Hrvatski institut za povijest - Ključni čimbenik hrvatske historiografije

Razgovor s povjesničarom dr. sc. Gordanom Ravančićem, ravnateljem Hrvatskog instituta za povijest

Hrvatski institut za povijest  - Ključni čimbenik hrvatske historiografije

Hrvatski institut za povijest  u zagrebačkom Gornjem gradu je stožerna  ustanova za istraživanje nacionalne povijest. Nekoć Institut za historiju radničkog pokreta to je locus s kojeg je dr. Franjo Tuđman krenuo na svoju „mission impossible“ stvaranja neovisne Hrvatske. U Zagrebu, u Opatičkoj 10, gdje je smješten Hrvatski institut za povijest nije samo predmet istraživanja, ona se tamo i stvarala.

Nedavni potres teško je oštetio povijesnu palaču Vojkffy-Paravić u kojoj je Institut smješten, a koja nakon Bolleove pregradnje 1890 posjeduje znamenitu „Zlatnu dvoarnu“, paradigmatični prostor Hrvatskog narodnog preporoda. O Institutu u okviru nedavnih potresa i pandemije corona virusa (Covid-19), oštećenja i popravaka, te o njegovoj ulozi u sadašnjem trenutku i budućnosti hrvatske humanistike i društvenih znanosti razgovaramo s ravnateljem Hrvatskog instituta za povijest (http://www.isp.hr/), dr. sc. Gordanom Ravančićem

Razgovarao: prof. dr. sc. Vladimir P. Goss

V.G.: Što je Hrvatski institut za povijest, gdje se nalazi, kako se kod Vas odrazio nedavni razorni potres?

G.R.: Hrvatski institut za povijest najveći je javni istraživački institut u polju humanističkih znanosti u Republici Hrvatskoj. Institut je pravni sljednik nekadašnjeg Instituta za historiju radničkog pokreta (Hrvatske) koji je osnovan 1961., a čiji je prvi ravnatelj bio dr. Franjo Tuđman. Institut je 1990., u skladu s demokratskim gibanjima i istraživačkim fokusom većine zaposlenih istraživača, promijenio ime u Institut za suvremenu povijest. Godine 1996. zalaganjem tadašnjeg ravnatelja dr. Mirka Valentića proširuje se  istraživački fokus na cjelokupnu hrvatsku povijest, a Institut mijenja ime u Hrvatski institut za povijest. Od tada Institut ima 5 istraživačkih odjela od kojih su 4 organizirana (Odjel za srednjovjekovnu povijest, Odjel za novovjekovnu povijest, Odjel za povijest 19. stoljeća, Odjel za suvremenu povijest), a Odjel za hrvatsku latinističku historiografiju je tematski orijentiran na proučavanje starije historiografije i povijesne građe. Osim toga, u smislu tematske orijentacije proučavanja prošlosti Institut ima i podružnicu u Slavonskom Brodu (Podružnica za proučavanje povijesti Slavonije, Srijema i Baranje). Ukupno gledano Hrvatski institut za povijest danas zapošljava 79 djelatnika od čega 59 istraživača i 20 djelatnika u stručnim službama.

U potresu koji je 22. ožujka 2020. pogodio grad Zagreb i zgrada Instituta na Gornjem gradu u Opatičkoj 10 teško je stradala. Sva je sreća da je prije malo više od 20 godina zgrada bila temeljito obnovljena i statički sanirana tako da šteta od ovog potresa nije statički narušila stabilnost Palače bogoštovlja i nastave. Međutim, svi zidni oslici (freske) u reprezentativnim prostorima (Zlatna i Pompejanska dvorana) višestruko su napukli i potrebna im je cjelovita i hitna sanacija i obnova. Jednako tako i radni prostori djelatnika Instituta znatno su oštećeni. Radi se o prostoru od gotovo 2000 m² i cijena temeljite obnove mogla bi se kretati i preko 2 milijuna eura.

V.G.: Upoznali ste nas s ustanovom i lokacijom. A sada bi zamolili kratku „osobnu iskaznicu“ djelatnika i programa.

G. R.: Tijekom posljednjih 20tak godina Institut se profilirao kao ključni čimbenik hrvatske historiografije jer ne samo po broju zaposlenika nego prije svega svojim istraživačkim rezultatima „pokriva“ gotovo dvije trećine ukupne profesionalne hrvatske historiografije. I u doba tzv. Z-projekata Institut je provodio razmjerno najveći broj historiografskih projekata, a i danas kada od 2013. kompetitivne istraživačke (i uspostavne) projekte prijavljujemo putem Hrvatske zaklade za znanost, naš Institut drži uvjerljivo najveći udio uspješno prijavljenih projekata u polju povijesti. Danas se Institut pokušava jasnije i čvršće profilirati u međunarodnim historiografskim krugovima kao središnje mjesto za proučavanje povijesti srednje i jugoistočne Europe. Poznata je činjenica da se prošlost hrvatskog naroda i države tijekom posljednjih gotovo tisuću godina razvijala i odvijala u okviru različitih političkih entiteta u kojima Hrvatska i Hrvati nisu bili niti političko, niti gospodarsko niti kulturno središte. Stoga su ovi prostori baštinili utjecaje iz različitih središta i sve to je oblikovalo ono što danas nazivamo Hrvatima i Republikom Hrvatskom. Toga moramo biti svjesni i nikako ne smijemo u svojim istraživanjima zanemariti te činjenice koje su rezultirale današnjim (i povijesnim) stanjem da se hrvatski politički, kulturni i etnički prostor u potpunosti geografski ne poklapaju. Te postavke valja dubinski razumijevati, i u tom smislu sagledavati hrvatsku prošlosti (i sadašnjost) naravno bez ikakvih pretenzija za bilo kakvim političkim prekrajanjima koja bi pravdali povijesnom spoznajom ili povijesnim razvojem.

Stoga smo i našim strateškim planovima (2013.-2018. i 2019.-2023.) jasno zacrtali programske istraživačke komplekse te tematska područja kojima se želimo baviti. Pet je glavnih programsko istraživačkih kompleksa (I. povijesni izvori, historiografija i digitalna humanistika; II. povijest društva i povijest institucija; III. urbana povijest, ekonomska povijest, povijest okoliša, povijesna demografija u dugome povijesnom trajanju; IV. kulturna, intelektualna i memorijalna povijest kao dinamični oblikovni činitelji hrvatskoga povijesnog identiteta; V. vojna i ratna povijest) unutar kojih smo – s obzirom na kadrovski istraživački potencijal Instituta – oblikovali 11 tematskih programa unutar kojih se provode projekti.

Godišnje djelatnici Instituta objave između 10 i 15 monografskih izdanja, a nekima od njih je i Institut izdavač. Inače Hrvatski institut za povijest ima snažnu izdavačku djelatnost osim monografskih izdanja redovito objavljujemo i četiri znanstvena od kojih je najstariji Časopis za suvremenu povijest koji izlazi tri puta godišnje. Povijesni prilozi izlaze dva puta godišnje i pokrivaju teme starije i predmoderne povijesti. Tu je i časopis Scrinia Slavonica koji objavljuje naša Podružnica i tu se objavljuju teme iz slavonske povijesti, a časopis Review of Croatian History objavljuje radove isključivo na stranim jezicima – najčešće engleskom. Svi ovi časopisi, kao i ostala institutska izdanja, poštuju najviše znanstvene standarde i stoga su u stručnim krugovima institutska izdanja posebno cijenjena.

V. G.: Nesumumnjiva je uloga Instituta u hrvatskoj humanistici i povijesnim znanostima. Možemo li izlučiti posebni doprinos, istraživačku filozofiju...

G. R.: Nažalost tijekom posljednjih 10tak godina, uslijed kontinuiranog smanjivanja ulaganja u znanost, naša izdavačka djelatnost prilično je ugrožena jer ne možemo namaknuti dostatna sredstva za nesmetano objavljivanje svih pristiglih kvalitetnih rukopisa. No, do sad smo se nekako uspijevali snaći.

Kako će biti nadalje – poglavito u okolnostima nakon potresa i epidemije CoViD-19 – tek treba vidjeti. No budućnost ne izgleda baš presvijetlo, poglavito jer sustavno omalovažavanje važnosti humanističke struke i pokušaji da se to zorno prikaže kroz vrednovanja primjerena isključivo STEM području i tržišnim principima gospodarske vrijednosti znanstvenog rada, rezultirala su da već dvije godine programsko financiranje znanstvenih instituta koje provodi resorno Ministarstvo znanosti i obrazovanja nije dostatno za nesmetan nastavak dosadašnjeg rada i funkcioniranja humanističkih znanosti.

U Hrvatskom institutu za povijest – iako znam da u javnom prostoru postoji i forsira se ponešto drugačija slika – inzistira se na znanstvenoj izvrsnosti. Stranačka, politička ili bilo kakva druga podobnost nije i ne smije biti predmet od relevantnosti. U skladu s time, Institut zapošljava djelatnike različitih političkih i svjetonazorskih uvjerenja, no svima nam je cilj kroz kritičko promišljanje prošlosti, bez nametanja dnevno-političkih interesa i „tabua“ istraživati i promišljati prošlost ovih prostora. Nadam se da u tome uglavnom i uspijevamo.

V. G.: Kako bi onda odredili položaj Instituta unutar hrvatske humanistike i povijesnih znanosti danas?

G. R.: Žalosna je činjenica da je položaj humanističkih znanosti koje su ključne za stvaranje, razvoj i opstanak bilo koje društvene zajednice – pa onda i države – trenutno u našoj domovini (ali i u svijetu) tako strašno nisko pao. Znanstvenici iz humanističkog područja – osim ako se politički ne aktiviraju i / ili javno ne zastupaju ove ili one svjetonazorske, političke ili ideološke opcije – potpuno su „nevidljivi“. Struka i znanstveni pristup humanistike bez prozelitskog i instrumenaliziranog „bombastičkog“ pristupa kao da ne postoje. To je i ovih dana – nakon zagrebačkog potresa – toliko očito da se čovjek mora zapitati je li to java ili san. Naime, svi smo svjesni da je potres značajno oštetio staru urbanu jezgru grada i da je istu nužno sanirati i obnoviti jer ako ništa drugo to je ono što nam turisti dolaze gledati u našem gradu – našu povijesnu arhitekturu, povijesne spomenike i urbanistička rješenja koja Zagreb čine, da se tako izrazim, ljupkim hibridom između Beča i Pešte, dovoljno velikim da bude metropola a opet dovoljno malenim da ne postane nehumano nesaglediv s opet jedim posebnim i uvijek prepoznatljivim „purgerskim štihom“. Tko o svim tim posebnostima povijesnog i urbanog razvoja grada zna više od povjesničara umjetnosti – nitko. Ali prilikom osmišljavanja kako će se ući u obnovu nikome od mjerodavnih nije ni palo na pamet da se tom problemu pristupi upravo kroz i uz savjetovanja stručnjaka iz područja povijesti umjetnosti. Zato i ne čudi da su se svi marni i savjesni stručnjaci iz humanističkog područja izravno pobunili kada je donijet prvi prijedlog načina obnove koji je posvema zanemarivao važnost očuvanja kulturne i povijesne baštine ovoga grada. Naime, ako ne znamo od kuda smo došli kako ćemo znati tko smo i kamo (možemo, želimo, smijemo?!) ići dalje. A čuvari te povijesne i kulturne baštine upravo su stručnjaci iz humanističkog područja, istraživači prošle stvarnosti, duhovne i materijalne baštine koju su nam na čuvanje ostavili naši predci, a koju smo posudili od naših unuka.

Biti će dostatan samo jedan primjer koji – prigodno – u ovim danima kada obilježavamo kraj II. svjetskog rata u Europi iz godine u godinu „razveseljava“ svekoliki puk i raspiruje strasti oko toga (kako bi TBF lijepo u jednom stihu rekao) „čiji je djed bio ustaša a čiji partizan“. Naime, kada se prije nekoliko godina ponovo uzburkala priča oko saborskog pokroviteljstva nad obilježavanjem komemorativnog okupljanja na Bleiburškom polju, dio političke i saborske elite koji bi trebao o tim stvarima prepustiti meritoran sud bilo povjesničarima, ako se radi o utvrđivanju povijesnih činjenica, bilo kazneno-represivnom aparatu ako se radi o aktivnostima i djelima kojima se krše zakoni ove države, odlučio je za „meritorno“ i „nepristrano“ mišljenje upitati gospodina Romana Leljaka za kojeg zapravo ne znam što mu je struka i temeljem čega ga bilo tko smatra pozvanim da po bilo kojem pitanju raspravlja i donosi sudove o hrvatskoj ili bilo kojoj drugoj prošlosti. Činjenica tog poziva na razgovor utoliko više zapanjuje jer od saborskih prostora, u koje je na razgovor pozvan gospodin Leljak, Hrvatski institut za povijest je udaljen niti 300 metara zračne linije. A na tom Hrvatskom institutu za povijest upravo je još 1990. gospodin Darko Bekić pokrenuo (tada) nova istraživanja o Bleiburgu, nakon čega je taj isti Hrvatski institut za povijest objavio više monografskih izdanja i čiji su djelatnici objavili više desetaka znanstvenih radova o Bleiburgu i žrtvama vezanim za to historiografsko pitanje. No, političke elite smatraju da gospodin Roman Leljak je taj koji bi ih trebao savjetovati glede Bleiburga. Samo zato jer je medijski prisutan i „glasan“.

Humanističke znanosti jezgra su i počelo svakog kritičkog promišljanja. Unutar toga povijesna znanost ima posebno mjesto jer nam povijest tj. razumijevanje povijesnih procesa može pomoći u suočavanju sa suvremenim (društvenim, političkim i gospodarskim) izazovima.

No, zapravo ako samo razumski – bez ostrašćivanja – razmislimo o žučnim raspravama svakog travnja i svibnja u godini kada se novinski stupci pune licitiranjem broja žrtava kako onih stradalih u logorima tako i onih stradalih u „marševima smrti“, vrlo brzo možemo doći do jednostavne spoznaje da za zauzimanje ovog ili onog stava nije nam potrebna povijesna istina, nije nam potrebna historiografija niti egzaktno utvrđeni brojevi žrtava, niti secirajući opisi načina na koji su žrtve umirale. Svi koji svakog travnja i svibnja u godini licitiraju tim brojevima zapravo su strvinari koji se hrane na patnji žrtava od prije 75 i više godina stradalim tijekom II. svjetskog rata i u poraću. I sve dok političke elite, a onda i društvo u cjelini ne prihvati moralni stav da nije bitan broj ubijenih, nego da je neprihvatljivo da bilo tko bude ubijen samo zbog svoje rasne, vjerske, etničke, spolne, klasne ili kakve druge pripadnosti, pogotovo bez ikakvog nepristranog pravnog procesa, neće biti sreće za sve nas. Nikakva kvantitativna analiza i utvrđivanje tko je imao više žrtava (pogotovo etiketiranje da su nečije žrtve veće i važnije od drugih) neće ubijene vratiti u život niti će njihovim najbližima biti lakše, no onima koji na mrtvima i ubijenima strvinare biti će stalna inspiracija i izvor njihove moći, društvenog utjecaja, a ponekad i financijske dobiti. Što je – nadam se da ćemo se složiti – gnjusno.

V. G.: To vodi do mog slijedećeg pitanja: Što humanisti i povijesne znanosti znače za Hrvatsku? Kako maksimizirati pozitive utjecaje? Gdje su ključni problemi, trvenja?

G. R.: Humanisti i humanističke znanosti ne samo u Hrvatskoj nego bilo gdje na svijetu gdje postoji ljudska uljudba – zvali je državom ili civilnim društvom ili kako već drugačije – nasušna su potreba kao što i ljudima kao kompleksnim bićima za opstanak nije potrebna samo hrana nego i „nadgradnja“ u vidu duhovnog i/ili intelektualnog obogaćivanja ili izazova. Humanističke znanosti ne promišljaju svijet na razini atoma ili binarnog pristupa – one svijet promatraju i proučavaju ga i opisuju u šarolikom spektru društvenih, gospodarskih, političkih ali i bioloških pojavnosti. Sad ću zvučati uistinu „zločesto“ no nisu se znanosti razvile iz fizike nego iz filozofije, a filozofija je humanistička disciplina i ona je počelo svake pa i povijesne znanosti. Svijest o tom slijedu i šarolikom kozmosu svih znanstvenih disciplina i sub-disciplina čuvaju i u punini promišljaju upravo humanističke znanosti. Stoga su one važne ne za ovaj trenutak, ne za trenutni gospodarski rast, nego za budućnost svih nas.

Prava je šteta što političke i upravne elite zapravo ne razumiju svijet kojim upravljaju i razmišljaju o društvu samo u vremenskom luku vlastitog političkog mandata. Da bolje razumiju vlastitu društvenu ulogu svakako bi više konzultirale stručnjake iz humanističkog područja.

Još je žalosnije što pojedine kolege, inače barem nominalno vrsni stručnjaci u pojedinim područjima humanističkih znanosti, pod krinkom stručnog i znanstvenog komentara – iz Bog će ga znati kojeg razloga – nasjedaju te komentiraju pitanja dnevne politike tražeći u sadržaju i metodologiji vlastite struke opravdanje za ovu ili onu ideologiju ili svjetonazor. (Povijesna) Znanost ne smije biti niti „lijeva“ niti „desna“; jer time gubi svoju objektivnost, i onda to više nije znanost. To nikako ne znači da znanstvenici ne trebaju reagirati na društvene i druge probleme, te po potrebi predlagati rješenja u domeni svoje ekspertize. Dapače! No, svjesno ili nesvjesno stavljati se u (bespogovornu) službu onih koji o poslu kojim se bavimo objektivno ne znaju ništa ili vrlo malo znaju je jednostavno pogrešno.

Kao dobar primjer za ova razmišljanja može poslužiti uvijek aktualno pitanje revizionizma u povijesnoj znanosti, koje je u našoj historiografiji zadobilo smatram gotovo pa zastrašujući razmjer političkog „etiketiranja“ u smislu tko zna kakvog političkog nazadnjaštva i gotovo apologije fašizma. Takav pristup pojedinih kolega potpuno je neprihvatljiv; ne zato što branim ovu ili onu struju, nego zbog toga što takvo radikalno sektašenje i „rovovski“ rat nije u prirodi niti jedne znanosti, pa niti povijesti. Naime, stječe se dojam da u nas postoje „napredni“ povjesničari koji se zalažu protiv revizionizma i oni „nazadni“ koji revidiraju (valjda kanonsku) povijesnu istinu. Ovakav načelni stav posebice poprima formu dnevno-političke „borbe“ i međusobnog prebacivanja ako se krene sadržajno raspravljati o temama vezanim za suvremenu povijesti, poglavito o pitanjima koja još uvijek „muče“ hrvatsku javnost i o kojima službena politika nije zauzela jasan i nedvojben stav. U takvoj raspravi o revizionizmu „voda se brzo zamuti“ i izgubi se prvotni (zapravo teorijski) smisao  rasprave kao i jasnoća pojmova. O svemu tome možete više pročitati u nekoliko zadnjih brojeva Časopisa za suvremenu povijest poglavito u raspravi između kolege Marijana i kolegice Kasapović.

Srećom, područje moje specijalizacije je srednji vijek i pitanja kojima se bavim teško da mogu imati bilo kakav dnevno-politički prizvuk. I upravo iz te perspektive – ostavljajući po strani sva bolna i velikim dijelom zapravo historiografski riješena pitanja – o revizionizmu mogu reći sljedeće (čime riskiram da ću se zamjeriti dijelu svojih kolegica i kolega): revizionizam je nužan u svakoj znanosti, pa tako i u povijesnoj znanosti jer taj pojam zapravo izražava potrebu za ponovnim preispitivanjem dotadašnjih znanstvenih rezultata. Bez takve revizije znanost kao takva ne bi postojala, niti bi napredovala. Bez takve revizije i danas bi govorili da se Sunce okreće oko Zemlje i da je Zemlja ravna ploča, a u kontekstu povijesne znanosti značilo bi da nakon primjerice prof. Ferde Šišića ne treba pisati sinteze hrvatske povijesti. Pa tako nešto je sumanuto, zar ne?!

Razumije se, međutim, da oni koji potiču rasprave o revizionizmu i etiketiraju kolege kao „revizioniste“ ne sagledavaju pojam u tom svjetlu, nego prije svega u dnevno-političkom kontekstu u kojem je revizionizam zadobio negativno značenje poput nacionalizma ili šovinizma. A takvim pristupom, tj. guranjem znanstvene ili teorijske rasprave u prostor političke arene samo štete dignitetu struke koju misle da brane. Dakle, smatram da je revizionizam nužan u znanosti, ali naravno poštujući sva metodološka i znanstvena pravila struke kojom se bavimo.

Ako pojedine kolege to ne čine, nego dolaze do novih ili „novih“ povijesnih spoznaja  i „revidiraju“ ranije „povijesne istine“ ne poštujući pravila struke, onda takve ne treba nazivati „revizionistima“ nego jednostavno lošim povjesničarima ili lošim znanstvenicima – ako ih se nakon takvih neznanstvenih postupaka uopće može nazivati znanstvenicima.

Međutim, čini mi se da je lakše nekoga etiketirati i stavljati ga u „revizionistički“ koš, nego temeljitom i kritičkom analizom dokazati da su nečije istraživanje i rezultati jednostavno pogrešni, bez (ideološkog) etiketiranja. A možda je razlog takvim raspravama i etiketiranju jednostavna činjenica skrivena u poslovici „napad je najbolja obrana“.

V. G:  Nedavi nemili dogođaji, globalno pandemija, lokalno razorni potres, odraziti će se na sve u našim životima, pa tako i na humanistiku i povijesne znanosti...

G. R.: Ova epidemija CoViD-19 naravno odražava se i na humanistiku, pa i na povijesnu znanost ne samo zbog činjenice što je epidemija gotovo pa zaustavila sve gospodarske i migracijske aktivnosti na globalnoj razini, nego i zato što indirektno ukazuje na nesumnjivu važnost humanističkih znanosti tj. humanističkog svjetonazora u kriznim situacijama kao što je ova.

Nažalost, ova epidemija je jednako tako pokazala veliko nerazumijevanje dijela svjetskih političkih elita o važnosti takvog pristupa i važnosti dubinskog poznavanja povijesnih procesa i zbivanja za uspješno nošenje s izazovima nepoznatoga kao što je velikom dijelom ova CoViD-19 epidemija.

Naime, tijekom ove epidemije kao jedna od najučikovitijih protu-epidemijskih mjera pokazala se karantena koja je – uzgred rečeno – povijesno nasljeđe s naših (dubrovačkih) prostora a do kojeg se došlo ne uz pomoć medicinske znanosti nego prije svega empirijskim putem promatranja. Sve to kao i kasnije inovacije karantene čiji jedan od dalekih sljednika je i sanitarni kordon (prema kojem današnji Kordun i nosi ime) dio su povijesne spoznaje i povijesti hrvatskih prostora koji su se čitav niz stoljeća nalazili na „vjetrometini“ i rubu velikih sila te se time nužno prvi nalazili na „udaru“ kako bolesti tako i ratova, ali i migracijskih valova. Sve to bogato povijesno iskustvo može se i danas rabiti u promišljanu sučeljavanja sa suvremenim društvenim problemima. Političari samo trebaju pitati ili pak samo se malo više informirati jer sva naša istraživanja javno su dostupna.

Jedan od zornih primjera uskog promišljanja pokušaja iznalaska rješenja za CoViD-19 jest i nedavni izvanredni natječaj HRZZ-a koji je svoje 4 istraživačke teme toliko usko vezao uz trenutnu epidemiju ne pomišljajući da je ovo samo jedna od brojnih epidemija koja nas očekuje i da vezano za nju – bez obzira na sva dostignuća medicine i biomedicinskih i farmaceutskih znanosti – imamo čitav niz nepoznanica koja ulaze ne samo u biološku nego i društvenu sferu te da je takvih iskustava s „nepoznatim“ epidemijama bilo i ranije te da povijesno iskustvo s nekim drugim epidemijama može pomoći u društvenim izazovima koje ova epidemija nameće pred nas (a nametat će i druge u budućnosti). No, vežući sve teme – pa i one vezane uz društvo i obrazovanje – isključivo uz CoViD-19, HRZZ je onemogućio na ovom natječaju prijavu projekata iz polja povijesti … što je šteta jer sjetimo se nije karantena nastala zbog epidemije CoViD-19, nego zapravo kao protu-epidemijska mjera za jednu bolest koja čak nije ni virusna kao CoViD, nego bakterijska kuga. Povijesna znanost tj. istraživanja u polju povijesti bolesti i povijesti zdravstva svakako bi mogla puno doprinijeti u boljem razumijevanju fenomena epidemije i društvenih izazova koji se nameću, no usko vezanje uz samo jednu virusnu inačicu zapravo je odraza jednog šireg stanja u kojem „mjerodavni“ od „stabala ne vide šumu“ niti kako je iskoristiti.

V. G.: Ipak, ima li izgleda da humanistika, konkretno Institut poput Vašega, izvrši snažniji utjecaj u budućnosti, bližoj i dugoročno?

G. R.: Utjecaj humanističkih znanosti na šire društvo nažalost porazno je malen, a to se posljedično ogleda i u sve slabijoj naobrazbi društva kao cjeline. Volio bih po tome pitanju nešto reći i o pogubnoj reformi visokog obrazovanja u vidu tzv. Bolognskog procesa no to bi nas odvelo uistinu „daleko“. No, osobno smatram da je jedan od razloga opadanja značaja humanističkih znanosti i krnji pristup načinu uvođenja spomenutog Bolognskog procesa, s kojim smo od humanističkih fakulteta jednim dijelom napravili malo jače gimnazije, jer naime bit humanističkih znanosti je studiozni pristup problemu kojim se bavimo, a pokušaji da se opsežna stručna literatura u kojoj je bit u znanstvenom dokazivanju kroz kvalitativnu (i ponekad kvantitativnu) analizu svede na 300 do 500 stranica ispitne literature je jednostavno pogrešno … studij nije kratki (partijski) kurs. Razumijem potrebe tržišta i potrebu da se ljudi što prije osposobe za rad, ali priroda svakog posla je drugačija pa shodno tome i naobrazba i njen tijek nisu isti. Shodno tome ne mogu se svi dionici obrazovnog (i osnovnog i srednjoškoskog i visokoškolskog) sustava na isti način i u istim ritmovima (koji se vremenski sve više skraćuju) jednako obrazovati za sve moguće struke i zanimanja. No, naravno lakše je svima „prema jednakom aršinu“, jednako kao što je lakše etiketirati neko argumentirano kritizirati.

V. G.: Kako bi reagirali na moju izjavu da su humanisti i društveni znanstvenici najvažniji privrednici Hrvatske jer bez njih ne bi bilo turizma!!! T.j.,ništa ne bi bilo otkriveno, istraženo, popravljeno, sačuvano, obrađeno, prezentirano.

G. R.: Naravno da reagiram pristrano jer sam i sam dionik sustava humanističkih znanosti i smatram ih iznimno važnim za normalno funkcioniranje bilo koje društvene zajednice, što mislim da sam do sada i dostatno elaborirao. S druge strane iskreno smatram da i druga područja znanosti, gospodarstva i uslužnih djelatnosti imaju veliku važnost. Ma gotovo svaki (legalan) posao – ako ga se savjesno obavlja – jednako važan za normalno funkcioniranje društva.

No vratimo se turizmu i humanističkim znanostima. Humanističke znanosti imaju ključnu važnost za hrvatsko gospodarstvo jer upravo su to one struke koje čuvaju i prezentiraju široj javnosti (pa i turistima) kulturnu i povijesnu baštinu zbog koje suvremeni turisti i dolaze u Hrvatsku. Zato tu baštinu treba čuvati, a s njom i humanističke znanosti koje skrbe o istoj.

V. G.: Još jedan pogled (ili više) u budućnost, po Vašem izboru?

G. R.: Uh, uz ovo pitanje prvo što mi pada na pamet je satirična pjesma Darka Rundeka objavljena na (mislim prvom) singlu grupe Haustor „Pogled u BB“ gdje se iza BB „skriva“ bolja budućnost.

Smatram da je o budućnosti nezahvalno raspravljati, jer zapravo tko može znati što nas sutra čeka; možemo samo spekulirati. Iako povijesno iskustvo i dubinsko poznavanje povijesnih procesa svakako može pomoći u strateškom planiranju i kreiranju različitih politika kao svojevrsna teorijska podloga za budućnost, nitko primjerice prije 6 mjeseci nije mogao predmnijevati da će se cijela Europa, a onda i veći dio svijeta, naći pod udarom virusne epidemije te da će nam se svakodnevni životi gotovo pa stubokom izmijeniti.

Ipak u kontekstu dosad izrečenog u ovom razgovoru i u kontekstu razmišljanja o položaju humanističkih znanosti bojim se da nas od Rundekove BB dijele eoni.

Naime, položaj humanističkih znanosti u društvu je – kao što sam već naglasio – loš, a iskustvo razvoja situacije posljednjih 10-tak godina ne ulijeva nadu da će biti bolje. Na humanističke znanosti društvo i mjerodavno ministarstvo uglavnom gleda kao i dr. Sheldon Cooper iz humoristične serije „Teorija velikog praska“ – humanistika je nešto „bljak“, nepotrebno, teoretiziraju bez kraja i smisla itd. Pokušava se nametnuti paradigma izlišnosti, neučinkovitosti i nekompetitivnosti naše humanistike. Kao dokaz takvih tvrdnji već niz godina pokušava nas se „objektivno“ vrednovati pravilima i pokazateljima uspješnosti koji vrijede isključivo za prirodne, medicinske i slične znanosti. Da ne ulazim u detalje, poslužit ću se analogijom, naime to vam je kao da na kraju košarkaške utakmice suci rezultat mjere brojem postignutih golova.

Od kada sustavnije pratim razvoj znanstvene politike u RH izmijenile su se četiri Vlade RH i 6 osoba na poziciji ministra znanosti. Sustavom znanosti upravljali su i „lijevi“ i „desni“ i „liberalni“ i „konzervativni“ no svima je bila jedna konstanta – smanjenje ulaganja u znanstveni sustav, poglavito smanjenje ulaganja u humanističke znanosti. Neki od ministarskih kabineta čak su imali „mantru“ da bi se sva znanost ili barem većina u RH trebala financirati bilo iz gospodarstva bilo iz europskih fondova, potpuno zanemarujući činjenicu da je prema „europskim pravilima“ ulaganje u obrazovanje i znanost isključivo unutarnje (nacionalno) pitanje svake države članice, a EU može financirati samo strukturne projekte i istraživačke projekte od europskog značaja. Humanistika i istraživanja unutar tog znanstvenog polja imaju prije svega baštinsko i lokalno (nacionalno) obilježje te stoga uglavnom ne EU projekte mogu aplicirati samo u aplikativnom dijelu svojih istraživanja tj. u razini primjenjivosti znanstvenih rezultata – no tko će onda financirati samo istraživanje čije rezultate možemo primijeniti – valjda će nam to budućnost pokazati.

Potpis pod fotografije:

1.

Povjesničar dr. sc. Gordan Ravančić, ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest

2.

Povjesničar dr. sc. Gordan Ravančić, ravnatelj Hrvatskog instituta za povijest u Zlatnoj dvorani – oštećenoj u razornom potresu koji je zadesio Zagreb 22. ožujka 2020.

3.

Panorama Zagreba, koji se obnavlja od razornog potresa 22. ožujka 2020.