika s filologom Ljudevitom Jonkeom i književnikom Miroslavom Krležom na čelu (oba članovi komunističke partije!), a u ime triju najznačajnijih hrvatskih ustanova, Sveučilišta, Akademije i Matice, ustalo na obranu hrvatskog književnog jezika, dotle je srpski odgovor ograničen samo na grupicu književnika. Nije moguće sagledati opseg srpske reakcije na hrvatski pothvat zbog nagle i brze intervencije vladajuće komunističke stranke. Iz onoga što smo vidjeli i što ćemo još reći može se zaključiti da bi reakcija bila znatno opsežnija.

Izvršni komitet Centralnog komiteta SKH (Saveza komunista Hrvatske) i isti takav komitet SKS (Saveza komunista Srbije) osudili su 21. III., prvi Deklaraciju, a drugi “aktualne pojave o medjunacionalnim odnosima, koje su se posljednjih dana manifesnirale, piše Telegram, u raspravama o jeziku i kasnijim reagiranjima".[3] ”Kasnija reagiranja" odnose se vjerojatno na beogradski Predlog, o kojemu publika još ništa nije znala. U osudama se ne kritizira lingvistički aspekt problema, nego politički, a potpisnici se osudjuju zbog šovinizma. Imajući u vidu zagrebačku Deklaraciju i beogradski Predlog (koji će biti objavljen istom 2. travnja!) predstavnici Saveza komunista Srbije zaključuju 21. III. 1967.: ”Ovo samo ilustrira tačnost stava da se šovinizam na jednoj, hrani i održava šovinizmom na drugoj strani". [4]

Nato je slijedila reakcija iz publike. Imam pred sobom VUS (Vjesnik u srijedu) od 5. travnja 1967. Rubrika „VUS u ogledalu” donosi dopise svojih čitatelja: od 15 dopisa 12 osudjuju Deklaraciju s političkog stanovišta, a 3 je brane s lingvističkog. 5 političkog stanovišta, osudjuju se oni koji „pokušavaju gaziti 1.700.000 poginulih za plemenite ciljeve revolucije" kao mračne site koje ruše jedinstvo i bratstvo; s lingvističkog, odobrava se Deklaracija, jer da se na radiju i televiziji čuje isključivo ekavica, a da se u vojsci ismijavaju oni koji traže zagrebačko izdanje Borbe mjesto beogradskog.

U nedjelju 27. ožujka predsjednik Republike Josip Broz Tito održao je govor pred oko 100.000 ljudi na Trgu bratstva i jedinstva u Prištini i osudio intelektualce koji se medju sobom glože i ne razumiju što znači boriti se za materijalni boljitak malog čovjeka. Zato treba reaktivirati stare komunističke borce, nastavlja Tito, da oni unesu pravi duh u jugoslavenske institucije. Ipak, kao mjeru opreza da se ne ponovi staro, naglasio je: “Naravno, komunista ne može da se umiješa u tehnološke procese u fabrici samo zato što je komunista, ako nije stručnjak". [5] Za jezične, kulturne “procese" znači da komunista ne mora biti stručnjak! Dalje u svom govoru Predsjednik je bagatelizirao one koji se bave jezičnim razlikama, a istaknuo važnost rada i zarade.

I dr. Vladimir Bakarić, predsjednik komiteta Saveza komunista Hrvatske, osudio je Deklaraciju, pa u oduljem govoru raspravlja o posljedicama koje je Deklaracija izazvala.[6] Ističe kako je ravnopravnost četiriju jezika Ustavom zagarantirana, ali se nikako ne osvrće na glavnu žalbu Deklaracije, da je ta ravnopravnost u praksi kršena. Pri samom kraju svoga govora spominje i ”strani utjecaj na naše članstvo".

Prema izvještaju Telegrama od 7. travnja, desetak potpisnika Deklaracije bilo je isključeno iz komunistička stranke, medju njima profesori Dalibor Brozović, Jakša Ravlić, Ljudevit Jonke, Ivo Frangeš, Miroslav Brandt i književnici Petar Šegedin, Slavko Mihalić, Duško Car i Vojislav Kuzmanović; posljednjom opomenom ukoreni su Franjo Švelec, Josip Pupačić, Miroslav Vaupotić, Mladen Čaldarević i drugi. Vjekoslav Kaleb je kažnjen ukorom, dok se je Miroslav Krleža zahvalio na članstvu. U Beogradu su kažnjeni posljednjom opomenom Vasa Popović i Žika Lazić.

Kod izricanja kazni primjećuje se da su potpisnici potpisali, jer su bili slijepi. Tako se za Dalibora Brozovića i Franju Šveleca veli, da se njihovo solidariziranje “može okarakterizirati kao ´nesvjesno upadanje u klopku´ bez sagledavanja političkih implikacija koje je Deklaracija sa sobom nosila".[7] Za prof. Mladena Čaldarevića kaže se, da je “kao dugogodišnji član SK i iskusni politički radnik previdio negativne političke posljedice tog istupa".[8]

Dok se na jednoj strani izriču kazne i u štampi objavljuju protesti, optuženici automatski postaju krivcima nemajući pravo riječi ni u kakvoj štampi. Komunistička stranka donijela je osudu Deklaracije i ne raspravljajući o onome što se u njoj izlaže. U raspravi o književnom jeziku radnik Josip Broz proglašuje krivim najvećeg hrvatskog živućeg književnika Miroslava Krležu, a pravnik Vladimir Bakarić prvog lingvistu na zagrebačkom sveučilištu, Ljudevita Jonkea. Politika je dakle iznad bilo kakve ljudske djelatnosti, a nepogrešivost komunističke stranke iznad razuma i nauke.

POVIJESNI PREGLED HRVATSKO-SRPSKIH JEZIČNIH ODNOSA

Da uzmognemo bolje sagledati današnju situaciju bit će dobro preći glavne faze hrvatsko-srpskih jezičnih odnosa: Bečki književni dogovor od 1850., Prvi Broz-Boranićev pravopis od 1892., Pravopisna uputstva Bože Maksimovića od 1929., Koriensko pisanje od 1941., Novosadske zaključke od 1954. s Jedinstvenim pravopisom od 1960. i Zagrebačku deklaraciju od 1967.

Od polovice 19. stoljeća pa do osnivanja Jugoslavije 1918. Vukov fonetički pravopis zbližavao je srpski i hrvatski književni jezik bez ikakove naročite političke presije. Prihvaćanjem fonetskog pravopisa 1892. Hrvati su bili bliži Vuku ukoliko se njihov književni jezik osnivao na ijekavici, Srbi su mu bili dalji ukoliko su osnivali svoj književni jezik na ekavici. Medjutim Srbi su mu bili bliži, jer su u pisanju dosljednije primjenjivali fonetiku, a Hrvati dalji, jer su je u usporedbi sa Srbima manje prirnjenjivali od 1892. do 1941.

Bečki dogovor je bio istaknuo Vukovu želju da jedan narod treba da ima jednu književnost, ali praktički su i Hrvati i Srbi bili svijesni da imaju svaki svoju književnost prema tome svaki svoj književni jezik. Kad je došlo do formiranja Jugoslavije vlastodršci su zatekli to dvojstvo, pa su uporno propagirali ne samo narodno jedinstvo, nego i jezično držeći se pri tome Vukova načela. Tako je i došlo do toga .da je godine 1929. bio nametnut Hrvatima srpski (Belićev) pravopis. Kao reakciju na taj akt i fonetski pravopis uopće vlada NDH propisala je 1941. etimološki pravopis i time potencirala razlike izmedju srpskog i hrvatskog književnog jezika. Predgovor toga pravopisa završava se riječima: ”Poglavnik je svojim činom od 14. kolovoza 1941. nanovo povezao ono, što je bilo silom prekinuto".[9]

Time se jamačno misli na Khuenovu vladu, koja je propisala fonetski pravopis 1892. Iako je Titova Jugoslavija priznala zasehnu opstojnost hrvatskog i srpskog naroda, ipak je Novosadski dogovor od 1954. istaknuo, da Srbi, Hrvati i Crnogorci imaju ne samo jedan te isti narodni nego i književni jezik. Zato Uvodna riječ Pravopisa hrvatskosrpskoga književnog jezika od 1960. ignorirajući pravopis od 1941— 45. tvrdi, da se poslije 110 godina nadovezuje na Bečki dogovor: ”Ono što je započeto bečkim Književnim dogovorom nastavljeno je g. 1954. u Novom Sadu poznatim Zaključcima o hrvatskosrpskom jeziku i pravopisu". Tako eto politika nemilosrdno nateže pisanje hrvatskih riječi, pa tako današnji Hrvat više ne zna, kako će pisati: povijest, povjest ili poviest, Zagrebačka Gora ili Zagrebačka gora, t. zv. ili tzv i tisuće sličnih slučajeva. 

Nema sumnje da je književni jezik jednoga naroda povezan s nacionalnim životom, pa će u nekoj mjeri biti povezan i s politikom. AIi naročito od osnutka Jugoslavije ta je povezanost postala tako uska da ometa normalni kulturni život čitavih generacija. Mijenjanjem pravopisnih načela, prelazom od fonetike na etimologiju ili obratno, otešćava se kontinuitet pokoljenja i time se slabi tradicija, na kojoj se zasniva normalan razvoj svake progresivne civilizacije. Prirodan razvoj hrvatskog književnog jezika iziskuje neke promjene, ali suparništvo, uskIadanje ili diferenciranje sa srpskim stvara nepotrebne komplikacije.

Oni isti Hrvati koji su stvarali Novosadske zaključke potpisali su sada zagrebačku Deklaraciju. U Novom Sadu isticali su da Hrvati i Srbi imaju jedan zajednički književni jezik, a sada u Deklaraciji bore se za priznanje posebnog hrvatskog književnog jezika. Ima već nekoliko godina, kako se hrvatski lingvisti bore da se prizna opstojnost dviju varijanata jednog te istog književnog jezika, dok se tome odlučno protivi većina srpskih učenjaka. Sada u Deklaraciji ne govori se više samo o jednoj varijanti hrvatskosrpskog književnog jezika nego o hrvatskom književnom jeziku (iako je to rečeno samo implicite). Sada je potpuno jasno da su hrvatski lingvisti zabacili tvrdnju, da Srbi i Hrvati imaju jedan književni jezik i da su opovrgli ono što su — silom ili milom, svijesno ili nesvijesno — potpisali u Novom Sadu, povodeći se za Vukom koji 1850. nije predvidio, da će se Hrvati i Srbi konačno nacionalno afirmirati kao dva različita naroda.

Iako komunistička stranka nije htjela dozvoliti raspravu o samoj Deklaraciji, osjeća se i iz Vjesnikova uvodnika ”Politika, a ne lingvistika" da barem hrvatski vlastodršci priznaju implicitno opravdanost jezičnih prigovora sadržanih u Deklaraciji, ali oni proglašuju Deklaraciju u ovom času neoportunom i, prema tome, štetnom. Analizirajući sam dokumenat opazili smo da su sastavljači budno pazili da njihovi prigovori budu potpuno u skladu s postojećim jugoslavenskim ustavom. U tome se njihova akcija podudara s akcijom Mihajlova, koji je po treći put bio osudjen na 17. travnja, upravo mjesec dana poslije prve objave Deklaracije. Ne mislim time ustvrditi, da je medju njima bila ikakova veza, nego da je intelektuaIcima dodijala Iažna atmosfera sveopćeg slaganja, da je jugoslavenska praksa u sukobu s jugoslavenskom teorijom.

Promotrimo stvari izvan mistike komunističke stranke kao vrhovnog i konačnog foruma koji neopozivo odlučuje, što je krivo a što pravo. Beogradski Predlog s pravom zaključuje, da de facto zagrebačka Deklaracija ”smatra Bečki i Novosadski dogovor poništenim", pa nastavlja: ”Hrvatski i srpski jezik razvijaće se u punoj samostalnosti i ravnopravnosti”. Bez obzira u kakvom je duhu to rečeno u Predlogu, čini se da je to ne samo ono što Hrvati žele, nego da je to i najpravednije rješenje, bez obzira da li će Hrvati i Srbi u budućnosti živjeti u istoj političkoj jedinici. To nije u sukobu, kako vidjesmo, s Vukovom tvrdnjom, da jedan narod treba da ima jedan književni jezik.

Današnja Jugoslavija službeno priznaje, da su Hrvati i Srbi dva razlićita naroda, pa i po Vuku, smiju imati dva različita književna jezika. Drugim rijećima, danas je sigurno, da se nije dogodilo ono što je 1850. Vuk predvidjao, t. j. da će Srbi i Hrvati postati jedan narod. Povijest je pošla drugim pravcem, a prva se je Jugoslavija i prelomila na tom pitanju.

Polazeći s istoga stanovišta, nema nikakova smisla zahtijevati, da Srbi zovu svoj književni jezik srpskohrvatskim, a Hrvati hrvatskosrpskim, premda se oba osnivaju na istom narodnom jeziku. Insistirati na tim složenim .pricljevima znači forsirati pogreške stare Jugoslavije, kad se je u nekim školskim dokumentima čitalo, da se u Jugoslaviji govori srpskohrvatskoslovenački. Kao što nam danas taj dugi pridjev izgleda i zvuči komično, srpskohrvatski i hrvatskosrpski izgledaju namješteno i neprirodno. To je opet odraz pretjeranog zadiranja poIitike u lingvistiku i kulturu uopće. I u Novom Sadu su lingvisti pogriješili, kad su u prvoj točki rezonirali: ”Narodni jezik Srba, Hrvata i Crnogoraca jedan je jezik.

Stoga je i književni jezik, kori se razvio na njegovoj osnovi oko dva središta jedinstven." Ne bi li bilo bolje reći: Hrvati i Srbi razvili su u toku stoljeća svaki svoju književnu jezičnu varijantu na istoj narodnoj jezičnoj osnovi. Stoga je prirodno da po svom narodnom imenu jedni zovu svoj književni jezik hrvatskim, a drugi srpskim. Zato je bilo neuputno što se u Pravopisu od 1960. promijenilo čak i pisanje ´hrvatsko-srpski´ odnosno ´srpsko-hrvatski` u ´hrvatskosrpski` odnosno ´srpskohrvatski`, jer je to, tumači se tamo, “znak nerazgraničivosti pojma zajedničkog jezika Hrvata i Srba".[10]

Baš svaki Hrvat i Srbin najviše i osjeća te granice i posebnost svoga jezika u usporedbi sa srpskim dotično hrvatskim jezikom. Dok se ne rastumači razlika izmedju riječi ´varijanta` ´jezik`, ne vidim razloga da se toliko insistira- da Srbi i Hrvati imaju dvije varijante jednoga književnog jezika, a ne dva književna jezika. Naziv ´varijanta` je strana riječ i inače više odgovara strancu koji se suočuje sa srpsko-hrvatskom realnošću, nego Hrvatu i Srbinu koji doživljavaju svoj jezik. Pridjev srpsko-hrvatski ustalio se u inozemstvu kao naziv za jedan narodan jezik a dva srodna književna jezika. Razumije se, da će strani udžbenici kao i oni koji uče srpski ili hrvatski voditi računa o dvjema književnim jezicima, kako se to već ispoljuje u posljednjim trima gramatikama na engleskom, Magnerovoj, Partridgeinoj i Hodge-Jankovićevoj. [11]

ATMOSFERA OKO DEKLARACUE

Kadsam 1932-33. služeći vojsku u Bileći govorio nekom srpskom studentu iz Šapca, da ću po izvršenju vojnog roka tražiti mjesto profesora francuskog jezika na gimnaziji, on mi je bez trunka šovinizma i onako bezazleno rekao: „Pa kako ćeš predavati na našoj (!) gimnaziji, kad ne znaš ni srpski!" Njemu je moj hrvatski zvučio kao neki dijalekat. Kad sam poslije slušao slične reakcije, došao sam do zaključka, da je takav mentalitet medju Srbima raširen više nego što bi smio biti i da je to ostatak onog mentaliteta kojemu je podlijegao i Vuk, kad je pisao Srbi svi i svuda. Taj mentalitet srpskog 19. stoljeća prešao je ćini se i u 20., a pojačao se u početku Titove Jugoslavije, kad je komunizam sumnjičio sve što je hrvatsko identificirajući hrvatstvo s ustaštvom. Tako se tumači, da su se u Zagrebu na radio-stanici g. 1956. i 1957. donosile glavne dnevne vijesti ekavski.

Evo što o tome piše prof. Jonke: ”Kad sam tadašnjeg šefa govornog programa upozorio da to nije u skladu s Novosadskim zaključcima, on mi je odgovorio da to čini u povezanosti 'sa zajedničkim radioemisijama Beograd—Zagreb i da je korisno da ijekavska publika upozna i ekavski govor. Na to sam mu ja odgovorio da ravnopravnost u zajedničkirn emisijama zahtijeva bar to da se glavne dnevne vijesti emitiraju jedan dan ekavski, a drugi ijekavski. To bi, rekao 'sam, omogućilo i ekavskoj publici da upozna ijekavski govor.

Ali on je to odrješito odbio i svojim postupkom izazvao veliko nezadovoljstvo, tako da je nakon prilično dugog vremena uspostavljeno emitiranje glavnih vijesti u ijekavskoj varijanti intervencijom društvenih faktora".[12] Zar zbilja centralne beogradske vlasti tako slabo poznaju Hrvate te dopuštaju da se na zagrebačkoj radio-stanici službeno govori beogradski? U početku 1962. zagrebački su se lingvisti ohrabrili i stali braniti hrvatski književni jezik od presizanja srpskog jezika, koji se širio naročito preko državnog federalnog aparata. No još se nisu bili usudili govoriti o hrv. srp. varijanti, nego su govorili o ijekavskom i ekavskom području, o zapadu i istoku, o domaćim riječima koje se govore u drugim (!) krajevima.[13]

Bilo je i prije toga člančića o srpsko-hrvatskim razlikama, ali su bili umiljato prekriveni, da se Turci ne bi jadu dosjetili. [14] Evo kako prof, Jonke opisuje slučaj prof. Lalevića: “Potpisnik Novosadskog dogovora prof. Miodrag Lalević izdao je 1963. u izdanju ”Branka Djonovića" u Beogradu velik jezični priručnik Srpskohrvatski u mom džepu, pa je u njemu za običnije proglasio sve riječi srpske varijante (Vavilon, Vizant, avgust, Jugosloven, fudbal, spanać, hrišćanin, uopšte i mnoge druge) po principu majoriteta i na taj način proglasio za manje vrijedne riječi: Babilon, Bizant, august, Jugoslaven, nogomet, špinat, kršćanin, uopće, koje su općenite u hrvatskoj varijanti. To nije ravnopravno postupanje i ja sam to osudio u Telegramu 1963., ali nijedan od potpisnika Novosadskog dogovora na srpskoj strani nije to dosad kritizirao".[15]

Malo iza toga došlo je do prvog slućaja dr. Miloša Moskovljevića: “Drugi potpisnik Novosadskih zaključaka dr. Miloš Moskovljević izdao je 1963. jedan diskriminatorski rječnik, ali ga takodjer nitko na beogradskoj strani nije kritizirao. To je Rečnik ruskog i srpskohrvatskog jezika što ga je izdala Naučna knjiga u Beogradu. U srpskohrvatsko-ruskom dijelu označene su poznate hrvatske (pa i srpske) riječi kruh, cesta, časak, netko, nitko, kazalište, sveučilište, zrak, uzduh i još mnoge druge kao oblasne riječi, a to znači provincijske. Imenici Šokac dato je značenje „Srbin katolik Vojvodine i Slavonije".[16]

U rujnu 1965. održan je Peti kongres jugoslavenskih slavista u Sarajevu, gdje je došlo do sukoba izmedju srpskih i hrvatskiih slavista. Hrvati su tvrdili, da hrvatskosrpski jezik ima dvije varijante, dok je većina srpskih slavista stala na t. zv. unitarističko stanovište. Tom je prilikom dr. Milka Ivić, profesorica iz Novog Sada, bila u suglasju s hrvatskim lingvistima. U Sarajevu, srcu Bosne, lingvisti su imali prilike da se osvjedoče o teškom jezičnom stanju bosanskih Hrvata. Evo što o tome piše prof. Jonke: ”U diskusijama u Sarajevu pokušali su nam neki sarajevski diskutanti prikazati primjer bosansko-hercegovačke jezične prakse kao tolerantno i pravilno, pa rješavanje jezične politike u toj miješanoj srpskoj i hrvatskoj republici. Mi smo na to mogli primijetiti, da ondje ima dosta osnovnih pogrešaka i protiv načela naglašenih u Novosadskim zaključcima.

Pokazali smo primjerima kako čak i direktor srednje škole poziva na odgovornost nastavnika koji u školski dnevnik u hrvatskom kraju napiše “hrvatskosrpski" i “historija" te mu nalaže, da mora napisati “srpskohrvatski" i “istorija". Slično je i s forsiranjem riječi opšti, uopšte, opština i potiskivanjem rijeći opći, uopće, općina hrvatskim krajevima, premda Pravopis iz g 1960. daje izvjesnu prednost upravo ovim drugim oblicima, pa su i u ćiriličkom i latiničkom Pravopisu riječi opći, opće u pravopisnom tekstu isključivo tako upotrebljavane.

A kako li je neugodno kad nastavnica sarajevske škole uče niku Hrvatu, koji je predmet nazvao hrvatskosrpskim pred čitavim razredom odgovori da je hrvatskosrpski ime jeziku u SR Hrvatskoj, a u Bosni i Hercegovini da je to jezik srpski. I to unatoč tome što smo se u Novosadskim zaključcima dogovorili da ćemo jezik u službenoj upotrebi (a to je i škola) nazivati složenicom sastavljenom od pridjeva obaju naroda, dakle: srpskohrvatski ili hrvatskosrpski.

A po informacijama koje smo dobili u Sarajevu, jezik se i u krajevima s hrvatskim stanovništvom u školi pretežno naziva srpskim".[17] Isti dr. Miloš Moskovljević izdao je na početku 1966. svoj Rečnik, u kojemu je namjerice izostavio riječ Hrvat i sve njegove izvedenice. Taj je rječnik izazvao opći škandal i u Zagrebu i u Beogradu, i bio javno osudjen. U veljači 1967. izišao je 3. broj Jezika za šk. g. 1966-67. U njemu prva dva članka tretiraju srpsko-hrvatske probleme. U prvome Božidar Finka tvrdi, da postoje dvije varijante hrvatskosrpskog jezika, opovrgavajući mišljenje da bi, kad se već govori o hrvatskoj i srpskoj varijanti, trebalo reći da postoje još dvije, bosansko-hercegovačka i vojvodjanska.

U drugom članku, "Davičovo pogrešno rezoniranje o jeziku", prof. Jonke ističe činjenicu, da uglavnom srpski potpisnici Novosadskih zaključaka nisu ustali protiv onih Srba koji su kršili te zaključke. Neposredno pred izlazak Deklaracije prof. Dalibor Brozović raspravlja takodjer o srpsko-hrvatskim problemima u Telegramu. U broju od 17. veljače obara se na tako zvane jugokrate, koje smetaju svi razgovori o medjunacionalnim odnosima, pa tako u posljednje vrijeme i razmatranja o jezičnim varijantama.

U broju od 24. veljače, pozivajući se na članak Miroslava Vaupotića „Sablast Pavla Popovića kruži Jugoslavijom", gdje ovaj govori ”o mitu o jugoslavenskoj književnosti kao o jedno m literarnom organizmu", Dalibor Brozović piše članak ”I sablast Skerlićeva", pa kaže: “Ali i Popovićev veliki oponent Jovan Skerlić, relativno napredan književni historičar i političar, takodjer je začetnik jednoga ne manje žilava mita. Mislim na shvaćanje da je ekavski govor, s rječnikom i drugim osobinama srpske varijante, ali pisan latinicom — reprezentativan oblik hrvatsko-srpskoga jezika, sa saveznim autoritetom.

Takav govor uživa u mnogih ugled nekakva višeg oblika našeg jezika, seoski momci katkada smatraju da se po povratku iz vojske mogu njime izdvojiti iz svoje sredine, izdići nad nju, općinski aktivisti smatraju da im on daje legitimaciju naprednosti, lojalnosti, uzdignutosti iznad ´lokalnih` prilika". U broju od 3. ožujka govoreći o jeziku radija i televizije prof. Brozović tvrdi, da „hrvatska varijanta za sada nije u ravnopravnom položaju".

Uz to brani zahtjev Slovenaca, koji “traže da u govornom dijelu programa na slovenskoj televiziji prevladava slovenski jezik". I tipografski raspored u Vjesniku od 19. ožujka karakterističan je. Deklaracija s popratnim napisima zauzimlje cijelu petu stranu novine, u kojoj je strana podijeljena na devet stupaca. U sredini, preko 3., 4. i 5. stupca, od vrha do dna, prostire se sama Deklaracija. Ispred nje 1. i 2. stupac zauzeti su uvodnikom koji osudjuje Deklaraciju pod masnim naslovom “Politika, a ne lingvistika". Preko 6., 7., 8. i 9. stupca nižu se kao tri mementa, jedan ispod drugoga, “Zaključci Novosadskog dogovora", “Uvodna riječ Pravopisa hrvatskosrpskoga književnog jezika" i ”Naknadni potpisnici Zaključaka Novosadskog dogovora". 

Udara u oči da je Deklaracija ulovljena, uklopljena i osudjena: ispred nje osuda sadašnjosti, a iza nje Novosadska dogma i Jedinstveni pravopis s impozantnim brojem još impozantnijih imena, o koje se je Deklaracija ogriješila.

Eto, u takvoj atmosferi pojaviIa se Deklaracija. Svi su dosadašnji kritičari jezika utihli, da se čuje istovjetna kritika sviju. Jonke i Krleža nisu više članovi stranke, a ni Dalibor Brozović, koji će nastaviti s pisanjem u Telegramu ne spominjući više ni varijante ni ikakve hrvatsko-srpske razlike jezični su problemi potpuno prešli u ruke političkog vodstva. Sve se je smirilo tako da su prigušeni najautoritativniji glasovi hrvatske inteligencije, a Srbima je naredjeno da šute.

Što traži hrvatski narod u Deklaraciji preko svojih istaknutih predstavnika i što odgovara na to grupa srpskih predstavnika u Predlogu? Usprkos relativnoj ali nedovoljnoj slobodi riječi, ni jedan ni drugi dokument ne mogu biti izričiti i otvoreni u svojim formulacijama, pa ćemo mi pokušati odgovoriti na gornje pitanje.

Dok Hrvati traže, da u Sloveniji sIužbeni jezik bude slovenski, u Makedoniji makedonski, u Hrvatskoj hrvatski, u Srbiji i Crnoj Gori srpski, a u Bosni-Hercegovini, prema kraju, da se dozvoli slobodna upotreba hrvatskog ili srpskog jezika, dotle grupa srpskih pisaca predlaže in ultima linea, da ni u jednoj republici ne bude službenog jezika, kad de facto u centralnim republikama ne može biti srpski, nego da na cijelom teritoriju pojedinac ima pravo, na neki način, na svoj službeni jezik. Drugim riječima, dok Hrvati predlažu normalan i realan razvoj kulturnog života u pet republika, a složeno i u praksi delikatno rješenje za Bosnu-Hercegovinu, dotle srpska grupa književnika predlaže apsurd, anarhiju.

Dok Hrvati drže da bi bratsvo i jedinstvo moralo pokazati svoju vitalnost barem u Bosnu-Hercegovini, dotle srpska grupa književnika cinički predlaže, da se u današnjim napetim medjunacionalnim odnosima primijeni idealna ali nerealna politika bratstva i jedinstva na cijelo srpsko-hrvatsko područje pa, dosljedno, i na cijelu Jugoslaviju. Dok Hrvati tražeći ravnopravnost u momentu ozbiljne krize spašavaju Jugoslaviju, dotle grupa srpskih književnika predlaže njezinu likvidaciju.

- - - - -

---

[1] Zapravo je zagrebački Telegram prvi objavio Deklaraciju u broju 359 od 17. ožujka 1967.

[2] Glas Kanadskih Srba od 11. svibnja 1967., str. 2.

[3] Telegram od 24. ožujka 1967., str. 3.

[4] Telegram od 24. ožujka 1967., str. 3.

[5] Telegram od 31. ožujka 1967., str. 1.

[6] Telegram od 7. travnja 1967., str. 1 i 3.

[7] London Times od 6. travnja navodi da je predsjednik Bakarić rekao: “Foreign circles are thickly involved in this affair". Kako je slab sadašnji režim u Hrvatskoj, kad je po svijetu raštrkana emigracija, zauzeta borbom za svagdašnii kruh, kadra da tako odlučno utječe na cjelokupnu hrvatsku inteligenciju! Možda je g. Bakarić našao općeg uzročnika svojih jada — emigracija! Takav je mentalitet dobro iIustrirao prof. Brozović u Telegramovu članku ”Biciklisti i lingvisti" (17. II. 1967.) obarajući se na one koje Šentija zove jugokratima i koji za svoje jade uvijek t lako nadju glavnog uzročnika, a to su u spomenutom članku Iingvisti: „U filmu ´Brod ludjaka´, piše Brozović, koji prikazuje doba uoči Hitlerova preuzimanja vlasti razgovaraju neki trgovački putnik i nacist. ”Sve su krivi židovi!", reče nacist. ”I doda trgovački putnik. “Zašto biciklisti?", začudi se nacist. “A zašto židovi?", mirno odvrati trgovački putnik, inače i sam Židov."

[8] Telegram od 7. travnja 1967., str. 3.

[9] Koriensko pisanje, Zagreb, 1942., str. 9.

[10] Pravopis hrvatskosrpskoga književnog jezika, Zagreb—Novi Sad: Matica hrvatska—Matica srpska, 1960., str. 78.

[11] Čini se da je dosada Lord bio posljednji koji je pokulao neki mélange od srpskog i hrvatskog standardnog jezika.

[12] Jezik XIV (1966-67), 3, str. 76.

[13] Vidi članak Dalibora Brozovića ”Poruka o udesu riječi”, Jezik IX (1961-62), 3, str. 65-71.

[14] Vidi bilješku br. 1 u Jeziku XI (1964-65), 3, str. 66.

[15] Jezik XIV (1966-67), 3, str. 77.

[16] Jezik XIV (1966-67), 3, str. 77.

[17] Jezik XIII (1965-66), 1, str. 31-32. 

Ver también / See also / Gledaj isto:

The 1967 Declaration and related texts, in 5 languages (16 texts)

Croatian

Matica iseljenika i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika - Ivan Čizmić

http://studiacroatica.blogspot.com.ar/2017/03/matica-iseljenika-i-deklaracija-o.html

Deklaracija o Nazivu i položaja Hrvatskog Književnog jezika i emigracija – Joza Vrljicak

http://studiacroatica.blogspot.com.ar/2017/03/deklaracija-o-nazivu-i-polozaja.html  

Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika (1967) - Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66), München, Kolovoz 1967

http://studiacroatica.blogspot.com.ar/2017/04/deklaracija-o-nazivu-i-poloziaju.html

Apel hrvatskih književnika i pisaca u emigraciji – Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66), München, Kolovoz 1967

http://studiacroatica.blogspot.com.ar/2017/03/apel-hrvatskih-knjizevnika-i-pisaca-u.html

Od Baščanske ploče do zagrebačke Deklaracije (1076-1967) – Vinko Nikolić - Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66), München, Kolovoz 1967

http://studiacroatica.blogspot.com.ar/2017/04/od-bascanske-ploce-do-zagrebacke_6.html

Borba za hrvatski književni jezik (1967) – Krsto Spalatin - Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66), München, Kolovoz 1967

http://studiacroatica.blogspot.com.ar/2017/04/borba-za-hrvatski-knjizevni-jezik-1967.html

Spanish

Los croatas en defensa de su idioma nacional - Ivo Bogdan, Buenos Aires - Studia Croatica, Año VIII, Buenos Aires, 1967, N° 24-27

http://www.studiacroatica.org/revistas/024/02401.htm  

La declaración sobre la denominación y la situación actual del idioma literario croata - Studia Croatica, Año VIII, Buenos Aires, 1967, N° 24-27

http://www.studiacroatica.org/revistas/024/02402.htm  

Proyecto de resolución de un grupo de escritores servios - Studia Croatica, Año VIII, Buenos Aires, 1967, N° 24-27

http://www.studiacroatica.org/revistas/024/02403.htm  

La lengua croata - Zdravko Sancevic, Caracas, Venezuela - Studia Croatica, Año VIII, Buenos Aires, 1967, N° 24-27

http://www.studiacroatica.org/revistas/024/02404.htm  

German

Deklaration über die Bezeichnung und Stellung der kroatischen Schriftsprache - Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66), München, Kolovoz 1967

http://studiacroatica.blogspot.com.ar/2017/03/deklaration-uber-die-bezeichnung-und.html

Appell kroatischer Schriftsteller im Exil - Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66), München, Kolovoz 1967

http://studiacroatica.blogspot.com.ar/2017/03/appell-kroatischer-schriftsteller-im.html  

French

Declaration sur l'appellation de la langue littéraire croate et sur sa situation dans les circonstances actuelles (1967) - Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66), München, Kolovoz 1967

http://studiacroatica.blogspot.com.ar/2017/03/declaration-sur-lappellation-de-la.html

Appel des écrivains croates en exil (1967) - Hrvatska Revija, godina XVII, svezak 1-2 (65-66), München, Kolovoz 1967

http://studiacroatica.blogspot.com.ar/2017/03/appel-des-ecrivains-croates-en-exil-1967.html  

English

Serbo-Croatian or Serbian and Croatian? Considerations on the Croatian Declaration and Serbian Proposal of March 1967 – Includes the Declaration Concerning the Name and the Position of the Croatian Literary Language - Christopher Spalatin - Journal of Croatian Studies, VII-VIII, 1966-1967, Annual Review of the Croatian Academy of America, Inc., New York

http://studiacroatica.blogspot.com.ar/2017/04/serbo-croatian-or-serbian-and-croatian.html  

Statement of the Croatian Academy of America Regarding the Zagreb Language Declaration (1967) - Journal of Croatian Studies, VII-VIII, 1966-1967, Annual Review of the Croatian Academy of America, Inc., New York

http://studiacroatica.blogspot.com.ar/2017/04/statement-of-croatian-academy-of.html