Studia Croatica: 14 August Šenoa

Friday, 29 September 2017

14 August Šenoa - Zlatarovo zlato

14 August Šenoa - Zlatarovo zlato

XIV.

Podvečer je bilo. Zlatne zrake sunca virile kroz visoke prozore gradske kapele u Mokricama i padale na novi kamen sred crkvenoga poda. Mjedena slova na kamenu pozivahu svaku kršćansku dušu neka se pomoli bogu za spas duše plemenite gospe Marte Gregorijančeve, koje su kosti počivale pod ovom mramornom pločom. Pred kamenom klečaše mlad junak, odjeven u kruto gvožđe. Pozlaćena kaciga stajala je do njega. Sklopio ruke, sagnuo glavu, na oku mu je treptjela suza. Večernje zlato titralo je na svijetloj kacigi, na sjajnom oklopu, večernje zlato vjenčalo mu je mlado, junačko čelo u koje bijaše upisan biljeg ljute žalosti. Mladić je molio, od srca molio. Usne mu odricahu riječi Očenaša, ali misao mu je tonula u jadu, dušu mu je davila tuga. Šta će? Kud će? To bog zna. Nedavno dovezoše mu milu majku amo od Zagreba i vrgoše drage ostanke pod ovaj kamen. Otac bijesan, otac ljut, ronio je u vrtlogu burnoga vijeka da uguši pod silu savjest, da zaboravi mrtvu ženu i živoga sina. Pod očevim krovom nema života, nema opstanka. Ta kako bi kad srca nema. A brat? Slabić je, dršće od očeva gnjeva, cjeliva mladu si suđenicu i ugiba se starijemu bratu. Bože! U rodnoj kući ni duše! Otkinuta grana! A kamo? Ta k milji srca, k mladoj zlatarovici. Bio je kod nje sinoć i kleo se milju svome da je nikad zaboraviti neće, da će je ljubiti dovijeka. Ona i Jerko, te dvije duše zaokupljale srce mladoga Pavla. Nu može li ostati kod Dore, a da joj ne udi glasu, može l' je i opet vrći na zlopaki jezik svijeta, nju siroticu koja je s ljubavi svoje premučila gorke muke? A i šta bi u domu njezina oca? On, velikaški sin, ali bez oca svoga siromak, gola duša bez grudice zemlje? A može li plemić mirovati u ovo vrijeme? Ne može. Domovina zove, poći valja, otkinuti se od draginoga srca, makar i puklo. U boj! U boj za krst! Ah, težak bijaše taj rastanak. Ta prije bi se bršljan otkinuo od stoljetna hrasta nego ruke djevojačke od prsiju miloga vojna. »Poći mi valja, dušo!«, reče joj Pavao, »čuješ li? Sablja mi zvekeće, veli mi da sam kukavica.« - »Poći, Pavle!«, zajeca mlada, »poći med sablje, med puške gdje svaki hip nosi gotovu smrt! Gdje se ne pita za srce, za ljubav, za suze! Gdje se davi, kolje, gdje ljudi zaboravljaju boga! Bože, da sam barem muška glava, da mogu i ja poći - ali ženska sam - jao tužna ženska!« - »Miruj, slatko srce! Moram!«, šapnu na silu Pavao, »gle otac mi je bijesan! Hoće ti zlo - radi mene! Jarost bi ga većma zanijeti mogla. Bilo bi gore po nas. Nek prođe koje vrijeme, umirit će se možda.« - »Možda?«, odvrati tužno djevojka, »srce mi kaže nikad, nikad! Jao, Pavle, zašto se takvi rodismo, ti velikaš, ja kukavica, zašto ja nisam bogata, a ti siromak? Zašto se bolni vidismo?« - »A žališ li to, dušo?« - »Oh, ne žalim«, šapnu djevojka živo i iza suza planuše joj oči, »vidiš kako sam nesretna, ne bih te svoje sreće dala ni za carevo blago. Pitam ja za tvoje pleme i ime. Ja poznajem samo Pavla, ja ljubim samo Pavla, bio ubog, bio bogat, bio velikaš, bio kmet. Mnogo sam plakala, mnogo trpjela, ali srce mi se smijalo, ta trpjela sam za Pavla, za Pavlovu ljubav.« - »Oj, diko moja! Takve duše ne rodi nijedan naš gospodski dvor!«, odvrati nježno Pavao. »A sad me ostavljaš! Šta ću ja! Umrijet ću čekajući tebe! Oh, ne idi! Ali idi! Pokorna ću biti! Ti bolje znadeš šta biti mora, ti bolje znadeš - -«, i djevojka briznu od srca plakati. Pavao skoči, poljubi ju u čelo i odjuri. Pođe put Mokrica, a Jerko i Radak za njim. U Mokricama snivala mu majka vječni sanak. Nju da pohodi mrtvu, s njom da se oprosti, pa u boj! Nijem je klečao pred grobom i buljio u nesmiljena sjajna slova koja mu bez kraja dokazivahu »nema ti više majke!« Pred majčinim grobom! Bože, poludio bi čovjek! One ruke koje su te zibale, ona prsa koja su te dojila, one mile oči koje su lebdjele pune ljubavi nad tobom kad si, nejako čedance, snivao sanak - sve ništa! Ništa! Ništa! Sve - šaka pepela. Jesi l' čuo kako zabiše zadnji čavao u majčin lijes? Ah, prošao je jamačno i srcem tvojim. Jesi l' čuo kako se na grobnicu svalila kamena ploča? Da, da, i ti si sinko htio skočiti u grob. Prokleta smrti! Prokleti živote! I spusti Pavao vruće čelo na hladni kamen i stade cjelivati majčino ime. Ležao tako, ležao, i bude mu lakše.