Čudnovate zgode šegrta Hlapića - Ivana Brlić - Mažuranić
05 - ČETVRTI DAN PUTOVANJA
I. Požar u selu
Još nikada u svom životu nije Hlapić tako lijepo spavao kao te noći na sijenu. Ljeti je zaista krasno spavati, na sijenu. Sijeno lijepo miriše, a sve je naokolo tiho i nitko nije budan. Na selu svi dobri ljudi spavaju noću. Samo sove i šišmiši su budni. No oni lete tako tiho da nijesu mogli probuditi Hlapića.
Samo šteta da se obično onda kad je najljepše dogodi često nesreća.
Tako je bilo i te noći.
Najedanput se Hlapić probudi na sijenu i čuje kako težaci viču: "Vatra! Vatra!"
On skoči brže sa sijena. Bila je još crna noć. Samo u selu je bila jasna svjetlost, jer je tamo gorjela velika vatra koja je bila crvena kao u paklu.
Gorjela je štala jednoga seljaka koji se zvao "Rđavi Grga".
Grgu nije nitko u selu volio, jer nije bio dobar. No kad gori čija kuća, onda se ne pita tko koga voli, nego se mora ići gasiti vatru.
Svi težaci počnu bježati u selo da pomognu gasiti vatru. I Hlapić je bježao s njima.
Iz svake kuće bježalo je također mnogo seljaka, a svaki je nosio dugačak kolac s kvakom da njime gasi vatru. I mnogo je žena bježalo. Svaka žena nosila je kabao da njime gasi vatru. I mnogo je djece bježalo, a svako dijete držalo svoju majku za pregaču i plakalo. Svi su vikali i trčali po mraku k vatri.
To je bilo malo selo, pa nije u njemu bilo vatrogasaca.
"Bože moj, kako li će to biti bez vatrogasaca", pomislio je Hlapić kad su došli k vatri.
No u tom selu bili su ljudi vrlo pametni, pa su znali gasiti vatru i bez vatrogasaca. Postavili su se svi u red kao vojnici, a taj red bio je tako dugačak da je prvi seljak stajao kod bunara, a posljednji blizu vatre. Onaj prvi kod bunara zagrabio je kabao vode i dao brzo drugomu. Drugi seljak dao je kabao trećemu, treći četvrtomu, i tako su žurno davali jedan drugomu vodu, a onaj posljednji bio je sasvim blizu vatre. On je stajao na ljestvama i lijevao vodu na goruću štalu. Bio je tako jak da je bacao vodu tako visoko kao vatrogasna štrcaljka.
To je sve išlo vrlo brzo. Ali su ipak ljudi vikali jedan drugomu: "Žuri se!" a žene su vikale: "Žurite se!", jer su se svi bojali da će se zapaliti i kuća kraj štale.
No sve badava! Kad su ugasili vatru na štali, počela je gorjeti i kuća kraj štale, jer je bila pokrivena daščicama.
Bože moj, kako je to strašno kad kuća gori! Kako su žene i djeca vrisnuli kad je krov počeo pucketati od vatre! Ljudi su već bili umorni od gašenja, pa su se počeli svađati.
"Treba ići na krov da se polijeva krov odozgo", vikao je jedan.
"Ja ne idem na taj stari krov da propadnem u vatru", vikao je drugi.
"Ti si kukavica"! vikao je treći.
Nato su se počeli tako svađati da bi kuća izgorjela, a možda bi im se i kape na glavama zapalile prije negoli bi svađa prestala. No u taj čas začuje se s krova nečiji glas:
"Daj mi brzo kabao vode!"
Svi se ogledaju gore i vide da na krovu sjedi netko u crvenoj košulji, zelenim hlačama i sjajnoj kapi.
No to je bio Hlapić koji se popeo na krov dok su se ljudi svađali.
Sad su mu seljaci počeli brže pružati na kolcima jedan kabao vode za drugim. Hlapić je jahao navrh krova i polijevao vatru koja je sve bliže i bliže k njemu dolazila. Plamen je bio sve veći i veći.
Žene su jaukale:
"Jao! poginut će to dijete na krovu!"
Hlapiću je već plamen došao gotovo do nogu, a bilo mu je i vruće, pa i umoran je bio, jer je već mnogo vode dignuo, pa su mu ruke drhtale. Ljudi su dolje također drhtali od straha što li će biti s Hlapićem.
Hlapić je vidio da ne može vodom pogasiti vatru i da mu plamen već do nogu dolazi. Jedva je disao od vrućine što se dizala s krova.
"Kolac mi dajte!" vikne on prigušenim glasom jer nije mogao više govoriti.
Ljudi mu brže pruže dugačak kolac sa željeznom kukom.
Hlapić udari što je bolje mogao kolcem o goruće daske ispod svojih nogu.
Nato su iskre frcale kao zvijezde oko Hlapića, a kao velike zmije siktao je plamen prema njemu. No onda se začuje praskanje i pucketanje. Goruće su daske šuštale kroz vatru, a cijeli gorući ugao krova padne na zemlju. Seljaci vičući pritrče i kolcima uguše vatru.
Na kući sad nije više bilo plamena: bila je spašena.
U isti čas - koja nesreća! - nesta i Hlapića s krova. Nije ga više bilo.
Puknula je letva na kojoj je Hlapić sjedio i on se srušio i pao s vrha krova na tavan.
O! siromah Hlapić! Tako je bio dobar! Svakomu je htio da pomogne, a sada je pao s krova i nitko ne zna da li je živ ili mrtav.
II. Veliko čudo
Što se dogodilo s Hlapićem kad je pao s krova, to je bilo pravo čudo. Morao je zbilja vrlo dobar biti, jer se ne samo na tako čudnovat način spasao, nego i vrlo obradovao.
Hlapić je dakle pao s krova na tavan. No čudo nad čudesima. Pao je ravno u jednu škrinju punu brašna! Pao je na mekano kao na perje i ništa mu se nije dogodilo.
A što je najprije vidio Hlapić kad je pogledao po tavanu, to je bilo još veće čudo i nitko ne može to pogoditi.
Na tavanu su visjele upravo pred Hlapićem njegove lijepe male čizmice.
Malo dalje visio je kaput od onoga prvog težaka, dalje je visjela sjekira drugog težaka, pored nje šunka trećega težaka. Sasvim u kutu visjela je torba četvrtog težaka. Na podu bila je Gitina bijela škatulja.
"O! O!" počeo je vikati Hlapić sjedeći u brašnu kao miš u posijama: "O! O! Ljudi, dođite gore! Uhvatio sam čizme u uzduhu!" Ljudi su mislili da je Hlapić poludio kad je pao s krova, jer su znali da se čizme ne love po uzduhu kao leptiri. No ipak su svi dotrčali na tavan.
Kad su došli gore, našli su pun tavan ukradenih stvari. Tavan je bio tako pun kao kakav dućan. Sad su svi znali zašto Grga nije nikada po noći kod kuće. Znali su da su Grga i onaj crni čovjek prijatelji, i da su na Grgin tavan sakrivali ukradene stvari.
Ljudi su bili radosni kao nikada, svaki je uzeo svoju stvar, a najveseliji je bio onaj koji je našao svoju torbu s novcima.
Hlapića su radosno pozdravili kao pogaču iz brašna, dignuli ga na ramena i odnijeli u dvorište. On je držao u ruci svoje drage čizmice i bio je srećan kao car.
III. Grgina Majka
Kad su svi bili zadovoljni. Samo je stara i bolesna Grgina majka plakala u postelji. Ona dosad nije znala da ima tako zla sina. Grge doduše sad nije bilo kod kuće, jer je on noću odlazio po svom rđavom poslu. No mati se bojala da će ga seljaci istući ako ga gdje nađu. Čula je kako seljaci na dvorištu razgovaraju.
"Da je Grga sada ovdje, alaj bi ga istukli!" rekao je jedan seljak.
"Glavu bismo mu razbili", rekao je drugi.
"U vatru bismo ga bacili", rekao je treći.
"To sve ne bi bilo pametno", pomislio je Hlapić, "jer od batina ne bi Grga postao bolji." Hlapić je ušao u sobu i rekao Grginoj majci potiho da ga seljaci ne čuju:
"Nemojte plakati! Ja poznam Grgu, jer su mi ga jučer težaci pokazali kad je prelazio preko sjenokoše. Ako ga ja sastanem na svom putu, reći ću mu da ne ide u selo. Reći ću mu neka ostavi crnog čovjeka, neka ode u svijet i bude pošten."
"Bog te blagoslovio, dijete moje!" rekla mu je nato stara žena i bilo je siroti odmah lakše pri srcu, jer je vidjela da se bar Hlapić ne ljuti na njenog Grgu.
Onda dade ona Hlapiću jedan rubac. U rupcu bio je uvezan srebrni novac.
"Daj ovo mome Grgi ako ga nađeš", rekla je Hlapiću i opet proplakala.
Hlapić joj to obeća, uzme rubac, oprosti se s njom i izađe na dvorište.
Ljudi više nije bilo na dvorištu. Svaki je odnio svoju stvar veselo kući. I Hlapić sada uzme Gitinu škatulju, pa je odnese Giti. Gita ga je od veselja tako zagrlila da je Bundaš počeo lajati jer je mislio da će zadaviti Hlapića.
Već je bio bijeli dan i nitko nije više mislio na spavanje.
IV. Gitina brazgotina
Toga dana nije se ništa drugo dogodilo. Hvala Bogu da se nije ništa dogodilo jer su svi bili umorni. Zato se i nije taj dan u selu mnogo radilo, samo se mnogo razgovaralo. Kraj svakog plota stale su po dvije žene i razgovarale o vatri. - Pod svakim su drvetom ležala po tri ili četiri muškarca i razgovarala o vatri. A u svakom se jarku igralo mnogo djece. No djeca su već zaboravila na vatru i hvatala su žabe. Svi su hvalili Hlapića zbog njegova junaštva kod vatre.
Hlapić je imao na peti ranu. Opržio ga je plamen jer je bio bos kad je gasio vatru na krovu. Gita je povezala Hlapiću ranu, a on je rekao:
"Baš mi je drago da mi je onaj crni čovjek ukrao čizmice."
"A zašto ti je drago?" pitala je Gita.
"Zato, jer da sam s čizmicama bio u vatri, imale bi čizme sada ranu na peti. To bi bila šteta. Za moju ranu je lako jer će naskoro zarasti."
Gita se čudila da Hlapić tako malo mari za svoju ranu. Ona bi sigurno tri dana plakala, da je imala takvu ranu.
No ipak se htjela i ona pohvaliti pa pokaže svoj palac na desnoj ruci.
"Vidiš i ja sam imala ovdje ranu", reče ona.
I zbilja se poznala na Gitinu palcu brazgotina od rane. Brazgotina je bila nalik na krst.
"Kad si imala tu ranu?" upita Hlapić. "Je li te jako boljela?"
"Ne sjećam se kad sam je imala. Još sam bila sasvim mala. To je bilo prije negoli sam došla k mojemu gospodaru u cirkus."
"A otkuda si ti došla svojemu gospodaru?"
"I to ne znam", reče Gita.
"A tko te doveo tamo?"
"I to ne znam. Gospodar veli da nemam ni oca ni majke", reče Gita, "a ja bih najradije da ni njega nemam jer ga ne volim. Njegove su oči vrlo ružne. A jedanput sam usred noći čula kako je pred cirkusom s nekim ljudima šaptao. On je sigurno opak čovjek."
Gita se malo zamisli i reče:
"Ja bih najvoljela da imam majku. Kako je kad netko ima majku, Hlapiću?"
"To ne znam ni ja", odgovori Hlapić, "jer nemam majke. Ali imao sam majstoricu, koja me je često odbranila od majstora. A kad sam uvečer bio dremovan, uzela mi ona metlu iz ruke pa je izmela radionicu mjesto mene. Tako je valjda uvijek onomu koji ima majku."
"Onda bih ja najradije da tvoja majstorica bude moja mati", reče Gita.
Hlapić joj je htio rastumačiti da to nikako ne može biti, ali nije imao vremena jer su seljaci pekli na ražnju janje u slavu Hlapića pa je išao da okreće ražanj.
Uvečer bili su svi vrlo veseli, jeli su gibanice i pečenke, i rekli su Hlapiću da ostane još tu noć kod njih dok mu malo zacijeli rana.
No comments:
Post a Comment