Friday, 29 September 2017

07 August Šenoa - Zlatarovo zlato

07 August Šenoa - Zlatarovo zlato
VII.

Za štacunom Krupićevim prostirala se prostrana soba. Tu je primao goste - to bijaše njegovo svetilište. Nije dakako bila velikaška palača, ali ušav u nju opazio je čovjek po svem da je u kući imućna građanina.
Soba sama bila je dugoljasta, obijeljena kao snijeg. Drvene tavanice bjehu škuro omazane, a kroz dva omala, gvozdenom rešetkom zaštićena okna dopiraše samo malo danjega svjetla, te je soba naličila sumračnoj crkvici. Straga u kutu širila se omašna ilova peć, a na njoj bilo povjesma, sjemenja i velika boca višnjeva octa. Kraj peći visio je čudnovat drven kip, a pod njim gorjela je dan i noć mala srebrna uljenica. U prvi mah se nije pravo razabrati moglo čija je to slika, jer je bila od starine izlizana, a i po sebi dosta surova. Nu sudeći po zlatnim ključevima koje je bradati svetac držao, pogodio bi svatko - da je slikar valjda htio prikazati vjerno lice svetoga Petra. Za sv. Petrom stajala je palmova grančica od zadnje Cvjetnice, štono čuva kuću od strijele i groma. Visila je o zidu i mjedena zdjelica za svetu vodu, veliko zrnato čislo i teška puška. Na polici sijevali kositreni tanjuri i zdjele - za onda očit znak imućstva - u zidu pako za staklenim ormarićem bijelili se niski trbušasti vrčići od majolike, išarani plavetnim cvijećem.

Podalje stajao je visok ormar okovan cvijećem od mjedi, a na njemu izrezuckano ime blažene djevice Marije i godina 1510, kraj ormara pako velika gvozdena škrinja. Sa srednjega trama visila je staklena škrinjica, a u njoj vijenac pod kojim se pokojna majstorica Krupićeva vjenčala. Na tavanicama čudno se isticao grb zagrebačkoga ceha srebrnarskoga - srebrna kadionica i prsten u modrom poljuX. Najbolji znak pako da se tuj dočekuju gosti bijaše dugačak stol sred sobe, a oko njega drveni tamno ofarbani stolci kojima su nasloni na spodobu srca izrezani bili.
A danas je tu bilo i gosti i bučne veselice. Ponajprije Krupićev debeli kum Pavao Arbanas iz Lomnice, čovječac prosijed, tupa nosa, podrezanih brkova, sivih očiju, debelih obrva, od glave do pete u modro odjeven, smiješeći se vazdan i trijezan i pijan. Bio se pridružio i novi varoški sudac Ivan Teletić, starac bijel kao snijeg, pun kao mjesec, mudar kao knjiga, a težak kao olovo. S njime dođe i varoški notar Niko Kaptolović, visok, zguren, suh, ni star ni mlad, ali riđoglav i riđobrk, a po nosu sudeći - prava krtica. Najposlije sjede za stol i gradski kapelan Petar Šalković, čovjek visok i jak, obrijan i hladnokrvan.
Tri puta već bilo veselo kolo ispraznilo vrč na stolu i već ga je Dora četvrti put napunila bila. Nije ni čudo, da se je o kojekakvim tajnama pričalo u sav glas.
»Tko bi to pomislio bio«, usplamti Kaptolović dignuv pet prsti i šiljast nos »inhibicija, protestacija sve kako treba, causa recte et stricte levata secundum leges patriae, k tomu moja sjajna argumenta! Znate li da sam rif papira i za tri dinara crnila na to potrošio. Sve sam jasno i glasno rekao što reći treba ad informandam curiam, sve naše pravice od Bele Četvrtoga do dana današnjega. Mislio sam da će moje oštro pero pogoditi gospodina Gregorijanca upravo u srce. Pa šta? Pa šta? Kad su ga zvali pred sud, nije ni došao, i kad su ga sudili, ostao je prav! Triumphavit! A lijepa medvedgradska gospoština plemenitomu varošu šuk kao glatki piškor iz ruke. Ja pitam: Kako to može biti? Quo jure?«, ražesti se bilježnik sunuv glavom i rukom u zrak. Po tim riječima spusti se na stolac, istrusi vrčić vina na dušak i omjeri cijelo društvo slavodobitnim okom.
»Ne čudim se ja tvomu rifu papira, niti tvome oštromu peru, niti svim sjajnim argumentima tvojim, dragi Niko«, prihvati debeli sudac držeći se za pâs, »ali se većma čudim da je ovaj zlatni argumentum ad hominem, što ti ga je dao moj predšasnik iz varoške kese, da bude sucima naše pravo jasnije, kad si ono pošao u Požun - da onaj zlatni argumentum nije pao u vagu pravice te nas štono se veli skuhaše.«
»He! Čovjek veli, a bog dijeli«, doda Pavao Arbanas dignuv desnu ruku i spustiv je na desno koljeno.

No comments: