Saturday, 30 September 2017

23 August Šenoa - Zlatarovo zlato

23 August Šenoa - Zlatarovo zlato
XXIII.

Bio je Božić. Krasna noć. Nebo vedro, osuto zlatnim zvijezdama. Zima ljuta, a po gori zagrebačkoj, po prodolima snijeg do pasa. Na suhim granama blistalo inje poput alema, a mjesečina titrala snijegom kao da je zemlja posuta biserom. Tiho je bilo, mirno je bilo po gori; niti je vjetar tresao grane, niti je gorski potok grmio dubokim jarkom, počivao je vjetar hudi, a gorska voda drijemala pod krutim ledom. Bio je Božić, sveti dan. Iz gomile snijega provirivale crne seoske kućice, a iz kućica treptjela u zimsku noć vesela luč. Svijet se veselio spomenu kralja nebeskoga, kojino u Betlehemu ugleda svijet. Blagi se mir spuštao na dušu čovječju i u sav glas kliktalo grlo »Narodi se kralj nebeski!« Ali jedna duša u gori ne ćutjela mira nebeskoga, u toj duši nije plamtio božićni krijes, u njoj plamtio pakleni plamen; ta duša nije dozivala boga već đavla. Pomaman letio gorom i dolom čovuljak, satrven, odrpan, izmučen. Do koljena grezao u snijegu, do pojasa propadao, lice mu gorjelo od zime, s ruku mu tekla krv, čovjek jedva je disao. Kao ranjen vuk letio uzbrdo hvatajući se za bodljivo granje, kao jež savio se i spustio nizbrdo, ne mareći kad je lupio glavom o panj sakriven pod snijegom, ili o kamen kraj puta. Bježeći bje izgubio plašt, izgubio i kapu, ali bježao je bez obzira kao da ga zli dusi tjeraju zmijskim bičem. Taj je čovjek letio od Zagreba dalje - dalje u goru - vidjelo se da radi prevaliti goru. Sad je došao u prodol do kamena pod strmom pećinom. Sjede na kamen. Uzdahnu dva-tri puta kao da želi poimati sapu koje mu je putem nestalo bilo. Skinu s vrata šarenu maramu i omota glavu, huknu dva-tri puta u ozeble ruke, izvadi iz njedra staklenicu, nagnu, gucnu malko i uzdahnu. Bilo mu lakše, grijalo ga. Oglednu se naokolo, bijaše u zaklonu, mjesečina ne mogaše ga odati. I opet nagnu piti. A! To je dobro! Prokleta zima! Kako to ciči. Sve mu zemlja puca pod nogama. Ta živa krv bi se oledila. Samo da je prevalio goru - lako onda. Ali čuj! Čuj! Usplaši se čovjek. Na vrhu što ga je prevalio bio krši se granje, puca snijeg. To su oni! Da! Jesu. Bjež' jadniče, bjež'! Zadrhta čovuljak! nagnu glavu da sluša. Da, da, to su oni! Bjež! I kao zmija kad je se dotakneš, baci se čovuljak uvis, zakrenu za pećinu i udari u goru. Oh, da je ljeto, krasno ljeto, kako bi bilo lako odmicati, ali zima je, snijeg je! Prokleti snijeg! Kao zmija vuče se za tobom u snijegu trag, a stopu ti izdaje u snijegu to prokleto oko vedroga neba - taj zlokobni mjesec. Da je bar bure, mećave, oblaka, ali nebo čisto kao staklo. Prokletstvo! Poodmakao čovuljak u goru. Zamalo pojaviše se kod kamena pod pećinom dva čovjeka. Jedan gorostas sa diljkom, pod visokim klobukom. Na razgaljenim prsima hvatalo mu se inje, a brci bijahu mu bijeli od leda, ali oko mu je gorjelo kao pastirski oganj sred tamne šume. Taj čovjek bijaše stari haramija Miloš Radak. Drugi čovjek bijaše mlađi, ogrnut gunjem, pokriven kučmom. I njegovo je oko plamtjelo i njegove grudi se nadimale. Taj mladić bijaše Jerko.
»Dovle mu dopire trag«, prihvati Jerko nagnuv se malko.
»Treba tražiti dalje!«, odvrati Radak.
»A da!«
»Hajdmo!«
»Da malko počinemo!«
»Ni za carevu krunu.«
»Nije mogao daleko poodmaknuti. Časak.«
»Ni časka. Ja neću prije sjesti ni leći, ni jesti ni piti dok mu je živa na ramenima glava.«
»Sustao sam.«

No comments: