Oba su pala! - ili što je zapravo palo?

Oba su pala! - ili što je zapravo palo?

Srijeda, 06 Listopad 2010

Najnoviji događaj u kojem glavnu ulogu ima tjednik nekih Srba u Hrvatskoj ('Novosti') čini se da je prešao granicu tolerancije čak i u nekih urednika na HTV-u. Sa svih strana pa čak i iz redova ministara u Vladi čuju se protesti zbog naslovnice tjednika koji postoji i koji se financira iz proračuna samo i samo zato jer je sadašnja koalicijska vlada zapravo koalicija tzv državotvornog HDZ-a i Pupovčeva SDSS-a, stranke istih onih Srba s kojima i zbog kojih je Hrvatska ratovala gotovo pet godina (1991-1995) izgubivši petnaest tisuća života i barem četrdeset milijardi dolara a o nenadoknadivom vremenu da se i ne govori. Perverzija ove koalicije jasna je gotovo svakome tko hoda po hrvatskoj zemlji, od iločkih vinograda preko ličkih pašnjaka do dalmatinskog kamenjara; jasna je svima i svakome osim onima koji žive u nekom alternativnom svemiru u kojem je razum rijedak gost. Kad smo prije više godina optužili ministra Primorca da mu je pomoćnik 'četnik' nastala je uzbuna a on sam prijetio nam je sudom kao da je sud zadužen za racionalno prosuđivanje stvarnosti ili za moralnu dimenziju politike. Naravno, Amac nije završio na sudu a Slobodan Uzelac ostao je gdje je i bio i gdje je i danas, na položaju pomoćnika ministra u Ministarstvu prosvjete i športa. Jesu li dakle optužbe koje smo objavili na njegov račun bile 'govor mržnje' ili su one bile samo konstatacija i najbliži odraz stvarnosti? U članku koji je imao odjeka uzduž i poprijeko medijske scene u Hrvatskoj (s izuzetkom 'velikih' medija) a pod naslovom 'Tko je onda Veliki Meštar?' pokušali smo objasniti korijene hrvatske unutrašnje i vanjske politike nakon 2000 godine. Čini se da smo je uspješno 'objasnili' jer je prošla i još uvijek prolazi isti onaj test koji je prošla i Darwinova teorija evolucije - naime, jednako kao što je stvarnost bezbroj puta potvrdila Darwina, i stavovi o pravoj pozadini politike hrvatskih Vlada nakon 2000 godine u Hrvatskoj potvrđuju se iz dana u dan. Iz drskosti i bezobrazluka pojedinih srpskih likova iz ove priče (Pupovac, glavni urednik Novosti, itd...) može se složiti slika jednako realna kao i bilo koja slika figurativne umjetnosti kojoj ne treba nikakve interpretacije niti tumačenja. Tjednik 'Novosti' u medijskom smislu nema nikakve veze s onim što se tvrdi da on jest, dakle da je glasnik Srba u Hrvatskoj. Tjednik Vrijeme je prije svega glasnik Pupovčevog SDSS-a i samo jednog dijela Srba u Hrvatskoj ali i dobrog dijela izbjeglih hrvatskih Srba koji danas žive u Srbiji i kojima je Hrvatska krava muzara dok su oni sami Pupovcu i sličnima materijal za potpaljivanje istih onih sukoba koji su nakon 1990 doveli do rata. No, treba li za sve to kriviti Pupovca i te Srbe? Treba li uopće bilo koga kriviti za obranu vlastitih interesa pa makar se radilo i o ljudožderima? Ne samo da prema sadašnjim civilizacijskim normama to nije moguće (jer su osobne slobode neprikosnovene!) već treba reći posve jasno: Pupovac i neki hrvatski Srbi su ono što jesu isključivo zato jer im je pružena prilika da to doista i budu! Nacionalna patologija Srba u Hrvatskoj imala je vremena još od 1918 godine doći do punog izražaja pa se stoga danas čuditi ovome što se događa mogu samo posvemašnje budale. Pri tom, najveća su nevolja politika i političari koji kad su na vlasti drže da su u stanju kontrolirati i stvarnosti njezinu percepciju. A hrvatski političari kojima je tzv izgradnja međunacionalnog povjerenja dio mandata dodijeljenog od strane 'velikih Meštara' posebno su neprijemčivi za uočavanje posljedica politike čija su ishodišta apsolutno svugdje osim u stvarnim hrvatskim interesima. Nevolje u koje se uvalio današnji HDZ kad je riječ o Pupovčevom SDSS-u a čiji je odraz i naslovnica tjednika Vrijeme, nije rezultat nekog zakučastog i teško razumljivog hrvatskog interesa. Ne radi se tu o nekoj dvorskoj spletki s francuskog dvora u predrevolucionarnoj Francuskoj za koju će trebati stoljeće da bi se razjasnila. Da će se sve razvijati baš ovako kako vidimo bilo je jasno svima koji rapolažu sa barem jednim zrnom povijesnog iskustva i sjećanja a takvih je u ovoj državi velika većina. Kako nam se onda dogodila ova današnjica koja više podsjeća na 1925-tu nego na 2010? Počevši od Stipe Mesića i Ivice Račana pa sve do Ive Sanadera za kojeg danas čujemo da je tzv opozicijom komunicirao na razini SMS-a (dakle vrlo prisno i intimno), hrvatski su političari prihvatili interpretaciju povijesti prema povijesnoj paradigmi prema kojoj su događaji 1990-1995 slučajnost i trenutak povijesne indisponiranosti.  Tjednik Vrijeme ovome daje svoj obol na sve moguće načine a jedan od dominatnih je i onaj prema kojem se hrvatsko-srpski odnosi 1918-1945 ne mogu svesti na sukobe već na traženje kompromisa (broj 562 od 24 rujna, str.13). Ovaj povijesni falsifikat nije mogao funkcionirati bez suradnje s hrvatske strane i tu je uloga Ive Sanadera od presudna značaja. Zbog njegova prihvaćanja američke zaštite uz uvjet pristanka na sve moguće kompromise (povijesna tumačenja ali i planove za budućnost), Sanader je potpisao pakt jednako koban kao i onaj o nenapadanju što su ga potpisali Hitler i Staljin. Je li Staljin bio naivan ili je imao neki tajni plan? Je li Sanader bio naivan ili je imao neki tajni plan, mislići pri tome kako će nadmudriti Pupovca i kupiti trajni mir s hrvatskim Srbima? Hrvatska politika je sebi kroz njezine protagoniste utvarala da govoreći o miru govori s pozicije pravednika i mirotvorca i poštivatelja ljudskih prava. U stvari, hrvatska politika čiji su protagonisti nakon smrti Franje Tuđmana gotovo isključivo mediokriteti kakvih je teško sresti više od nekolicine u više generacija vodila je politiku s pozicije potpune bespomoćnosti. Vođenje politike s položaja koji je strateški neodrživ ne može voditi nigdje drugdje osim u poraz. Strateški, pružanje ruke pomirenja Srbima u Hrvatskoj prije nego su ovi bili spremni prihvatiti većinsko tumačenje zbivanja 1991-1995 moglo je voditi isključivo do točke u kojoj se danas nalazimo. To je točka u kojoj jedna nakupina Srba u Hrvatskoj, osiguravši vlastitu egzistenciju iz hrvatskog proračuna sebi dozvoljava povlačiti paralele između dvaju srušenih aviona JNA i dva srušena hrvatska MIG-a i to sve tumačiti 'demokratskim slobodama', ispitivanjem tolerancije javnosti na provokacije te na koncu optuživati sve koji se zgražaju na to da zgražanja ne bi bilo da oni (tj provokatori) nisu - Srbi!. Treba li Pupovčev SDSS kriviti za sve to? Ili, treba li konačno shvatiti da bolesna politika ne može uroditi povijesnim plodovima jer je sama rezultat povijesnih boleština pa dakle rađa samo smrt? Korjen svih ovih događaja nalazi se samo u jednome - u nesposobnosti promišljanja hrvatskih strateških interesa a još i više u provođenju politika koje bi vodile prema njima. Od 2000 godine do danas nije bilo ni jednog jedinog poteza hrvatskih vlada koji je napravljen uz istovremeno razumijevanje kako će se učinjeno odraziti na autentični hrvatski interes. Autentičnim hrvatskim interesima proglašeni su najprije britanski interesi, odmah potom američki a zatim i njemački. Budući su tuđi interesi sami po sebi mnogo složeniji nego što se to čini na prvi pogled, osobito mediokritetima kakvi vode ovu državu nakon 2000 godine, opći kaos koji vlada u hrvatskoj politici već deset godina pruža priliku svakoj vrsti političkih kriminalaca da vode igru prema vlastitim interesima. To je usporedivo sa svakom sličnom situacijom u kojoj se raspala ili ne postoji organizirana vlast. Gdje takve nema, vlast preuzimaju kriminalci. Vrijednosna konfuzija čije smo žrtve nije slučajna; ona je proizvod pažljivo smišljenog procesa pa sve u vezi i oko HDZ-ovog koaliranja s SDSS-om nije slučajno. Nema društvene zajednice koja nema nekakve prevladavajuće norme a istovremeno, u Hrvatskoj se nepostojanje društvenih i etičkih normi drži vrhuncem pravednog društva. Tobože, svi mi imamo iste interese (pravda, jednakost pred zakonom itd itd) dok u stvarnosti, između Hrvata kao matičnog naroda i jednog dijela Srba (u ovom trenutku okupljenih oko SDSS-a) nema zajedničkih točki ako se radi o nacionalnim interesima i etičkim normama povezanim s njima. Tvrditi da ih ima, dok je jednima Domovinski rat svetinja a drugima osvetnički pohod mnogo je više znak poremećena (hrvatskog) uma nego li poremećenog sistema vrijednosti. Može li funkcionirati država u kojoj u vladi sjede predstavnici oba ova stava te se dapače uspjelo nametnuti manjinski stav većini zahvaljujući samo jednome: odustajanju od vlastitih autentičnih interesa. U tome je magnum crimen Ive Sanadera i taj je zločin i veći od onog kojeg je napravio pretvarajući državu u bunjište korumpiranih lupeža. Sve ostalo je minorno i gotovo ne treba trošiti riječi na npr glavnog urednika tjednika 'Novosti' i njegove, dopuštamo si reći idiotizme, poput onog kojim nam objašnjava da se u rušenju svetinja (Domovinskog rata) ogleda demokracija te da to nije posljednji put da su to napravili. I na koncu, tko je zapravo pao u cijeloj ovoj priči? Dva MIG-a gotovo su beznačajne žrtve jednog incidenta kakvi se događaju svakodnevno. Pale su međutim maske s hrvatske gluposti ali i s lica nekih navodno civiliziranih građana s kojima Hrvati ratuju već gotovo jedno stoljeće. Pomirenje o kojem se govori i zajednički život s takvima su na žalost nemogući. A što je onda moguće? Moguće je samo jedno: ukinuti sva posebna prava Srbima u Hrvatskoj i pretvoriti ih u građane jednake svima ostalima. U suprotnome, granica prema Srbiji je, koliko znamo, otvorena. Spectator