Branka Bezić Filipović: Hrvatski pomorci u prekomorskim zemljama

 Sadržaj 

Uvod i motivi iseljavanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 

Sjeverna Amerika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 

Sjedinjene Američke Države . ---------. . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 

Kanada . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . ------. . . . . . . . . . . . . . 165 

Južna Amerika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 169 

Južna Afrika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 235 

Australija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 237 

Novi Zeland . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 259 

Recenzije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 281 

Bibliografija . . . . . . . . . . . .- . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 285 

Popis fotografija . . . . . . .--- . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 287 

Zahvale . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 299 

Bilješka o autorici---------------------------------------------------311

Uvod i motivi iseljavanja 

Tugja zemlja ima svoje, 

Ne poznaje jade tvoje; 

Tugja ljubav ljubi svoga!1

 Hrvatska je izrazito iseljenička zemlja. Računa se da je od 70-ih godina 19. stoljeća do Prvoga svjetskog rata iz nje iselilo oko 14 posto stanovništva. U idućim razdobljima iseljenički su tijekovi ponešto malaksali – ako ne uzimamo u obzir gastarbajterstvo od sredine 60-ih godina 20. stoljeća – no, s obzirom na broj stanovnika Hrvatske, uvijek su bili intenzivni. S vremenom su se mijenjali jedino pravci kretanja te regionalna, dobna, spolna i profesionalna struktura iseljenika.2 

Često mi je postavljano pitanje o broju Hrvata u iseljeništvu, na što sam odgovarala da je nezahvalno aproksimativno govoriti o nečemu tako ozbiljnome. Teško je voditi evidenciju odlazaka, makar su stara Jugoslavija, kako smo zvali državu između dvaju svjetskih ratova, ali i ona poratna raspolagale nekim podatcima. 

U Slobodnoj Dalmaciji 1959. godine objavljen je članak u kojemu je Ivan Lupis Vukić pisao o broju iseljenika. Lupis je objavio podatke državne iseljeničke službe prema kojima se broj hrvatskih iseljenika kretao oko 1 600 000, od čega oko 930 000 u Sjevernoj Americi. 

Svaki peti Hrvat bio je iseljenik, mahom s Brača, Hvara, Korčule, Šolte i s Makarskog primorja. Bračana je bilo u Južnoj i Sjevernoj Americi, Južnoafričkoj Republici, Australiji i Novom Zelandu, dok je Hvarana bilo najviše u Južnoj Americi.3 1 Dopis M. Bobanca iz Novog Zelanda Pučkom listu, Split, 1904., br. 15 

2 Branka Bezić Filipović: Ivan Lupis Vukić, prvi iseljenički novinar, recenzija dr. sc. Ljube Antića, Split, 2011., str.7 

3 Slobodna Dalmacija, Split 3. VI. 1959. g. 8 

Hrvatski pomorci u prekomorskim zemljama Dalmacija je do Prvoga svjetskog rata bila zabačeni dio Austro-Ugarske, mahom okrenuta poljoprivredi. Zbog karaktera zemljišta najviše su se uzgajali ječam, kukuruz i pšenica, ali u nedovoljnim količinama. Najvažniji proizvodi su bili od masline i loze, te prilično razvijeno stočarstvo – uzgoj ovaca i koza. Prometna povezanost s kopnom bila je nedostatna. Industrija se također jedva razvijala, a intelektualnih zanimanja bilo je malo. Takva gospodarska struktura odredila je i strukturu naselja. Gradovi su bili malobrojni, te je tako 1848. godine najveći bio Split s 10 700 stanovnika. 

Seosko i otočko stanovništvo bilo je puno brojnije. Austrija je političkom odlukom s Italijom snizila visinu carina, pa je time omogućila prodor talijanskih vina na dalmatinsko tržište i zadala veliki udarac dalmatinskom gospodarstvu. Ta, takozvana Vinska klauzula bila je na snazi od 1891. do 1904. godine. Nakon toga uslijedile su bolesti vinove loze, pa se dalmatinsko vinogradarstvo više nikada nije sasvim oporavilo. 

Uz to, nije bilo moguće ići ukorak s novim dostignućima, plovilo se na jedra u doba parobroda. Rijetki su se prilagodili novim uvjetima poput obitelji Kozulić iz Maloga Lošinja, mjesta gdje su na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće bila 154 jedrenjaka od kojih je 41 mogao, zahvaljujući veličini, ploviti izvan Jadrana. Imali su nedostižan primat u Austriji između 1855. i 1870. jer je tada na lošinjskim jedrenjacima plovilo oko 1400 kapetana i mornara. 

Nakon toga se lošinjska trgovačka flota počela smanjivati zbog sve oštrije konkurencije parobrodarstva. Već su 1889. imali dva parobroda i 49 jedrenjaka, uoči Prvoga svjetskog rata 20 parobroda i 3 jedrenjaka, da bi Drugi svjetski rat dočekali sa samo 2 parobroda. Kao što je već rečeno, iznimka je bila obitelj Kozulić, koja je 1857. započela obiteljski posao kada je Antonio Fortunato Kozulić (1816. – 1884.) izgradio brik Fides, prvi od četiriju obiteljskih jedrenjaka.

www.studiacroatica.org/branka_pomorci/pomorci.htm