18. studenoga 2010.
Sahranjeni postsmrtni ostaci velikog hrvatskog rodoljuba Božidara (Fedora) Mažuranića
U četvrtak, 18. studenog 2010. položena je, u velikoj grobnici obitelji bana Ivana Mažuranića,urna s pepelom Fedora Mažuranića. Grobnica se nalazi u Aleji Hrvatskih velikana pod arkadama glavnog zagrebačkog groblja.
Božidar (Fedor) Mažuranić preminuo je u Zagrebu 11.studenog 2010. , a svečani oproštaj je održan također na Mirogoju u utorak 16.
Oprštajni govor , kojeg prenosimo u cjelosti održao g. Claude Grbeša:
Pripala mi je izuzetna čast da kao prijatelj obitelji Mažuranić kažem nekoliko riječi o životu pokojnoga Božidara Fedora Mažuranića, kojeg je Svevišnji pozvao k sebi 11. studenoga. To je vrlo teška zadaća s obzirom na bogat i intenzivan život tog dragog nam čovjeka.
Sahranjeni postsmrtni ostaci velikog hrvatskog rodoljuba Božidara (Fedora) Mažuranića
U četvrtak, 18. studenog 2010. položena je, u velikoj grobnici obitelji bana Ivana Mažuranića,urna s pepelom Fedora Mažuranića. Grobnica se nalazi u Aleji Hrvatskih velikana pod arkadama glavnog zagrebačkog groblja.
Božidar (Fedor) Mažuranić preminuo je u Zagrebu 11.studenog 2010. , a svečani oproštaj je održan također na Mirogoju u utorak 16.
Oprštajni govor , kojeg prenosimo u cjelosti održao g. Claude Grbeša:
Pripala mi je izuzetna čast da kao prijatelj obitelji Mažuranić kažem nekoliko riječi o životu pokojnoga Božidara Fedora Mažuranića, kojeg je Svevišnji pozvao k sebi 11. studenoga. To je vrlo teška zadaća s obzirom na bogat i intenzivan život tog dragog nam čovjeka.
Dopustite mi da prvo izrazim duboku i iskrenu sućut ožalošćenoj obitelji, supruzi Ireni Mažuranić i sinu, dragome prijatelju, Darku.
Pozdravljam g. Nikolu baruna Adamovicha Čepinskoga, veleposlanika Suverenog malteškog vojnog reda u Hrvatskoj; gđu Andreju Škare, načelnicu u Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija; predstavnike Hrvatskog domobrana; kao i sve prijatelje i prijateljice, radne kolege i kolegice i nazočne poštovatelje.
Fedor (Božidar) Mažuranić, praunuk bana pučanina Ivana Mazuranića, nećak i krsno kumče spisateljice Ivane Brlić Mažuranić, rodio se 1920. godine u Zagrebu.
Po majčinoj strani bio je odvjetak jedne od najuglednijih karlovačkih obitelji 19. stoljeća. Njegov pradjed Franjo Ksaver stariji pl. Türk, dugogodišnji gradski zastupnik i mecena, bio je na čelu tvrtke koja je do 1886. bila najjača u trgovini drvom u Hrvatskoj. Za brojne zasluge, Dvor mu je 1877. dodijelio nasljedno plemstvo s pridjevom "od Karlovca grada", a Gradsko Poglavarstvo ga 1886. godine proglasilo začasnim građaninom. Fedorov djed Franjo pl. Türk mlađi nastavio je uspješno očeve poslove. Tridesetak je godina bio karlovački gradski zastupnik. Bio je i zastupnik u Hrvatskom saboru (1875.-1887.), u Ugarsko-hrvatskom saboru u Budimpešti (1875.-1881.) te predsjednik Karlovačke narodne čitaonice i Karlovačke štedionice (1875.-1913.).
U takvom je hrvatskom i katoličkom duhu odgojen i Fedor Mažuranić. Stekavši osnovnu i srednjoškolsku naobrazbu u Karlovcu i Zagrebu i položivši ispit zrelosti, stupio je godine 1937. u Pomorsku vojnu akademiju u Dubrovniku, te je 1940. promaknut u prvi časnički čin. Kao časnik Ratne mornarice, u Drugom svjetskom ratu, zajedno s bratom Vitezom Josipom Franjom, pripadnik je Hrvatske pomorske legije, te je sudjelovao u vojnim pothvatima na Crnome moru. Hrvatski mornari su se posebice istaknuli 1944. godine kada su uspješno obavljajući povjerenu im zadaću, odnosno tajno osiguravajući slobodan i siguran prolaz brodova sa židovskim izbjeglicama iz Rumunjske u Tursku.
Fedor Mažuranić dočekuje kraj rata u činu poručnika fregate. Zajedno sa suprugom Irenom, koja ga je vjerno pratila i podupirala cijeli život, prisiljen je napustiti svoju domovinu Hrvatsku u svibnju 1945. godine i tražiti utočiste, prvo u Italiji, a potom u Argentini, gdje je proboravio pola stoljeća.
Iako je Fedor Mažuranić živio daleko od rodne grude, ona mu je neprekidno bila u mislima i u srcu, te mu je stalna bila žudnja za povratkom u domovinu. Ostvaruje taj san potkraj 1998. godine kada se sa suprugom Irenom i sinom Teodorom Darkom vratio u Hrvatsku.
Po dolasku u Argentinu, poštujući ustavni poredak zemlje domaćine, Fedor Mažuranić se odmah pridružio hrvatskim domoljubima i uključio u političko djelovanje usmjereno na uspostavu slobodne i samostalne Hrvatske. Fedor je u tom cilju stavljao na raspolaganje svoje jezične talente. U njegovoj obitelji od davnina je se prenosila predaja o nužnosti poznavanja stranih jezika, a Fedor je bio među vrlo dobrima. Uz svoj materinski hrvatski, Fedor je govorio, čitao i pisao na njemačkom, španjolskom, ruskom, engleskom, talijanskom, francuskom i bugarskom.
Sve do međunarodnog priznanja Hrvatske, a i za Domovinskog rata, tako je godinama prevodio pisma, predstavke, molbe, prosvjede koje su hrvatske političke udruge slale najvećim vrhovnicima, međunarodnim organizacijama, među njima i Ujedinjenim narodima, kao i medijima da svijetu predoče stremljenja hrvatskog naroda i Hrvatske.
No, Fedor Mažuranić je također neumorno radio na promicanju hrvatske kulture. U takvom domoljubnom ozračju odgajao je i svog sina Darka, kao i brojne mlade Hrvate u Argentini, koje je podučavao hrvatskom jeziku i hrvatskoj povijesti, a koji su mu danas željeli odati posljednju počast.
Sve do 1990. godine gotovo nijedna izložba o Hrvatskoj, priredba ili kazališna predstava nije održana u Buneos Airesu a da Fedor Mažuranić nije ilustrirao plakat ili ga osmislio, pokazujući velike talente za ukrašavanje.
Izvrstan slikar, priredio je također povijest Hrvatske ilustriranu hrvatskim dvorcima i utvrdama, kao i prizorima iz hrvatske povijesti.
Ni umjetnost pera mu nije bila strana. Svojedobno je vodio časopis Hrvatska mladež na četiri jezika. U izdanju Studie Croatice objavio je 1976. godine "Hrvati i more", a njegovo remek-djelo je knjiga (još neobjavljena) "Argentina, životni put jedne zemlje novoga svijeta".
Bez obzira na godine i zdravstveno stanje, Fedor Mažuranić nastavio je svoj intelektualni rad u Domovini. Bio je autor brojnih članaka u časopisu Matica Hrvatske matice iseljenika, kao i recenzent za španjolski jezik Hrvatskog iseljeničkog zbornika.
Pravi humanist, Fedor Mažuranić bio je i izvrsni heraldičar, entomolog, prirodoslovac, a sve te ljubavi i strasti prenio je i na svog sina Darka.
No, za sve nas koji smo ga znali i voljeli bio je prije svega dobar i drag čovjek, te istinski vjernik.
Pokoj mu duši. (HIC)
Po dolasku u Argentinu, poštujući ustavni poredak zemlje domaćine, Fedor Mažuranić se odmah pridružio hrvatskim domoljubima i uključio u političko djelovanje usmjereno na uspostavu slobodne i samostalne Hrvatske. Fedor je u tom cilju stavljao na raspolaganje svoje jezične talente. U njegovoj obitelji od davnina je se prenosila predaja o nužnosti poznavanja stranih jezika, a Fedor je bio među vrlo dobrima. Uz svoj materinski hrvatski, Fedor je govorio, čitao i pisao na njemačkom, španjolskom, ruskom, engleskom, talijanskom, francuskom i bugarskom.
Sve do međunarodnog priznanja Hrvatske, a i za Domovinskog rata, tako je godinama prevodio pisma, predstavke, molbe, prosvjede koje su hrvatske političke udruge slale najvećim vrhovnicima, međunarodnim organizacijama, među njima i Ujedinjenim narodima, kao i medijima da svijetu predoče stremljenja hrvatskog naroda i Hrvatske.
No, Fedor Mažuranić je također neumorno radio na promicanju hrvatske kulture. U takvom domoljubnom ozračju odgajao je i svog sina Darka, kao i brojne mlade Hrvate u Argentini, koje je podučavao hrvatskom jeziku i hrvatskoj povijesti, a koji su mu danas željeli odati posljednju počast.
Sve do 1990. godine gotovo nijedna izložba o Hrvatskoj, priredba ili kazališna predstava nije održana u Buneos Airesu a da Fedor Mažuranić nije ilustrirao plakat ili ga osmislio, pokazujući velike talente za ukrašavanje.
Izvrstan slikar, priredio je također povijest Hrvatske ilustriranu hrvatskim dvorcima i utvrdama, kao i prizorima iz hrvatske povijesti.
Ni umjetnost pera mu nije bila strana. Svojedobno je vodio časopis Hrvatska mladež na četiri jezika. U izdanju Studie Croatice objavio je 1976. godine "Hrvati i more", a njegovo remek-djelo je knjiga (još neobjavljena) "Argentina, životni put jedne zemlje novoga svijeta".
Bez obzira na godine i zdravstveno stanje, Fedor Mažuranić nastavio je svoj intelektualni rad u Domovini. Bio je autor brojnih članaka u časopisu Matica Hrvatske matice iseljenika, kao i recenzent za španjolski jezik Hrvatskog iseljeničkog zbornika.
Pravi humanist, Fedor Mažuranić bio je i izvrsni heraldičar, entomolog, prirodoslovac, a sve te ljubavi i strasti prenio je i na svog sina Darka.
No, za sve nas koji smo ga znali i voljeli bio je prije svega dobar i drag čovjek, te istinski vjernik.
Pokoj mu duši. (HIC)
No comments:
Post a Comment