Ljeposlav Perinić “kralj lutaka”
Vladimir
Lončarević
Glas
Koncila, broj 39
28
rujna 2014
Na internetskim
stranicama Grada Zagreba može se u tekstu o donatorima raznih zbirki naći i
sljedeći tekst: “Ljeposlav Perinić, hrvatski iseljenik i domoIjub u Argentini,
darovao je 22. prosinca 1992. zbirku od 227 lutaka u narodnim nošnjama iz 107
država svijeta, koje je tijekom više od tri desetljeća primao od poznatih
svjetskih državnika i uglednih pojedinaca i ustanova u svijetu.”
Taj
neobični kolekcionar rođen je 18. svibnja 1922, u Splitu. Već kao gimnazijalac
počeo je surađivati u katoličkom tisku, najprije u križarskoj “Nedjelji” od
1938., a poslije i u “Hrvatskoj straži” i “Obitelji”. Pisao je i u “Svijetu 7
dana”, “Hrvatskoj zemlji “ i “Vojniku”. Tih je godina i prevodio, primjerice s
francuskoga roman “Izgubljeni u oluji” Marie Barrere-Affre (1942.).
Studirao
je pravo u Zagrebu, a potkraj rata povukao se u Austriju, gdje je radio na “
Hrvatskom krugovalu” i upoznao buduću suprugu Mariju rođ. Prpić, s kojom je
1947 došao u Argentinu. U prvo vrijeme radio je teške fizičke poslove uz ostalo,
kako je sam posvjedočio, nosio je vreće cementa koje su stizale brodom iz njegova
rodnog Splita!
Uključio
se i u kulturne aktivnosti nove hrvatske emigracije. Tako je godine 1954.,
nakon neuspješnih pokušaja da se knjiga »Cetiri godine u Titovu paklu« Johna I.
Pintara tiska u SAD-u, omogućio njezin tisak u Argentini.
Drugo
izdanje izišlo je 1995. s njegovim pogovorom. Uz ostalo, bio je član redakcije
ugledne hrvatske revije na španjolskom jeziku »Studia Croatica« u kojoj je i
surađivao. Godine 1982 postao je tajnik uredništva, a potom i zamjenik glavnoga
urednika.
Nakon
1990. pisao je i u domovini. Vrijedan je njegov tekst »Hrvati u Argentini«,
tiskanu zborniku »Budućnost iseljene Hrvatske« 1998.
Najpoznatiji
je postao po svom jedinstvenom načinu skupljanja lutaka, obraćajući se naime
pismima državnim poglavarima, prvim damama pojedinih država i slavnim osobama.
»Imao je svega šest godina kada ga je otac poveo na pogreb Stjepana Radića,
ubijenoga u jugoslavenskome parlamentu u Beogradu godine 1928.
Na pogrebu
u Zagrebu imao je prigodu vidjeti tisuće ljudi u živopisnim hrvatskim narodnim
nošnjama, a među njima i Bokeljske mornare u karakterističnoj svećanoj odjeći.
Ta je slika ostala duboko usječena u njegovo pamćenje«, piše dr. Darko Zubrinić
(cijeli tekst može se naći na http://www.croatianhistory.net/etf/dollsh.html
), i imala je važnu ulogu u njegovoj strasti skupljanja lutaka širom svijeta.
Zamisao
je dobio 1957. kada ga je majka posjetila u Argentini i donijela mu za njegove
tri kćeri lutke u hrvatskim narodnim nošnjama. Pitanje jedne kćeri imaju li i
drugi narodi tako lijepe lutke u narodnim nošnjama dalo mu je zamisao da
započne skupljati takve lutke.
Prvu
lutku dobio je od prve dame Meksika Eve Samano de Lopez Mateos, a zatim je
stigla i lutka od njemačkoga kancelara Konrada Adenauera. Do godine 1965.
skupio je 78 lutaka te odlučio prestati pisati pisma jer lutke nije imao gdje držati.
No tada mu je lutku švicarskoga gardista poslao papa Pavao VI. pa je na poticaj
mjesnoga katoličkoga svećenika priredio izložbu koja je požela golem uspjeh.
Nakon nje dobio je naslov “Rey de las muñecas – kralj lutaka”.
Uslijedile
su lutke od brojnih državnika, prvih dama i slavnih osoba, među kojima su
Indira Gandhi, Carlos Menem, Gamal Abdel Naser, Grace Kelly, Haile Selassie,
Farah Diba Pahlavi, Benazir Bhutto, španjolska kraljica Sofija, Mao Ce Tung,
Dalaj Lama, Enver Hoxha, a lutku je darovao i naš predsjednik Franjo Tuđman.
Zanimljivo pismo dobio je od Davida Dacka, predsjednika Srednjoafričke
Republike. On mu je napisao: »U mojoj zemlji nema lutaka«, ali zahvaljujući
Perinićevu poticaju uskoro je počela njihova proizvodnja.
Održao
je brojne dobrotvorne izložbe lutaka, uglavnom za UNICEF i njegove programe za
djecu. Međunarodna izložba EXPO `67 održana u Montrealu imala je i mali
paviljon pun njegovih lutaka, koji se neslužbeno zvao »Hrvatski paviljon«. Bio
je čest gost na televizijskim postajama, a službeni list »Information UNESCO«
koji na četirima jezicima objavljuju Ujedinjeni narodi posvetio je stranicu
njegovim lutkama u članku »United Nations in the Dolls« (http://www.croatianhistory.net/etf/poupees.html
) (br. 540, rujan 1968.). Zanimljivo je da je zahvaljujud njemu španjolski
jezik obogaćen dvjema novim riječima: muñecologo - lutkolog, skovanoj u Argentini,
i muñecoteca - ludokoteka, skovanoj u Urugvaju.
Skupio
je više od 350 lutaka u narodnim nošnjama iz više od 120 zemalja sa svih
kontinenata. U njegovoj pismohrani ostalo je više od trista službenih dopisa
raznih državnika i istaknutih osoba. Godine 1992. donirao je svoju zbirku
Etnografskom muzeju u Zagrebu te ju je poslije dopunio.
Taj
osobiti i zaslužni čovjek za hrvatsku kulturu, gorljiv rodoljub i član
predratne Katoličke akcije, umro je 12. ožujka 2005. u Buenos Airesu. Lutke još
skuplja njegova kći Teresa Perinic de Bellofatto.
No comments:
Post a Comment