OVDJE, U SVOM SRCU, NAPRAVIO SAM VELIK, ZLATAN BOR I JASLE ZA MALOG ISUSA - Nikola Šimić Tonin

 

OVDJE, U SVOM SRCU, NAPRAVIO SAM VELIK, ZLATAN BOR I JASLE ZA MALOG ISUSA

 

 

Draga moja majčice,

pišem Ti radosno pismo za Božić. Ne plači što me nema, da s Davorom kitim jaslice i bor. Ovdje, u svom srcu, napravio sam velik, zlatan bor i jasle za Malog Isusa.

Doći će Pravednik u srce pravednika, jer tako je rekao.

Zvone sva zvona u mojim tkivima, duša je moja raspjevani slavuj u grmu. Hvala Ti, majčice, za ovaj osjećaj koji nadilazi sve osjećaje. Hvala Tebi i Milosti. Jer nema uzvišenije ideje od ideje Ljubavi.

Evo se rađa Ljubav svijetu, evo se rađa Ljubav u meni.

Što mi nažao može učiniti dušmanin moj, kad ga ljubim?

Križ je moj sladak i breme je moje lako, tako lako, da ga ja i ne osjećam drugačije nego kao sreću. Pa kako da budeš žalosna za svojim sinom? Raduj se sa mnom, jer je pisano: tugu ću vašu pretvoriti u radost, uzdahe u kliktaje, suze vaše u smjehove.

Tu sam, u tinelu, kraj bora i pjevam. Gore svjećice na boru i odsjaj njihov u Tvojim očima. Gori svjetlo Kristovo u nama. Mrak je raspršila baklja ljubavi, jer je Bog tako ljubio svijet, da je Sina svoga poslao na Zemlju, da trpi i strada. Ima li većeg primjera ljubavi, može li ljudska mašta zamisliti sličan primjer? Svijetli primjer Kristov kao svjetionik pred nama. Ljubimo, da noćas budemo sretni u prisutnosti našeg Gospodina vršeći Njegovu punu zapovijed. I milost Njegova neka bude nad nama. Imajući to dvoje - Ljubav i Milost - dosta smo bogati i ne tražimo više ništa.

Raduj se, majčice, za ovaj Božić i ne plači što me nema da s Davorom kitim jaslice i bor. Ovdje, u svom srcu, napravio sam velik, zlatan bor i jasle, što čekaju Malog Isusa.

Doći će Pravednik u srce pravednika, jer je tako rekao.

Tvoj Ivo

 

Navedeno pismo Ivo je poslao svojoj majci iz zloglasne tamnice u Đorđićevoj ulici u Zagrebu, pred Božić 1954. g. Okrutno je ubijen (zadavljen) u tamnici u Staroj Gradiški 1961. g., u svojoj 33. godini.

Velik u svojoj ljubavi prema Domovini Ivo Mašina rodio se 21. srpnja 1927. godine kao četvrto od devetoro djece Ive i Marice Mašina. Pučku školu pohađao je u rodnom Preku. Gimnaziju je pohađao u Dubrovniku i u Zagrebu a nakon križnog puta završava je u Zadru. Upisao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Kako istaknuti sveučilištarac zajedno sa još 22 studenta Zagrebačkog sveučilišta zbog polaganja vijenca na grob Ante Starčevića osuđen je na 18 mjeseci zatvora. Nakon izdržane kazne upućen je na odsluženje vojnog roka 1956/1957 godine u Beograd.

 

Pripremajući završni ispit uhićen je u hajci na vlč. opata Rudija Jeraka. Kao drugooptuženi osuđen je na 11 godina robije. U siječnju 1960. godine uspijeva pobjeći iz ćelije Okružnog suda u Zagrebu. Pobjegavši u Italiju, vraća se pomažući ranjenom prijatelju. Mjesecima se skrivao po Gorskom kotaru, no biva prokazan i uhićen. Umro je od posljedica zlostavljanja u zatvoru Stara Gradiška 20. studenoga 1961. godine.

 

Ivo Mašina znao je u kakvim je rukama i što mu slijedi. No, nikad nije gubio nadu, vjeru i ufanje. Tome svjedoči dio pisma upućen obitelji iz Okružnog zatvora u Zagrebu.

 

"...Dobar dan, gospodine, izvolite uđite u ovu sobu, svejedno može i kroz rešetke. Tko vas može zadržati kad ste Vi, gospodine, Sunce. I ono uže u širokim slapovima, u rijekama svjetla u moj mali stan, koji tako, naravno, nije i ne može bit ono što ljudi obično nazivaju "zatvor". I tako se Sunce i ja raspričamo, a ono me usput tetoši po glavi i ruke stavlja na moja ramena. Zagrljeni tako, ja i moje sunce, pjevat' ćemo u uskrsno jutro psalam uskrsnuća..."

 

Ivo Mašina za ono doba je bio politički protivnik, no nikako nije bio politički sanjar i pustolov, baš naprotiv - vizionar. Tako je u jednom odgovoru svom profesoru Jaroslavu Šidaku, koji je Mašinu izuzetno cijenio čak štoviše nadao se da će ga naslijediti na katedri.

 

"Mislili, gospodine profesore, i govorili Vi kako Vam drago, Hrvati su imali i imati će opet svoju samostalnu državu, a ljudi kao što sam ja - stvaraju povijest."

 

Bio je najbolji student povijesti na Zagrebačkom sveučilištu u svojoj generaciji, i profesori su mu predviđali briljantnu karijeru. Međutim, istoga dana kada je trebao pristupiti diplomskom ispitu policija ga je uhitila, onemogućivši ga da završi studij. Isto se dogodilo u još dva navrata, što pokazuje da ga je policija promišljeno sprječavala da pristupi završnom ispitu, te Ivo Mašin nikada nije došao u priliku da službeno završi studij. Osobna informacija prof. Joje Ricova.

 

U hrvatskoj povijesti Ivo Mašina uvijek je otkrivao kontinuitet hrvatske državnosti, a za buduća pokoljenja nudio je jedino pravedno rješenje: neovisnu, suverenu državu Hrvatsku. Bio je genijalac i vizionar, svjetlo u mraku, hrvatski mučenik, simbol borbe i stradanja cijelog naroda. Kako reče njegov prijatelj Joja Ricov, pjesnik i mučenik:

 

"... Bez našeg jučer, najčešće porobljenog, grobnog-krbavskog, sigetskoga, bečkonovomjesnog, rakovačkog i sibinjskog, bleiburškoga, golootočnogrgurskoga i starogradiškog ne bi bilo no ovog našeg danas, jer ne teče naša povijest tek od '71. Jer, ne bojuju samo živi vitezovi nego i mrtvi nam, (a koliki !) junaci - svjetlokazi na postajama velekrižna nam nacionalnog puta. Svi oni zajedno izvojštiše nam Hrvatsku !".

 

Kad je umro, Ivo Mašina imao je samo 35 godina. Dugo se nije znalo gdje mu je grob, unutar zatvorskih zidina. Bilo je nekoliko pokušaja ekshumacije od 1968. do 1984. godine. Posmrtni su mu ostatci preneseni na Školjić, 24. srpnja 1998. godine.

 

Postoji i književna mnografija posvećena Ivi Mašini, koju je napisao hrvatski književnik Joja Ricov: Ivo Mašina- pitate me - tko je to? Lumin, 1994, Zagreb. Joja Ricov rođen je u ribarskom mjestu Kali na otoku Uljanu, pored Preka - rodnoga mjesta Ive Mašine. Ogranak Matice hrvatske iz Preka izdao je knjigu Ivo Mašina: Uskrsna zvona (pisma), 1945. - 1961., Preko, 1994.

 

Još jedna monografija posvećena ovom malo poznatom mučeniku je: Ivo Mašina, Kršćanski borac za slobodnu i pravednu Hrvatsku, Braća hrvatskog zmaja, Zmajski stol u Zadru, priredio Bernardin Škunca OFM, Zadar, 2002.

 

Sljedeću važnu monografiju koja sadrži izvorna svjedočanstva o Ivi Mašini napisao je Hrvoje Kačić, Dubrovačke žrtve / Jugokomunistički teror na hrvatskom jugu 1944. i poratnim godinama. Ivi Mašini je posvećeno posebno poglavlje:

 

XII. Dike Dubrovnika: Ivo Mašina i Boris Krasovac / protivnici svakog totalitarizma i borci protiv svakog zločina.

 

Konačno, objavljen je vrlo opsežan i podroban prikaz o Ivi Mašini u časopisu Zadarska smotra, na ukupno 985 str.: Zadarska smotra, časopis za kulturu, znanost i umjetnost, Godina XLIV, br. 4-6. 2000. (985 str.)

 

Nikola Šimić Tonin