Govor vrhovne glavarice Sestara Milosrdnica Časna Majka iz Zagreba, s. Miroslava Bradica

Poštovane dame i gospodo!

Čast mi je i radost u ime Družbe sestara milosrdnica -/ sv. Vinka Paulskoga s generalnom Kućom maticom u Zagrebu / iskreno i toplo pozdraviti sve ovdje prisutne.

S posebnim poštovanjem  pozdravljam: predsjednika Hrvatskog sabora gosp. GORDANA JANDROKOVIĆA, Izaslanika  Predsjednice RH, dr TOMISLAVA MADŽARA, Izaslanika Predsjednika Vlade i ministra zdravstva dr. MILANA KUJUNDŽIĆA, te gradonačelnika grada Zagreba MILANA BANDIĆA,

Iskreno pozdravljam delegata uzoritog kardinala  i generalnog vikara mons. TOMISLAVA SUBOTIČANEC, kao i Rektora HK Sveučilišta ŽELJKA TANJIĆA.

S poštovanjem pozdravljam Veleposlanika  države Izrael u RH mr. ILANA MORA , Rabina LUCIANA MOŠE PRELOVIĆA izaslanika židovske općine u Zagrebu, te sve ostale crkvene i državne dužnosnike.

Srdačno pozdravljam ravnatelja bolnice KBC-a „SESTRE MILOSRDNICE“ dr. Maria Zovaka kao domaćina i cjelokupno medicinsko osoblje.

S posebnom zahvalnošću  želim pozdraviti ovdje prisutnog gosp. MARKA DANONA koji nas  je svojim  neumornim istraživačkim radom, zajedno sa ekipom marljivih liječnika, doveo do ove svečanosti. 

U ovom značajnom povijesnom trenutku za Družbu sestara milosrdnica, radosna sam što je konačno skinut plašt mukotrpne šutnje o životu i plemenitom djelovanju uzoritog kardinala Alojzija Stepinca i sestara milosrdnica  u njihovoj vlastitoj bolnici na Vinogradskoj cesti i što će konačno zasjati istina u pravom svjetlu.

Stoga od srca zahvaljujem svima koji su uložili veliki trud da mukotrpnim istraživanjem otkriju jedinu i pravu istinu o liječenju i spašavanju pripadnika Židovskog naroda, nasuprot tolikih laži koje su izrečene na plemenito djelovanje kardinala Stepinca, sestara milosrdnica  i cijelog hrvatskog naroda.

Vjerujem da je mnogima od vas poznato da su ovu bolnicu izgradile sestre milosrdnice  1893 g. uz velika materijalna odricanja i žrtve sestara. Sestre milosrdnice bile su vlasnice bolnice sve do pojave komunističkog režima, te su vodile cjelokupno njezino poslovanje.

U to vrijeme, bolnica sestra milosrdnica sa svojih 9 paviljona, brojnim dodatnim odjelima,  najmodernijom medicinskom opremom i sa svojih 1155 bolesničkih ležaja slovila je kao najopremljenija bolnica u ovom dijelu Europe. Da bi se postigla što bolja kvaliteta rada u sklopu bolnice sestara milosrdnca otvorena je 1931.g. Škola za bolničarke koja je imala za cilj izobrazbu kvalitetnih sestara bolničarki, prvenstveno redovnica. Uz liječnike predavače, službu nastavnice bolničke škole vršila je i s. Blanda Stipetić prva ravnateljica škole.

Bolnica se isticala po visokoj medicinskoj stručnosti i kvaliteti liječničkog i sestarskog rada. Uz liječnike i ostalo osoblje,  152 sestre milosrdnice djelovale kao sestre bolničarke u dvorbi bolesnika a jedan manji broj sestara djelovao je kao pomoćno osoblje. Uz 52 liječnika, brojno osoblje u pomoćnim službama te duhovnike i ispovjednike bolnica sestara milosrdnica imala je snažan tim visokih moralnih načela spreman podnijeti svaku žrtvu u obrani temeljnih ljudskih vrijednosti: života i slobode.

U najtežem razdoblju II. svjetskog rata i prvim počecima komunističkog režima vodstvo bolnice preuzela je izvanredno sposobna i mudra redovnica milosrdnica s. Bogoljuba Jazvo, dotadašnja ravanateljica Ženske realne gimnazije na  Savskoj. Bila je obdarena velikim organizatorskim sposobnostima, snažna duha i čvrsta karaktera. Više o njoj i njezinu radu možete pročitati u Katalogu tiskanom za ovu prigodu.

Uz kardinala Stepinca i ostalo osoblje upravo nju možemo smatrati   središnjom osobom za spašavanje ugroženih Židova  u bolnici sestara milosrdnica za vrijeme II. svjetskog rata. Ostvarila je usku suradnju s uzoritim kardinalom Stepincem i mudrim vodstvom bolnice kroz diskretnu suradnju s medicinskim osobljem pod cijenu vlastitog života i života brojnih liječnika i sestara pridonjela je spašavanju brojnih nedužnih ljudi  progonjenih zbog njihove židovske nacionalnosti. 

Sam kardinal Stepinac prvi je došao na ideju da u Bolnicu sestara milosrdnica, koja je bila privatna i samostalna, i kao takva nije podlijegala policijskim pretragama,  smjesti pod vidom teških bolesnika mnoge ugrožene Židove. To mu je i uspjelo uz izvanrednu suradnju sa vodstvom bolnice i bolničkog tima kojeg su uz hrabre liječnike mahom činile sestre milosrdnice.

Za sestre milosrdnice čin spašavanja  života drugih nije bilo ništa novo. Po svojoj karizmi i redovničkim zavjetima posvetile su svoj život Bogu te odlučile biti na pomoć svakom čovjeku koji je u nevolji bez obzira na njegovu vjersku, nacionalnu i društvenu pripadnost, uključujući  najmanju, djetinju dob pa sve do duboke starosti. Činile su to hrabro pod cijenu vlastitog života, što su pojedine i mučeništvom dokazale.

Svjesne tolike patnje nedužnih ljudi  sestre milosrdnice stavile su i svoj samostan u Frankopanskoj 17 u službu spašavanja ugroženih skrivajući progonjene majke s djecom do njihova odlaska na sigurnije mjesto.

U tim teškim i opasnim vremenima kardinal Stepinac je, uza sve svoje brojne obaveze, često odlazio u Bolnicu sestara milosrdnica da pohodi bolesnike, da ih ispovijedi i utješi. Ponekad bi ostajao i po više sati a jednom prigodom proveo je čitav dan neprimjetan u bolničkim vinogradima u molitvi i razmišljanju stvarajući nove planove za spašavanje  ljudi. 

Ponekad bi znao rano ujutro nazvati i odlučnim glasom narediti da se primi na pregled određena redovnica iz Karmela jer se sumnja na opasnu bolest. Sestri Bogoljubi bilo je odmah jasno o kome se radi te bi u najvećoj diskreciji pripremila liječnički tim i osigurala bolničku sobu. Nisu li sva ova plemenita djela uzoritog kardinal Stepinca dokaz da je sve činio kako bi spasio tolike prognane i unesrećene ne praveći razlike zbog njihove vjerske ili nacionalne pripadnosti. Odakle onda tolike laži kojima se blati njegov plemeniti lik?

Nastupom komunističkog režima prestala je svaka mogućnost spašavanja ugroženih Židova u Bolnici sestara milosrdnica a uprava bolnice prešla je u ruke komunističkih vlasti. Sestre milosrdnice samo su još prividno upravljale bolnicom. Proživljavale su teška poniženja i zlostavljanja sve do 1949.g. kada im je nasilno oduzeta bolnica i sve okolno zemljište.  Sve sestre njih 95 među kojima i bolesne starice morale su napustiti bolnicu bez da su išta smjele i mogle ponjeti. I tako sve do danas.

U tim teškim vremenima pale su i krvave žrtve iz redova sestara milosrdnica. U razdoblju između 1944.g. i 1946.g. ubijeno je sedam sestara milosrdnica kao žrtve komunističkog režima ubijene iz mržnje prema vjeri zbog privržene ljubavi Crkvi i narodu.  Jedna od njih bila je i s. Blanda Stipetić nastavnica i prva ravnateljica Bolničke škole sestara milosrdnica na Vinogradskoj cesti. 29. lipnja 1945.g. presudom Vojnog suda Komande grada Zagreba osuđena na smrt a dan kasnije 30. lipnja odvedena upravo iz ove bolnice i pogubljena strijeljanjem u 56 godini života. Mjesto strijeljanja i njezin grob da danas nam nisu poznati.

Nažalost u komunističkom  režimu takva je bila sudbina i cijelog hrvatskog naroda kojemu su i kardinal Stepinac i sestre milosrdnice kroz povijest časno i s ljubavlju služili. Stoga nam teško padaju laži koje nas optužuju da smo u Jastrebarskom ubijale djecu koju smo s najvećom ljubavlju njegovale, okružene partizanskom stražom koja je s bajonetama na puškama pratila svaki naš korak.

Neka ovo moje izlaganje bude zraka svjetla u razotkrivanju dugo skrivane istine o nesebičnom zalaganju kardinala Stepinca, hrabrih liječnika vinogradske bolnice i požrtvovnih sestara milosrdnica u spašavanju nedužnih ljudi čija je krivnja u kobnom trenutku vremena bila pripadnost vlastitom narodu.