Studia Croatica: 003 S Hrvatima u Južnoj Americi (1929-1931)

2. BUENOS AIRES

U Buenos Aires stigao sam dne 9. srpnja ujutro, upravo na argentinski državni blagdan, posvećen istom nadnevku iz 1816. godine, kada su predstavnici jedanaest pokrajina tadašnjeg španjolskog Podkraljevstva Rio de la Plata, u gradu Tucumanu, istoimene pokrajine, proglasili nezavisnost od španjolske Krune i time udarili državnopravne temelje budućoj Republici Argentini. Ovaj čin bio je naravna posljedica revolucionarnog zahvata, koji je usliedio šest godina prije toga u Buenos Airesu, kada su dne 25. svibnja 1810. domorodci (criollos) svrgnuli kraljevskog namjestnika (virrey-a) Hidalga de Cisnerosa i pod imenom «Primera Junta» uzpostavili prvu vlastitu vladu. Uz 9. srpnja, Dan Nezavisnosti, nadnevak 25. svibnja, Dan Revolucije, drugi je veliki državni blagdan u Republici Argentini.

Nakon dolazka odsjeo sam u jednom svratištu u središtu grada. Saznavši za proslavu državog blagdana, otišao sam na .poviestni trg Plaza de Mayo, na kome se nalaze Viećnica (Cabildo), u kojoj je 1810. proveden revolucionarni čin, zatim Predsjednička palača (Casa Rosada) i Katedrala. Tako sam imao prilike doživjeti iz bliza ovu svečanu priredbu i vidjeti prolazak ondašnjeg predsjednika države, Hipolita Yrigoyena, sa članovima vlade, iz Predsjedničke palače na Te-Deum u Katedralu. Novine toga dana bile su pune članaka posvećenih poviestnom značenju proslave, što me je ponukalo, da sam nakon toga s velikim zanimanjem čitao poviest oslobođenja južnoameričkih zemalja izpod španjolskog gospodstva.

Sliedeći uputu, koja mi je bila dana brzojavom, otišao sam sliedećeg dana na Poslanstvo, u ulici Charcas broj 1705, da se prijavim radi nastupa na dužnost. U ono vrieme bio je u Buenos Airesu poslanik i opunomoćeni ministar dr. Milorad Stražnicky, profesor trgovačkog prava na Sveučilištu u Zagrebu. Visok, otmjen, pomno odjeven, kojih 50 godina starosti, prosied, dr. Stražnicky primio me je ljubezno. U razgovoru mi je rekao, da mu je moje imenovanje za izseljeničkog izaslanika od strane ministra socijalne politike poznato, ali da me on ne može uvesti u dužnost, budući da Izseljeničko izaslanstvo nije ni formalno ni stvarno podređeno Poslanstvu, nego izravno Ministarstvu socijalne politike.

Vidjevši moje iznenađenje, ministar mi je u nastavku razjasnio, da su prije uzpostave Poslanstva, u Buenos Airesu postojali Generalni konzulat i Izseljeničko izaslanstvo Ministarstva socijalne politike. Prvim izaslanikom bio je postavljen Jovo Marčetić, a prvim generalnim konzulom sudac Ivo Grisogono, brat Prvislava, prvaka Pribićevićeve stranke i višestrukog ministra. Marčetić, koji je i sada na čelu Izaslanstva, uspio je od samog početka očuvati svoju nezavisnost od Generalnog konzulata, a kasnije i od Poslanstva, kada je Grisogono imenovan prvim poslanikom. Kada je on, dr. Stražnicky, od Grisogona preuzeo dužnost poslanika, nije htio postavljati pitanje odnosa između Poslanstva i Izaslanstva, pa je stanje ostalo onakvo, kakvo je bilo prije njega.

Preporučio mi je, da odem izravno do Marčetića i da na osnovu brzojava o imenovanju zatražim, da mi preda dužnost. Ako bude kakvih potežkoća, da se obratim na dr. Zorana Dragutinovića, savjetnika Poslanstva i glavara konzularnog odjela, te da njega zamolim za posredovanje. Rekao mi je, da se uredi Konzulata i Izaslanstva nalaze u istoj zgradi, Avenida de Mayo 1380, prvi od njih na 9., a drugi na 11. katu.

«Ako Vam ne uspije ni jedno ni drugo, obratite se brzojavom Vašem ujaku, ministru Preki», završio je svojim savjetom poslanik Stražnicky.

Iz ove primjetbe bilo mi je jasno, da dr. Stražnicky misli, da mi je ministar Preka rod i da je to vjerojatno bio razlog, da je poslanik prema meni bio mnogo otvoreniji, nego se to moglo očekivati. Ja sam smatrao prikladnim, da o srodstvu, koje nije postojalo, ne govorim.

Nakon završena razgovora nije mi preostalo drugo, nego otići do Marčetića. Najavio sam se preko tajnika i bio primljen. Jovo Marčetić bio je ovjek šestdesetih godina, bujne prosiede kose, češljane poput umjetnika. Nosio je naočale tamnog okvira, debelih kristala. Očito je bio kratkovidan.

I on je bio ljubezan. Ponudio mi, da sjednem i onda mi odjednom postavio tri pitanja: kako sam dugo u Argentini, šta radim i šta bih trebao od Izaslanstva? Pravio se je, da mu moje ime, koje mu je tajnik saobćio, nije poznato.

Zato sam ja ponovio svoje ime nadodavši, da sam od ministra zdravstva i socijalne politike dobio brzojavnu obaviest, da sam postavijen za izseljeničkog izaslanika u Buenos Airesu. Izvadio sam i dao mu na čitanje brzojav nadodavši, da sam bio kod poslanika dr. Stražnickoga i da me je on uputio, da se javim izravno Izaslanstvu.

Marčetić je napravio lice iznenađena čovjeka te mi odgovorio, da on o mome imenovanju ništa ne zna i da mi, naravno, ne može predati dužnost.

Nisam mogao vjerovati, da ministarstvo nije Marčetića obaviestilo o mome imenovanju, ali mi je bilo jasno, da nikakva daljnja razprava ne bi bila od koristi.

Odlučio sam posjetiti savjetnika poslanstva, dr. Dragutinovića, što sam odmah i učinio.

Dr. Dragutinović me je odmah primio. Radilo se o gospodinu četrdesetih godina, nježna lica, uglađenih manira. Obaviestio sam ga o mome imenovanju i o mojim posjetima ministru Stražnickom i izaslaniku Marčetiću. Po uputi poslanika dolazim k njemu s molbom za posredovanje stvari preuzimanja dužnosti, za koju sam postavljen.

Dr. Dragutinović pomno me je saslušao, ali je u svome odgovoru bio kraći i oprezniji od ministra Stražnyckog. Potvrdio mi je, da je Izaslanstvo podređeno izravno Ministarstvu socijalne skrbi i da on u toj stvari ne može posredovati. I on mi je preporučio, da se obratim izravno predpostavljenom ministru.

Nakon toga nisam mogao učiniti drugo, nego obaviestiti brzojavno ministra Preku, da nisam mogao preuzeti dužnost, jer da izaslanik Marčetić nije obaviešten o mome imenovanju. Za odgovor označio sam svoju privremenu buenos-airešku adresu.

Dva dana kasnije primio sam odgovor, da je Marčetiću dan nalog, da mi preda dužnost. Iz odgovora sam zaključio, da je on bio obaviešten o mome imenovanju, ali da mi dužnost nije htio predati, što mi je on kasnije i sam potvrdio.

Otišao sam ponovo Marčetiću. Ovoga puta primio me je veoma ljubezno. O primljenom brzojavu nisam mu ništa rekao, nego prepustio njemu, da mi potvrdi, da je primio obaviest o mome imenovanju, što je on odmah i učinio.

Uvodno mi je rekao, da je premješten k Izseljeničkom komesarijatu u Zagreb. Ostat će u Buenos Airesu do konca mjeseca, kroz koje će me vrieme uvesti u posao. Predstavio mi je Spasoja Tommasea, koji je kao ugovorni namještenik vršio dužnost tajnika Izaslanstva. Preporučio mi je, da ga zadržim u službi, u kojoj se nalazi od 1923. godine, od osnutka Izaslanstva. Osim hrvatskim, vlada izvrstno španjolskim, talijanskim i njemačkim jezikom, pozna mjestne prilike i poslove ureda. Odgovorio sam, da mi nije bila namjera mienjati tajnika, pa će Tommaseo ostati na svom mjestu.

Što u uredu, što izvan posla, ostatak mjeseca srpnja proveo sam u družtvu Marčetića. Bio je veoma razgovorljiv i otvoren. Govorio je naizmjence o prilikama u Argentini, o organizaciji izseljeničke službe u domovini i inozemstvu, o svojoj prošlosti, kao i o razlozima, zašto mi u početku nije kanio predati dužnost.

Za trajanja svoje sedamgodišnje službe u Buenos Airesu Marčetić je temeljito upoznao političke i gospodarske prilike Argentine i susjednih zemalja. Zato nam se nije bilo težko složiti u tome, da Južna Amerika nije časovito prikladna za useljavanje i da bi trebalo postići, da ministarstvo ograniči davanje izseljeničkih viza samo onim osobama, koje budu predočile službeno potvrđene pozive svoje rodbine.

Kroz to kratko vrieme saznao sam od Marčetića mnogo o organizaciji izseljeničke službe, kako prije Svjetskog rata, u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, tako i poslije rata, u državi SHS.

Kraljevina Hrvatska imala je zakon o emigraciji još u 1883. godini. Desetak godina poslije toga osnovan je u banskom Odjelu za unutarnje poslove pododsjek, a zatim odsjek za izseljenička pitanja. Hrvatska je bila prva zemlja u Europi, koja je uvela obvezatno osiguranje izseljenika za vrieme njihova prievoza.

U državi SHS Zakon o izseljavanju donesen je 1921. Njegova primjena propisana je i provedena naredbom godinu dana kasnije[1].

Prema tim propisima, organi izseljeničke službe bili su: Izseljenički sjek Ministarstva socijalne politike u Beogradu; Generalni izseljenički komesarijat u Zagrebu; izseljenički nadzornici i izseljenički izaslanici ministarstva socijalne politike.

Srbija nije imala izseljeničkog problema, pa ni odgovarajuće organizacije. Zato je u početku čitavu izseljeničku službu vodio Generalni komesarijat, tj. bivši odjel Banske Hrvatske. Godinu dana nakon donošenja spomenutog zakona, ministarstvo je preuzelo vođenje izseljeničke politike, a Komesarijatu prepustilo vodenje poslova tehničke naravi.

Izseljenički nadzornici su činovnici Ministarstva ili Komesarijata, kojima se povjeravaju prigodni zadatci, kao što je pratnja većih izseljeničkih skupina iz domovine u luku ukrcanja, a nekada i u zemlju odredišta.

Izseljeničke izaslanike imenuje ministar socijalne politike. Zadatak im je brinuti se za izseljenike njihova djelatnog područja i o prilikama izvješćivati Ministarstvo i Komesarijat. U onom času postojala su tri izaslanstva: u Parizu, Washingtonu i Buenos Airesu; ovo posljednje s područjem djelatnosti za Južnu Ameriku.

Od samog Marčetića saznao sam, da mu je obitelj rodom iz Knina. Prije Svjetskog rata otac mu je bio glavar zastupstva jednog tadašnjeg parobrodarskog družtva, mislim Austrijskog Lloyda u Zadru. Tu je Jovo pohadao prve razrede gimnazije, a školovanje nastavio u Odesi na Crnom moru, kamo mu je otac bio premješten kao voditelj tamošnjeg zastupstva družtva. Nisam danas više siguran, ali mislim, da je sveučilištne nauke pohadao u Zagrebu. Od stranih jezika znao je španjolski, talijanski, francuzki i ruski. Bio je obožavatelj carske Rusije. Kao i većina kninskih Srba, on i čitava mu rodbina pripadali su Srbskoj radikalnoj stranci, u kojim je redovima nalazio podporu za svoju činovničku karijeru. Hrvate nije volio. Ipak mu je bilo draže, da je premješten Komesarijatu u Zagrebu, a ne Ministarstvo u Beogradu.

[1] Obširnije o tome: V. Holjevac. nav. djelo, napose str. 42 i sl.

Dr. Vjekoslav Vrančić - Branili smo Državu