Da se ne zaboravi - 16.10.1978. BRUNO BUŠIĆ

na današnji dan 16. listopada 1978. 

UBIJEN JE ANTE BRUNO BUŠIĆ

6.10.1939.  -  16.10.1978.

ŽIVOTOPIS

Ante Bruno Bušić (Vinjani Donji, kod Imotskog, 6. listopada1939 - Pariz, 16. listopada 1978.), hrvatski domoljub,disident, književnik, povijesni istraživač, karizmatični prognanik 1970-ih godina i politički vođa hrvatske emigracije.

Razgovarao: Tomislav Vuković

RAZGOVOR: Dr. Anđelko Mijatović,  povjesničar

Tipični predstavnik hrvatskih stradalnika

GK: Sada smo u mjesecu listopadu, za kojega se može reći da je i mjesec Bruna Bušića, »meteorskog bljeska na hrvatskome obzorju«, kako ga je to u jednoj svojoj knjizi nazvao Rudolf Arapović. Naime, Bušić je rođen 6. listopada 1939. u Vinjanima Donjim kraj Imotskoga a ubijen 16. listopada 1978. u Parizu. Molimo Vas približite ukratko našim čitateljima njegov život.

Dr. Mijatović: Bruno Bušić je tipični predstavnik hrvatskih stradalnika koji je još od najmlađih dana, 50-ih godina prošloga stoljeća, pa do nasilne smrti 70-ih godina, u domovini i izvan domovine došao do izražaja prvo književnim stvaralaštvom, a potom i novinskim člancima i drugim tekstovima o političko-društvenoj, gospodarskoj i općoj stvarnosti hrvatskoga naroda u totalitarnoj komunističkoj i velikosrpskoj jugoslavenskoj državnoj zajednici. Već g. 1952, kao trinaestogodišnji učenik III. razreda gimnazije u Imotskom, javio se kratkom pripovijetkom s tematikom iz svoga rodnog kraja u časopisu »Pionir«. Sličnim književnim prilozima nastavio je i u časopisima »Vidik« i »Polet« zbog čega je g. 1955. dobio »Poletovu« nagradu. Njegovo je pisanje ocijenjeno vrlo uspješnim. Tada je policijskim progonom prekinuto njegovo književno stvaralaštvo, a nastavljeno je 60-ih godina i kasnije u raznim glasilima. Pod nadzorom zloglasne jugoslavenske tajne policije Udbe, Bušić je od proljeća g. 1956. kad je bio u II. razredu gimnazije u Imotskom.

Povod za to bili su odgovori koje je Bušić tih dana dao na deset anketnih pitanja dobivenih u školi kao anonimne zadatke i koji su se odnosili na životne uvjete učenika, na školski program, ali i na dva, za tu prigodu vrlo lukavo i perfidno osmišljena i uvrštena pitanja: vjeruje li učenik u Boga i što mu se čini je li bio bolji »stari sistem ili današnji«, tj. ondašnji komunistički sustav. Na šesto pitanje: »Vjeruješ li u Boga«, šesnaestogodišnji Bušić je odgovorio da vjeruje u Boga, što onda nije bilo preporučljivo napisati, i to je tako obrazložio da upravo iznenađuje svojom zrelošću. Na deseto pitanje o »starom ili današnjem sistemu«, odgovorio je vrlo uvjerljivo i opširno. Hrabro je istaknuo da ni bivši starojugoslavenski sustav nije bio dobar, da ni tadašnji komunistički ne valja, iako je nešto bolji, jer ima gladnih, žednih, bosih, golih, da svaki dan raste broj nezaposlenih, nema slobode misli i guši se svaka klica narodnosti, da su Vojvodina i Kosovsko-metohijska oblast priključeni Srbiji, a Bosna i Hercegovina nisu priključene Hrvatskoj, iako joj povijesno pripadaju, osudio je širenje velikosrpstva i partizansko masovno ubijanje zarobljenika u Drugom svjetskom rata i nakon rata, upozorio je da nema slobode vjere, ravnopravnosti i jednakosti. Zbog takva i slična razmišljanja Bušić je u lipnju 1957, s još nekim kolegama, bio priveden u Udbu u Imotskom i saslušan, potom pozivan na razgovore ne bi li ga se pridobilo za suradnju.

Kada je on to odlučno odbio, u studenom je isključen iz gimnazije, kao i još neki njegovi kolege, bez prava nastavka školovanja u svim školama na području Narodne Republike Hrvatske, a u svibnju 1959. bio je pod istragom u Makarskoj. Bez obzira na sve te presije i stalno Udbino praćenje, Bušić je ipak završio gimnaziju u Splitu g. 1960. i Ekonomski fakultet u Zagrebu krajem g. 1964. Ubrzo, nakon što se g. 1965. zaposlio u Institutu za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, bio je uhićen i, s još nekim kolegama i prijateljima, g. 1966. osuđen na uvjetnu zatvorsku kaznu, a kad je saznao da mu je uvjetna kazna pretvorena u deset mjeseci zatvora, pobjegao je u Beč. Nakon što se u institutu saznalo za Bušićev odlazak u emigraciju, budući da su u njemu uočili mlada perspektivna istraživača, većina zaposlenih na čelu s direktorom dr. Franjom Tuđmanom založila se je za njegov povratak, što je on prihvatio i vratio se u Zagreb, a Vrhovni je sud, svakako s blagoslovom Izvršenog komiteta CK SKH, uzevši u obzir da se je Bušić slobodno vratio iz emigracije, da se dokazao u radu i da se je za njega zauzeo skoro čitav institut, odgodio izvršenje kazne na rok od jedne godine. Bušić je nastavio raditi u institutu, ali i surađivati u »Hrvatskom književnom listu«, koji je u travnju 1968. u Zagrebu pokrenuo poznati hrvatski književnik Zlatko Tomičić. U svakom broju HKL-a do listopada 1969. Bušić je objavljivao prikaze raznih knjiga i časopisa te tekstove o posebnim političkim i drugim problemima, u ono vrijeme vrlo teškim i »vrućim« temama.

Bušićevi tekstovi »Žrtve rata«, objavljen u srpnju 1969, u kojem je žrtve rata g. 1941-1945. na strani partizanskog pokreta prikazao na osnovi popisa obavljenog u listopadu i studenom 1964. po odluci Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, i time pridonio objektivnijem prikazivanju broja žrtava (185.327 osoba u SR Hrvatskoj), za razliku od proizvoljnih i svakodnevno nerealno promicanih u jugoslavenskom političkom životu, i »Sudbina Mimarine donacije«, objavljen u listopadu 1968, o vrlo vrijednim umjetninama koje je ugledni hrvatski iseljenik, slikar i restaurator Ante Topić Mimara g. 1948. i 1950. uputio iz Berlina i Praga kao dar Strossmayerovoj galeriji starih majstora JAZU, od kojih su neke završile u Beogradu, čak i kod zloglasnog Aleksandra Rankovića, potaknuli su vrlo živo zanimanje u hrvatskom narodu.

Njihovu autoru Brunu Bušiću prouzročili su nove nevolje, anonimne pisane i usmene prijetnje o likvidaciji na najokrutniji način. Nakon što je ostao bez posla u institutu u veljači 1969. i potkraj te godine prisilno obustavljeno izlaženje HKL-a, Bušić je u početku g. 1970. otišao u Pariz gdje je namjeravao pohađati postdiplomski studij političke ekonomije i učiti francuski jezik. Ostavši bez sredstava za život, nakon što mu je prestala stipendija PEN-kluba i stipendija francuskog filozofa Gabriella Marcela, koju mu je prepustio prof. Radovan Grgec, u travnju 1971. vratio se je u Zagreb u trenutku kad je u okviru Matice hrvatske pokretan »Hrvatski tjednik«. U tom listu ubrzo je postao stalnim honorarnim suradnikom. Bušićevi tekstovi iz ukupne tadašnje hrvatske političke, gospodarske i kulturne problematike, a i šire, u »Hrvatskom tjedniku« bili su jedni od najčitanijih novinarskih tekstova toga vremena, a Bušić ne samo da je bio jedan od najčitanijih novinara nego je kao domoljub i državotvorac stekao veliki ugled u hrvatskom narodu, posebno među hrvatskim studentima i mladeži.

Kao takav, on se i kretao u društvu onih koji su osmišljavali, stvarali i predvodili tadašnje hrvatske državotvorne političke programe. Kad su u početku prosinca 1971. počeli poznati komunistički progoni hrvatskih domoljuba, Bušić je prvi uhićen i 13. listopada 1972. zbog toga što je u nekim svojim tekstovima »pozivao i poticao na nasilnu i protuustavnu promjenu društvenog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva naroda Jugoslavije i zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji«, kako je to doslovce pisalo u presudi, osuđen je na kaznu strogog zatvora u trajanju od dvije godine i zabrane javnog istupanja u tisku, radiju, televiziji i javnim skupovima u trajanju od dvije godine. Ostatak izrečene kazne Bušić je izdržao do kraja u starogradiškoj kaznionici, radeći na najtežim poslovima na pilani i u vrlo nepovoljnim okolnostima.

Budući da po izlasku iz zatvora u jugoslavenskom komunističkom poretku nije mogao dobiti neki posao približan njegovoj stručnosti i istraživačko-novinarskoj usmjerenosti i nalazeći se u vrlo teškim prilikama, bez rada kao osnove za život, bez stana i stalnih novčanih prihoda, te izložen stalnoj policijskoj pratnji i općoj presiji, pa i »huliganskom« premlaćivanju 6. prosinca 1974. u Dubrovniku, gdje je u Centru za postdiplomski studij pohađao studij filozofije znanosti, Bušić je u rujnu 1975. bio prisiljen ponovno otići u emigraciju. Za relativno kratko vrijeme života u drugoj emigraciji, do mučkog ubojstva u Parizu 16. listopada 1978, Bušić je bio vrlo aktivan. Svojim tekstovima, objavljivanim u nekoliko hrvatskih izbjegličkih glasila: »Novoj Hrvatskoj«, »Hrvatskoj borbi«, »Hrvatskom tjedniku 'Danica'«, »Hrvatskom vjesniku« i drugdje, te općom aktivnošću u hrvatskom emigrantskom političkom životu, posebno je pridonio življem političkom gibanju u hrvatskoj emigraciji i općenito u iseljeništvu. Godine 1977, prije izbora za Hrvatsko narodno vijeće, krovnu organizaciju hrvatskih državotvornih emigranata, Bušić je s prijateljima i političkim istomišljenicima u Lundu u Švedskoj sastavio i utvrdio sedam osnovnih načela kao polazište za sljedeće izbore za HNV: 1. Nacionalno pomirenje i općehrvatsko jedinstvo, 2. Djelatna veza domovine i izbjeglištva, 3. Razvoj vlastitih snaga i oslonac na njih, 4. Nadideologijska nacionalna borba, 5. Neutralnost u prijeporu Istoka i Zapada, 6. Korištenje svih primjerenih sredstava borbe i 7. Solidarnost sa svim osloboditeljskim gibanjima u svijetu.

Na izborima za II. sabor HNV-a, koji je održan od 6. do 10. listopada 1977. u Brusselu, izabran je s najviše glasova za člana Sabora i pročelnika Ureda za promidžbu i tisak. Na toj dužnosti, uz ostale obveze, pokrenuo je i uređivao »Hrvatski vjesnik« HNV-a. Uz navedeno, Bušić je osmislio i uvelike pridonio prikazivanju emisije švedske televizije 2. veljače 1978. pod naslovom »Hrvati - teroristi ili borci za slobodu?«, kojom se je upozorilo na opći položaj hrvatskoga naroda u totalitarnoj i neravnopravnoj višenarodnoj državnoj tvorevini Jugoslaviji.

Iako se je zbog različitosti pogleda u vrlo važnim pojedinim pitanjima u vezi s hrvatskom prošlošću, stvarnošću i pristupu revolucionaroj borbi za hrvatsku nacionalnu slobodu razišao s nekim vodećim ljudima u hrvatskoj emigraciji, on je, zapravo, ukupnim svojim angažiranjem u hrvatsku emigraciju unio svježinu, novu snagu, odnosno nove oblike rada i stil borbe koji su narušavali dotadašnja već tradicionalna i za mlade učmala gledišta u odnosu na postizanje hrvatske nezavisnosti. Ukupnim svojim radom pokrenuo je hrvatski narod, ali i upozorio svjetsku javnost na glavni hrvatski problem - hrvatsku nacionalnu slobodu i nezavisnost. Rezultati njegova rada moći će se vrednovati tek kad se istraži odjek njegova djelovanja u praćenjima međunarodnih institucija.

Glavna životna misao - Hrvatska!

GK: Kao što se iz odgovora vidi, jedan ste od rijetkih znanstvenika koji je progovorio o Brunu Bušiću kao katoličkom vjerniku.

Dr. Mijatović: Bruno je Bušić doista bio vjernik, potječe iz tradicionalne katoličke sredine. Od djetinjstva je prakticirao vjeru, učio vjeronauk, čitao vjersku literaturu. Kao gimnazijalac u Splitu i student u Zagrebu redovno je išao u crkvu i pohađao vjeronauk; kao student kod isusovaca u Palmotićevoj ulici u Zagrebu. Zapravo, vjeru je prakticirao čitava života i može se zaključiti da je bio više nego tradicionalni vjernik.

GK: Po čemu je Bruno Bušić aktualan i u sadašnjoj Hrvatskoj, tj. u čemu može biti primjer i uzor sadašnjim i budućim hrvatskim naraštajima? Usputno, nadam se da, ne samo po njegovoj glasovitoj rečenici, »Hrvatska nije na međunarodnoj rasprodaji«!

Dr. Mijatović: Ono po čemu je Bruno Bušić osobito poznat, uz mučeničku smrt, jest njegov književnički, istraživačko-novinarski i politički rad, koji je u potpunosti bio u službi domovine Hrvatske i hrvatskoga naroda. Svojim je radomBušić u domovini i emigraciji postao nacionalnim simbolom koji je još kao niži gimnazijalac svojim tekstovima skrenuo na sebe pozornost svoga naraštaja. Kasnije šezdesetih i sedamdesetih godina svojim je jasno i dobro oblikovanim tekstovima iz hrvatske povijesne, političke i gospodarske problematike upozoravao hrvatski narod na njegovu prošlost i stvarnost te što mora poduzeti da bi osigurao svoju budućnost u društvu slobodnih i suverenih naroda. U emigraciji je posebno postao simbolom i zalogom nacionalne pomirbe već otprije ugrađene u zajedničkoj svijesti većine hrvatskoga naroda.

objavljeno u GLASU KONCILA  6. studenog 2005.