Saturday, 30 September 2017

24 August Šenoa - Zlatarovo zlato

24 August Šenoa - Zlatarovo zlato
XXIV.

Premda su gospoda hrvatska na zagrebačke građane i smionoga im vođu Jakopovića razjarena bila zbog očita otpora u varošu na »gričkih goricah«, to su ipak stala razmišljati da banova sila i podbanova nedjela premašuju daleko zakonsku vlast, i kao što je ban svojom vojskom htio spregnuti Zagrepčane, da je to isto mogao učiniti stališima ne budu li u svemu pokorni volji njegovoj ili bolje reći nadvojvode Ernesta. Od Gregorijanca pako stali svi zazirati, jer je sa svoga kućnoga razdora pomahnitao bio, te ne samo proti građanima, već i plemstvu razbojnom rukom mnogo počinio kvara te sramotio hrvatsku gospodu. Stoga pojavilo se glasova među velikašima i proti banu, a najviše proti podbanu, a među njima najpače mali Gašo Alapić. S prvine bijaše taj otpor dakako slab. Godine 1580. nije sabor vijećao u Zagrebu, već u Varaždinu, i poslani bjehu pred kraljevu svjetlost u Prag prepošt čazmanski Mikač i gospodin Ivan Zabok da potiču gnjev kralja proti Zagrepčanima i da operu svoga podbana. Nu kad je iste godine nadvojvoda Ernest silom rastjerao bio požunski sabor, ne hoteći Ugarskoj vratiti potpunu slobodu, navlastito da se stranci maknu sa velikih dostojanstva, kad je zemlja planula gnjevom te Ernesto kradomice bježati morao u Beč, tu se prenuše i hrvatska gospoda, i moć Ungnadova počela se drmati. Jakopović bijaše glavom pred kraljem, dan na dan dolazila pisma o sili Gregorijančevoj, i premda je gospodin Kristofor hvalio Stjepka kao ponajjači stup dvora i vjernoga slugu spletkara biskupa Draškovića, premda je Kristofor opisao Zagrepčane kao laže i zlotvornike, to je mjera ipak puna bila i da ne bude veće sablazni pred zakonom i svijetom, zapovijedi kralj da se razvide povlasti grada Zagreba, prepuštajući neka sud svoju rekne o pri među podbanom i Zagrepčanima.

*
Nijem i zamišljen sjeđaše Stjepko na Medvedgradu. Gledao preda se, gledao preda se dugo i dugo. U njegovoj duši vrele silne strasti, u njegovoj glavi vrvjele čudne misli. Neki nemir vidio mu se na licu, neka tajna slutnja morila mu dušu. Svi njegovi sanci se rasplinuli. Sin mu Niko nije imao muškoga poroda, za Pavla je samo čuo bio da je poslije Dorine smrti ostavio Zagreb, da se bije proti Turčinu i tako propast će mu staro koljeno. To je rana - ljuta rana koja neće nikad zacijeliti. A da ga bar tko tješi u toj pustinji - ali nitko, baš nitko. Svi se prijatelji od njega odbili, svi ga ostavili jer je krenuo vjerom.
Iz tih misli probudi ga trubljaj vratara. U sobu stupi sluga.
»Tko je?«, zapita zlovoljno Stjepko.
»Njegova milost - ban!«, odgovori sluga.
»Ban!«, začudi se Stjepko.
Zamalo stupi u sobu barun Kristofor Ungnad. Na glavi mu stajala siva puhova kapa, a zobun i hlače bile mu od debele jelenje kože.
»Dobar dan, brate Stjepko!«, pozdravi ban podbana ponešto ljutit.
»Da bog dâ, brate i gospodine bane!«
»A znaš li ti, Stjepko, da je sramota što biva«, nastavi srdito Ungnad baciv puhovu kapu na stol. »Sramota, velim ti.«
»Šta je?«

No comments: