3. CHILE
U mjesecu veljači 1931. pružila mi se izvanredna prilika, da upoznam Republiku Chile. Od Ministarstva socijalne politike dobio sam polovicom siečnja nalog, da što prije odputujem u grad Antafagastu, na sjeveru Chilea. Razlog putovanju je repatrijacija više stotina nezaposlenih izseljenika. Iz sadržaja brzojava izlazilo je, da su dva englezka parobrodarska družtva, koja održavaju vezu između europskih i čilenskih luka, odklonila zahtjeve počastnih konzula u Santiagu i Antofagasti, da izvrše bezplatan prievoz naših povratnika prema obvezama, preuzetim ugovorima iz 1923. godine. Ministarstvo je smatralo, da ću ja, proviđen službenim primjerkom ugovora, kojim sam razpolagao, uspjeti uvjeriti tamošnje agencije parobrodarskih družtava, da udovolje svojoj dužnosti.
Za putovanje u Chile trebao sam ulaznu čilensku, a za povratak, povratnu argentinsku vizu. Iz domovine u Uruguay krenuo sam izseljeničkom putnicom, poznatom po njenim crvenim koricama. S tom putnicom i putnim nalogom ministrarstva otišao sam dr. Dragutinoviću, savjetniku Poslanstva i v.d. generalnog konzula, s molbom, da mi službenim putem priskrbi spomenute vize. Vidjevši moju putnicu, dr. Dragutinović izpričao se, da mi na istu ne može pribaviti službene vize, koje bi mi pripadale prema dužnosti, koju vršim. Zamolio sam ga, da mi izpostavi službenu putnicu za jednokratno službeno putovanje u Chile i natrag, što je on također odklonio s izprikom, da bi za to trebao posebnu dozvolu svoga ministarstva.
Iz Dragutinovićeva držanja dobio sam dojam, da mi na neki način želi spriečiti putovanje u Chile. Nije mi preostalo drugo, nego uputiti ministru Preki brzojav, obaviestivši ga o nastaloj potežkoći. Nakon nekoliko dana Konzulat je dobio nalog, da mi izda diplomatsku putnicu za jednokratno putovanje (passavant) i pribavi odgovarajuće vize. Koncem siečnja dobio sam tu putnicu[1] s vizama i početkom veljače odputovao u Chile.
Stigavši u Santiago, glavni grad Chilea, stupio sam najprije u dodir s tamošnjim počastnim konzulom Jugoslavije. Bio je to profesor Frane Eterović, sin bračkih roditelja, koji je podpuno vladao hrvatskim jezikom. Ako se ne varam, rodio se u Chileu, ali ga je otac poslao u Split na pohađanje gimnazije, nakon čega se vratio u Chile. I ne samo da je vladao hrvatskim jezikom, nego sam nakon kratkog razgovora s njime mogao s radošću ustanoviti, da se u političkim pogledima podpuno slažerno. Prof. Frane Eterović bio je pristaša oslobođenja Hrvatske izpod srbskog jarma.
Prof. Eterović dobro je poznavao problem, koji je nastao u vezi s repatrijacijom većeg broja izseljenika, koji su u području Antofagaste i Iquiquea ostali bez posla. Poduprti primjerkom ugovora, koji sam ja donio, otišli smo skupa do parobrodarskih agencija i nakon poduljih razprava uspjeli povoljno riešiti pitanje ukrcanja i prievoza. Prema tome, u Antofagasti me je čekao manji dio posla: sastati se s povratnicima i s tamošnjim počastnim konzulom, Splićaninom dr. Jozom Lisičićem, dogovoriti red ukrcanja prema materijalnim prilikama pojedinaca.
U Antafagastu put me vodio brodom preko Valparaisa, glavne čilenske luke. U Valparaisu sam morao dva dana čekati na brod, pa sam izkoristio priliku da razgledam ovaj zanimljivi grad, sagraden dobrim dielom na brežuljcima, koji se uzdižu oko malog ravnog prostora uz more, koji je upotriebljen za izgradnju lučkih naprava.
Moj boravak u gradu upotriebio sam također, da posjetim i upoznam Paška Baburicu, znamenitog čilenskog poduzetnika.
Paško Baburica[2] je bio rodom s otoka Koločepa, kotar Dubrovnik. Došao je mlad u Chile i tu postigao velike uspjehe u raznim granama gospodarske djelatnosti, među ostalim i u industrijskom izkorišćavanju salitrene rudače.
Baburica je u ono vrieme imao 55 godina života (rođen 1875.). Bio je neženja i sav se predao radu. Za njega se govorilo, da u 24 sata dana: 18 radi, 6 spava, rješavajući i u snu probleme, koji ga taru. Uzprkos svome velikom zaposlenju, mene je odmah primio i, začudo, zadržao se sa mnom u duljem razgovoru. Za vrieme razgovora pokreti njegova tiela, napose njegovih ruku, odavali su čovjeka u neprekidnoj akciji. Nu uzprkos tome, govorio je mirno. Kad je iz razgovora razabrao, da sam Hrvat, prešao je na politiku i govorio neočekivano otvoreno. Počeo je s atentatom u beogradskoj Narodnoj skupštini. Zgražao se i kritizirao Beograd i njegove vlade.
Tokom razgovora rekao mi je, da su ga beogradski službeni krugovi snubili, da svoj veliki imetak prenese u Jugoslaviju. Nudili su mu raznovrstne koncesije, ali su ti isti krugovi tražili, da za njih u inozemnim bankama položi visoki mito. Rekao mi je, da mu se taj postupak toliko zgadio, da o tome nije uobće htio više razgovarati. I zaista, Baburica je do svoje smrti ostao u Chileu. Za života pomogao je mnoge hrvatske dobrotvorne ustanove, ali je svoj imetak oporučno ostavio zemlji, u kojoj ga je stekao[3].
Tokom razgovora rekao mi je, da su ga beogradski službeni krugovi snubili, da svoj veliki imetak prenese u Jugoslaviju. Nudili su mu raznovrstne koncesije, ali su ti isti krugovi tražili, da za njih u inozemnim bankama položi visoki mito. Rekao mi je, da mu se taj postupak toliko zgadio, da o tome nije uobće htio više razgovarati. I zaista, Baburica je do svoje smrti ostao u Chileu. Za života pomogao je mnoge hrvatske dobrotvorne ustanove, ali je svoj imetak oporučno ostavio zemlji, u kojoj ga je stekao[3].
Razstao sam se s gosparom Paškom Baburicom pod sigurnim dojmom, da je bio razočaran Jugoslavijom. Baburica je spadao među one Hrvate, koji su žrtvovali velike svote novca za financiranje Trumbićevog «Jugoslavenskog odbora». Kakve je naravi bilo njegovo razočaranje; je li ono bilo samo osobne naravi, ili mu je na dnu ležao i osjećaj nacionalne odgovornosti, kao kod njegova prijatelja dr. Ante Trumbića? Ne znam.
Ono što valja spomenuti jest, da je Paško Baburica u suradnji s Franom Petrinovićem udario temelje južnoameričkoj «Jugoslovenskoj narodnoj obrani», koja je za vrieme Prvog svjetskog rata Hrvatima Južne Amerike nametnula projugoslavenski smjer i pridoniela likvidaciji svega, što se do tada zvalo hrvatsko[4].
Osim što je obnašao čast predsjednika «Jugoslovenske narodne obrane», čije se središte nalazilo u Valparaisu, gradu njegova stalnog boravišta, Paško Baburica bio je kooptiran i za člana «Jugoslavenskog odbora». Njegovo ime nalazimo među još dvadeset podpisnika izjave, koju je Odbor dne 18. prosinca 1918. objavio u Parizu, prosvjedujući protiv namjere Karla I. Habsburžkoga, da prilikom svoje krunidbe za cara i kralja, izvrši političko i upravno preustrojstvo Monarhije.
U toj izjavi se kaže, da treba oduzeti habsburškoj dinastiji sve one zemlje, u kojima živi (taj) «jedinstveni narod po krvi a trojakog imena Srba-Hrvata-Slovenaca, te ga sjediniti s kraljevinom Srbijom pod slavnom dinastijom Karadordevića. To je jedini način, da se udovolji željama našega naroda i da se jugoistočnoj Evropi, a navlaš na Jadranu i na Balkanu, podade trajni mir»[5].
Kad sam ja 1931. imao priliku upoznati gospara Pašku Baburicu, bilo je prošlo dvanaest godina od stvaranja Kraljevine SHS i njena prekrštenja u Jugoslaviju. Već se kroz to vrieme pokazaše velike pukotine na državnoj tvorevini sagrađenoj, najblaže rečeno za njene graditelje, na bolestnoj mašti i pomanjkanju odgovornosti. Baburica je prije svega bio poslovan čovjek, ali je bio obdaren riedkom bistrinom, te bio u stanju prosuditi zabludu, kojoj je i on pao žrtvom. Nije onda čudo, da ni pred jednim mlađim čovjekom, kao što sam onda bio ja, nije krio razočaranje nad onim, što je i sam svojim obilatim novčanim doprinosima izgrađivao.
[1] Ova propustnica odigrala je kasnije važnu ulogu u mome životu. Prije nego sam se 6. I. 1947. ukrcao u Genovi s izpravom na tuđe ime, dobio sam od svoje supruge iz Austrije jedan kovčežić stvari s osobnim izpravama, uključivši i spomenutu putnicu.
Uzprkos opasnosti, uzeo sam je sa sobom na brod i sakrio u kabini. Stigavši u Buenos Aires, posredstvom ing. Kolusija dobio sam na osnovu ove propustnice osobnu izkaznicu argentinskog redarstva (Cédula de Identidad) na svoje pravo ime. Ing. Kolusi uručeio mi je izkaznicu na moj rođendan, 25. ožujka, na večeri, koju mi je pripremio u svome domu.
[2] I njegovo prezime bilo je službeno pisano austro-talijanskim pravopisom, Baburizza.
[3] Obširan prikaz o hrvatskoj emigraciji u Chileu do Prvog svjetskog rata, napose o osobama Paške Baburice i Frane Petrinovića, vidi razpravu: Ivo Borić, Emigración Croata a Chile, Studia Croatica, Revista Trimestral, Buenos Aires, Diciembre 1978., Vol. 70, 71. Pags. 141-157.
[4] (Nota 4) Razvoj projugoslavenskog smjera Hrvata Južne Amerike za vrieme Prvog svjetskog rata možemo obilježiti ovim odlučujućim nadnevcima:
— Poriv orijentaciji dalo je stvaranje «Jugoslavenskog odbora» u Parizu, dne 30. travnja 1915., pod predsjedanjem dr. Ante Trumbića (1).
— već 2. svibnja 1915. stvara se u Antofagasti, Chile (središtu prerade salitrene rudače, u rukama hrvatskih poduzetnika), prvo hrvatsko političko družtvo jugoslavenskog smjera pod imenom «Jadran». Tokom istog mjeseca osniva se u Valparaisu (financijskom sjedištu hrvatskih veleobrtnika) jednako družtvo pod imenom «Velebit» (2).
— U lipnju 1915. organiziraju se južnoamerički Hrvati jugoslavenske političke orientacije u «Jugoslovensku narodnu obranu» (3).
— Dne 1. kolovoza 1915., na inicijativu «Jadrana», održava se u Antofagasti sastanak glavnih predstavnika južnoameričkih Hrvata jugoslavenske orientacije. Donosi se rezolucija, kojom se prekida sve odnose i drtavne veze s Austro-Ugarskom monarhijom. Prihvaća se program: ujedinjenje srbsko-hrvatsko-slovenskih pokrajina Austro-Ugarske sa Srbijom i Crnom Gorom. Izjavljuje se neograničeno povjerenje «Jugoslavenskom odboru» (4).
— Dne 25. siečnja 1916. održava se «Veliki Zbor» u Antofagasti. Uglavnom se potvrđuju zaključci od 1. kolovoza. lstovremeno se šalje pozdravni brzojav kralju Petru Karađorđeviću u ime «Jugoslovena iz neoslobođenih zemalja, nastanjenih u republikama Chile, Argentine, Bolivije, Perú i Uruguaja». Okupljeni na Zboru u Antofagasti, ti Jugosloveni —kaže se nadalje u brzojavu— prekinuvši sve veze s Austro-Ugarskom i vezavši svoju sudbinu s onom Srbije za sva vremena i za sve prilike, pozdravljaju oduševljenjem svoga kra' i svoju vladu, stavljajući im na razpolaganje svoje imetke i svoje živote». Brzojav podpiše je Juraj Jordan, predsjednik Zbora (5).
IZVORI:
(1) Nadnesak osnutka JO prema: P. O. Ostović, The Truth abouth Yugoslavia, Roy Publishers. New York, 1952., str. 60.
(2) Holjevac, nav. djelo. str. 209 i 211 (slika).
(3) Šišić, nav. djelo. str. 41, bilježka. Ivo Borić, hrvatski novinar, koji je dugo živio u Chile, bilježi (u navedenoj razpravi, str. 150), da je ova organizacija stvorena na savjet jedne ugledne savezničke Iičnosti, koja je preporučila Frani Petrinoviću, da Hrvati Chilea osnuju takvo družtvo, koje te se politički pridružiti “Jugoslavenskom odboru”, i na taj se način spasiti, da kao podanici Austro-Ugarske budu uneseni u savezničku “Crnu listu”, koja bi im prietila svako poslovanje za vrieme rata te ih gospodarski uništila. Jednaku verziju čuo je u Chileu i pisac ovih redaka s time, da je Petrinović imao jednu od svojih poslovnica u Londonu.
(4) Šišić nav, djelo. str. 41.. dok. 25.
(5) lsti izvor, str. 48-49, dok. 33 i 34.
Dr. Vjekoslav Vrančić - Branili smo Državu
No comments:
Post a Comment