MALI HRVATSKI DUHOVNO-KULTURNI CENTAR S CRKVOM NA BLEIBURGU

MALI HRVATSKI DUHOVNO-KULTURNI CENTAR

S CRKVOM NA BLEIBURGU

Na tragu spomena koji su hrvatski prognanici i preživjeli pojedinci Bleiburga i Križnog puta čuvali u Austriji od završetka Drugog svjetskog rata, ali i u duhu onoga što smo u ime Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK) davno potakli kao i onoga što je dosad tamo učinjeno, dolazimo s prijedlogom koji bi trebao voditi prema upotpunjenju i završetku izgradnje spomen-obilježja na Bleiburgu.  

Kad već imamo na Bleiburgu dobar vlastiti komad zemlje, držimo da bi tu još trebalo

a)      izgraditi jednostavne prostore za prikladan prijem posjetitelja i/ili hodočasnika, te

b)      ako se nakon temeljitog promišljanja učini potrebnim, osigurati boravak za par osoba, među njima i jednoga svećenika, a koje bi bile na raspolaganju za duhovno-kulturne potrebe posjetiteljima i/ili hodočasnicima.

Stoga smatramo nužnim da se počne s ostvarenjem ovoga projekta, primjerice, s imenovanjem stručnjaka koji bi odmah počeli oblikovati sadržaj "Malog hrvatskog duhovno-kulturnog centra s crkvom na Bleiburgu". On bi uz skromnu multifunkcionalnu crkvu, mogao uključiti, ako se pokaže potrebnim, i stan za par osoba, koje bi tu stanovale ili često tamo dolazile, neku vrstu dvorane (odmorište, prismok i sl.) barem za dva-tri autobusa posjetitelja, pa višenamjenski muzejsko-izložbeni prostor, te higijenske prostorije.

Zapravo ono, što je ovakvom jednom susretištu potrebito, bez pretjerivanja s građevinskim prostorom, imajući u vidu da će to trebati uzdržavati. Vjerujemo, da bi se uvijek našlo u našoj Crkvi i narodu par prikladnih osoba koje bi se mogle na jedno vrijeme obvezati svojim boravkom, molitvom i nazočnošću podgrijavati „vječnu vatru“ na Bleiburgu i biti na usluzi posjetiteljima. Crkva bi mogla biti posvećena, primjerice, Gospi tješiteljici, Kraljici mira, Žalosnoj Gospi ilisl.

Kad bi se tako nešto osiguralo, sigurno bi tu preko cijele godine ili u određeno dogovoreno  vrijeme  dolazili posjetitelji, od raznoraznih skupina odraslih do ministranata, krizmanika i ostale školske djece, koje bi tu trebalo s onim najosnovnijim dočekati i primiti.

Nije lako doći ni na samu ideju za nešto, ali ovdje je najvažnije da iza ovoga projekta stane netko s moralnim i duhovnim autoritetom pred  cijelim našim narodom. Kako je nekoliko časnih hrvatskih emigranata koji simbolično čine „Počasni Bleiburški vod“ već prešlo 80-tu godinu života, a hrvatske državne vlasti očito nisu na rečenoj razini, ipak bi - među svim našim slabima – najbolje bilo da, uz sve moguće prigovore, ovaj crkveno-nacionalni „projekt“ povedu hrvatski biskupi (HBK i BKBiH), naravno, uz dogovor i sudioništvo odgovarajućih hrvatskih državnih ustanova.

U tom slučaju mislimo da ne bi zapelo na financiranju ovoga projekta. Pod vodstvom naših biskupa mislimo da bi malo koja hrvatska župa i misija u domovini i u hrvatskomizvandomovinstvu  sa svojim vjernicima odbila svoju pomoć. Bilo bi tu darova pojedinaca i  sponzora, a što osjećamo među članovima HSK-a koji  djeluje u više od tridesetak država svijeta. Osim toga, ne bi to trebao biti „projekt“ samo Hrvata vjernika!

Uz to, gradnja nipošto ne bi smjela spadati u skupe crkveno-nacionalne objekte, već vidno skromna i praktična, odvijala bi se bez pritiska žurbe i u vremenskom ritmu stvarnih mogućnosti dobročinitelja i mogućih donatora. Njome se nikoga ne bi smjelo optereti, posebice ne u ovim vremenima krize i još važnijih potreba našega naroda, primjerice, iskorjenjivanja siromaštva u HR i BiH.

Nadalje, ovo mjesto bi moglo imati za posjetitelje i/ili hodočasnike, između ostalog,  dvije važne dimenzije. Na jednoj strani, bilo bi to mjesto mira, molitve, pijeteta, čuvanja uspomene, središnje mjesto posjeta i/ili hodočašća svim hrvatskim žrtvama Bleiburga i Križnog puta. Na drugoj strani, bilo bi to mjesto brige, promišljanja i molitve za pravedni mir i blagostanje među ljudima i narodima na ovom našem planetu, za sve žrtve svirepih progonstva i nepravdi, a kojih uvijek ima i, nažalost, još će ih dugo biti.  

O ovome sam osobno razgovarao s nekoliko hrvatskih biskupa i jedan bi se vrlo rado sam angažirao na ostvarivanju ovoga cilja. Ali eto, dobro bi bilo čuti o ovome prijedlogu i glas javnosti, pa radi toga ovo najprije javno pred nju i iznosimo.

Fra Šimun Šito Ćorić,

glasnogovornik Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK)

sito.coric(et)gmx.net

Solothurn, 7. listopada 2010