Čudnovate zgode šegrta Hlapića - Ivana Brlić - Mažuranić
06 - PETI DAN PUTOVANJA
I. Kako je na paši
Hlapiću i Giti bilo je drugi dan teško rastati se sa seljacima, jer su ih tako zavoljeli kao da su kod njih živjeli tri godine. To je bilo zato jer su zajedno s njima gasili požar. Tako uvijek biva kad ljudi zajedno prožive veliku nevolju.
Gita i Hlapić bili su dakle vrlo žalosni na odlasku, a čim su seljaci većma opažali da su Hlapić i Gita žalosni, tim su više trpali u Hlapićevu torbu pečenku, kruh i gibanicu, jer nijesu znali kako da ih drukčije utješe. Napokon je Hlapićeva torba bila tako debela kao veliki bumbar kad se napije meda.
Gita se morala nasmijati kad je vidjela tako napunjenu torbu, pa su tako konačno ipak otišli veselo na put.
Cesta je ležala među velikim i zelenim livadama kao dugačka slamka preko zelenoga mora. Hlapić i Gita išli su po cesti kao dva mrava po toj slamki.
Tako su došli poslije dugoga hodanja do jednoga mjesta gdje se cesta razilazila na dvije strane. Jedna je strana išla dalje po velikoj ravnici, a druga strana propinjala se u brdo i u šumu. Takvo se mjesto zove raskršće.
Ljudi pripovijedaju da su se na raskršćima u staro doba sastajali vilenjaci, vještice i vukodlaci. No sada toga nema. Ljeti na raskršćima sjede pastirići i režu štapove ili tresu bijele i crne dudove. A zimi, kad je mjesečina i snijeg, igraju se po noći zečevi na raskršću.
Sad je bilo ljeto, pa je na jednoj maloj livadi kraj raskršća bilo mnogo malih pastira i pastirica koji su pasli krave i pekli kukuruze.
Pastirića je bilo pet: dvije djevojčice i tri dječaka.
Najmanji pastir bio je još tako malen da ga je svaka visoka travka škakljala po nosu, a hodao je u samoj košuljici, i ta košuljica sezala je do zemlje. Bio je tako malen i debeo pa je Hlapić izdaleka pogodio da se zove Miško.
Svi su se pastiri sakupili oko Gite i Hlapića, i oko Bundaša i papige i nijesu znali kakva su to šarena čudovišta. Stali su ih ispitivati ovo i ono, a mali Miško se sjeti da je u selu jedanput bio kapetan u vojničkoj odori. Zato pokaže prstom na Hlapića i reče:
"I ovo je kapetan. Ali kad taj kapetan naraste, bit će mu ova kapa premalena."
To je Hlapića srdilo, jer nije rado slušao kad bi mu se govorilo da je malen. - Zato reče Mišku pokazujući na njegovu dugu košuljicu:
"A kad ti narasteš, možeš otići s tom mantijom u bijele fratre. Bit će ti upravo dosta dugačka."
Ali sad se umiješa stariji brat Miškov i reče Hlapiću:
"Nemoj ti psovati moga brata!"
"Ja ga ne psujem, nego u šali govorim", odvrati Hlapić.
Nato brat Miškov izađe upravo pred Hlapića pa ga odmjeri i reče:
"To nije šala, nego se ti ne svađaj s mojim bratom."
Hlapić je već odavno bio šegrt pa je znao, kad god dječaci tako govore, onda žele da se potuku.
Ali Hlapiću se nije htjelo tući, premda je bio jači od sviju pastirića.
Zato on reče Miškovu bratu:
"Nećemo se tući, nego ćemo bacati kamen, pa ćemo vidjeti tko je jači!"
Hlapić podigne s ceste veliki kamen i metne ga na rame kao da je pero. Onda zamahne ramenom i odbaci kamen. Kamen odleti daleko i visoko preko granja i šiblja čak na livadu.
Tako se valjda vješto Kraljević Marko bacao kamenom s ramena dok je još malen bio. Nijedan pastir nije mogao da tako daleko kamen baci.
Sad je Miškov brat zašutio i drago mu je bilo što se Hlapić nije s njim potukao. A djevojčice, koje ionako rado ne gledaju gdje se dječaci tuku, rekoše:
"Ovaj je i jači i mudriji od Miškova brata."
Međutim je Gita otišla s pastirima dolje na livadu, gdje su oni pristavili kukuruz na žeravicu:
"Kako lijepo pucaju kukuruzi!" viknu Gita. "Ostanimo malo ovdje!"
Hlapiću nije bilo žao ostati jer su mu se pastiri divili, a njemu je to ipak drago bilo. Osim toga bilo je na livadi vrlo lijepo.
Kako je lijepo malim pastirima kad sjede na livadi oko vatre i peku na žeravici kukuruze ili pod pepelom krumpire; to je uopće vrlo teško opisati. ali je bolje da se o tome ne piše. Svim ljudima ne može biti tako lijepo kao malim pastirima, pa bi mnogima bilo žao kad bi čitali kako je drugima ljepše.
Kad su dakle Gita i Hlapić došli s pastirima k vatri, trebalo je naći još kukuruza, jer ih je sada bilo više.
"A smije li se trgati kukuruz?" upita Hlapić.
"Mi smijemo jer ga čuvamo", rekoše pastiri.
"A kako ga čuvate, kad ga trgate?" upita Gita.
"Čuvamo ga od krava. Da nema nas, ne bi bilo ni kukuruza", reče ponosno jedan oveći pastirić.
"To nije istina", reče Hlapić. "Ja sam u šegrtskoj školi učio: da nema Gospodina Boga, ne bi bilo ni kukuruza."
"Pa to se zna", nasmiješe se svi pastiri najedanput. "Najprije mora Bog dati kukuruz, a onda ćemo ga mi čuvati."
"A otkuda vi znate da Bog daje kukuruz i sve drugo, kad niste išli u školu?" upita Hlapić.
"Mi svaki dan idemo poljem i livadama pa vidimo da je trava svaki dan veća i kukuruz svaki dan gušći. Po tom onda znamo da to nitko ne bi mogao učiniti nego Bog", reče najstariji pastir.
Tomu se Hlapić dosta začudio, jer nije znao da od trave i kukuruza može čovjek mnogo naučiti i da je iz polja i livada došla mudrost u Hlapićeve školske i sve druge knjige.
Zatim svi odoše da trgaju kukuruze. Hlapić izuje čizme da ih ne pokvari, jer je trava na livadi bila vlažna.
Ali odmah opazi da mali Miško gleda na čizme. Zato reče Mišku:
"Ne diraj čizme, Miško! To su carske čizme pa će te ugristi ako ih obuješ."
A jedan od pastira reče: "Dakako da će ugristi", i metnu u svaku čizmu nekoliko kopriva tako da Miško nije opazio.
Tada odoše svi osim Miška.
Kad je Miško ostao sam, gledao je dugo čizme. Činilo mu se da su sve ljepše i ljepše. Konačno nije mogao vjerovati da grizu.
Zato pođe polagano do čizama. Miško je bio mudar. Polagano i oprezno pruži ruku u jednu čizmu.
"A joj!" vikne kad se opekao na koprive u čizmi, "uistinu grizu."
I zamisli se.
Mali pastir poznao je dobro koprive i naskoro se dosjetio što je u čizmama. Onda omota ruku svojom dugačkom košuljicom i polako izvadi koprivu za koprivom.
Kad su se pastiri s Hlapićem i Gitom vratili, dođe im u susret Miško, a na nogama su mu Hlapićeve čizme. Bile su mu do pojasa i bio je tako smiješan u njima da se ni Hlapić nije rasrdio.
"Što je, Miško? Zar te ne grizu čizme?" upita Hlapić.
"Grizle su, ali sam im ja povadio zube", odvrati Miško.
Svi se nasmiju Mišku. Onda Miško skine čizme i dade ih Hlapiću, koji ih opet obuje. I obojica bijahu zadovoljni.
Da su svi ljudi tako dobri kao Hlapić, mogla bi često i po dva čovjeka biti srećna s jednim jedinim parom čizama.
Zatim posjedaše svi oko vatre. Djevojčice su mahale pregačama da se vatra razgori, a dječaci su nataknuli kukuruze na dugačke prutove da ih peku.
Hlapić je sjedio i pripovijedao o majstoru Mrkonji, o crnom čovjeku i o Rđavome Grgi.
"Sad mi je najveća briga da nađem Grgu pa da mu predam rubac i forintu od njegove majke", reče Hlapić.
"A gdje ćeš ga naći?" upita Miško.
"To ne znam! Ali bih mu to tako rado dao, i tako bih mu rado izručio što mu je majka poslala da sve mislim neće li možda Grga najedanput odnekuda pasti pred mene.
"To sigurno neće", nasmije se najstariji pastir. "Ne može ni kruška pasti pred tebe ako ne sjediš pod njezinim stablom, a kamoli da bi čovjek pao pred tebe iznenada."
II. Otkuda je pao čovjek pred Hlapića
Istom što je to pastir izrekao, začuje se veliki štropot s one ceste koja je išla u brda. Nešto je jurilo i kotrljalo se putem.
Čula se vika i psovanje.
Hlapić i svi ostali pogledaju po cesti.
S brda jurila su po cesti kola. Konji su bili poplašeni te su strašnom brzinom trčali.
Dizali su glave i bacali oko sebe pjenu kao da su bijesni. Kola se kotrljala i nagibala s jedne strane na drugu kao njihaljka.
Činilo se da će se svaki čas stropoštati u jarak.
U kolima su sjedjela dva čovjeka prestravljena lica. Jedan od njih vukao je k sebi jednu uzdu. Druga je uzda pukla i udarala je po konjima koji su sve bjesnije jurili.
"Oh!" vikne Hlapić, "zaustavimo ta kola!"
I potrča na cestu, stane nasred puta, podigne obje ruke uvis, vičući iz svega grla i mašući rukama. Hlapić je više puta vidio da se tako zaustavljaju poplašeni konji.
Kola su bila još daleko. No bilo je ipak pogibeljno vidjeti kako jure ravno prema Hlapiću.
Ali prije negoli će doći do Hlapića, zanjišu se kola, nalete jednim točkom na kamenje kraj ceste i prevrnu se velikom silom.
Konji se propeše kao dvije kule i u isti čas budu iz kola izbačena dva čovjeka, pa se skotrljaju ravno u grabu kraj Hlapića.
"Oha!" viknuše Gita i svi pastirići, koji su dotrčali na cestu.
A konji, koji su disali kao dva ognjena zmaja - stali su kao ukopani kad su se kola izvrnula.
"O, o!" priskoči Gita i prihvati konje za uzde, "alaj je lijep i krasan ovaj konjić! Hajde da ga ispregnemo. Ja bih jahala! O, taj je konj gotovo tako lijep kao i moj Sokô!"
Ona se, naime, sjetila svojega konjica u cirkusu, i to ju je tako razdragalo da nije mislila ni na što drugo. To se češće događa kod djevojčica.
No Hlapić je znao da sada imadu ozbiljnijega posla. Zato ostavi konje Giti i pastirima, a on pođe do grabe da vidi što je s ona dva čovjeka što su pala s kola.
Da je Hlapić znao kakvo ga iznenađenje čeka, zaista bi malo promislio što da učini. Ali onda dakako ne bi bilo iznenađenja.
U grabi su, naime, ležali - Bože moj! ipak je Hlapića zazeblo srce! - u grabi su ležali crni čovjek i Rđavi Grga, i upravo su se počeli dizati kad je Hlapić došao do njih.
Pošto nije znao što bi sada bilo najpametnije da učini, to Hlapić reče ono što se uvijek može reći:
"Dobar dan!"
"Upravo je dobar dan! Valjda zato što smo se izvrnuli?" upita crni čovjek iz grabe tako dubokim glasom kao iz groba.
"Dobar dan je zato što ste ostali živi", odvrati Hlapić naglas. Ali odmah pomisli na sebe: "I dobar je dan zato što ću moći Grgi dati rubac i forintu."
A onda pomisli Hlapić: "Kako li će se to svršiti kad crni čovjek opazi da sam našao svoje čizme?"
No crni čovjek nije ni pogledao Hlapića, tako se žurio. Čim je ustao, ljutito vikne Grgi:
"A što sjediš? Noge su nam i ruke ostale čitave, a za razgovor nemamo vremena. Hajde da vidimo što je s konjima."
Vidjelo se da mu se jako žuri. Izađu dakle crni čovjek i Grga iz grabe i pođu prema kolima.
Ali sada je Bundaš prepoznao crnoga čovjeka. Kao bijesan zareži na njega, skoči prema njemu i uhvati ga za njegovu crnu kabanicu.
Crni čovjek gurnu nogom Bundaša, no onda se okrene prema njemu i reče:
"Oho! Tebe sam ja već jedanput negdje čuo režati!"
Kraj Bundaša je stajao Hlapić.
I sad istom opazi i prepozna crni čovjek Hlapića i... njegove čizme.
Jedan čas je stajao kao ukopan. Vidjelo se da se svakojake crne misli gone u njegovoj crnoj glavi.
Gledao je Hlapića kao jastreb plijen.
A Hlapić, premda malen, stajao je ravan kao svijeća i gledao je crnom čovjeku ravno u oči i mislio:
"Bilo kako bilo, mojih čizama neće dobiti dok sam ja živ!"
A Bundaš je pokazao svoje bijele zube i mislio: "Ne diraj mojega Hlapića!"
Činilo se, sad će biti zlo.
No to je trajalo samo čas, a onda crni čovjek promrmlja:
"Nemamo vremena!" i odmah vikne Grgi, koji je stajao kraj konja:
"Preži konje, nesrećo!"
"Uzde su potrgane", odgovori zlovoljno Grga. "Ne možemo dalje."
"Moramo dalje!" ljutito vikne crni čovjek i pograbi uzde da vidi što je s njima.
Sad se dogodilo nešto takva čemu se crni čovjek najmanje nadao.
Hlapić, naime, pristupi k njemu i reče:
"Ja ću vam popraviti uzde."
"Kako ćeš ti, obuveni mačak, krpati uzde!" otrese se crni čovjek i odmjeri Hlapića od čizama do kape.
"Obuven jesam, premda sam dva dana bio bos", odgovori Hlapić, "ali mačak nijesam. Da sam mačak ne bih znao krpati, ali ja sam šegrt Hlapić, nosim u torbi šilo i dretve i pokrpat ću vam uzde jer vidim da vam se žuri."
To je zbilja bilo lijepo od Hlapića, jer ima malo ljudi koji bi pokrpali uzde onomu koji im je ukrao čizme.
Zatim skine Hlapić svoju torbu s ramena, pa izvadi iz nje šilo, dretvu i malo kože.
Onda pristupi konjima i počne skidati uzde i remenje.
Kad je vidio crni čovjek da se Hlapić hvata ozbiljnog posla reče:
"No, mali, hrabar si ti. Krpaj samo brzo, pa ćemo izbrisati iz pameti što je bilo s čizmama."
"Ja i onako radije nosim čizme na nogama, negoli u pameti", odgovori Hlapić.
Zatim sjedne na kamenje kraj ceste i počne krpati uzde.
Pravo je čudo kako je veseo taj postolarski zanat! Čim je Hlapić počeo bosti šilom i izvlačiti dretvu, počeo je odmah i pjevati i fućkati upravo kao u radionici majstora Mrkonje!
Umalo da nije i zaboravio kako ima ozbiljna razgovora s Grgom.
Grga je sio sada kraj Hlapića da mu pomogne raditi, a crni čovjek ode da popravi na kolima što se pokvarilo.
Gita i pastirići odvedoše konje na livadu u pašu.
III. Grga i Hlapić
Kad su Grga i Hlapić ostali sami, reče Hlapić tiho Grgi.
"Grga, ja ću dobro pokrpati uzde, a ti se s njima odvezi daleko i ne idi u selo. Tamo čekaju seljaci da te ubiju."
Grga je šutio i gledao u Hlapićeve čizme. Po tim čizmama znao je Grga da seljaci uistinu znadu da je on s crnim čovjekom krao.
"Grga", reče Hlapić opet, "tvoja majka šalje ti nešto: neću da ti dadem dok mi ne obećaš što te budem molio."
"Što hoćeš da ti obećam?" upita tiho Grga.
"Obećaj mi da ćeš ostaviti crnoga čovjeka i da ćeš otići daleko u svijet. Tamo ostani sam i budi pošten. To ti je poručila tvoja bolesna majka i plakala je kad mi je ovo za tebe dala."
Onda izvadi Hlapić iz torbe rubac u kojem je bila umotana forinta i dade ga Grgi.
Kad je Grga vidio rubac svoje majke i kad je čuo što mu je poručila, bilo mu je žao kao malomu djetetu. Više puta kad se veliki ljudi sjete svoje majke, bude im u srcu milo kao i maloj djeci. Ali Grga nije dospio da mnogo odgovara Hlapiću, jer je već dolazio crni čovjek. Grga brže metne u džep rubac s forintom i šapne Hlapiću:
"Krpaj dobro uzde i hvala ti, dobri Hlapiću!"
Uto je došao crni čovjek.
"Gotovo je", reče Hlapić koji je upravo svršio posao s uzdama.
"Ovamo konje! Brzo!" vikne crni čovjek.
Pastirići i Gita doveli su nato konje. Jedan od konja bio je crn kao gavran, a sjajan kao sunce. Imao je dugačku grivu i rep. Pravi pravcati vranac.
"Bogzna hoću li ikada opet vidjeti toga konjića", uzdahnu Gita kad su konji već biti upregnuti.
"Bome nećeš, skakavice!" reče onaj crni čovjek. "Tamo kud taj konj ide nećeš ti sigurno nikada doći. Hajdemo žurno! Nema razgovora!"
Sve je bilo spremno.
Crni čovjek skoči u kola, a do njega sjedne Grga.
Hlapić pogleda Grgu i učini mu se da je žalostan.
"To je dobro", pomisli Hlapić, "jer tko može da bude žalostan, taj će biti i dobar!"
Crni čovjek ošinu vranca i konji potrčaše kao strijele dalje po ravnoj cesti. Hlapić, Gita i pastiri gledahu za njima. Jedan pastir reče:
"Tjeraju tako brzo kao da su nešto krivi."
"Neka samo tjeraju", odvrati Hlapić. "Ne bih rado više susreo crnoga čovjeka."
"Kako bi ga mogao opet susresti kad si rekao da je ova zemlja velika?" upita Gita.
"Kad sam pošao da tražim čizme, učinila mi se velika i široka kao sedam carevina - a sada kad se bojim da ću susresti crnoga čovjeka, čini mi se malena i tijesna kao rog!" odvrati Hlapić.
Nato su sjeli svi oko vatre. Hlapić je izvadio pečenku i gibanicu i kako ih je sedmero sjedjelo oko vatre, to je Hlapićeva torba začas bila prazna. Sad nije više izgledala kao bumbar, nego je bila tanka i plosnata kao knjiga od tri lista.
IV. Noć u zapećku
Pastirići i Hlapić s Gitom dugo su razgovarali o svem što se dogodilo, pa je već počeo sumrak da se hvata i bilo je vrijeme da se ide kući s kravama.
No oni su tako živo razgovarali i sve gledali u vatru da ne bi te večeri ni opazili da je sunce zašlo niti bi se sjetili ići kući s kravama.
Najveća bijela krava, što je oko njih pasla, priđe k malomu Mišku i tiho ga lizne upravo po goloj nožici:
"Hajdemo, Miško, kući", mislila je tim reći krava.
I zbilja! Miško podigne glavu te opazi da je sunce zašlo.
"Aj! već je mrak!" vikne on.
I svi ostali podignu glave i vide da je vrijeme da se ide kući te stanu brže sakupljati krave.
Gita upita Hlapića:
"A kuda ćemo mi?"
To nije znao ni sam Hlapić. Bilo je prekasno da se ide dalje, a noćišta nijesu imali.
Sad je Hlapić bio u neprilici.
Ali Gita je upamtila što je danas vidjela.
Ona je sad znala da Hlapić nosi šilo i dretvu uza se i znala je da je to veliko blago.
"Ponudi se pastirima da ćeš im u kući pokrpiti opanke pa će nas primiti na noćište", reče Gita.
Hlapić se zastidi da se on, tako mudar, nije bez Gite mogao dosjetiti kako da se prehrani sa svojim zanatom.
Pastiri obećaše da će ih primiti na noćište i tako pođoše svi zajedno u selo, koje nije bilo daleko.
Krave sa zvoncima išle su naprijed!
Za kravama išao je Bundaš, koji ih je u red tjerao kao da je pastirski pas. A iza Bundaša išlo je pet pastirića, pa Hlapić i Gita.
Hlapić je nosio na ramenu Gitinu papigu, s kojom se vrlo sprijateljio. Papiga je toga dana toliko puta čula ime "Grga" da joj je to ime ostalo na jeziku. Jer papige nose svoje znanje na jeziku, a ne u glavi. Kad su dakle došli u selo, vikala je papiga svakomu seljaku kojega bi sastali:
"Dobar večer, Grga!"
Tomu se dakako svaki smijao: i onaj koji se zvao Grga i onaj koji se nije zvao.
Tako je cijelo selo još iste večeri znalo za Hlapića i Gitu.
Hlapić i Gita unišli su za kravama i s Miškom i njegovim bratom u jedno dvorište. Hlapić obeća Miškovim roditeljima da će im sjutradan pokrpati sve opanke u kući, a oni primiše njega i Gitu na konak. No to bi oni ionako bili učinili, jer su seljaci uvijek dobra srca naprama siromašnoj djeci.
Poslije večere pođoše spavati.
Djeca su spavala u zapećku. Zapećak je širok i prostran. Zimi grije, a ljeti hladi. I ako ih je sada bilo četvero, ipak se slatko spavalo.
Samo Gitina papiga morala je da bude zatvorena u košari, koja je visjela nad zapećkom na gredi.
"Ta zelena sova ima grbav nos kao vještica", rekao je Miško. "Mogla bi nam po noći izvaditi srce!"
A baka, što je spavala na krevetu, pogledala je papigu sa strane. I njoj se činilo da bi to moglo biti. Baka i Miško uvijek su, naime, složno mislili i zato je morala papiga u poklopljenu košaru, pa na gredu.
Onda svi zaspaše.
Prije no što je Hlapić zaspao, računao je u glavi kako li je daleko od majstora Mrkonje.
Onda je izračunao da nije baš daleko i da bi za jedan dan mogao prevaliti sav put što ga je prošao za pet dana. To je bilo radi toga što se s Gitom nije moglo brzo putovati. No Hlapiću je bilo teško i pomisliti da se rastane s Gitom i da ostane opet sam s Bundašem na putu.
On je bio zadovoljan što još nijesu našli Gitina gospodara i cirkus, premda je Gita putovala zato da ga nađe.
Tako je razmišljao Hlapić u zapećku. Bile su to dakako brige. No onda pomisli Hlapić:
"Brige dolaze i prolaze same. Ne koristi misliti! Grga je sam pao preda me u jarak. Da sam ja deset godina promišljao kako ću ga naći i kako ću mu predati rubac, ne bih se tomu dosjetio."
I tako zaspi Hlapić. U sobi je sve već slatko spavalo.
A najslađe su spavali Miško i baka, premda su mislili da je vještica u košari na gredi.
No comments:
Post a Comment