Tuesday, 18 April 2017

001 S Hrvatima u Južnoj Americi (1929-1931) - Dr. Vjekoslav Vrančić

Vjekoslav Vrančić - Branili smo Državu

U JUŽNOJ AMERICI

1. MONTEVIDEO
U Amsterdamu su nas smjestili u izseljeničko svratište, vlasničtvo parobrodarskog družtva, čijim brodom putujemo. Tu smo zatekli nekoliko stotina židovskih izseljenika iz Poljske i Baltika. Selile su čitave obitelji, sa svim, što su mogle sa sobom ponieti.

Dne 7. rujna 1929. ukrcali smo se na brod «Gelria», 20 tisuća prostornih tona, i krenuli svak za svojom sudbinom. Naša skupina smještena je u sredini broda, u kabinama za četiri osobe. Židovski izseljenici dobili su velike skupne spavaonice na pramcu i na krmi broda. Vjerojatno su njihove prevoznine bile niže od naših. Od njih smo saznali, da sele u Brazil, gdje im je useljenje izposlovano od međunarodnih židovskih organizacija.

Moj Pero najradije je provodio svoje vrieme među židovskirn izseljenicima. Za njega je bio doživljaj sporazumjeti se s ljudima stranog jezika. I zaista, Pero se sa Židovima iz Poljske lako sporazumievao, postavljajući im pitanja najjednostavnijim riečima, a oni njemu odgovarajući na jednak način. Podvečer bi došao k meni, da mi izpripovieda, šta je sve čuo i vidio. Svoje prikazivanje završio bi svaki put mišljenjem: «Moj gospodine, vidim ja, da nismo ni mi najjadniji na svietu!»
Na našem putu pristali smo u španjolske luke Vigo i Coruna, pa zatim u Lisabonu, Portugal. U svim tim lukama ukrcali su se španjolski i portugalski putnici, povratnici ili novi izseljenici, koji su išli k svojoj rodbini. Konačno, prije nego smo podpuno okrenuli leđa Starom Svietu, zadržali smo se nekoliko sati u luci Las Palmas na otoku Gran Canaria. Nakon nekoliko dana otvorenog mora, stigli smo u brazilsku luku Pernambuco. Tu je brod izkrcao i primio teret, a zatim svratio u Rio de Janeiro i Santos, gdje je izkrcao većinu svojih putnika i veći dio tereta.

U Montevideo smo stigli dne 1. listopada 1929. Peru su prihvatili njegovi suseljani, a mene je dočekao moj prijatelj Mate Rebac.

Sin nadlugara Mije, Mate se nakon proglašenja kraljevske diktature (6. siečnja 1929.) odlučio izseliti u Ameriku. Već kao đak sedmog razreda gimnazije imao je disciplinskih neprilika. Na kraće vrieme otišao je u Zagreb i vratio se kući. Nagle naravi i brz na rieči, bio je opominjan od redarstva, pa se otac bojao, da će Mate svršiti u zatvoru. Pristao je, da mu sin izseli u Ameriku, platio mu put i dao nešto popudbine. Izabrao je Uruguay, iz istih razloga kao i ja nakon njega. U drugu zemiju nismo u ono vrieme mogli useliti.

Prvih dana moga boravka u Montevideu smjestio sam se s Matom u njegovoj sobici. U razgovoru prikazao mi je prilike u Uruguayu u crnim bojama. On je već pet mjeseci u Montevideu, ali još ni je počeo raditi. U Montevideu ima izvjestan broj hercegovačkih seljaka, od kojih je većina zaposlena na gradnjama, napose na izgradnji velikog stadiona, na kome de se održati sliedeće svjetsko nogometno prvenstvo. Oni se međuse pomažu i nitko od njih nije gladan, pa nije ni Mate.

Ja sam sa sobom na put ponio toliko novca, da sam mogao skromno živjeti oko dva mjeseca i bez zarade. Majci sam ostavio sredstava za tri mjeseca življenja. Prema tome, morao sam što prije početi zaradivati. Na činovničko ili slično namještenje nisam još mogao računati. Moje poznavanje španjolskog jezika nije za to bilo dostatno. U školi stečeno i nakon završetka školovanja prošireno znanje njemačkog, francuzkog i talijanskog nije mi služilo. Znanje talijanskog olakšavalo mi je učenje španjolskoga, a i snalaženje.

Hrana u Montevideu nije, srećom, bila skupa. Za pola pesosa, što je odgovaralo polovici dolara, moglo se dobiti poveći komad pržene ribe ili sličan obrok s komadom kruha. Kroz prvi mjesec to mi je bio ručak, a navečer bih popio bielu kavu ili šalicu toplog mlieka s kruhom.

Moji uži zemljaci, Hercegovci, znali su od mene, da sam pripravan prihvatiti bilo kakav posao, ali su me nagovarali, da se strpim, dok ne dobijem neko odgovarajuće namještenje, a da se za življenje ne brinem. Bili su to od reda seljaci: Ilija Stanić iz Vitine, Marko Džeba i Ivan Blažević s Bune kod Mostara, Ivan Musa iz Čitluka, dva brata Primorca, kao i drugi, čijih se imena danas ne sjećam. No, mene je progonila odgovornost prema majci i sestri, pa me njihova ponuda nije mogla primiriti.

I zaista, nakon mjesec dana boravka u Montevideu prihvatio sam mjesto sluge u obitelji industrijalca Platera-Frühling. Dvostruko prezime industrijalca odaje njegovo valonsko-flandrijsko podrietlo. Namještenje sam dobio preko Jure Marinovića, rodom iz Podgore kod Makarske. Prije dolazka u Uruguay, Jure je radio u Francuzkoj i naučio jezik, čemu je mogao zahvaliti svoje namještenje u obitelji Platera. Gospođa Platera bila je Uruguayka, kćerka francuzkih roditelja. Imala je troje djece, pa je nastojala imati poslugu, s kojom može govoriti francuzki, kako bi i djecu primorala, da se služe tim jezikom. Kroz dvie godine boravka u Montevideu Marinović je naučio dobro i španjolski, te dobio liepo namještenje u jednom vodećem hotelu. Prije nego je napustio mjesto, gospođa Platera zamolila ga je, da joj pomogne naći zamjenu. U tom zadatku Marinović je došao među nas Hrvate, ne bi li našao nekoga, tko bi bio voljan preuzeti njegovo mjesto.

Saznavši za ovu mogućnost, javio sam se Marinoviću i dogovorio, da sutradan odem s njime gospođi Platera. Svi moji prijatelji odgovarali su me od moje namjere, ali ja sam bio već čvrsto odlučio prihvatiti bilo kakav posao. Ja sam svojim prijateljima, među kojima se sada nalazio i Iko Čizmić, iz Zadvarja kod Omiša, odgovarao, da me obavieste, ako izpadne mogučnost kakvog boljeg namještenja, a da ću ja dotle raditi kao sluga, ako me gospođa Platera prihvati.

Sutradan odveo me je Marinović u rezidencijalni dio grada, u ulicu Agraciada, gdje se nalazila vila obitelji Platera-Frühling. Predstavljen sam gospođi, koja se sa mnom upustila u razgovor. Izgleda, da ju je moje znanje francuzkoga zadovoljilo, jer mi je nakon toga rekla, da od sutradan mogu početi raditi. Imat ću svoju sobicu, dobit ću hranu i 20 pesosa mjesečne plaće. Sutradan prenio sam svoje stvari i nastupio dužnost, u koju me je tokom prvog dana uveo Jure Marinović.

Prvih dana rada bilo mi je težko pri duši, a ni poslu nisam bio vičan. No mislio sam na pomoć, koju sam trebao slati majci, a održavala me i nada, da ču s vremenom postići prikladnije namještenje.

I srećom, do promjene je došlo nenadano i brzo!

Petnaestak dana nakon moga zaposlenja posjetio me je Iko Čizmić i saobćio mi, da je od svoga brata Joze, radnika u poduzeću «Swift», saznao, da je tamo ostalo slobodno jedno mjesto činovnika računarske struke. Mjesto je do toga časa zauzimao Mario De Vusio, sin talijanskih optanata s otoka Visa, koji je u poslu unaprieđen. Mario je govorio podpuno hrvatski i održavao prijateljske veze s Hrvatima pa je tako saobćio Jozi, da postoji jedno slobodno mjesto činovnika. Saznavši za tu mogučnost, Iko je bratu spomenuo moj slučaj, a ovaj pristao, da me predstavi Mariju.

Tvornica «Swift» nalazila se u predgrađu zvanom Cerro, što u hrvatskom znači brdo. Ustvari, radilo se o brdu, koje prirodnu luku Montevidea zatvara sa zapadne strane. Tvornica je počimala radom u 7 sati ujutro, pa se trebalo nači s Jozom prije toga vremena, da bi me mogao predstaviti Mariju.

Prema tome nije preostalo drugo, nego od gospođe Platera dobiti jedan slobodan dan. Pod izlikom, da mi je iz domovine stigao jedan rođak, gospođa je dozvolila, da tu večer odem u grad i sutradan budem slobodan.

Sutradan sam ranom zorom krenuo s Ikom u predgrađe Cerro, prevezavši se malim brodićem, koji vrši prievoz osoba između Luke i predgrađa. Iko me je tamo predao Jozi, a ovaj me poveo u tvornicu. Nakon toga stvar se odvila brzo i završila s uspjehom.
Prije nego je otišao na svoje radno mjesto, Jozo me je predstavio De Vusiju. Mario je bio čovjek blizu tridesetih godina, suhonjav, mediteranac živih pokreta, simpatičan. U domovini je svršio šest razreda realke u Splitu. Školovanje je prekinuo, kada mu se otac odlučio izseliti u Južnu Ameriku, jer se kao talijanski optant nije lagodno osjećao na Visu. Kod «Swifta» radi kojih pet godina u odjelu za industrijsku kalkulaciju. Sada je postao zamjenik glavara jednog proizvodnog odjela, pa traži, tko će ga zamieniti na starom mjestu.

U svom uredu raztumačio mi je vrstu kalkulacije, koju obavlja, pretežno na osnovi englezko-američkog mjernog sustava, u stopama i palcima. Nakon toga me upitao, da li smatram, da bih mogao vršiti taj zadatak. Odgovorio sam, da bih. Sa sobom sam ponio i pokazao mu svoje srednjoškolske svjedočbe, našto on nije više sumnjao u tu mogućnost. Poslije razgovora odveo me je do glavnog knjigovođe, koji mi je nakon kratkog razgovora rekao, da moram položiti pismeni izpit. Uručio mi je par araka s otiskanim računskim zadatcima, koje sam trebao riešiti.

O podne predao sam svoja rješenja, a poslije podne saobćeno mi je, da mogu nastupiti dužnost. Mjesečna plaća bit će 70.— pesosa, uz odbitak od oko 4.- pesosa za radničko osiguranje. Izplata će mi se vršiti polumjesečno.

De Vusio mi je čestitao i zamolio me, da što prije nastupim posao. Odveden sam u osobni odjel, gdje sam dao svoje osobne podatke te dobio izkaznicu za slobodan ulaz u tvornicu.
Bio sam sretan. Majci ću moći slati polovicu zarade, protuvriednost od oko 1.800.— dinara, iznos dostatan za skroman život dviju osoba. Ja ću s ostalom polovicom morati izlaziti na kraj.

Pričekao sam Jozu Čizmića, dok završi radni dan. Saobćio sam mu rješenje i zahvalio na njegovoj usluzi. Njemu je bilo drago, da sam dobio namještenje, a još više, da se nije prevario, kada me je preporučio De Vusiju. 


Copyright © All Rigths Reserved - Todos los derechos reservados - Sva prava pridržana

El magister José María –Joza– Vrljičak es el director de la revista Studia Croatica desde 1994.

No comments: