Generacijski pothvat Kulturne federacije američkih Hrvata

 Globalna Hrvatska

 Generacijski pothvat Kulturne federacije američkih Hrvata

 Zajedništvo, solidarnost i darivanje tri su vrline koje nam otkrivaju nepresušna izvorišta magičnog potencijala međugeneracijske dobrobiti, koju 130 godina uspješno njeguje Hrvatska bratska zajednica u najrazvijenijoj zemlji svijeta 

Ovogodišnji Tamburaški festival američkih Hrvata, održan u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog  28. – 29. lipnja, po ocjeni Michaela Riccija predsjednika CFU Junior Cultural Federation of America predstavlja priliku „jednom u generaciji“ objediniti u jedinstvenoj baštinskoj svečanosti djecu i odrasle, prikazujući publici golem potencijal međugeneracijsokoga kreativnog djelovanja s rekordnim brojem izvođača i ansambla sa sjevernoameričkog kontinenta i to na jednoj pozornici u elitnoj dvorani Lijepe Naše u glavnome gradu svih Hrvata - Zagrebu. Ovaj festivalski pothvat moćne Zajednice fascinantan je primjer kreativnog iseljeničkog turizma u kome je putovanje usmjereno na angažirano i autentično iskustvo, s participativnim učenjem kroz umjetnost, nasljeđe te otkrivanje posebnih karakteristika drevnih zavičaja predaka, a to nedvojbeno omogućuje stvaranje spontanije veze s onima koji danas žive na tom znanome mjestu Stare domovine i kreiraju njegovu životnu kulturu, živući identitet suvremene Republike Hrvatske. Uz predsjednika Riccija uspjehu ovog generacijskog pothvata Kulturne federacije HBZ-a, pored ostalih, doprinijeli su: Ted Sebetich, Natalie Kosta, Robert Keber i Linda Spudic; te odbornici Michele Janicki, Rudi Pesut, Timothy Komara, Michael Vucinic, Joe Grman, Janet Craig, Donald Weakley, Virginia Michtich, Ivan Begg, Emil Riccio i agilni Derek Hohn. Zadovoljstvo izvedbama svih ansambla nisu krili ni glavni predsjednik HBZ-a Edward W. Pazo, ni poduzetni  podpredsjednik Franjo Bertović ni glavna tajnica i rizničarka Bernadette Luketich Sikaras, uključujući i sve pristigle Zajedničare i iz SAD-a i Kanade. Spomenuti ljudi, uz roditelje svih izvođača, su najzaslužniji za uspjeh ovog dvostrukog festivalskog spektakla koji se odvijao pod sloganom „Tambure kroz generacije“.

U svečanom finalu Festivala svi su sudionici (juniori i seniori) odjeveni u narodne nošnje virtuozno izveli tri suvremene tamburaške skladbe (autora iz SAD-a i RH – T. Poslon, D. i M. Kochis, D. Bačić i V. Dimter) kojima je maestralno ravnao počasni dirigent Derek Hohn (Pittsburgh, PA), izazvavši ovacije publike - kojoj se pridružio s neskrivenom radošću i predsjednik Vlade RH Andrej Plenković.

Američki Hrvati vratili su na ovom Festivalu dostojanstvo tamburi -najraširenijem hrvatskom glazbalu, koje nerijetko stereotipno omalovažavamo kao neki tip popularne kulture ili popijevke, približivši nam zvuk suvremenih skladbi vodećih hrvatskih ličnosti tamburaške glazbene scene poput Vjekoslava Dimtera. 

Identitet, pa u sklopu njega i osjećaj etničke pripadnosti, kao što je poznato, živi u objektivnome kulturnom sadržaju čovječanstva u kojem tradicija ima bazični status jer se još uvijek najvećim dijelom iz nje selektiraju etničke i kulturne značajke i to kao svojevrstan medij za identifikaciju. U to smo se osvjedočili uživajući u svim dvanaestominutnim izvedbama prikazanih festivalskih sadržaja američkih Hrvata u Zagrebu, čiji je domaćin bila Hrvatska matica iseljenika. Nesumnjivo, identitet živi i u lokalizmu i u globalnosti istodobno, dok se svaka generacija ogleda u suvremenosti. U globalnome selu koje često nalikuje virtualnome svijetu skloni smo se prikloniti promišljanjima kako je prije više od tristo godina govorio znameniti hrvatski polihistor Pavao Ritter Vitezović: „Upečatljivi narodni običaji svjedoče da stabilnost procesa identifikacije, kao i njegova krajnjeg rezultata, identiteta, svemu usprkos, dugo vremena može biti neupitna“. I danas nam je važno pitanje podrijetla, tko smo i odakle dolazimo?! Tragom toga propitivanja dolazi se do itekako bitnoga socijalnog kapitala hrvatskog iseljeništva, ali i suvremenog hrvatskoga zajedništva u cjelini. Pokazalo se, naime, da identifikacijske strategije kao što su međusobna solidarnost, suradnja ili pak  zajedničko dugoročno planiranje destabiliziraju teorije o deetnizaciji i paralelno kreiraju inovativne pomake sa željom za zajedništvom u svojoj grupi, pa onda i s grupama u interakciji.  Zaključno, najmanje su u pravu oni koji su tradicijsku kulturu, folklor, proglasili anakronizmom, tj. neprimjerenim medijem za suvremene identifikacijske prakse. U većini hrvatskih dijasporskih zajednica posvuda po svijetu uočljivo je da interes za folklorom ne jenjava. Naprotiv, susrećemo naše folklorne i tamburaške skupine na gotovo svim meridijanima. Također primjećujemo da se folklor transformira, retradicionalizira i, što je najvažnije, internacionalizira. Nema fraternalističkoga središta Sjeverne Amerike gdje etničke udruge sa svojim aktivnostima ne ističu kako su među pripadnicima hrvatskih dijasporskih zajednica identifikacijske strategije usmjerene koliko na vlastitu zajednicu, toliko i na transnacionalno povezivanje. Američki bratski savez ujedinjuje 54 dobrotvorna društva, koja umrežavaju više od 7 milijuna pojedinaca, što ih čini jednom od najvećih američkih mreža volontera, među kojima su članovi Hrvatske bratske zajednice još od 1894. Kulturna federacija mladih Hrvatske bratske zajednice Amerike tijekom 66 godina raznih preobrazbi i sama se mijenjala, afirmiravši se na koncu kao pouzdan promicatelj hrvatskoga kulturnog nasljeđa na sjevernoameričkome kontinentu, kako je to osmislio vizionar Bernard M. Luketich.

 

 

Pište: Vesna Kukavica

Foto:  K. Peršun, HMI, ustupljena fotografija

- - - - - - 

 

Global Croatia

The Generational Venture of the Cultural Federation of American Croats

Unity, solidarity, and giving: three important virtues that communicate the inexhaustible font and magic power of intergenerational well-being, successfully nurtured over the past 130 years in America, the world's most developed country, by the Croatian Fraternal Union

CFU Junior Cultural Federation of America president Michael Ricci called this year's tamburitza festival, bringing together Americans of ethnic Croatian extraction, a "once in a generation" opportunity to unite children and adults in a singular heritage ceremony, demonstrating the vast potential of intergenerational creative activity. The event, featuring a record number of performers and ensembles from North American, was staged from June 28 to 29 at the Vatroslav Lisinski concert hall, certainly the best-known venue of its kind in the national capital of Zagreb and in Our Beautiful Homeland as a whole. This festival, staged by the CFU - a dominant force among Americans who nurture and cultivate their Croatian background, serves as a fascinating example of creative émigré tourism in which travel is focused on an engaged and authentic experience, with participatory learning through art, heritage, and the discovery of the particular characteristics of the homeland of their distant ancestors. This certainly engenders a more spontaneous connection with the people who inhabit and inform the living culture and identity of modern Croatia. Contributing to the success of this CFU Cultural Federation event along with Mr Ricci were Ted Sebetich Jr, Natalie Kosta, Robert T. Keber, Linda Spudic, and other CFU officers, including Michele Janicki, Rudi Pesut, Timothy Komara, Michael Vucinic, Joe Grman, Janet Craig, Donald Weakley, Virginia Michtich, Ivan Begg, Emil Riccio and the agile Derek Hohn. CFU president Edward W. Pazo, the organisation's enterprising vice president Franjo Bertović, and national secretary and treasurer Bernadette Luketich Sikaras were clearly delighted with the performances of the folklore ensembles, as were all of the other CFU members from the United States of America and neighbouring Canada on hand for the event. The CFU members, in particular the parents of the youthful performers, all contributed greatly to the success of this festive double event, staged under the motto “Tambura Across Generations”.

The gala finale of the event saw all of the participants (juniors and seniors) in folklore costume presenting a masterful rendition of three contemporary compositions for tamburitza (penned by musicians from the USA and Croatia: T. M. Poslon, D. Kochis, M. Kochis, D. Bačić and V. Dimter…) under the consummate leadership of honorary conductor Derek Hohn (from Pittsburgh in the state of Pennsylvania), earning an ovation from the gathered audience, joined by the also clearly delighted Andrej Plenković, the current Croatian prime minister.

With this performance the gathered Americans of Croatian extraction once again restored the tamboura to its rightful place and dignity as our most prevalent folklore instrument, often stereotypically disparaged as an artefact of pop culture, providing a deep dive into the sound of contemporary compositions by leading figures of the Croatian tamboura and traditional music scene like Vjekoslav Dimter.

Identity, and the sense of ethnic affiliation attached to it, is said to live in the objective cultural content of humanity, in which tradition has significant status given that the features of ethnicity and culture remain largely drawn from it, as a medium of sorts for identification, as we bore witness to while revelling in each of the twelve-minute performances presented at this festival, hosted by the Croatian Heritage Foundation (Hrvatska matica iseljenika), and bringing to Zagreb Americans of Croatian background. Identity, clearly, lives concurrently in localism and globalism, with each generation looking to its own time. In a global village that often appears to be a virtual world it seems easy to agree with the thought expressed over three hundred years ago by that eminent Croatian polymath Pavao Ritter Vitezović: "Remarkable folk customs testify to the notion that the stability of the process of identification, and its ultimate outcome - identity, in spite of it all, may long remain unquestionable." The issue of origin remains important to us to this day; who are we and where do we come from? In following this line of questioning we come to the certainly significant social capital of the communities of people of Croatian background abroad, and to the overall issue of modern Croatian unity. It turns out, namely, that identification strategies such as mutual solidarity, cooperation, and shared long-term planning destabilize theories of de-ethnicization and concurrently create innovative shifts in the desire for unity within one's group, and then with groups in interaction. In conclusion, it seem evident that those who would declare traditional culture -folklore, an anachronism, i.e., an inappropriate medium for identification practices in the present day, are least in the right. Across the majority of the communities of Croatian background around the world it is clear that the interest in folklore is not withering. Quite the contrary; we find groups celebrating Croatian folklore and tamburitza bands across almost every meridian. We also see that folklore is transformed, re-traditionalised, and -

what is most important - internationalised. There is no fraternal organisation in North America where the ethnic associations, through their activities, do not emphasize that among the members of the communities of Croatian extraction the identification strategies are focused as much on their own community as on transnational connections. Over its sixty-six years the CFU Junior Cultural Federation of America has undergone a range of transformations that have seen its own identity change, ultimately establishing itself as a reliable promoter of Croatian cultural heritage on the North American continent, as conceived by the visionary Bernard M. Luketich.

 

 

By: Vesna Kukavica

 

Foto by K. Peršun, Hrvatska matica iseljenika

 

 

Euharistijsko slavlje za članove Hrvatske bratske zajednice Amerike

 

Euharistijsko slavlje za članove Hrvatske bratske zajednice Amerike

Zagrebački nadbiskup Dražen Kutleša predvodio je u nedjelju 30. lipnja 2024. misno slavlje u župnoj crkvi sv. Ivana XXIII., pape u zagrebačkoj Dubravi prigodom obilježavanja 130. obljetnice Hrvatske bratske zajednice u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

Na početku misnog slavlja okupljene je pozdravio župnik vlč. Kristo Brkić, zaželjevši dobrodošlicu svim prisutnim članovima i prijateljima Hrvatske bratske zajednice. U propovijedi je nadbiskup Kutleša istaknuo da „Hrvatska bratska zajednica na poseban način zahvaljuje Bogu za 130 godina svoga djelovanja, za mnoštvo inicijativa i plemenitih nadahnuća koja je zajedničkim zalaganjem svojih članova provela u djelo. Dragi članovi Hrvatske bratske zajednice, pozvani ste svjedočiti svoju vjeru i domoljublje kako u privatnom, tako i u javnom životu. Pozvani ste biti predani roditelji, supružnici i prijatelji. Vjerujem da se svim silama trudite oko toga”.

Nadbiskup je naglasio kako je istina o čovjekovom biću „da smo iz ljubavi stvoreni, da po ljubavi živimo i da samo u izlaženju iz sebe i darivanju drugima ljudski život iznova poprima onaj smjer koji mu je odredio njegov Stvoritelj. Hrvatska bratska zajednica nastala je iz te duboke ljudske potrebe za zajedništvom, solidarnošću i darivanjem. Njezini su osnivači shvatili da u uvjetima nesigurnosti i oskudice zajedno mogu učiniti ono što bi bilo teško ili neostvarivo svakom pojedinačno. To se uvijek iznova potvrđivalo u zbivanjima kako među hrvatskim iseljeništvom, tako i u Domovini”.

„Život nam, draga braćo i sestre, ne proizlazi iz obilja materijalnog bogatstva, već iz ljubavi Božje kojom nam se bogatiti. Stoga, ne iznenađuje učestali poziv pape Franje na ‘otvorenost transcendenciji kako bi se stvorio novi politički i ekonomski mentalitet koji bi pomogao prevladati silan jaz između gospodarstva i općeg dobra društva’ (Evangelii gaudium, 205). Ne iznenađuju ni prijedlozi suvremenih mislilaca da se s gospodarskom krizom suočimo dragovoljnom uzdržljivošću, skromnošću i odricanjem u korištenju materijalnih dobara”, poručio je nadbiskup Kutleša.

Nadalje, govoreći o dobrostivosti, nadbiskup Kutleša istaknuo je kako se dobrostivost ne može narediti. „Ona proizlazi iz stava koji imamo prema drugima. Samo velikodušno srce prepoznaje veličinu u drugome i u konačnici veličinu milosrđa samoga Boga”, rekao je.

Dodao je kako je dobrostivost „ili biblijskim rječnikom rečeno darežljivost ili velikodušnost, dio je programa vašega djelovanja. Kao što sam istaknuo na početku, Hrvatska bratska zajednica je nastala iz povjerenja u snagu solidarnosti i zajedništva utemeljenog na istoj kulturnoj i nacionalnoj baštini. Vaši su prethodnici redovito izražavali i izgrađivali dobre odnose s Crkvom koja je svojom pastoralnom skrbi pratila iseljenike na svim kontinentima. I danas mnogi od vas svoju vjeru svjedoče kao aktivni članovi katoličkih ili drugih vjerskih zajednica, zalažu se za vjersku slobodu. Dobrostivost koja vas okuplja ne odnosi se samo na materijalna dobra nego i na duhovna i kulturna, na sve što čini našu baštinu”, rekao je nadbiskup Kutleša.

„Moja je želja i molitva danas da se okoristite duhovnim plodovima vaše dobrostivosti i da u izrazito složenom vremenu u kojemu živimo svi zajedno uvidimo potrebu spašavanja svijesti o vrijednostima koje su oblikovale naš narod. Među njima su svakako vjera, obitelj, čovjekoljublje i domoljublje. Tim su vrijednostima vaši prethodnici bili bogati i unatoč materijalnom siromaštvu njima su obogatili prostore i kulturu nove domovine koju su nastanili. Zahvaljujući tim vrijednostima vi ste danas ovdje, a u mjeri u kojoj im se posvetite u budućnosti, vaše će društvo trajati i ispunjavati svoje ciljeve”, zaključio je nadbiskup.

Na kraju misnoga slavlja zahvalu je uputio glavni predsjednik Hrvatske bratske zajednice u Americi Edward W. Pazo. Na misnom slavlju koncelebrirali su vojni ordinarij u miru Juraj Jezerinac, ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu preč. Tomislav Markić, dekan Remetsko-dubravskog dekanata preč. Vinko Tomić, župnik vlč. Kristo Brkić, župni vikar hrvatske Župe sv. Ćirila i Metoda u New Yorku fra Lovro Šimić, umirovljeni svećenik biskupije Youngstown vlč. Joseph Rudjak, nadbiskupski tajnik vlč. Andrija Miličević i mladomisnik vlč. Krešimir Cervelin.

Prisustvovali su ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman, Nj. E. veleposlanica SAD-a u Republici Hrvatskoj Nathalie Rayes, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH Zvonko Milas, ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Mijo Marić, vodstvo Hrvatske bratske zajednice i drugi gosti.

Liturgijsko sviranje i pjevanje predvodili su Tamburaški orkestar Hrvatske bratske zajednice i Klapa Janjevo. Ovim misnim slavljem zaključen je dvodnevni kulturni festival „Tambure kroz generacije”, čiji je organizator Hrvatska bratska zajednica Amerike koja slavi 130 godina postojanja, a suorganizator Hrvatska matica iseljenika, izvijestio je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije.

 

Izvor: IKA

Foto: IKA

Interkulturalni aspekti u prozi pisca Guillerma Mimice iz Čilea

Interkulturalni aspekti u prozi pisca Guillerma Mimice iz Čilea

Pisac dvostruke karijere Guillermo Mimica piše efektnim stilom. Svoje teme obrađuje znalački; zapaža se da se za njihovu obradu pomno priprema, povezujući u fabuli kulturne fenomene dviju udaljenih zemalja Hrvatske i Čilea…

U Zagrebu je  održana svečana promocija romana Guillerma Mimice „Lutajuće duše“ u izdanju zagrebačke Naklade Litteris i u organizaciji Hrvatske matice iseljenika, 6. VI. 2024. Roman je, u prijevodu dr. sc. Željke Lovrenčić, objavio ugledni zagrebački nakladnik Litteris, čiji je glavni urednik istaknuti hrvatski pisac i prevoditelj Dražen Katunarić. U ime Hrvatske matice iseljenika nazočnima se obratio prigodnim govorom ravnatelj profesor Mijo Marić, ističući značaj književnog stvaralaštva Guillerma Mimice, podsjetivši i na Mimičin nesebični aktivizam u hrvatskoj zajednici u Čileu na diplomatskom i kulturnom planu. Uz nakladnika Katunarića i samog autora, o prozi čileansko-hrvatskog pisca Mimice govorila je nagrađivana hispanistica i književna teoretičarka dr. sc. Željka Lovrenčić, ističući interkulturalnost Mimičina romanesknog narativa.

Promociji romana autora Mimice u Matičinoj dvorani nazočili su odabrani uzvanici, predstavnici akademskog, političkog i kulturnog života Hrvatske, te ljubitelji čileansko-hrvatske književnosti među kojima je bila i zastupnica Danijela Blažanović, članica saborskog Odbora za Hrvate izvan domovine; te izaslanica ministrice kulture i medija ujedno i načelnica Sektora za međunarodnu kulturnu suradnju i europske poslove Mirjana Ana Maria Piskulić; kao i NJ. E. gospodin Rodrigo Donoso, veleposlanik Čilea u Republici Hrvatskoj; dok su iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan domovine svečanosti nazočile Iva Budimir i Andrea Jakopiček. Svečanošću je znalački moderirala hispanistica  Ela Varošanec Krsnik.

Čileansko-hrvatski pisac Guillermo Mimica, rođen je u Punta Arenasu 1952. godine, a danas živi u Santiagu de Chileu - nakon višedesetljetnog diplomatskog i poslovnog izbivanja u Parizu, gdje je ostvario zapaženu diplomatsku i poslovnu karijeru. Slijedom uspješne dvostruke karijere - diplomata i pisca, trenutačno gospodin Guillermo Mimica obnaša dužnost  predsjednika Udruge stručnjaka i poduzetnika hrvatskog podrijetla u višemilijunskome glavnom gradu te najrazvijenije južnoameričke zemlje - Santiagu de Chileu, gdje se ističe raznim akcijama suvremenog približavanja Čilea i Hrvatske, a koje provode institucije tamošnje etablirane čileansko-hrvatske zajednice od gospodarske suradnje do međudržavne kulturne razmjene. Mimica je objavio više knjiga, uglavnom romana.

Promotorica Željka Lovrenčić publici je eruditski približila neveliki opus Guillerma Mimice, osvrnuvši se pri tome opširnije na migrantski kontekst nastanka pravog filološkog fenomena - hrvatske književnosti na španjolskom jeziku u zemljama Južne Amerike s vremenske okomice od 130 godina. Ta etablirana teoretičarka  dr. sc. Željka Lovrenčić tako je podsjetila kako se među čileanskim književnicima hrvatskih korijena osobito ističu oni pisci koji dolaze iz najjužnijeg dijela zemlje – pokrajine Magallanes. Među njima su zapažena djela ostavili Eugenio Mimica Barassi, Nicoló i Ágata Gligo, Nicolás i Domingo  Mihovilovic, ali i živući čileanski klasici hrvatskoga podrijetla kao što su Ramón Díaz Eterovic, Juan Mihovilovich, Óscar Barrientos Bradasic i mnogi drugi. Ovaj uspješni niz, prema ocjeni Lovrenčićeve, nastavlja i Guillermo Mimica koji je počeo pisati kasno, nakon što je ostvario uspješnu karijeru na drugom području.

„Mimica je pravnik i međunarodni savjetnik koji je gotovo četrdeset godina živio u Francuskoj gdje je radio na raznim projektima. Više od dva desetljeća bio je direktor Agencije za suradnju poduzetnika CODIFOR sa sjedištem u Parizu. Obnašao je mnoge dužnosti vezane uz savjetovanje vlada, institucija i tvrtki u različitim državama Europe, Afrike i Latinske Amerike. Sada živi u Santiagu, uspješno djeluje u nizu neprofitnih organizacija i piše. Predsjednik je Udruženja stručnjaka i poduzetnika hrvatskih korijena“, dodala je Lovrenčić. Sažeto, na hrvatski je do sada prevedeno sedam Mimičinih  priča objavljenih u knjizi Troje iz plemena (Naklada Bošković, 2019., prijevod Dora Jelačić Bužimski) i roman Lutajuće duše  (Litteris, 2023., prijevod Željka Lovrenčić), čije je predstavljanje privuklo veliku pozornost medija. Po riječima prevoditeljice Lovrenčić: „U svojim pričama Mimica obrađuje uglavnom univerzalne i urbane tema, a radnja se često događa u glavnome čileanskom gradu. Tematika romana mu je raznolika – biografski elementi, prognaničke i iseljeničke teme, fantastika, životopisi…  

Roman „Lutajuće duše„ djelo je s elementima fantastike odnosno, kako ističe Dražen Katunarić urednik  hrvatskog izdanja, „priča je to o lutajućoj duši, duši koja žaluje, i ubrzo je prerasla u legendu koja se proširila čak do Amerike“.U ovom romanu Mimica na zanimljiv način povezuje dva udaljena svijeta – Dalmaciju i južni dio Čilea – i dokazuje da su neke stvari bez obzira na udaljenost zemalja slične, konstatirao je Katunarić. „Jedan dio radnje smješten je u imaginarno selo Tikeja koje se nalazi između Omiša i Makarske. Tu živi neobična djevojka Vedrana Kuzmanić čija je baka Ana poznata po vradžbinama. Zaljubljuje se u Stanka Cvitanića i udaje se za njega, no umire vrlo mlada. Njezina duša ne nalazi spokoj i neprestano luta.  Priča o ženi - anđelu širi se svijetom pa ju je u rodnom Punta Arenasu u mladosti čuo i jedan od likova u njemu, William (odnosno autor). On tijekom rata u Hrvatskoj sa svojim hrvatskim prijateljem Mirkom istražuje događaje vezane uz Vedranin život i iznenadnu smrt. Njezin suprug Stanko 1910. odlazi u Patagoniju gdje, se kao i većina Hrvata, dobro snašao. Počinje raditi na brodu i s kapetanom Triviñom, koji je nekada bio vrač i liječio Indijance, plovi kanalima. Postaju prijatelji, a kapetanova obitelj srdačno i prijateljski prihvaća doseljenika iz Europe“, kazala je dr. sc. Lovrenčić.    Čitatelji se u ovom romanu susreću s mnoštvom tajanstvenih mitova i vradžbina te narodnim vjerovanjima. U usporednim radnjama upoznajemo i druge likove – Gorana, Raquel, Santosa Brita, luđaka s plaže…  Osim o fantastičnim događajima, pisac govori i o onima stvarnima: dolasku hrvatskih useljenika u Magallanes, o njihovim običajima i životu daleko od domovine, o socijalnim borbama u Puerto Natalesu, o istrebljenju autohtonog stanovništva, rađanju fašizma u Europi i ratu u bivšoj Jugoslaviji, rečeno je na promociji.

U finalu današnje svečanosti govorio je pisac i diplomat Guillermo Mimica, zahvalivši Matičinu ravnatelju Mariću, prevoditeljici Lovrenčić i nakladniku Draženu Katunariću. Zaključno, Guillermo Mimica piše jednostavnim jezikom i pristupačnim stilom. Svoje teme obrađuje znalački; zapaža se da se za njihovu obradu pomno priprema. U njegovim djelima ima puno poveznica s drugim čileanskim književnicima hrvatskih korijena koji se rado dotiču povijesti  doseljavanja Hrvata u Čile i opisa njihova života i običaja u novoj domovini.

Tekst: Vesna Kukavica

Fotografije: Snježana Radoš

Veličanstveno djelo i čin milosrđa u bezgraničnoj ljubavi

 Intervju: fra Ivica Perić, misionar u Africi

 

Veličanstveno djelo i čin milosrđa u bezgraničnoj ljubavi

 

 

Velečasni Ivica Perić, svećenik franjevac Provincije Bosne Srebrene, već 34 godine djeluje kao hrvatski misionar u Africi. Prvih 13 godina proveo je u Ugandi, sljedećih 19 u Ruandi, a od kolovoza 2022. godine u Zambiji. U razgovoru za časopis „Maticu“ svjedoči o hrvatskim misionarima koji desetljećima djeluju na Crnom kontinentu gdje se susreću s brojnim izazovima i opasnostima, ali ne odustaju od pronošenja Radosne vijesti i nade na duhovnim i egzistencijalnim periferijama. Širokim spektrom aktivnosti, od izgradnje škola i bolnica do pružanja duhovne potpore i podizanja svijesti o važnosti zdravstvene skrbi i obrazovanja, njegova neumorna predanost transformira živote ljudi diljem Afrike, ostavljajući trajni pečat ljubavi i nade.

 

Razgovarala: Snježana Radoš, časopis „Matica“ HMI

Foto: ustupljene fotografije

 

Kada ste prvi put krenuli u misije i što Vas je potaknulo da se posvetite službi u najsiromašnijim državama svijeta?

 

Dugo je u meni tinjala želja da budem fratar. Unatoč tome, nakon srednje škole upisao sam ekonomski fakultet. Negdje u proljeće 1978. godine, sveta Majka Terezija posjetila je Sarajevo, gdje sam studirao, te je s misionarom slugom Božjim Antom Gabrićem iznijela svoje svjedočanstvo u prepunoj katedrali Srca Isusova. Nakon tog susreta, još sam više i češće razmišljao o fratarskom pozivu. Dok konačno na trećoj godini ekonomije nisam prelomio i odlučio – idem na teologiju i u fratre. A sve to je nekako vodilo mome misionarskom pozivu, pomaganju siromašnima, djeci, nemoćnima.

Kad je, nakon završene teologije, ređenja, odrađenih priprema i učenja engleskog jezika, došlo vrijeme da krenem u Afriku, nisam htio ništa čitati o Africi jer sam želio sve to doživjeti, onako, u originalu. Znao sam da ću, ako bilo što budem čitao, otići s nekim stavom koji će mi biti 'nametnut'. A moja je želja bila upoznati Afriku onakvu kakva jest. Na licu mjesta. Kao jedan od Afrikanaca.

 

Kako su izgledali prvi misionarski dani? Prvih trinaest godina proveli ste u Ugandi?

 

Tako je. Moja prva misija bila je u Ugandi, ali kad sam sletio u Afriku, prvo sam otišao u Ruandu posjetiti fra Vjeku Ćurića i fra Peru Vrepca, koji su tada bili u Kivumuu te dom Sebastijana Markovića koji je bio u Kigaliju. Vrijeme će pokazati kako će upravo moje prijateljstvo s velikim fra Vjekom uvelike utjecati na moj misionarski put.

 

Uganda i Ruanda bitno su se promijenile u odnosu na vrijeme kad sam došao. Rado se prisjetim tih mojih prvih misionarskih dana, kad u selu oko sebe vidiš samo par kolibica. A kad padne noć, nigdje svjetla, osim malih vatrica pred kolibicama gdje se kuhala večera i to kod onih koji su imali što za skuhati. Danas kad pogledaš oko sebe u selu, teško je vidjeti zemljište bez kućice, a na večer gori svjetlo, jer sad već brojne kuće imaju i struju. U Africi sam bio 21 godinu bez struje i iako nije bilo lako priviknuti se na takav život, sad ga se prisjećam sa sjetom. Teško sad možete vidjeti svjetlo od vatre kad se sprema večera, a i pjesme se ne čuju kao što su se nekada čule kad nije bilo struje i kad se kuhala večera. Uz pripremu večere mogla se čuti pjesma sa svih strana. Došla struja, nesta pjesme.

 

Na mome putovanju sa fra Tomom Anđićem, koji je tada bio u Ugandi, od aerodroma iz Entebbea do Mbarare, što je nešto više od 300 kilometara, mogle su se vidjeti samo kuće ispred kojih su se prodavali mrtvački lijesovi. U Europi se u to vrijeme tek počelo govoriti o AIDS-u, dok je u Africi to već naveliko bila stvarnost i bolest od koje se svakodnevno umiralo. Uganda je u to vrijeme bila još dobro uništena od 40-godišnjeg rata, koji je završio četiri godine prije moga dolaska.

 

Prva župa u kojoj sam radio bila je Kashekuro, udaljena 50 kilometara od Mbarare. Lijepo je bilo raditi na selu, ljudi su bili susretljivi, otvoreni i opušteni i sve ih je zanimalo. Dosta su propatili u vrijeme rata i nama je bilo puno lakše raditi s njima jer smo bili stranci, pa su imali više povjerenja u nas nego u domaće svećenike. Najviše smo tada radili u pastoralu, jer je to bilo dosta zapostavljeno zbog rata, a i nedostatka svećenika. U to sam vrijeme radio s jednim Amerikancem, koji je prije dolaska u Ugandu bio misionar 25 godina u Brazilu. Župa nam je bila dosta prostrana, imali smo 25 filijala. Pokrenuli smo i dosta katoličkih grupa: Marijina legija, Klanjatelji srca Isusova i razne katoličke udruge za mlade. Isto tako smo imali dosta dobre pjevačke zborove i razne sportske klubove.

 

Tu sam ostao do veljače 1995. godine, nakon čega sam prešao u selo Rushooku. Novo mjesto, novi izazovi. U ovome novome mjestu trebalo je opet sve pokrenuti ispočetka. Izgradili smo župnu kuću, crkve, ambulantu, a istodobno nismo smjeli zapostaviti pastoralni posao. Došlo nas je pet fratara i posao je bio podijeljen tako da su oni radili s raznim grupama, a ja najviše s katehistima, jer ih je trebalo spremiti za nedjelje za one filijale na koje nisam mogao doći. I u ovoj smo župi imali 25 filijala. Mnogi dijelovi bili su jako zapušteni, tako da u nekim filijalama nisu vidjeli svećenika godinama.

 

Posebno je bilo lijepo kad su se pripremale neke procesije ili slično, a najsvečanije je bilo za Veliki petak kad je put križa išao od jedne od filijala do crkve – u njemu su svi sudjelovali, katolici, protestanti, muslimani – svi su nosili križeve i sve se završilo na misnom slavlju u župnoj crkvi.

 

U Ruandu ste došli na mjesto ubijenoga hrvatskog misionara o. Vjeke Ćurića?

 

Dok sam još bio u Kashekuru, u travnju 1994. godine izbio je krvavi rat u Runadi. Trajao je kratko, ali je u četiri mjeseca pobijeno milijun ljudi. Posljedice su bile strašne i neshvatljive. U tom bezglavlju strahota, naš fra Vjeko Ćurić ostao je cijelo vrijeme u Ruandi. O fra Vjekinoj ulozi u ruandskom genocidu i poraću trebalo bi stalno govoriti, jer njegova djela bila su nevjerojatna. Bio je jedini bijelac koji je ostao u Ruandi tijekom pokolja i aktivno sudjelovao u spašavanju stotinjak tisuća ljudi od sigurne smrti. Pritom je riskirao svoj život, ali nije htio uzmaći ni milimetar od zadaće spašavanja, što je postala njegova ratna misija.

 

Često sam dolazio k njemu dok je bio živ. Nedjeljom završim mise, sjednem na motor te ravno za Ruandu kod fra Vjeke. Jednu večer, oko tri sata ujutro, budi on mene i govori mi -  Odvedi ovog momka u bolnicu. Momak je bio prostrijeljen na tri mjesta, s desne strane trbuha. Bježao je od vojske koja ga je gonila. Kad sam odvezao momka, na povratku pitam fra Vjeku što će reći ako saznaju da pomaže nekome iz plemena koje je činilo genocid, a on mi kaže - Ja samo pomažem čovjeku u potrebi.

 

I tako je to trajalo do njegova ubojstva 1998. Svoj život nesebično je posvetio služenju drugima no, na žalost, u tom teškom razdoblju ruandskog poraća fra Vjeko je ubijen u 41. godini života ispred crkve sv. Obitelji u Kigaliju, a ubojica do danas nije otkriven. Pokopan je u Kivumuu, u crkvi koju je izgradio zajedno s vjernicima.

 

 Osim što ste ga naslijedili, nastavili ste i njegov rad. Sigurno ste nailazili na brojne izazove i opasnosti…

 

Nakon fra Vjekine smrti, župa Kivumu ostala je bez čovjeka koji ih je učio kako graditi bolji život, a njegov san o izgradnji škola i školovanju siromašne djece u župi Kivumu ostao je nerealiziran. Vrijeme kao da je stalo. Nitko nije imao hrabrosti doći i preuzeti župu Kivumu, pa sam se ja prijavio. U toj poslijeratnoj situaciji čuo sam mnoge priče. Ljudi su imali potrebu pričati o onome što su vidjeli i doživjeli. Vidjeli su puno zla, mnogima su stradale cijele obitelji, ali nisu zbog straha to imali s kim podijeliti. Zato su na nas strance gledali kao potencijalne sugovornike kojima su mogli otvoriti dušu.

 

Moj cilj bio je u Kivumuu nastaviti slijediti san našeg fra Vjeke te siromašnoj djeci omogućiti da idu u školu i da svaki dan jedu barem jedan topli obrok. U to vrijeme u Ruandi je bio policijski sat i nakon šest na večer nije bilo kretanja, samo je danju bilo sigurno putovati. Policija je stajala na svakom koraku, naoružani kalašnjikovima. Često se događalo da čujemo pucnjavu, tako da smo zalijegali na pod. Nije bila rijetkost da je onaj ili ovaj župljanin 'samo' nestao. Poštovao sam pravila tako da nisam dolazio u neke posebno opasne situacije...

 

U devetnaest godina djelovanja u Ruandi puno ste toga dobroga napravili na duhovnom, humanitarnom, obrazovnom i kulturnom planu.

 

Prvo sam, nakon dolaska u Kivumu i preuzimanja župe, pokrenuo strukovnu školu Centar „Otac Vjeko“ koja je imala samo tri odjeljenja – za krojače, zidare i stolare. Želja mi je bila izgraditi i opremiti moderan školski centar, no znao sam da je riječ o golemom ulaganju. Trebalo je zatvoriti financijsku konstrukciju, naći donatore, pronaći ljude koji će pratiti naše projekte i to ne jednokratno, nego dugoročno. Jer, nije trebalo samo izgraditi školu, nego i osigurati školi pokrivanje redovitih troškova: za školsko osoblje, za školski pribor, materijale za praksu, za hranu za učenike, za funkcioniranje školske kuhinje.

 

A onda su u siječnju 2007. godine u Kivumu prvi put došli Maja i Željko Garmaz, bračni par iz Osijeka. Njihov dolazak donio nam je veliko prijateljstvo, a oni su se u Kivumu počeli vraćati svake godine tražeći najbolji način kako animirati ljude da pomognu u provedbi naših projekata. Iz toga našeg prijateljstva izrodila se Humanitarna udruga „Srce za Afriku“, putem koje su počeli skupljati donacije za Centar „Otac Vjeko“, a krajem 2011. godine izdali su i knjigu o mome misionarskom radu „Naš čo'ek u Africi“, koja je prodana u nevjerojatnih 6000 primjeraka i donijela nam, jer su se odrekli čitave zarade od knjige, prva veća sredstva za izgradnju naše moderne srednje škole. Nakon toga Željko je napisao i knjigu „Fra Vjeko Ćurić - svetac našeg doba“ od koje je prihod također namijenjen za naš školski centar, a istodobno su stalno poticali ljude da pomognu našoj misiji brojnim drugim projektima u Hrvatskoj, BiH te drugim europskim zemljama.

 

Od tada do mog odlaska iz Ruande izgradili smo brojne objekte, u Centru „Otac Vjeko“ u Kivumuu izgradili smo i opremili dvije srednje škole - strukovnu i tehničku, vrtić i osnovnu školu, zatim sportsku dvoranu, kao i kuhinju s blagovaonicom od 1000 mjesta, jer za sve je učenike osiguran i topli obrok. Izgradili smo i opremili učeničke domove za djevojke i mladiće iz udaljenih mjesta, kuće za učitelje, potpuno smo opremili radionice za stolare, zidare, krojače, električare i informatičare, knjižnice za srednju i osnovnu školu, terene za košarku i odbojku, dvoranu za stolni tenis te kustodijalnu kuću i Centar „Sv. Franjo za mir i pomirenje“. Uveli smo struju i osigurali vodu, izgradivši tri velike podzemne cisterne za vodu.

 

Dok sam bio u Kivumuu, odškolovali smo nešto više od 3000 mladih ljudi koji su primili državne diplome i kojima smo obrazovanjem omogućili bolju budućnost. Naime, prije samo deset godina većini djece u Kivumuu srednja škola bila je nedokučiv san. Tri stotine eura, koliko tamo treba godišnje izdvojiti za srednjoškolsko obrazovanje, većini je roditelja nezamisliv novac tako da je većina djece, nakon osnovne škole, ostajala bez obrazovanja i mogućnosti da nešto postignu u životu.

 

Učinili smo da naš školski Centar „Otac Vjeko“ postane jedna od najmodernijih obrazovnih ustanova u Ruandi. Država Ruanda prepoznala je sve to što je napravljeno u Kivumuu i našoj školi dodijelila, u konkurenciji između njih 290, status „uzor škola u Ruandi”, dok smo u Hrvatskoj Željko, Maja i ja primili nagradu - Ponos Hrvatske.

 

Nakon što ste u Kivumuu (Ruandi) izgradili sve što je bilo potrebno, od sredine 2022. godine djelujete u Zambiji. Znači li to da ponavljate opet sve ispočetka?

 

Upravo tako. Jesam li tako nešto planirao kad sam odlučio biti misionar? Nisam. Prepustio sam se u Božje ruke, pa neka me On vodi. Moj subrat, fra Aloys Hakizimana, koji je iz našeg Kivumua u Ruandi premješten u selo Mwakapandula u Zambiji da pripremi dolazak fratara, jer je ovo prva naša zajednica u Zambiji, preminuo je od posljedica koronavirusa. Nakon njegove smrti razgovarao sam s provincijalom i budući da smo u Kivumuu izgradili cijeli školski centar te ga postavili na noge, došli smo na ideju da prijeđem u Zambiju postaviti još jednu zajednicu 'na noge'. Smatram da imam dovoljno volje, snage, a nakon toliko godina rada u Africi i potrebnog iskustva, da još jednu župu podignem od nule. Centar „Otac Vjeko“ u Kivumuu predan je u najbolje ruke i sad njime upravlja moj dugogodišnji zamjenik, gvardijan samostana Innocent Harelimana.

 

I tako sam u ljeto 2022. godine stigao u Mwakapandulu gdje me dočekalo 56 hektara praznog zemljišta, tek jedna mala kućica koju je fra Aloys uspio izgraditi prije smrti. I eto, još sam jednom, u još jednoj afričkoj zemlji, krenuo od nule - bez struje i vode, odnosno ikakve infrastrukture.

 

Situacija u Zambiji je puno drukčija od one u Ugandi i Ruandi. Manje je napetosti, narod je otvoreniji, jer ipak nisu iskusili onakva ratna zla. Zemlja je jako bogata rudama, ali narod po selima je dosta siromašan. Kuće i dalje grade od blata, a krovovi su im od trske, dok se prijevoz obavlja volovima, koji im služe i za oranje.

 

Veliki problem su im školstvo i zdravstvena skrb. Kako je zemlja golema i narod je dosta raštrkan, tako djeca do škola moraju svaki dan pješačiti i desetke kilometara. Mnogi zbog toga odustaju i jako veliki broj djece ne ide u škole. Žalosno je vidjeti djevojčice od 13, 14 godina koje su već i same majke, a većina njih nije završila niti osnovnu školu.

 

Humanitarna udruga „Srce za Afriku“ nastavila mi je pomagati i nakon prelaska u Zambiju, Željko i Maja te njihova djeca, a moja kumčad Grga i Greta, došli su u Ruandu u ljeto 2022. te su mi pomogli u preseljenju u Zambiju.

 

Do sad smo u Mwakapanduli, u nepune dvije godine, uspjeli napraviti višenamjensku dvoranu u kojoj smo pokrenuli vrtić te školu krojenja i šivanja za žene iz sela. Izgradili smo i samostan kako bismo mogli dovesti još fratara koji bi pomogli u radu, a u tijeku je i izgradnja crkve. Nabavili smo mlinove za žitarice i stroj za izradu ulja kako bismo pomogli narodu. Doveli smo struju, osigurali vodu.

 

Kada završimo izgradnju crkve, u planu nam je izgradnja školskog centra, kao u Ruandi, jer seoska škola koju imaju u Mwakapanduli je takva da djeca sjede na prašnjavom podu, ili na cigli, ili na gumi od automobila, a nekoliko uzrasta ide u isti razred. Planiramo izgraditi sve – od vrtića do srednje škole, školske domove za učenike iz udaljenijih mjesta, sportska igrališta, kuhinju i blagovaonicu, smještaj za učitelje. Također, u planu nam je i izgradnja ambulante. Planova je puno. Ali idemo dan za danom.

 

 

Možete li usporediti ove tri države? Sigurno svaka ima svoje specifičnosti…

 

Da, svaka ima svojih specifičnosti, nešto sličnosti, dosta razlika. Slično je u Ugandi i Ruandi bilo nakon njihovih ratova, jer su ljudi bili dosta zatvoreni, oprezni i morali su paziti što pričaju. Pa bi im razgovori s nama strancima dobro došli, jer su se mogli barem malo opustiti.

 

Ruanda je, recimo, iznimno čista i uredna zemlja. Rijetko gdje ćete vidjeti smeće, puno se pažnje usmjerava na to da sve bude uredno. Čak se svaku zadnju subotu u mjesecu održava radna akcija 'umuganda'. Na umugandu su se obvezni odazvati svi punoljetni Ruanđani, a samo dobri učenici pošteđeni su te obveze. U vrijeme umugande, a to je od sedam sati ujutro do podneva, u Ruandi ništa ne radi, auti se ne smiju kretati cestama, čak se ne smije ni besposleno šetati. Ljudi su angažirani na čišćenju ulica, plijevljenju trave, kopanju kanala, sadnji stabala. Uvedene su i kartice u koje se evidentiraju oni koji dolaze na umugandu i zahvaljujući kojima ti savjesni i lojalni građani kasnije sebi ostvaruju olakšice u probijanju državne birokracije.

 

U Ugandi je puno opuštenije što se toga tiče i poprilično neurednije. Čim prijeđete granicu možete vidjeti smeće po ulicama. Ni približno uredno kao u Ruandi.

 

Uganda i Ruanda su puno izgrađenije od Zambije, jer u ruralnim dijelovima Zambije ljudi i dalje žive u malim kućicama prekrivenim trskom. Gradovi su dosta dobro organizirani, ali sela su još dosta u 'zaostatku'. U Zambiji je narod puno otvoreniji, veseliji i slobodniji. Za prijevoz i obradu zemlje i dalje se koristi volovska zaprega. U Zambiji ima još naših Hrvata i često se posjećujemo, pa je i u tom pogledu ljepše.

 

 Postoji li hrvatska zajednica, kako se snalaze i čime se bave Hrvati u Zambiji?

 

U Zambiji ima određeni broj Hrvata, koji ovdje žive već drugu, treću generaciju. Njihova djeca i unuci rođeni su u Zambiji. Svi imaju svoje uspješne privatne poslove i sa svima sam u kontaktu, rado se nađemo i podružimo, iako sam dosta udaljen od njih. Morate znati da je Zambija 15 puta veća od Hrvatske, raštrkani smo na više strana, ali nađem vremena da ih posjetim, kao i oni mene. Tu je i misionar don Boris Dabo, no njegova je misija stvarno jako daleko od moje, pa se još nismo susreli. Jedina hrvatska zajednica za Hrvate u cijeloj Africi postoji u Južnoafričkoj Republici.

 

 Kako ste se uspjeli prilagoditi različitim kulturama i tradicijama tijekom godina boravka na Crnom kontinentu? Kojim jezikom komunicirate?

 

Sada u Zambiji komuniciram engleskim jezikom, koji je službeni, u Ruandi je do 2010. godine službeni bio francuski, pa nakon toga engleski, a oni imaju i svoj jezik kinyarwandu, dok sam u Ugandi solidno svladao njihova dva plemenska jezika.

 

Kako u samome početku nisam imao nikakva očekivanja, sve sam učio na terenu. Svako pleme ima svoje običaje. Kada dođete u drugo pleme, treba se prilagoditi i tu znaju biti dosta velike razlike iako geografski nisu daleko jedni od drugih. Imao sam par svećenika u posjetu i kažu oni meni - Ja ne bih mogao ovdje raditi, jer ne mogu gledati ovu bijedu. A ja im kažem - Nemoguće je pomoći svima, ali ako pomognem i samo nekolicini, to je veliki pomak. Najbolji je primjer iz Ruande gdje je više od 90 posto učenika koji su završili našu školu našlo posao i danas žive jedan bolji život. Ne treba ljude sažalijevati, nego im pomoći da stanu na svoje noge, a ključ je u obrazovanju.

 

Uz pastoralni rad, dosta sam toga naučio u Africi te sam razbio mnoge predrasude o afričkim vjerovanjima. Učili smo da je afrička religija animizam, što znači vjerovanje u sve objekte, pa čak i da svemir ima dušu. No, u svim tradicionalnim afričkim religijama vjeruje se u vrhovno biće. On je tu i sve drugo je usmjereno prema tom biću. Religije nisu univerzalne već su plemenske. Isto tako, religija ovisi i o zanimanju plemena. Nije isto jesu li stočari ili ratari, žive li na brdu ili ravnici. Same religije su sveobuhvatne u svim oblicima društvenog života, sve ima religiozno obilježje, ne postoji razlika između svetog i profanog. Afrička vizija života je spiritualistička jer sve određuje prema transcendenciji. Život je u harmoniji sa svijetom. Žele harmoniju s čovjekom, životinjskim i biljnim svijetom, sa zemljom i elementima prirode.

 

Htio ja ili ne, to je dosta utjecalo i na moju vjeru. Rekao bih da je dosta pročišćena i puno više evanđeoska. U zapadnoj kulturi religija je opterećena pravom, etikom i moralom te na neki način nije slobodna.

 

 Možete li podijeliti neku posebnu priču ili iskustvo koje Vam je ostalo u sjećanju tijekom Vašega misijskog rada u ovim zemljama?

 

Ima ih dosta, ali posebno mi je ostalo urezano u srcu i duši kada sam našao bebu umotanu ispred vrata samostana…. kao Mojsije iz Biblije. O bebi su brigu preuzele naše časne sestre.

Isto tako, par puta su mame donosile izgladnjelu djecu da ih nahranim. Vjerujem da će se to sada događati i u našoj novoj misiji u Zambiji. Naime, kišna sezona je potpuno zakazala, suša je poharala sve poljoprivredne usjeve i već se osjeća glad. U planu nam je nabavka kukuruznog brašna, koje bismo podijelili mještanima, a od kojega oni ovdje prave palentu i to im je i inače svakodnevna hrana. Kako biste dobili uvid u cijene, jedna vreća kukuruznog brašna od 25 kg košta 12 eura. Također, želimo instalirati jednu pumpu za vodu u selu kako bi narod mogao doći barem do vode za piće. Jedna pumpa koštala bi nas oko 3500 eura.

 

 

 Na koji način gradite mostove između hrvatske kulture i kultura zemalja u kojima djelujete?

 

Sam rad nas misionara učinio je mnogo toga da narod u mnogim afričkim zemljama zna puno o Hrvatskoj. Tu nam pomaže i golemi uspjeh naše nogometne reprezentacije, o kojoj u Africi svi sve znaju. Prije petnaestak godina na spomen Hrvatske svi su vikali - Šuker, a danas je to rezervirano za Luku Modrića.

 

Vrlo često, kad odlazim na odmor u BiH i Hrvatsku, povedem nekoga od subraće s Crnog kontinenta kako bi ih upoznao s našom kulturom i običajima, znali smo dovoditi i učitelje iz naše škole, a prije godinu i pol dana uspio sam dovesti četiri bogoslova iz Ruande, Burundija, Ugande i Malavija da studiraju teologiju na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Da vidite kako su dobro svladali jezik!

 

Više od pola života ste u Africi. Koliko često dolazite u Hrvatsku, odnosno u rodnu Bosnu i Hercegovinu?

 

U početku misionarskog rada dolazio sam svake 3-4 godine. Kako je svjetsko zanimanje za Afriku raslo, tako se povećao i broj letova koji su postali povoljniji i brži, pa od 2010. godine dođem i češće od toga, ovisno o događaju i potrebi.

 

 

Dugogodišnji ste primatelj našeg časopisa - Matice. Na koji način zajedno s našim čitateljima možemo podržati Vaš rad i pridonijeti radu misije?

 

Zahvaljujući hrvatskome narodu već smo doista puno toga učinili, a učinit ćemo i još više, jer nam se i dalje ljudi javljaju i žele pomoći. Tu se vidi dobrota hrvatskoga naroda, jer narod koji je prošao svoje patnje uvijek je spreman pomoći drugome u potrebi. Maja i Željko su i dalje 'motor' cijeloga projekta, tako da se sve donacije mogu uplatiti preko naše Humanitarne udruge „Srce za Afriku“.

 

Udruga se ove godine prijavila i na Javni poziv za financiranje projekata međunarodne razvojne suradnje organizacija civilnog društva Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske, te je naš projekt „Skrojimo ženama u Zambiji bolju budućnost” odabran među ostalih jedanaest. Ovim ćemo projektom u sljedećih godinu dana opremiti i pokrenuti školu za krojenje i šivanje za žene koje nisu imale mogućnost završiti školu i steći osnovno obrazovanje. Na ovaj ćemo im način pomoći da izuče barem jedan zanat i tako im omogućiti bolju budućnost.

 

Neizmjerno hvala svima onima koji nam pomažu, kao i onima koji će se priključiti ovome našem lancu dobrote. Želim vas sve, koji ste u mogućnosti, pozvati da nam se priključite i pomognete u provedbi naših projekata. Sve informacije možete dobiti na mailu srce.za.afriku@gmail.com ili na Facebook stranici Srce za Afriku.

 

 

 

LEAD 1

 

„Moj cilj bio je u Kivumuu nastaviti slijediti san našega fra Vjeke te siromašnoj djeci omogućiti da idu u školu i da svaki dan jedu barem jedan topli obrok.“

 

LEAD 2

„Ne treba ljude sažalijevati, nego im pomoći da stanu na svoje noge, a ključ je u obrazovanju.“

Potpisi pod fotografije:

 

01

Fra Ivica Perić, hrvatski misionar u Africi

 

02

Školski centar „Otac Vjeko“ u Kivumuu kojemu je dodijeljen status „uzor škola u Ruandi”

 

03

Fra Ivica sa Željkom i Majom Garmaz, autorima knjige „Naš čo'ek u Africi“

 

04

Posjet hrvatskoga ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana Centru „Otac Vjeko“ u Ruandi koji djeci osigurava da svaki dan imaju topli obrok

 

05

U Centru „Otac Vjeko“ u Kivumuu izgrađene su i opremljene dvije srednje škole, osnovna škola, vrtić, sportska dvorana i kuhinja s blagovaonicom od tisuću mjesta

 

06, 07, 08, 09

U nepune dvije godine u Mwakapanduli u Zambiji napravljena je višenamjenska dvorana u kojoj je pokrenut vrtić i škola krojenja i šivanja za žene iz sela, izgrađen je samostan, a u tijeku je i gradnja crkve

 

10 – unutar OKVIRA

 

11, 12

Iako je Zambija jako bogata rudama, narod po selima je dosta siromašan - kuće se i dalje grade od blata s krovovima od trske, a prijevoz se obavlja volovima koji služe i za oranje

 

13

„Nemoguće je pomoći svima, ali ako pomognem i samo nekolicini, to je veliki pomak“