26-07-2020
Zajedništvo – to je riječ koja gotovo da i ne silazi s usta niza vodećih hrvatskih političara. Postizanje nekakvog gotovo mitskog zajedništva predstavlja se rješenjem za sve probleme u Hrvatskoj. No, nikada ne doznamo što bi to zajedništvo točno trebalo biti i kako bi nam trebalo pomoći.
Piše: Wollfy Krašić
Neki su političari malo razgovorljiviji, pa nas pouče da bismo trebali izgraditi zajedništvo kakvo je vladalo za vrijeme Domovinskog rata ili pak da bismo se već stvarno trebali prestati svađati oko ustaša i partizana. Kada mi – narod – ostvarimo zajedništvo – e onda će oni – političari – tek moći na pravi način raditi svoj posao.
Dakle, mi – narod, sami smo si krivi što nam je loše, a loše nam je jer ne možemo ili ne želimo ostvariti zajedništvo. Naravno da je ovo površno i demagoško pozivanje na zajedništvo, pogotovo na ono iz vremena Domovinskog rata, najobičniji smokvin list kojim političari koji daju takve izjave prikrivaju svoju nesposobnost, nerazumijevanje temeljnih problema hrvatske države i društva ili još gore, odsustva želje da ih rješavaju, budući da im odgovara trenutno stanje.
Međutim, većina stanovnika Republike Hrvatske zaista bi trebala ostvariti neku vrstu zajedništva, pronalaska zajedničkog nazivnika na temelju kojega će se vršiti krucijalne promjene za kojima država i društvo vape. Samo, to bi zajedništvo bilo u suprotnosti s interesima velikog dijela hrvatskih političkih elita. Stoga potonjima odgovara davanje nekih drugih recepata za zajedništvo, koje ne bi išlo dalje od mahanja „kockicama“.
Istrošeni i korumpirani komunistički režim
Hrvatski je narod u suvremenom razdoblju, od završetka Prvog svjetskog rata, dva puta ostvario izrazito široko zajedništvo. Prvi se puta to dogodilo u međuraću pod vodstvom Hrvatske seljačke stranke (HSS), koja je u drugoj polovici 1930-ih godina prerasla u hrvatski nacionalni pokret. Iako su unutar njega egzistirale različite ideje o tome kako riješiti pojedine aspekte onoga što se u prvoj Jugoslaviji nazivalo hrvatsko pitanje (recimo, raditi u pravcu stvaranja samostalne hrvatske države ili samo široke autonomije unutar Jugoslavije), taj je pokret okupio ogromnu većinu hrvatskog naroda koji je tražio radikalan preustroj nacionalnih i socijalnih odnosa u Kraljevini Jugoslaviji.
Drugi se put to zbilo pod vodstvom Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) početkom 1990-ih godina, kada se zapravo tražilo isto, samo je na mjestu istrošenog i korumpiranog karađorđevićevskog monarhističkog režima koji se srušio kao kula od karata pred naletom Sila Osovine u travnju 1941. godine stajao isto tako istrošeni i korumpirani komunistički režim, koji je propao u sklopu urušavanja komunističkih sustava u srednjoj, jugoistočnoj i istočnoj Europi te zbog svađe unutar Saveza komunista Jugoslavije.
Hrvatsku suvremenu povijest obilježila su i, da ih tako nazovemo, suprotstavljena zajedništva. Ona su došla do izražaja za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada se velik dio hrvatskog naroda grupirao oko dva suprotna ideološko-politička pola – Ustaškog pokreta i Nezavisne Države Hrvatske (NDH) te Narodnooslobodilačkog (NOP) ili partizanskog pokreta. Dočim je NDH nesumnjivo bila fašistička tvorevina, a Komunistička partija Jugoslavije (KPJ), koja je predvodila NOP, kao krajnji cilj borbe protiv „okupatora i domaćih izdajnika“ vidjela provođenje socijalističke revelucije, Hrvati su se oko te dvije matice često svrstavali iz drugih razloga. NDH su podržavali zbog želje za postojanjem samostalne hrvatske države, kako god ona u početku loša (i okrljaštena) bila, a partizanskom pokretu zbog spašavanja golog života i otpora Talijanima, Nijemcima, ustašama, četnicima, kao i zbog obećanja NOP-a o nacionalno ravnopravnoj i socijalno pravednoj novoj Jugoslaviji.
Hrvatski reformni pokret iz druge polovice 1960-ih i početka 1970-ih, popularno zvan Hrvatsko proljeće, također predstavlja fazu hrvatske suvremene povijesti u kojoj je hrvatski narod dosegao znatan stupanj zajedništva. No, slično kao i unutar pokreta pod vodstvom HSS-a, postojale su podjele oko toga treba li samo pokušati reformirati Jugoslaviju ili pak raditi u pravcu stvaranja samostalne države, kao i oko toga treba li komunizam postepeno propasti ili mu samo valja dati „humani lik“.
Novo hrvatsko zajedništvo
Dileme koje su obilježavale pokrete koji su tijekom 20. stoljeća okupljali većinu hrvatskog naroda danas dobrim dijelom ne postoje. Hrvatska je nakon iskustava s dvije varijante jugoslavenske državne zajednice samostalna država, a njen demokratski ustroj nakon krvavih totalitarističkih epizoda nitko ne dovodi u pitanje (barem ne nitko relevantan). Međutim, iako je nacionalna odrednica iz težnji pojedinih pokreta ostvarena u obliku državne samostalnosti, ona socijalna je unatoč demokratskom sustavu i dalje krnja. Povijesno je iskustvo pokazalo da se učinkovit, zdrav, održiv i nenasilan društveni sustav ne može, a pogotovo ne danas, graditi ni na gospodarskim elementima seljačke ideologije iz 1920-ih i 1930-ih godina, ni na korporativizmu ni na bilo kojoj varijanti komunističkog ekonomskog nauka, pa tako ni na samoupravljanju.
Stoga danas temelj za istinsko hrvatsko (novo) zajedništvo može biti građenje društvenog sustava koji će znatnim dijelom anulirati snažne zaostatke totalitarizama iz hrvatske povijesti, kao i one tzv. divljeg kapitalizma iz 1990-ih. Izgradnja takvog sustava na nizu polja, pa tako i na onom vrijednosnom, koje mora biti temeljeno na civilizacijskim normama 21. stoljeća, dobrim će dijelom smanjiti i ublažiti ideološke podjele u društvu, koje se predstavlju kao glavna prepreka snažnijem zajedništvu hrvatskog društva.
Hrvatski medijski prostor obiluje materijalom na kojem treba graditi novo hrvatsko zajedništvo. Ne vidimo šumu od stabala. Radi se o izvještajima o tisućama problema koje muče stanovnike Hrvatske, koji ih prisiljavaju da ju napuštaju, a velika većina njih ima korijen u činjenici da imamo „preveliku“ državu, što oni koji upravljaju njome koriste za obilno zadovoljavanje partikularnih interesa koji su u nizu slučajeva suprotni javnom interesu, ali i zakonu. Veća sloboda pojedinca na nizu polja u odnosu na državu jedini je učinkovit odgovor na opisanu situaciju. Zapravo, kada pogledamo hrvatsku modernu povijest, nedostaje nam snažan onaj ideološko-politički pravac koji u promatranom razdoblju od 1918. godine nadalje gotovo da i nije bio prisutan u hrvatskoj političkoj areni – slobodarstvo. Istinsko stvaranje zajedništva većine hrvatskih stanovnika može se dosegnuti samo dovršavanjem ostvarenja ciljeva kojima je hrvatski narod težio tijekom 20. stoljeća – optimalan državni okvir i društveno uređenje. I prošlost i sadašnjost jasno nam sugeriraju kakvo potonje treba biti.
Fenix-magazin/MD/Wollfy Krašić
http://fenix-magazin.de/komentar-wollfy-krasic-novo-hrvatsko-zajednistvo/
No comments:
Post a Comment