Wollfy Krašić: Otklanjanje zaostataka totalitarizma iz hrvatske povijesti može biti temelj novog hrvatskog zajedništva

Wollfy Krašić: Otklanjanje zaostataka totalitarizma iz hrvatske povijesti može biti temelj novog hrvatskog zajedništva
26-07-2020


Zajedništvo – to je riječ koja gotovo da i ne silazi s usta niza vodećih hrvatskih političara. Postizanje nekakvog gotovo mitskog zajedništva predstavlja se rješenjem za sve probleme u Hrvatskoj. No, nikada ne doznamo što bi to zajedništvo točno trebalo biti i kako bi nam trebalo pomoći.



Piše: Wollfy Krašić

Neki su političari malo razgovorljiviji, pa nas pouče da bismo trebali izgraditi zajedništvo kakvo je vladalo za vrijeme Domovinskog rata ili pak da bismo se već stvarno trebali prestati svađati oko ustaša i partizana. Kada mi – narod – ostvarimo zajedništvo – e onda će oni – političari – tek moći na pravi način raditi svoj posao.

Dakle, mi – narod, sami smo si krivi što nam je loše, a loše nam je jer ne možemo ili ne želimo ostvariti zajedništvo. Naravno da je ovo površno i demagoško pozivanje na zajedništvo, pogotovo na ono iz vremena Domovinskog rata, najobičniji smokvin list kojim političari koji daju takve izjave prikrivaju svoju nesposobnost, nerazumijevanje temeljnih problema hrvatske države i društva ili još gore, odsustva želje da ih rješavaju, budući da im odgovara trenutno stanje.

Međutim, većina stanovnika Republike Hrvatske zaista bi trebala ostvariti neku vrstu zajedništva, pronalaska zajedničkog nazivnika na temelju kojega će se vršiti krucijalne promjene za kojima država i društvo vape. Samo, to bi zajedništvo bilo u suprotnosti s interesima velikog dijela hrvatskih političkih elita. Stoga potonjima odgovara davanje nekih drugih recepata za zajedništvo, koje ne bi išlo dalje od mahanja „kockicama“.

Istrošeni i korumpirani komunistički režim

Hrvatski je narod u suvremenom razdoblju, od završetka Prvog svjetskog rata, dva puta ostvario izrazito široko zajedništvo. Prvi se puta to dogodilo u međuraću pod vodstvom Hrvatske seljačke stranke (HSS), koja je u drugoj polovici 1930-ih godina prerasla u hrvatski nacionalni pokret. Iako su unutar njega egzistirale različite ideje o tome kako riješiti pojedine aspekte onoga što se u prvoj Jugoslaviji nazivalo hrvatsko pitanje (recimo, raditi u pravcu stvaranja samostalne hrvatske države ili samo široke autonomije unutar Jugoslavije), taj je pokret okupio ogromnu većinu hrvatskog naroda koji je tražio radikalan preustroj nacionalnih i socijalnih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji.

Drugi se put to zbilo pod vodstvom Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) početkom 1990-ih godina, kada se zapravo tražilo isto, samo je na mjestu istrošenog i korumpiranog karađorđevićevskog monarhističkog režima koji se srušio kao kula od karata pred naletom Sila Osovine u travnju 1941. godine stajao isto tako istrošeni i korumpirani komunistički režim, koji je propao u sklopu urušavanja komunističkih sustava u srednjoj, jugoistočnoj i istočnoj Europi te zbog svađe unutar Saveza komunista Jugoslavije.

Hrvatsku suvremenu povijest obilježila su i, da ih tako nazovemo, suprotstavljena zajedništva. Ona su došla do izražaja za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada se velik dio hrvatskog naroda grupirao oko dva suprotna ideološko-politička pola – Ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske (NDH) te Narodnooslobodilačkog (NOP) ili partizanskog pokreta. Dočim je NDH nesumnjivo bila fašistička tvorevina, a Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), koja je predvodila NOP, kao krajnji cilj borbe protiv „okupatora i domaćih izdajnika“ vidjela provođenje socijalističke revelucije, Hrvati su se oko te dvije matice često svrstavali iz drugih razloga. NDH su podržavali zbog želje za postojanjem samostalne hrvatske države, kako god ona u početku loša (i okrljaštena) bila, a partizanskom pokretu zbog spašavanja golog života i otpora Talijanima, Nijemcima, ustašama, četnicima, kao i zbog obećanja NOP-a o nacionalno ravnopravnoj i socijalno pravednoj novoj Jugoslaviji.

Hrvatski reformni pokret iz druge polovice 1960-ih i početka 1970-ih, popularno zvan Hrvatsko proljeće, također predstavlja fazu hrvatske suvremene povijesti u kojoj je hrvatski narod dosegao znatan stupanj zajedništva. No, slično kao i unutar pokreta pod vodstvom HSS-a, postojale su podjele oko toga treba li samo pokušati reformirati Jugoslaviju ili pak raditi u pravcu stvaranja samostalne države, kao i oko toga treba li komunizam postepeno propasti ili mu samo valja dati „humani lik“.

Novo hrvatsko zajedništvo

Dileme koje su obilježavale pokrete koji su tijekom 20. stoljeća okupljali većinu hrvatskog naroda danas dobrim dijelom ne postoje. Hrvatska je nakon iskustava s dvije varijante jugoslavenske državne zajednice samostalna država, a njen demokratski ustroj nakon krvavih totalitarističkih epizoda nitko ne dovodi u pitanje (barem ne nitko relevantan). Međutim, iako je nacionalna odrednica iz težnji pojedinih pokreta ostvarena u obliku državne samostalnosti, ona socijalna je unatoč demokratskom sustavu i dalje krnja. Povijesno je iskustvo pokazalo da se učinkovit, zdrav, održiv i nenasilan društveni sustav ne može, a  pogotovo ne danas, graditi ni na gospodarskim elementima seljačke ideologije iz 1920-ih i 1930-ih godina, ni na korporativizmu ni na bilo kojoj varijanti komunističkog ekonomskog nauka, pa tako ni na samoupravljanju.

Stoga danas temelj za istinsko hrvatsko (novo) zajedništvo može biti građenje društvenog sustava koji će znatnim dijelom anulirati snažne zaostatke totalitarizama iz hrvatske povijesti, kao i one tzv. divljeg kapitalizma iz 1990-ih. Izgradnja takvog sustava na nizu polja, pa tako i na onom vrijednosnom, koje mora biti temeljeno na civilizacijskim normama 21. stoljeća, dobrim će dijelom smanjiti i ublažiti ideološke podjele u društvu, koje se predstavlju kao glavna prepreka snažnijem zajedništvu hrvatskog društva.

Hrvatski medijski prostor obiluje materijalom na kojem treba graditi novo hrvatsko zajedništvo. Ne vidimo šumu od stabala. Radi se o izvještajima o tisućama problema koje muče stanovnike Hrvatske, koji ih prisiljavaju da ju napuštaju, a velika većina njih ima korijen u činjenici da imamo „preveliku“ državu, što oni koji upravljaju njome koriste za obilno zadovoljavanje partikularnih interesa koji su u nizu slučajeva suprotni javnom interesu, ali i zakonu. Veća sloboda pojedinca na nizu polja u odnosu na državu jedini je učinkovit odgovor na opisanu situaciju. Zapravo, kada pogledamo hrvatsku modernu povijest, nedostaje nam snažan onaj ideološko-politički pravac koji u promatranom razdoblju od 1918. godine nadalje gotovo da i nije bio prisutan u hrvatskoj političkoj areni – slobodarstvo. Istinsko stvaranje zajedništva većine hrvatskih stanovnika može se dosegnuti samo dovršavanjem ostvarenja ciljeva kojima je hrvatski narod težio tijekom 20. stoljeća – optimalan državni okvir i društveno uređenje. I prošlost i sadašnjost jasno nam sugeriraju kakvo potonje treba biti.

Fenix-magazin/MD/Wollfy Krašić
http://fenix-magazin.de/komentar-wollfy-krasic-novo-hrvatsko-zajednistvo/

Msgr. Fulton J. Sheen o Stepincu -

“Stepinac, koji je išao na sud kao duhovni pastir Hrvata, izišao je iz sudnice kao opći vođa svog naroda i kao uzor svijetu.” - Fulton J. Sheen

Hrvatima je dobro poznato da u Americi (White Plains, država New York) postoji srednja škola koja nosi ime Nadbiskupa Stepinca. Ali mnogima nisu poznate riječi koje su o Stepincu izrečene prigodom svečanog blagoslova te škole pa ćemo ovdje donijeti uvodne riječi kardinala Spellmana i cijeli govor svjetski-poznatog Msgr. Fultona Sheena.

Prijatelji, ako vas bude zanimalo pročitati cijeli govor Msgr-a Fulton-a J. Sheen-a (12. rujna 1948.) u kojem govori i o Nadbiskupu Stepincu prigodom otvaranja katoličke srednje škole "Archbishop Stepinac High School" u White Plains, NY, otvorite https://www.cuvalo.net/?p=1472

Pozdrav svima!

Ante Čuvalo

Nova knjiga hrvatsko-američkog znanstvenika i pisca Vladimira P. Gossa

Nova knjiga hrvatsko-američkog znanstvenika i pisca Vladimira P. Gossa

Znanstvenik i pisac Vladimir Peter Goss ovih je dana u Zagrebu objavio sintetsku monografiju o počecima hrvatske umjetnosti

Zagrebačka izdavačka kuća Ibis grafika upravo je tiskala knjigu Vladimira P. Gossa "Početci hrvatske umjetnosti", čija je građa raspoređena na 488 stranica. Autor je hrvatsko-američki znanstvenik, pisac i novinar, Professor emeritus povijesti umjetnosti Sveučilišta u Rijeci, a tijekom karijere predavao je na University of Michigan, University of North Carolina i University of Tel Aviv. Autor je ili suautor sedamnaest znanstvenih knjiga ili kataloga i stotinu i pregršt znanstvenih studija s naglaskom na razdoblja predromanike i romanike na Mediteranu i Jugoistočnoj Europi. Kao predsjedatelj sekcija i/ili izlagač nastupio je na 68 međunarodnih skupova. Po dolasku u Hrvatsku 1999. nastavlja znanstveno-nastavničku karijeru na Sveučilištu u Rijeci kao redoviti profesor i redoviti profesor u trajnom zvanju od 2002. do 2012., te se uz srednjovjekovnu umjetnost i kulturu posebice bavi studijima prostora, kulturnog pejsaža i dosega umjetničke kritike. Tijekom Domovinskog rata bio je dopisnik Večernjeg lista iz SAD te (pro bono) voditelj Odjela za promidžbu Nacionalne federacije američkih Hrvata. Objavio je tisuće novinskih članaka, osvrta, kritika. Suautor je i urednik segmenta o povijesti hrvatske umjetnosti za projekt HAZU o resursima od nacionalne važnosti, svezak II., Kultura (u pripremi). Autor je deset romana i narativnih kronika, te osamdesetak kratkih priča. Kratka priča „Kukavica“ objavljena je u zbirci Zašto volim Zagreb (Vjesnik 2000.), a „Grlica“ u antologiji Trenutak proze – hrvatska kratka priča (Znanje 2010.). Kritičari su nazvali Gossa „pjesnikom domovinskog rata“, a njegov pripovjedački stil uspoređivan je s onim Saula Bellowa.

Kulturni krajolik

Knjiga istražuje odnos umjetničkog stvaralaštva kao funkciju prostora i stvaralačkog duha, nature i kulture, međuprožimanjem kojih se prirodni kajobraz transformira u kulturni krajolik. Autor prati razvoj umjetnosti u hrvatskom prostoru,, t.j. prostoru u koji su se doselili Hrvati i koji oni dijele sa zatečenim stanovništvom i s povijesnim suputnicima u tom prostoru, na pr., predpovijesnom tradicijom Ilira i Kelta, klasičnom kulturom Grčke i Rima, ranosrednjovjekovnim stvaralaštvom Langobarda i Franaka. U odnosu na temeljne oblike ljudskog postojanja – grad i selo – Hrvati prvenstveno pripadaju sferi rusa te se tako uklapaju u ladanjsku tradiciju i predrimskog Ilirika i ranog srednjeg vijeka, ali u viskokoromaniziranoj rimskoj Dalmaciji i Panoniji prihvaćaju i tečevine antičke i kasnoantičke urbane kulture. Najsretniji trenutci hrvatske povijesti, pa tako i stvaralaštva, dešavaju se kad su ladanjski i gradski elementi u harmoničnoj ravnoteži – a to se zbiva u hrvatskoj predromanici, dalmatinskoj urbanoj kulturi 13. stoljeća, dubrovačkoj renesansi, sjeverozapadno-hrvatskom baroku, u bidermajeru, hrvatskoj Modernoj, Secesiji, u pothvatima proširenja Zagreba od kasnijeg 19. do potkraj 20. stoljeća, u hrvatskoj naivnoj umjetnosti. No već je i visoko urbanizirani Rim u svojim izvanrednim vilama rustikama u kristalnim jadranskim zaljevima i na idiličnim padinama Medvednice ili Bilogore pokazao da i urbani čovjek zna uživati i stvarati u izvangradskoj sredini slušajući priče i snove zapisane u prostoru.

Temelji prostorne kreativnosti

Autarhičnost i prometna nepovezanost hrvatskog prostora rezultirala je bogatstvom oblika, ali je i zajednički temelj na kojem se izgradila nacionalna kultura. Kad god je Hrvatska zapadala u pompoznu grandioznost dolazilo je do kratkih spojeva u životu nacionalnog bića. Nametnuta urbanizaija je u suprotnosti s hrvatskom općom ekologijom, jer Hrvatska nikad nije bila (samo) zemlja metropola. No kad se i skrene s dobrog ustaljenog puta, hrvatski prostor, i duh koji ga modificira, nalaze načina da se vizije upisane u krajobraz ponovno otkriju. Početci se ponavljaju tijekom povijesti, pa i danas, ali u novom, izvornom ruhu. Ako je nešto dobro, i u skladu s okolišem i predajom, ono se može legitimno dogoditi u bilo kojem povijesnom trenutku. Standardno sinkronično sagledavanje obogaćuje se dijakroničkim pristupom, a stilska razmatranja uvidima u individualnost umjetnika i umjetničkog djela.

Pripovijest  o znamenitostima

Tekst prate 142 ilustracije, razmjerno malo za broj stranica. Odabrane su tako da slijede priču o postojanju i stvaralaštvu jednog naroda u konkretnom prostoru i etničkom okruženju, ispričane prvenstveno uradcima likovnih umjetnosti. Nisu ilustracije individualnog opusa ili fenomena već doprinos razumijevanju središnje teme: što je umjetnost i kako nastaje – od stvaralačkih pojedinaca i skupina do univerzuma. Poseban šarm unose izvorni crteži akademske slikarice Karine Sladović. Knjiga je namijenjena znanstvenoj zajednici ali svakako i zainteresiranom laiku. Kako bi se zadovljilo obje skupine trinaest dodataka osvjetljava neka znanstveno složenija mjesta u narativu i pruža stručnjaku uvid u znanstveni aparat potreban za njihovo dublje razumijevanje, a oslobađa laičkog čitatelja od njemu ne toliko bitnih stručnih finesa, tako da se ne prekida tijek i ritam pripovijesti. Jer ova knjiga nije samo povijest, već i pripovijest u istom onom duhu u kojem je autor na svom životnom putu i znanstvenik i književnik, domoljub i društveni kritik, racionalist i vizionar, građanin i vilan.

U pripremi je skraćena verzija na engleskom u obliku internetskog izdanja.

Potpis pod fotografije:

2701

Vladimir Peter Goss

2702

Vladimir Peter Goss: Početci hrvatske umjetnosti, Zagreb, Ibis grafika, 2020, 488 str.

  

Historia de la revista Studia Croatica 1960-2018– Tomo III -- Studia Croatica – Povijest 1960.-2018. – Treći dio

Historia de la revista Studia Croatica 1960-2018– Tomo III
Edición bilingüe / Dvojezično izdanje
Instituto Studia Croatica, 2020, 229 pág./str.
En esta tercera parte de la historia de la revista, traemos resúmenes de cada uno de los números de la revista que fueron impresos en papel desde su fundación en 1960 hasta 2018.
Studia Croatica – Povijest 1960.-2018. – Treći dio
U ovom trećem dijelu povijesti časopisa uključili smo sažetak o svim brojevima -svaki pojedinačno- koji su izdani u papirnatom obliku od osnivanja 1960. godine sve do 2018. godine.
Pedidos a / narudžbe: studiacroatica@gmail.com
Edición financiada por la Oficina Central Estatal del Gobierno de la República de Croacia para los croatas fuera de Croacia

Knjiga je izdana uz financijsku potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske

Izišao srpanjski broj časopisa Matica

Izišao srpanjski broj časopisa Matica

Uz brojne priloge iz hrvatskih zajednica s raznih meridijana časopis Matica u broju 7 (2020) u seriji Jadranski otoci donosi iseljeničke priče Krapnjana te kulturno-povijesne i prirodne znamenitosti otočića Krapnja, smještenog u šibenskome akvatroiju…

Tekst: Renata Gruić

Foto: Arhiva HMI

Srpanjski broj časopisa Matica, mjesečne revije Hrvatske matice iseljenika, izašao je iz tiska i dostupan je sa sedamdesetak novih priloga. Čitatelji mogu uživati u mnoštvu tekstova vezanih uz hrvatsko iseljeništvo i manjinske zajednice u aktualnom trenutku pandemije koja utječe i na raspored Matičinih tradicionalnih ljetnih aktivnosti, kao i ritam godišnjih odmora iseljenika u Lijepoj Našoj. Građa je ilustrirana sa stotinjak  autentičnih foto-zapisa iz iseljeničkih zajednica i radnih okolina naših ljudi u inozemnim sveučilišnim centrima.  Svezak je fokusiran, uz vijesti iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH i izborne rezultate za 10. saziv Sabora RH, na prirodne i kulturno-povijesne znamenitosti, te suvremene društveno-gospodarske značajke otočića Krapnja, smještenoga u šibenskom akvatoriju. Opisana je i nesvakidašnja veza torontskih Krapnjana sa vrijednostima njihova rodnog kraja. Ta je otočna sredina, inače, prepoznatljiva po spužvarstvu, pa su opisane sve tajne tog tradicionalnog ribarskog zanata vezanog za izron morskih spužvi, ali i turistički potencijal te drevne vještine.

Svaki prilog časopisa Matica ima i sažetak na engleskom jeziku. Urednica časopisa Matica je Ljerka Galic, a nakladnik mu je Hrvatska matica iseljenika. Časopis je u 69 godištu kontinuiranog izlaženja. Ne propustite priloge renomiranih Matičinih kolumnista kao što su abecednim redom Šimun Šito Ćorić, Darko Mihelj, Marin Knezović, Vesna Kukavica, Davor Schopf, Nino Sorić i Sanja Vulić.

Humanitarne akcije i filantropija američkih Hrvata zorno se može pratiti u vrijednoj donaciji ACAP-a Petrovoj bolnici u Zagrebu. Potresom ranjenom glavnome gradu svih Hrvata značajnom donacijom odazvali su se iz europskoga susjedstva i gradišćanski Hrvati i to za popravak centralne Dječje bolnice u Klaićevoj ulici. Glavni inicijator bečke humanitarne akcije potresom razorenom Zagrebu bio je, uz ostale, glavni urednik čitanih gradišćanskih Hrvatskih novina i renomirani svestrani intelektualac Petar Tyran. Iz bogate djelatnosti hrvatskih katoličkih misija i župa izdvajamo, uz opis postignuća američkog Sustava hrvatskih katoličkih izvandomovinskih škola, reportažu o svečanostima koje su ovoga ljeta posvećene proslavi 50. obljetnice proglašenja svetim Nikole Tavelića iz pera poznate katoličke publicistkinje Marije Belošević.

Časopis donosi sve aktivnosti vezane uz njemačko preuzimanje predsjedanja Vijećem Europske unije od Hrvatske, koja je uspješno predsjedala Unijinim ministarskim vijećem u prvoj polovici ove godine do 1. srpnja 2020. 

Obilje tema iz jezikoslovne kroatistike u srpanjskoj Matici

Interes Y naraštaja za hrvatski jezik i današnji status hrvatskoga jezika među našim višejezičnim iseljeništvom s pet kontinenta i postignuća jezikoslovne kroatistike u anglofonim, germanofonim i hispanofonim sredinama svijeta moguće je iščitavati u  srpanjskome svesku časopisa Matica u četiri opsežna priloga. Prvi je intervju s kroatisticom dr. sc. Marijom Bošnjak, koja u razgovoru s Ladom Kanajet Šimić razotkriva tajne uspjeha Matičina Hrvatskog internetskog tečaja HiT- 1, pokrenutog prije desetak godina, točnije 2011. Virtualna učionica e-lektora odnosno e-lektorice hrvatskoga jezika, saznajemo iz intervjua, povezuje ljude iz 48 zemalja od Sjeverne i Južne Amerike, Europe, Afrike, Australije do Novoga Zelanda koji uče hrvatski jezik s nastavnikom putem interneta. To se desetljetno online iskustvo u uvjetima planetarne karantene radi pandemije koronavirusa pokazalo višestruko korisnim tekućeg ljeta kada Hrvatska matica iseljenika većinu svojih jezičnih, kulturnih, folklornih i nakladničkih programa provodi u virtualnim susretištima Y naraštaja.  

Drugi je fascinantan intervju s lektorom hrvatskoga jezika na Kijevskome sveučilištu Robertom Bebekom, koji progovara o postignućima mreže hrvatskih lektorata na dvadesetak inozemnih sveučilišta gdje su njegove kolege lektori, zahvaljujući Ministarstvu znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske te vlastitoj kreativnosti, vješto prihvatili metodiku online nastave hrvatskoga jezika i kulture u inojezičnome okružju zbog globalne zdravstvene krize.

Matičin stalni suradnik iz Hrvatske kulturne zajednice iz Wiesbadena Ivica Košak piše o Požežaninu znamenitom slavisti Josipu Matešiću (4. IX. 1927. – 25. III. 2020.), koji je - uz plodan polustoljetni pedagoški rad na Sveučilištu u Mannheimu - objavio više od 200 znanstvenih radova iz raznih područja, od akcentologije do rusko-hrvatskih i njemačko-hrvatskih književnih veza i frazeologije slavenskih jezikā. U europskome jezikoslovlju značajno mjesto imaju Matešićevi hrvatsko-njemački frazeološki rječnici. 

Posvetu našemu slavnome filologu iz Engleske, prigodom 95. obljetnice rođenja Riječaninu s polustoljetnom francuskom i britanskom adresom Branku Franoliću, koji je zadužio znanost – osobito jezikoslovnu kroatistiku u frankofonom i anglofonom svijetu te našu bibliografiju u inozemstvu, napisao je dr. sc. Vice Šunjić s zadarskoga Filozofskog fakulteta.  Doktor Šunjić ističe kako je srećom u prvom desetljeću 21. stoljeća objavljena Franolićeva sociolingvistička sintetska knjiga „A Historical Outline of Literary Croatian/The Glagolitic Heritage of Croatian Culture“ (Erasmus Publisher; London: Croatian Students and Young Professionals Network, 2008.), koja nudi inozemnom čitatelju sveobuhvatan pregled svih ranijih izdanja,  gotovo dva stoljeća filoloških istraživanja, sa svim političkim i društvenim smjernicama koje su dovele do standardizacije hrvatskoga književnog jezika. 

Slijedi nekrolog iz pera najplodnijeg živućeg hrvatskog jezikoslovca s polustoljetnom kanadskom adresom Vinka Grubišića, koji kao suvremenik i autentični suradnik opisuje zasluge netom preminulog misionara, nakladnika i pisca fra Ljube Krasića vezane uz aktivnosti Sustava hrvatskih izvandomovinskih škola SAD-a i Kanade, u kojima i danas hrvatski jezik, povijest i kulturu uče mnogobrojna djeca hrvatskih korijena rođena u metropolitanskim područjima od Louisiane do Aljaske, od Toronta do Vancouvera. Ne izostaje niti opis prebogate Krasićeve arhivističke i knjižne djelatnosti trajno dostupan u riznici Hrvatskog etničkog instituta u Chicagu.

Ljeto je vrijeme opuštanja i uz glazbu pa zavirite, nadalje, u muzikološku građu srpanjske Matice: od napisa o prvoj hrvatskoj pjesmarici otkrivenoj na otočiću Krapnju zahvaljujući maestru Demoviću do zvjezdane slave najmlađih europskih opernih diva iz Hrvatske. Naime, uspjesi i karijere pojedinih hrvatskih skladatelja u inozemstvu sustavno se objavljuju u časopisu Matica iz pera Davora Schopfa, koji u srpanjskome svesku opisuje život i djelo skladatelja, dirigenta, pedagoga i glazbenog pisca Fedora Kabalina iz Amerike,  koji je rođen 12. srpnja 1920. u Zagrebu, gdje je studirao na Muzičkoj akademiji, dok je Studij dirigiranja diplomirao na Visokoj glazbenoj školi u Beču 1944. Dirigentsku karijeru počeo je 1947. u Čileu gdje mu je živio ujak. U Santiagu je vodio Hrvatsko pjevačko društvo „Jadran“, surađujući uspješno s čileanskim zborovima i orkestrima. Od 1950. idućih šest i pol desetljeća do kraja života djeluje u Sjedinjenim Američkim Državama, Pittsburghu, Detroitu i New  Yorku, gdje umire godine 2016. 

Kada je u pitanju europsko susjedstvo Matičin glazbeni kolumnist Davor Schopf u srpanjskome broju izdvaja desetak mladih hrvatskih opernih pjevača koji su se zadnjih desetak godina otisnuli u inozemstvo gdje su, prvenstveno u Njemačkoj, ostvarili zapažene karijere. Jedna je od njih posebno opisana mezzosopranistica Diana Haller, solistica Državne opere u Stuttgartu. Eto razloga da i vi uživate u čitanju srpanjskoga broja časopisa Matica.

Link: https://matis.hr/wp-content/uploads/2020/07/Matica-7-2020.pdf

Roman „Zlatarevo zlato“ Augusta Šenoe preveden na španjolski jezik

Roman „Zlatarevo zlato“ Augusta Šenoe preveden na španjolski jezik

Hrvatska Matica Iseljenika

Ovih je dana početkom ljeta u Buenos Airesu, uz potporu Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH, promoviran prvi prijevod na španjolski jezik  „Zlatareva zlata“ Augusta Šenoe, objavljen u Zagrebu prije stoljeća i pol 

Jedan od najčitanijih romana slavnoga hrvatskoga pisca 19. stoljeća Augusta Šenoe „Zlatarovo zlato“ objavljen je ovih dana u Buenos Airesu na španjolskom jeziku pod naslovom „El Tesoro del Orfebre“, a preveli su ga Adriana Ivana Smajić i Joza Vrljičak. Roman je na vremenskoj okomici od gotovo 150 godina, točnije 1871. izlazio prvotno u nastavcima u Viencu,  a kao knjiga prvi je put tiskan 1872. godine u Zagrebu s podnaslovom „Roman iz prošlosti zagrebačke“. U razvoju hrvatskog romana August Šenoa (1838.-1881.) ima jednu od ključnih uloga pa je značaj ovog prevoditeljskog pothvata u hispanističkome svijetu iznimno velik. Teoretičari književnosti Šenou smatraju tvorcem hrvatskog modernog romana koji je kao žanr kanonizirao svojim povijesnim romanima, osobito vlastitim prvijencem  „Zlatarovo zlato“. Radnja romana podijeljena je na dvadeset i šest poglavlja, a odvija se u Zagrebu i njegovoj okolici između 1574. i 1592. godine, „za kraljevanja Makse Drugoga, a banovanja biskupa Đure Draškovića“. Podsjetimo, siže romana teče u dvije paralelne fabule: povijesnoj i ljubavnoj. Prva prikazuje sukobe Zagrepčana sa Stjepkom Gregorijancem oko posjeda i povlastica te političke spletke onodobnog feudalnoga društva, a druga nesretnu ljubav koju ugrožava staleška razlika između plemića Pavla Gregorijanca i građanske djevojke Dore Krupićeve. 

Središnje mjesto u „Zlatarovu zlatu“ zauzima grad Zagreb koji Šenoa literarno oblikuje s neizmjerno velikom ljubavlju. Šeniona ljubav prema Zagrebu, ali i iskazana kritičnost prema Zagrepčanima, gotovo da su nezaobilazno mjesto u povijesti hrvatske književnosti. Književna kritika procjenjuje da je Šenoa suvereno vladao hrvatskom književnom scenom svoga doba pa se to razdoblje u hrvatskoj literaturi naziva „Šenoinim dobom“. Model povijesnog romana u europske je književnosti uveo škotski pjesnik i romanopisac Walter Scott (1771.-1832.), a Šenoa je njegov model povijesnog romana prilagodio specifičnim hrvatskim prilikama i autentičnoj hrvatskoj  tradiciji. Glavno obilježje tog romanesknog modela, ističe književna kritika, vjerna je rekonstrukcija povijesnih zbivanja nastala kao rezultat istraživanja historiografskih izvora i autentične arhivske građe iz povijesti hrvatskog naroda. Za Šenou, ističu brojni stručnjaci, povijest više nema funkciju pozadine i kulise zbivanja: ona je akter romaneskne strukture i bitan čimbenik narativnoga luka.

Stoga je „Zlatarevo zlato“  kao djelo visoke estetske vrijednosti dio obrazovne literature za mlade čitatelje ne samo u Hrvatskoj, nego i za potomke hrvatskih iseljenika koji odrastaju u višekulturnim sredinama na udaljenim kontinentima, naglašavaju prevoditelji argentinski Hrvati Adriana Ivana Smajić i Joza Vrljičak. Usto, kako diljem Republike Argentine, gdje je španjolski službeni jezik, danas živi više od 400.000 hrvatskih potomaka u četvrtoj i petoj generaciji roman „Zlatarevo zlato“ pronaći će velik broj čitatelja kako među ljudima naših korijena tako i među Argentincima koje zanima vrhunska europska književnost. Na žalost većina od njih ne razumije hrvatski jezik, ali puno se njih jako trude da ga nauče, ističu prevoditelji. „Argentinci hrvatskih korijena žele naučiti hrvatski jezik, što bolje upoznati hrvatsku povijest i kulturu. Čitanje hrvatskih književnih djela na hrvatskom jeziku je jako zahtjevno za one koje tek počinju učiti jezik, a na španjolskom jeziku malo je toga prevedeno. Izdanje Šenoina romana na španjolskom jeziku stoga je zlata vrijedan pothvat. Važan je to doprinos i ostalim hrvatskim potomcima iz drugih zemalja Latinske Amerike španjolskog govornog područja poput Čilea, Urugvaja, Perua… I oni, koliko nam je poznato, žele više naučiti o kulturi zemlje njihovih predaka.

Prevoditeljica Adriana Ivana Smajić, kćer je Hrvata, rođena u Argentini. Po zanimanju je odvjetnica s bogatim prevoditeljskim iskustvom. Pisac i poliglot Joza Vrljičak, višedesetljetni je glavni urednik časopisa Studia Croatica, koji izlazi u Buenos Airesu već 60 godina. Prevoditeljski dvojac nije slučajno za prijevod izabrao knjigu „Zlatarevo Zlato“ Augusta Šenoe, već su promišljeno željeli mladim čitateljima španjolskog govornog područja približiti čarobnu ljepotu povijesne europske prijestolnice kakav je Zagreb, u kojem su se žarko ljubili Dora i Pavle u dalekom 16. stoljeću.

Osim brojnih izdanja na hrvatskom jeziku „Zlatarovo Zlato” Augusta Šenoe je prevedeno, uz ostale jezike, na njemački, češki, poljski, francuski, ruski, slovački i na engleski (2015.). A tek sada izišlo je prvo izdanje na španjolskom jeziku zahvaljujući financijskoj potpori Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske koju su prevoditelji Adriana Smajić i Joza Vrljičak primili krajem 2018. godine i s kojom se djelomično financirao ovaj impresivan projekt. Nakon godinu i pol dana neumornog i ustrajnog rada, projekt je završen te objavljen prijevod na španjolskom jeziku. Zbog pandemije uzrokovane virusom Covid-19, prevoditelji su napravili „virtualno promociju“ knjige koja se može gledati na YouTube na adresi: https://www.youtube.com/watch?v=6foKYOzFYlE

„Na promociji je sudjelovala mlada studentica novinarstva Ivana Martín Smajić, unuka Hrvata, dizajn korica je izvršila María Victoria Leites, dizajnerica i fotograf, praunuka Hrvata, a lektorirala je prijevod María Victoria Vrljičak, poznata argentinska kustosica umjetnosti i spisateljica.  Knjiga je objelodanjena početkom ljeta, a već su je nabavili brojni čitatelji hrvatskih korijena diljem cijele Argentine koji su oduševljeni čitanjem ovog Šenoina povijesnog romana, te je većina od njih izrazila sreću da po prvi put čita djelo hrvatske književnosti“, zaključila je  Adriana Ivana Smajić .

Tekst: Joza Vrljičak