Friday, 29 September 2017

11 August Šenoa - Zlatarovo zlato

11 August Šenoa - Zlatarovo zlato
XI.

Za nakovalom sjedio je u svome štacunu majstor Krupić. Lupao te lupao svojim čekićem življe no ikada, kao da kuje carevu krunu. Badava. Posao mu nije išao od ruke. Katkad bi stao, uzdahnuo, zamislio se malko, pa opet kovao dalje. Nešta mu je srce jelo. Kako i ne bi? Inače se orilo kućom veselo Dorino grlo kao ševa u prozorje. Danas? - Sve pusto, sve nijemo kao da mrtvac u kući leži. Suza skoči starcu na oko. Spusti čekić, zamisli se. Bog zna o čem misli, Ta, o čem? - o kćeri, o jedinici. Lako - lagano vinula se suza starcu niz rumeno lice, na bijelu bradu. Mislio starac, mislio, zamislio se u mladi vijek. Kako se oženio i ženu ljubio; kako mu je porodila kćerku na svijet. A on kako je ludovao, šikao i ninao čedance. Lijepo li je onda bilo. Pa poslije kako djetešce postupalo, kako progovorilo i ocu i majci veselje. I sjetio se kako mu je pogibala žena, kako ga je boljelo srce i kako je sirota umrla. Žalosti! Ali mu ostavi baštinu milu i dragu - ostavi mu jedinicu. I kako je djevojka rasla tijelom i umom - mirisav cvijetak u očevu domu. I kako se ljudi čudili, a otac ponosio svojom dikom. I kako se starac mučio. Za koga? Ta za Doru, za opremu, dadne li bog muža vrijedna. A danas? Oh, danas! Sve je to propalo, sve se rasplinulo kao snijeg na suncu.
Umah dignu starac glavu i otre si rukavom suze.
»A šta?«, zamrmlja. »Ogriješila je dušu, osramotila me pred bogom i svijetom - moju kuću - moje ime! Nevaljanka! Pa na mene posumnjali da mi nisu čisti poslovi - meni! Krupiću! Uh! Tu da bi bijes. - Prosti mi bože grijeh! A gdje im je pamet? Ja da rujem i proti gradu tajne spletke kujem, ja? - Nije li sve moje djelo očito kao na dlanu, nije li mi duša čista kao staklo? Nek dođe tko, nek dokaže da je Krupić izdajica - varalica. Grešni smo svi, od kralja do bokca - ali izdajica ja! Ta prije bih se živ -. Oh, ta zavist, ta prokleta ljudska zavist! Kad si pošten, sve to reži na tebe kao gladan vuk na ovcu. Ali ona! - Dora! Oh bože, šta sam ti skrivio. Moja dika - moja kći omrljala čisto ime! Joj, joj, kćeri, što učini od mene? Ta prije bih dao bio desnu ruku. Nu je l' to i istina, je l'? Ona čista kao rosa, pobožna kao anđeo, pa prevarila oca! Ne, ne, lažu! Znam ih u dušu, te zmije. Lažu. Ali svjedoci! Očiti svjedoci! Taj brijač, taj brijač! Ne rekoh li da će mojoj kući nesreća biti? Nu nije li pizma od njega? Odbih ga. Ali zašto se nije prala, zašto nije? A Magda, ta stara licumjerka, i ona. Joj, joj, Petre, stara glavo, radije u grob, bolje po te da ne vidiš, da ne čuješ sramote!«
Tako razmišljajući sjeđaše gospodar Krupić te ne bje ni opazio da je stupio u kuću prijatelj mu Blaž Štakor. Lagano stavi mu bravar krupnu ruku na rame.
»Brate Petre!«
»A, ti li, brate Blažu?«, odvrati starac krenuv malko glavom.
»Zamišljen, turoban! Koja ti je nevolja?«
»Još me pitaš?«
»I pitam.«
»Još! Otac bez djeteta. Tuga. Sramota pred svijetom na sve oči.«
»Oči, oči! Bože moj! Kadšto si slijep i zdravih očiju.«
»Ne tješi me! Utjeha je loš lijek ranjenu srcu. Tako je. Zastigla me ruka božja i teško me zastigla.«
»Ne valja tako, brate Pero!«, progovori odrješito Blaž sjednuv kraj zlatara, »ne valja. Ruka božja se veli, a kad onamo, himba je ljudska; ne sudi zvijere po dlaki. Vidiš, brate Pero, tebi je vrela krv, tebi su mutne oči. Otari ih malko. Nije mi za utjehu, meni je za istinu. Progledaj malko.«
»Vidio sam sve.«

No comments: