Čudnovate zgode šegrta Hlapića - Ivana Brlić - Mažuranić
09 - ZAGLAVAK
I. Sreća i radost
Ne bi bilo vrijedno pripovijedati kako su majstor Mrkonja, Hlapić, Gita i Bundaš doputovali do grada i do kuće majstorove. To pače ni samoga Hlapića nije više zanimalo. Srećni ljudi, naime, putuju, a da i ne znaju da putuju.
Hlapić je putem nabrao lijepu kitu poljskog cvijeća: crvenoga maka i bijelih katarinčica - i to je bilo sve što se dogodilo.
Tako su oni došli u grad pred majstorovu kuću - a onda u dvorište.
O, kako je uskliknula majstorica kad je iznenada vidjela i majstora Mrkonju i Hlapića i Bundaša! Ona je sirota mislila da nijednoga od njih više nikad neće vidjeti. Dočula je da su majstora Mrkonju orobili i odveli u šumu zlikovci, pa je mislila da je mrtav.
Zato je imala veliki crni rubac na glavi i bila je sva zaplakana.
A sad su joj se svi vratili i doveli su joj jednu malu krasnu djevojčicu, koju je majstorica gledala tako milim pogledom da je Giti u srcu bio sve ljepše i ljepše, kao da je velika sreća čeka.
Onda su svi unišli u radionicu - i neka budu sada malo sami da se od srca mogu pozdraviti, zagrliti i okrijepiti od gladi i puta.
II. Marica
Malo poslije sjedjeli su u sobi za stolom majstor Mrkonja, majstorica, Hlapić i Gita.
Pošto su se okrijepili i odmorili - sjedjeli su svi mirna i blažena lica.
Samo majstorica je još uvijek tužnim i milim pogledom promatrala Gitu.
Napokon reče majstorica majstoru:
"Tako velika kao Gita bila bi sada naša Marica."
Nato uzdahnuše i majstor i majstorica, a majstor reče Hlapiću:
"Obećao sam ti da ću ti pripovijedati kakva nas je nesreća zatekla jednoć na sajmu. Slušaj što je bilo. Prije osam godina stanovali smo u drugom gradu. Imali smo malu lijepu kćerku koja se zvala Marica. Bile su joj tri godine - a bila je sve naše veselje. Jednoga dana bio je u onom gradu sajam. Ja sam otišao s mojom robom na sajam i poveo sam svoju malu Maricu. Dok sam ja prodavao robu, izgubilo se najedanput dijete među ljudima na sajmu. Tražili smo je i tražili - ali djeteta je nestalo. Tražili smo je onaj cijeli dan, a zatim osam dana - i mjesec dana i godinu dana. - Ali nikada više ne nađosmo naše male Marice. Bilo je na onom sajmu svakojakoga svijeta. Bogzna koji su opaki ljudi odveli naše dijete i bogzna koliko je pretrpjela ona - a i mi!
Jer što god roditelji misle da dijete trpi, to i oni sami osjećaju. - Napokon smo odselili iz onoga grada da ne vidimo više ono mjesto na kojem nas je takva nesreća zatekla. I od ono doba, mali moj Hlapiću, otvrdnulo je moje srce, i ti si mnogo zato pretrpio. - Ali sad će biti bolje, jer da nije bilo tvoje dobrote, nikada se ne bi Grga popravio ni meni pomogao da utečem."
Kad je majstor Mrkonja počeo hvaliti Hlapića, bilo je to Hlapiću neobično da nije znao kud bi pogledao. Počeo se od neprilika grepsti za uhom, a onda se sagnuo i počeo brisati čizmice svojim crvenim rukavom.
Napokon upita Hlapić u neprilici:
"A sada dakako ne biste više mogli ni naći ni prepoznati vaše male Marice?"
"Naći je nećemo nikada!" uzdahne majstorica i obriše suzu s lica. "Ali prepoznati bismo je uvijek mogli."
"Kako biste je prepoznali kad je bila onda tako malena?" upita sada Gita, koja sama umalo da nije počela plakati nad žalošću dobre majstorice.
"Prepoznali bismo je", odvrati majstorica, "jer kad je bila Marica sasvim malena, uhvatila je nož te sebi porezala palac. Od onog doba imala je na palcu brazgotinu koja je izgledala kao krst."
O Bože, Bože! Je li tko vidio kako se grle majka i dijete kad se nađu nakon mnogo godina?
Dakako da je Gita bila ona mala Marica - i nosila je brazgotinu na palcu.
"O majko! Moja majko! Dobra majko! Mila moja! Ja sam tvoja Marica!" kliknula je Gita i potrčala u naručaj majstorici.
"Marice moja! Srce moje!" zajeca od sreće majstorica i privine svoje dijete.
Dva puta i tri puta i deset puta grlile se one. U sobi se nije čulo ništa drugo nego radosno jecanje.
Majstor Mrkonja pristupio je Giti, položio je ruku na njenu lijepu glavicu i nije znao od sreće ni riječi da progovori. Činilo se kao da je cijela njihova sobica rasvijetljena zlatnim svjetlom same sreće.
A malomu, dobrom Hlapiću činilo se kao da je u crkvi. On je stajao posve miran, oborio je oči i sklopio ruke, jer mu je samo tako došlo.
Dugo su oni sjedjeli iza toga, dugo su razgovarali, a Gita je s krila majčina prešla na koljena očeva i sve ljepša im se učinila Gita i sve bolji činili se Giti njezini roditelji.
Roditelji su je dakako sada zvali "Maricom". Ali mi ćemo je do kraja ove knjige zvati Gitom, jer se teško naučiti novom imenu.
I Hlapić je rekao:
"Ja ću te i dalje zvati Gita. Kad kažem 'Gita', čini mi se da vidim pred sobom sve one zgode koje smo zajedno doživjeli. A kad kažem 'Marica', ne čini mi se ništa. Kao da nijesam ništa rekao!"
"Dosta je bilo zgoda, mali moj Hlapiću", reče majstor "Nikada nećemo doznati tko je našu Maricu na onom sajmu odveo i tko ju je predao gospodaru cirkusa. No moglo bi biti da je to bio onaj crni čovjek koji je mene orobio i koji je, kako pripovijedaš, doveo ukradenoga vranca u cirkus. A da nije bilo tebe, moj Hlapiću, nikada se ne bi Marica vratila k nama."
"Nemojte me hvaliti", reče Hlapić. "Da vi nijeste bili tako oštri sa mnom, nikad ja ne bih bio pobjegao od vas, niti bih našao Gitu. Možda je to vaša zasluga. To se nikada ne zna."
Hlapić je imao pravo kad je tako govorio. Kad čovjek čovjeka hvali, nikada ne zna je li pogodio. Zato je najpametnije da obojica Bogu zahvale.
To oni i učiniše.
Drugog dana ujutru kupiše majstor i majstorica najprije nova odijela Hlapiću i Giti, a zatim se opremiše svi lijepo i odoše u crkvu. Kad su stupili u crkvu, sinulo je upravo na sve crkvene prozore veselo sunce - i tako su oni vidjeli da su sada pogodili i da se sam Bog raduje sreći koju im je udijelio.
III. Hlapićeva baština
Kad su se vratili iz crkve, reče Hlapić:
"Ja imam još posla napolju. Molim vas, majstore, da mi dopustite da odem na pô sata."
Majstor mu to dopusti, jer je sada bilo sve drugačije nego onda kad je Hlapić u zelenim hlačama kreketao.
Hlapić zatim uzme onu kitu crvenog maka i bijelih katarinčica i reče: "To sam nekomu obećao."
Sada može svatko uvidjeti kako je mudar i pošten bio Hlapić. Kroz sve one mnoge pogibelji i neprilike na svom putu nije on zaboravio da je obećao donijeti cvijeće onoj služavki bude li starcu mljekaru pomogla da ne mora sam nositi mlijeko uza stube.
Hlapić je, dakle, sada išao kroz grad i nosio je svoju kitu cvijeća onoj služavki. Odmah je našao i prepoznao onu visoku kuću. Popeo se u treći kat i pozvonio na vratima.
Sluškinja je otvorila vrata i sva se začudila kad je vidjela onoga šarenog Hlapića sada tako lijepo obučena. No ipak ga je odmah prepoznala, jer se ljudi ne poznaju po odijelu nego po očima.
"Gospojice, donio sam vam obećano cvijeće", reče Hlapić i pruži joj onu kitu maka i katarinčica.
"O, kako si ti pošten, mali!", reče sluškinja, "i kako si srećan. Ima za tebe jedno pismo ovdje. Da nijesi došao s cvijećem, nikada ga ne bi dobio."
Hlapić je mnogo toga doživio na svom putu, ali još nikada u svom životu nije dobio pismo.
Zato se upravo prenerazio kad je sluškinja unišla u svoju sobu i donijela veliko pismo te ga predala Hlapiću i rekla:
"Ovo pismo je donio neki dječak. Rekao je da je starac mljekar umro od starosti. A ovo je pismo dao napisati prije smrti. Ako šegrt Hlapić dođe s cvijećem k meni, neka mu predam ovo pismo", rekao je dječak.
Tako je pripovijedala sluškinja, a Hlapić je stao sav zamišljen i okretao je pismo u ruci. Nije pravo znao što da učini s pismom, i već je pomislio ne bi li najbolje bilo da ga pokloni sluškinji zajedno s cvijećem.
"No to ipak ne bi imalo smisla", pomisli on zatim, "jer na pismu je natpis 'Šegrtu Hlapiću', a to sam samo ja na cijelom svijetu."
Nato se Hlapić odluči i brže-bolje raskine pismo.
To je bilo vrlo mudro. I tko god se boji kojega pisma, neka isto tako učini jer je svako pismo još mnogo strašnije dok je zatvoreno i dok se ne zna što je u njemu.
No to je bilo zaista veselo pismo! U njemu je velikim slovima pisalo ovo:
"Umro je starac mljekar bez djece, bez rođaka i bez kumova. Na smrtnoj postelji sjetio se šegrta Hlapića i ostavio mu svoja kola i svoga magarca. Ovo se daje na znanje šegrtu Hlapiću s pozivom da dođe po svoju baštinu u starčev bivši stan kraj gradske malte."
Ozgo i ozdo na pismu još je nešto bilo napisano slovima i brojevima. To je valjda bio natpis i potpis. Ali to nije Hlapić ni sada ni poslije pročitao. Kada je on čuo da je baštinio kola i magarca, nije se zaista više brinuo tko mu to javlja.
Njegovo je srce bilo sada puno zahvalnosti.
"O, kako je bio dobar taj starac! Kako bih mu rado zahvalio!" kliknuo je Hlapić. "Kad bi on barem mogao vidjeti kako ćemo Gita i ja timariti i čuvati njegova magarca!"
"Zbogom! zbogom! gospojice, žurim se da javim Giti veselu vijest!"
Hlapić htjede da potrči na stube.
Ali uto je izašla iz sobe stara i otmjena gospođa, kod koje je služila ona sluškinja. Gospođa je bila u crnoj svilenoj haljini s bijelom kapicom na glavi.
Ona je čula od svoje sluškinje kako je dobar i neobičan taj šegrt Hlapić.
Dakako da mu je ona sada ponudila da će ga primiti za svoga sina i da će ga dati izučiti gospodske škole.
Ali Hlapić skine kapu, pristupi k otmjenoj gospođi, pa je poljubi u ruku i reče:
"Ja ću ostati postolar, jer mi je taj zanat najviše omilio."
A zatim reče još Hlapić:
"Ionako ima više ljudi koji deru cipele, nego onakvih koji ih prave."
Otmjena gospođa se nasmijala i odmah je uvidjela da bi za Hlapića zaista šteta bila kad ne bi postao postolar. A Hlapić poljubi je još jednom u ruku, a onda potrči sav srećan sa svojim pismom niza stube.
Uistinu je Hlapić ljubio svoj postolarski zanat, no u ovaj čas je više mislio na svoga magarca, kojemu kod otmjene gospoje nikako ne bi bilo mjesta.
Hlapić je hrlio gradskim ulicama i bio je začas kod kuće.
"Vozit ćemo cipele na magarcu!" vikne on već na vratima majstoru Mrkonji, a onda pokaže svoje pismo i pripovjedi svima što se dogodilo.
Toga dana poslije podne odoše Gita i Hlapić po magarca i po kola.
Dakako da bi oni teško našli starčevu kućicu, ali u pismu je pisalo da je starac stanovao kod gradske malte. A malta je visoka i strši uvis tako da ju je lako naći.
Kad je Hlapić pokazao svoje pismo, dadoše mu oni ljudi koji su stanovali prije sa starcem magarca i kola.
Zaista bi bilo vrijedno vidjeti kako su se Gita i Hlapić vozili u grad na Hlapićevu magarcu!
To je bilo tako lijepo i veselo da je Gita samo žalila što sad nema svoju zlatnu trublju da u nju trubi. Poznalo joj se još uvijek da je odrasla u cirkusu!
No Hlapić joj odmah reče da kćeri majstora Mrkonje ne bi pristajalo da kroz grad trubi kad se vozi na magarcu.
I tako su oni samo tiho i radosno pjevali cijelim putem i pucali bičem nad mudrim magarcem, koji je strigao svojim visokim ušima.
No pred kućom majstora Mrkonje nije Hlapić mogao da se od radosti suzdrži, nego je skočio s kola i bacio svoju kapu visoko. Onda je potrčao do kućnih vrata i pružio glavu unutra, i viknuo u sav glas:
"Eto magarca!"
"O, što si to rekao!" nasmija se Gita i stade se rugati Hlapiću.
Dakako da su svi ljudi znali da Hlapić nije mislio sebe kad je pružio glavu kroz vrata i rekao: "Eto magarca!" - ali obijesna Gita ipak mu se rugala i obadvoje se smijalo.
Da ne bi više bilo zabune, odmah okrstiše magarca i to imenom "Kokodan".
Tamo je stajala jedna žena, pa kad je vidjela kako su se krasno dovezli Gita i Hlapić na magarcu i kako su veseli i srećni, rekla je:
"Bože moj, kako bi djeci lijepo bilo da uvijek ostanu tako malena!"
"Onda bismo morali cijeli naš život ići u isti razred", reče Hlapić.
"A to ne bi učitelji dopustili pa bi bilo neprilika. Zato je najbolje da se sad igramo, a poslije ćemo morati kao i drugi ljudi."
No comments:
Post a Comment