13 August Šenoa - Zlatarovo zlato

13 August Šenoa - Zlatarovo zlato

XIII.

Na nedjelju Cantate, to jest na osmi dan mjeseca svibnja 1577. sve je mravom vrvjelo u tihom, inače plemenitom, varošu na »grčkih goricah«. I samo proljetno sunce smiješilo se gledajući koliko junačkih, mudrih i plemenitih glava grne što na konju, što pješke, sve pod pernim kalpacima sve sa vjernom sabljom na stari Grič. Bilo je topota, čevrljanja, zveketa, pozdrava i psovaka do mile volje. Tu bi u srebro okovani velikaš zaustavio konja te nagnuo se da pruži debeljaku kanoniku prijateljsku ruku, tu bi brkat konjik od družine kojega kneza opsovao zagrebačku gospodu, jer mu je konjić već tri puta kleknuo bio na šiljastom kamenu zagrebačkih ulica. Ondje stajala je hrpa seoskih plemića držeći kratke sabljice, klimajući glavom i mozgajući što će to biti, a mile Zagrepčanke bočile se pred kućama i zijale što su im oči dale. I bilo vike i halabuke više no o samom proštenju, a vika i halabuka je obzirnim građanima uvijek mila bila. Sunce se proljetno smiješilo, građani se veselili, ali ne smiješila se gospoda, već mrkim okom gledala preda se. »Općina gospode, plemića i ostalih stališa i redova kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije« kupila se u glavni sabor u kraljevski grad Zagreb da vijeća i određuje o spasu domovine.

Čudnim srcem dolazila su gospoda u Zagreb. Kako i ne bi? Znalo se dobro da nadvojvode Ernest i Karlo snuju i rade izvrnuti stari red i staro pravo u Hrvatskoj. Znalo se da su htjeli posve utamaniti bansku čast, oteti banu pravo sazivati sabor i voditi zemaljsku vojsku. Znalo se da se je pravi ban odrekao časti, a onaj koji je to ime jošte za nevolju nosio, tj. Gašo Alapić, da nije imao pune banske vlasti. Da, govorkalo se još i više po kutovima, govorilo se kruto i ljuto. Mali Gašo, u kome je sve kipjelo, prevari prevejanoga negdašnjega druga Draškovića, te sazva sabor u Zagreb kad je vidio da sve kuha u plemstvu i da taj sabor neće nipošto biti stado krotkih janjaca. Prejasna gospoda Ernest i Karlo planuše gnjevom sa toga čina, jer je već Makso drugi kratio hrvatskim banovima starodavnu vlast sazivati sabor i jer su ta dva gubernatora htjela posve dobiti u svoje ruke gospodu hrvatsku. Planuo je osobito Ernest sjedeći u Gracu, te htjede snažnom šakom razbiti osnovu maloga subana. Nu mudri Drašković, poznavajući dobro i plamenitu i promjenljivu ćud svojih Hrvata, utaži gnjevnoga gubernatora, te ga sklonu da je sazov hrvatskoga sabora tobož potvrdio, da ne bude nikomu krivo. Drukčije je dakako o tom sudila kraljevska komora u Požunu, jer su ljudi koji se novcem bave i računaju obično hladnije ćudi. U požunskoj pjeneznici^* mogao si cekine lako prebrojiti. Ta pol Ugarske stenjaše pod turskim jarmom, pa nije bilo tko da plaća kraljevsku daću. Hrvati su istinabog sami odmjerivali i pobirali danak, sami kupili i plaćali zemaljsku vojsku, ali kako je turska nevjera žarila i palila, imućstvo po zemlji ništila, često bi se desilo da blagajnik cijele kraljevine Slavonije nije imao šuplja dinara u kesi, pa je valjalo da i požunska komora priteče u pomoć, a davati novaca, kad ih nema, zacijelo je velika neprilika. Bojeći se toga, mudra komora pisa još mjeseca veljače 1577. jasnomu gospodinu nadvojvodi Ernestu, kako je čula da je pristao uz sazov sabora kraljevine Slavonije, da je po duši sav taj posao dobro promozgala i da joj se čini da imade velika zapreka koja bi saborovanje zagrebačko zapriječiti mogla. »Jer bez bana«, reče komora, »ne ima u Hrvatskoj sabora, pa ako i prejasni nadvojvoda tu čast nečim drugim blagostivo zamijeniti kani, to je u Hrvatskoj prastari običaj da se glavni sabor samo na poziv bana sastane, i komora vrlo dvoji hoće li stališi kakvu namjesniku pokorni biti. Najpreča bi dakle potreba bila da kraljevska svjetlost postavi zakonitoga bana. Nu pošto je već prečasni gospodin nadbiskup kaločki i zagrebački imenovan za dvorskoga komisara, pošto se utvrđenje Koprivnice i drugi velevažni poslovi u Hrvatskoj odgoditi ne dadu, pošto su i hrvatska gospoda sazvana u zbor, to misli komora prekorno da taj sastanak komisara i plemstva bude samo odgovor, dok se ne postavi ban i dok se ne sastane zakoniti hrvatski sabor.«

»Čitajte, prečasni gospodine, što mi mudra komora piše«, reče u Gracu ljutito nadvojvoda Ernest, pruživ Draškoviću pismo.

Lukavi crkovnjak stade razabirati prepokornu a i bojažljivu poslanicu požunskih novčara. Pročitav ju, položi nadbiskup smiješeći se poslanicu na stol pa će Ernestu:

»Ti ubogi Krezi, prejasni gospodine, čini mi se da se prometnuše u velemudre Papinijane, jer pravom fiškalskom retorikom cjepidlačare o zakonu, premda bi oni najbolje znati morali staru riječ: »Nužda mijenja zakon.«

»Nu, a šta ćemo biskupe?«, zapita ga gubernator.

http://www.studiacroatica.org/zlato/13zlato.htm

• Zlatarovo zlato - Dio I.
• Zlatarovo zlato - Dio II.
• Zlatarovo zlato - Dio III.
• Zlatarovo zlato - Dio IV.
• Zlatarovo zlato - Dio V.
• Zlatarovo zlato - Dio VI.
• Zlatarovo zlato - Dio VII.
• Zlatarovo zlato - Dio VIII.
• Zlatarovo zlato - Dio IX.
• Zlatarovo zlato - Dio X.
• Zlatarovo zlato - Dio XI.
• Zlatarovo zlato - Dio XII.
• Zlatarovo zlato - Dio XIII.
• Zlatarovo zlato - Dio XIV.
• Zlatarovo zlato - Dio XV.
• Zlatarovo zlato - Dio XVI.
• Zlatarovo zlato - Dio XVII.
• Zlatarovo zlato - Dio XVIII.
• Zlatarovo zlato - Dio XIX.
• Zlatarovo zlato - Dio XX.
• Zlatarovo zlato - Dio XXI.
• Zlatarovo zlato - Dio XXII.
• Zlatarovo zlato - Dio XXIII.
• Zlatarovo zlato - Dio XXIV.
• Zlatarovo zlato - Dio XXV.
• Zlatarovo zlato - Dio XXVI.