J. Ivan Prcela: OSVRT NA KNJIGU “CITA EN SARAJEVO”

J. Ivan Prcela:

OSVRT NA KNJIGU “CITA EN SARAJEVO”

Rijec je o knjizi na spanjolskom a njezin naslov na hrvatskom znaci “Sastanak u Sarajevu.” Na tome dugome sastanku Francesc Bayarri, novinar i sluzbenik sveucilista u Valenciji, sredinom prvog desetljeca ovoga 21. stoljeca imao je duge razgovore s Ilijom Stanicem.  Ovaj je preuzasnim balkansakim metodama – zeljeznom sipkom u zatiljak - 20. ravnja 1969. ubio generala Vjekoslava Maksa Luburica u njegovoj vlastitoj kuhinji.  Zlocin je toliko potresao mirni i pitomi grad Carcaixent (Valenicia) da je u njemu jos i dandanas uspomena ziva i aktuelna na to krvoprolice.  Ilija Stanic, nakon mmnogih peripetija pri prelazu granica raznih zemalja, tocno na posljednji dan travnja 1969. u glavnom uredu UDBE u Sarajevu podnio je svoj prvi sluzbeni izvjestaj.  Onda je za svoj zlocin bio obilato nagradjen i odmah je poceo uzivati mnoge druge povlastice unutar Titove hrvatozderske Jugoslavije.

Zlocin u Carcaixentu od godine 1969. uvijek je uvelike zanimao F. Bayarrija i on je sanjao da ga jednog dana u detalje opise.  Kada je nakom proisteklih 20 godina zlocin zakonski zastarjeo, taj novinar se dao na istrazivanje i predmet proucavao pune tri godine.  Onda se je odlucio na put u Sarajevo s jedinom namjerom: susresti se s Ilijom Stanicem, s njime se nadugo porazgovoriti, dovesti ga na grob generala Luburica i tu s njime snimiti video kazetu o redoslijedu dogadjaja onoga kobnoga dana.  Iz svega ovoga nikla je spomenuta knjiga najprije na valencijaskom 2006. i na spanjolskjome jeziku 2009. godine.

Pocetkom srpnja ove godine Bayarrijevu sam knjigu u Valenciji citao na valencijanskom jeziku, ali ovaj jezik sam slabo razumio pa sam od umirovljenoga prof. Filiberta Mir, svoga surjaka, zatrazio da mi nabavi tu knjigu na spanjolskom i da mi je u Cleveland postom posalje  Pred desetak dana sam knjigu na poklon primio.  Odmah sam se dao na citanje te knjige s tako velikim zanimanjem da sam skoro svaku od 200 stranica iscarao pitanjima i komentarima.  To sam napravio ne samo zbog ovoga clanka nego takodjer da pripremim i svoja pitanja tome uglednom novinaru i piscu prigodom nasega skorasnjega sastanka u Valenciji.  AKO bude ikako moguce, zelim ispraviti krivu Drinu CRNIH lazi i krivih informacija o NDH i o samome generalu Luburicu.

Bayarriju sam se vec pismeno zahvalio na knjizi i na ugovorenom sastanku sa mnom u sljedecem mjesecu. U pismu sam naglasio, da sam ja u onoj istoj kuci u Carcaixentu, o kojoj on zbog Staniceva zlocina ima mnogo detalja, proveo citavo ljeto godine 1963.  Iz te iste kuce 26. prosinca 1963. od generala Luburica sam bio otpracen na vjencanje s Ameliom C. Mir u zupnpj crkvi samoga Carxaixenta.  U toj kuci general je tocno 15. kolovoza 1967. potpisao svoje izvrsno Trece poglavlje koje se nalazi u mojemu djelu OPERATION SLAUGHTERHOUSE. U svojemu pismu sam takodjer naglasio, da je steta sto u knjizi CITA EN SARAJEVO nema nijedne rijeci o mojih devet godina uske suradnje s generalom Luburicem. Upravo zato, na poklon mu nosim svoje zivotno djelo na engleskom u izdanju godine 1995.

Novinar Bayarri sada cita monumentalno djelo LA TRAGEDIA DE BLEIBURG na spanjolskom kako je ono koncem godine 1963. izdano od “Studia Croatica” dolje u Buenos Airesu.  Zato se je nadati, da ce on o 4-godisnjem postojanju NDH ubuduce pisati u duhu Bl. Alojzija Stepinca koji je najbolje mjerilo onih apokaliptickih godina.  Nadati se je takodjer, da on (Bayarri) vise nece nas Prvi i Drugi domovinski rat nazivati “gradjanskim ratom.” Ti ratovi su bili srpsko-hrvatski ratovi i u njima su se sukobile dvije starodrevne drzave.  Tako je bilo ne samo u godinama 1941-1945 nego takodjer i u godinama 1991-1995.

Od sedam poglavlja Bayarrijeve knjige najzanimljivije je Sesto poglavlje od 25 stranica Staniceve autobiografije. Temelji toj biografiji bili su postavljeni u prva CETIRI tjedna Staniceva “nestanka” nakon zlocina od 20. travnja 1969. Slican “nestanak” od isto toliko tjedana desio se je i prigodom ugovorenog sastanka s Bayarrijem.  Izgledalo je da on uopce nece ostvariti svoj dugogodisnji san o sastanku sa Stanicem.  Jedan novinar i Stanicev prijatelj u to vrijeme je preuzeo glavnu odgovornost za tako vazan intervju!  Nije onda cudo, da je Staniceva autobiografija puna prefrigranih i teatralnih lazi.  Iz ovih su u toj autobiografiji iskrsli Vlado Markovic i Nikola Katunic, clanovi HOP-a, kao glavni sudionici u ubistvu generala Luburica.  U Stanicevu izvjestaju sarajevskoj UDBI od godine 1969. ni spomena nema tih ljudi! Ni Bayarri nigdje nije mogao ustanoviti postojanje tih hrvatskih “revolucionaraca.”

Od svega je najgore, sto ubojica i lazac Ilija Stanic okrivljuje nekadasnju prvu damu Hrvatske, Maru Pavelic, za pogibiju generala Luburica.  Prema pricanju I. Stanica, ona je pripremila otrovni prasak koji je Stanic navodno stavio u kafu generala Luburica prije udarca cekicem u njegovo celo. Lijecnicko ovjerovljenje o uzroku generalove smrti ni rijeci nema ni o otrovu ni o udarcu cekicem!  GENERALOVA
SMRT JE PROUZROCENA JEDINO DVOSTRUKIM UDARCEM METALNE SIPKE!

Sto se tice upotrebe policijskih iskaza u Alciri i Valenciji, Bayarrijeva knjiga je dragocjen doprinos za pisanje potpune i autenticne biografije generala-viteza Vjekoslava Luburica. Medjutim, 4-godisnje postojanje NDH-a u knjizi CITA EN SARAJEVO previse je obojadisano piskaranjem dr. Bulajica, dr. Goldsteina (oca i sina) i dr. Zuroffa.  Za svu cetvoricu njih i za Bayarrija NDH je bila nacisticka drzava a general Luburic je bio fasista i nacista i u Jasenovcu je poubijao vise od 500.000 nevinih Srba, Muslimana i Zidova! Ni spomena nema o dr. Tudjmanu, akademiku Pecaricu, dr. Jurcevicu, dr. Horvatu i prof. Mrkociju koji su svojim istrazivanjima razgolicali taj Jasenovacki “mit” i dokazali, da Titov MIRNODOBNI Jasenovac u broju zrtava uvelike nadvisuje Lunuricev RATNODOBNI Jasenovac.

U knjizi Francesca Bayarrija general Luburic je ZLOGLASNA osoba a ubojica i lazac Stanic je VRLO SIMPATICNO opisan kao hrvatski revolucionarac! Na stranicama te knjige on bolje prolazi cak nego i sarajevski Nadbiskup Ivan Ev. Saric. Ovaj hrvatski nadbiskup sveta zivota i svete smrti od Bayarrija je spomenut kao antisemita (sic)!  Fra Branko Maric, miroljubivi i istinoljubivi sin Sv. Franje Asizkoga, u gore spomenutoj knjizi od Ilije Stanica je upleten u pogibiju generala Luburica!  Mene, koji sam godine 1960. i od Nadbiskupa Sarica i od fra B. Marica blagoslov primio za tada zapoceti pothvat osvjetljivanja Bleiburske tragedije, danas sveta srdzba hvata radi tih gnjusnih ocrnjivanja nasih velikana duha i uma.  Ocrnjivanje njih i generala Luburica mira mi ne da pa zato, iako 88-godisnjak, opet letim u Valenciju na prevazan SASTANAK s Francescom Bayarrijem.  Nadam se da cu povijesnom istinom osvjetliti likove nasih velikana i heroja. U to ime, neka je njima i STOTINAMA TISUCA hrvatskih mucenika vjecna slava!

Cleveland, Ohio – 15. listopada 2010