Sorpresa para el “Instituto Cristo Rey” de Dock Sud - El tesoro del orfebre de August Šenoa

Con motivo de cumplirse el septuagésimo quinto aniversario del nivel secundario del Instituto Cristo Rey de Dock Sud, dicha escuela dio comienzo a una serie de eventos que tendrán lugar a lo largo del presente año. 

Las Hermanas Vicentinas provenientes de Croacia, que dieron vida a la institución, pertenecen a la congregación de San Vicente de Paul de Zagreb. Por tal motivo, y gracias a la intervención de la familia Anich, que puso en contacto a una de las profesoras con los traductores de “El Tesoro del Orfebre”, el colegio recibió en donación, diez volúmenes de la mencionada novela, el día 21 de mayo del corriente año. 

La señora Adriana Ivana Smajić y el Señor Joza Vrljičak, recibieron cariñosamente a la docente y le hicieron entrega de diez volúmenes de la primer novela histórica croata, traducida al castellano: “El tesoro del orfebre” de August Šenoa.

El alumnado recibió con muchísima felicidad y agradecimiento la donación y ya se encuentra leyendo y disfrutando de sus primeros capítulos. 

Toda la institución agradece este hermoso gesto que, más allá de nutrir a los jóvenes con literatura de calidad, hará posible que a través de su lectura puedan conocer, en parte, la tierra de donde proviene la simiente de este querido colegio apreciado por muchísimas generaciones de alumnos y ex alumnos

Uspješno predstavljena knjiga dr. sc. Dinaka Šokčevića „Kratka povijest Hrvata iz Mađarske“

Uspješno predstavljena knjiga dr. sc. Dinaka Šokčevića „Kratka povijest Hrvata iz Mađarske“

 Izdanje prate i vrlo zanimljive karte i grafikoni današnje rasprostranjenosti Hrvata u Mađarskoj. Opći prikazi hrvatske povijesti uglavnom nisu uzimali u obzir Hrvate u Mađarskoj, ali poslije Šokčevićeve knjige nemaju opravdanje za takvu krupnu pogrešku. Knjigu su, osim autora,  predstavili  prof. dr. sc. Željko Holjevac i  dr. sc. Robert  Skenderović

Naklada Croatica, neprofitno poduzeće posvećeno kulturnoj, informativnoj i izdavačkoj djelatnosti koje je utemeljila Hrvatska manjinska samouprava u Mađarskoj, objavilo je nedavno kao dvojezično izdanje (na mađarskome i hrvatskome) „Kratku povijest Hrvata u Mađarskoj“ (A magyarországi horvátok rövid története), a knjiga je na 9. Kliofestu, festivalu povijesti promovirana u organizaciji Hrvatske matice iseljenika 17. svibnja u Nacionalnoj  i sveučilišne knjižnici u Zagrebu. Knjigu su, osim autora dr. sc. Dinka Šokčevića,  predstavili renomirani povjesničari prof. dr. sc. Željko Holjevac, ravnatelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar te nagrađivani historiograf dr. sc. Robert  Skenderović s Hrvatskog instituta za povijest.

Predstavljanju u NSK su nazočili Robert Jankovics, izaslanik predsjednika Hrvatskoga sabora, izaslanik i savjetnik ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana Karlo Kolesar; r. sc.d Milan Bošnjak, savjetnik s posebnim položajem za pitanja hrvatske nacionalne manjine u inozemstvu iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH; mađarski veleposlanik u RH Csaba Demcsák ,  predsjednik Hrvatske državne samouprave iz Mađarske Ivan Gugan, ravnatelj Mađarskog kulturnog instituta János Dezső i ataše za kulturu Veleposlanstva Republike Mađarske u Hrvatskoj Zoltán Thuróczy; kao i nakladnik knjige i ravnatelj Naklade Croatica Čaba Horvat iz Budimpešte. Uz tajnicu Hrvatske matice iseljenika,  promociji su nazočili državni tajnik Zvonko  Milas u svojstvu izaslanika predsjednika Vlade Republike Hrvatske Andreja Plenkovića; Karlo Kolesar kao izaslanik i savjetnik ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana; dr. sc. Milan Bošnjak, savjetnik s posebnim položajem za pitanja hrvatske nacionalne manjine u inozemstvu iz Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske i Izaslanica ministrice kulture Iva Mostarčić, voditeljica Službe za bilateralnu i multilateralnu kulturnu suradnju.

Autor knjige je istaknuti povjesničar i kroatist Dinko (Dénes) Šokčević, rođen u Baji 1960. godine. Šokčević je, baveći se poviješću i kulturom Hrvata u Mađarskoj, kao i vezama Hrvata i Mađara, radio i surađivao s nizom znanstvenih institucija i ustanova visokog školstva poput Filozofskoga fakulteta Sveučilišta Janus Panonius u Pečuhu, Znanstvenoga zavoda Hrvata u Mađarskoj, Hrvatskoga instituta za povijest u Zagrebu, Instituta za povijest Mađarske akademije znanosti… Povjesničar i kroatist Šokčević je bio i ravnatelj Mađarskoga instituta u Zagrebu. O ugledu Šokčevića među hrvatskim povjesničarima svjedoči i nagrada „Jaroslav Šidak“ Hrvatskoga nacionalnog odbora za povijesnu znanost i Društva za hrvatsku povjesnicu koju je primio 2019. godine.

Zbog poznavanja povijesti, ali i sadašnjeg stanja hrvatske zajednice u Mađarskoj, Dinko Šokčević je bio idealna osoba za oblikovanje ovakve knjige. Nije uvijek slučaj da hrvatske manjinske zajednice u svojim redovima imaju osobe koje se mogu uhvatiti takvog zadatka kao što se to dogodilo Hrvatima u Mađarskoj.

Naseljavanje Hrvata na području današnje Mađarske nije događaj koji se dogodio naglo, u jednom dahu, nego je rezultat složenih migracijskih kretanja od VII. do XVIII. stoljeća, ističe Šokčević. Posljedica  tih složenih migracija je iznimna brojnost i slojevitost hrvatskih subetničkih skupina u predmodernoj i suvremenoj Mađarskoj. Preci suvremenih pripadnika hrvatske zajednice u Mađarskoj došli su iz različitih područja današnje Hrvatske i Bosne i Hercegovine i u različito vrijeme, što je ostavilo traga i na njihovu identitetu. Unatoč tome, autor naglašava kako je postojala istodobno i stalna svijest o međusobnoj povezanosti tih raznolikih skupina.

Autor se u knjizi posebno pozabavio s predodžbom o Hrvatima u Mađarskoj kao pripadnicima jednostavnih, seoskih zajednica. Činjenica da su se Hrvati u ovoj zemlji uglavnom sveli na seljaštvo i malobrojnu inteligenciju, to jest malu skupinu seoskih svećenika, rezultat je novijih društvenih procesa. Prvotno, Hrvati su imali punu društvenu strukturu koja je obuhvaćala i vlastito plemstvo i građanstvo. Tek snažna mađarizacija od kraja 18. i početka 19. st. dovela je do asimilacije viših društvenih slojeva i svojevrsne socijalne degradacije hrvatske zajednice. U tom smislu posebno je dojmljiva povijest mađarskih Hrvata tijekom 18. st., „zlatnog doba“ ove skupine hrvatskoga naroda. Njega je obilježilo moćno i bogato hrvatsko građanstvo u mjestima poput Pečuha, Baje, Segedina, Budima, Sent Andreje…

Utjecaj „ilirizma“ na Hrvate u Ugarskoj bio je ruban i uglavnom skroman. Posebnost ove hrvatske zajednice predstavlja i njezino opredjeljenje tijekom revolucionarnih događaja 1848. i 1849., kada se ona mahom priklonila ugarskoj vladi nasuprot bečkome dvoru i Jelačiću. Posljednje razdoblje do 1918. obilježio je ugarski zakonodavni okvir koji je formalno jamčio zaštitu manjina, no u praksi nije sprečavao njihovu asimilaciju. Unatoč tome, asimilacija Hrvata bila je razmjerno mala jer se hrvatsko seljačko stanovništvo uglavnom samo nakratko susretalo s mađarskim, asimilacijskim školskim sustavom živeći u svome vlastitom svijetu malih i zatvorenih seoskih sredina. Relativno slaboj asimilaciji krajem 19. i početkom 20. st. pridonio je i „preporod“ Hrvata u Mađarskoj, početak sustavnog rada na čuvanju vlastite kulture i identiteta.

Prijelomno razdoblje za Hrvate u Mađarskoj predstavljao je Prvi svjetski rat i neposredno poraće. Tada su bile prekinute jake veze ove hrvatske zajednice s Hrvatskom i kulturom matice. Tek sada nastupa razdoblje jačeg utapanja Hrvata u većinsku mađarsku zajednicu. Nove probleme Hrvatima u Mađarskoj donio je Drugi svjetski rat i zatim sukob komunističkih vlasti u Mađarskoj i Jugoslaviji. Desetljećima su mađarske vlasti nametale Južnim Slavenima na svom području, pa tako i Hrvatima, neki zajednički, južnoslavenski identitet. To se postupno počinje mijenjati tek od kraja 60-ih godina 20. st.

Konačan raskid s „južnoslavenskim“ identitetom donio je tek slom komunizma u Mađarskoj. U novom, demokratskom poretku hrvatska zajednica konačno je dobila čvrst, institucionalan okvir, no autor postavlja pitanje je li do toga došlo prekasno? U novim uvjetima asimilacija je brza i teško zaustavljiva. Unatoč tome, Šokčević je uvjeren kako Hrvati u Mađarskoj imaju budućnost.

Autor u posebnom poglavlju navodi i niz imena kulturnih djelatnika i kulturnih pojava koji za cjelokupnu hrvatsku kulturu nisu od marginalnog značenja, nego joj daju važan doprinos i poseban ton. To posebno vrijedi za franjevačko visoko učilište u Budimu koje je potkraj baroknog razdoblja imalo snažan utjecaj na prosvjetu i kulturu cjelokupnoga hrvatskog naroda.

Premda razmjerno sažeta, Šokčevićeva „Kratka povijest Hrvata u Mađarskoj“ vrlo je važno djelo. Šokčević je oblikovao tekst koji je nesumnjivo stručan, ali i čitljiv najširoj čitateljskoj publici. Knjiga je puna podataka, ali oni ne guše mogućnosti čitateljeve znatiželje. Autor se uspijeva snaći čak i u onim slučajevima kada su povijesna istraživanja pojedinih pojava i razdoblja nedostatna ili čak nepostojeća. Dvojezično izdanje ovog djela nije hir nego nužnost, rezultat prihvaćanja činjenice kako mnogobrojni Hrvati u Mađarskoj ne znaju u tolikoj mjeri hrvatski jezik da bi se služili jednom ovakvom stručnom publikacijom. Knjigu prate i vrlo zanimljive karte i grafikoni današnje rasprostranjenosti Hrvata u Mađarskoj. Konstatirajmo na kraju da opći prikazi hrvatske povijesti uglavnom nisu uzimali u obzir Hrvate u Mađarskoj. Poslije Šokčevićeve „Kratke povijesti…“ nemaju opravdanje za takvu krupnu pogrešku.

 

Tekst: Marin Knezović

Foto: Snježana Radoš

Zbivanja na književnoj sceni izvan matične domovine

 Zbivanja na književnoj sceni izvan matične domovine

Koliko god komunikacija s matičnim tijekom nacionalne književnosti i recentne iseljeničke književnosti bila problematična ili ambivalentna – veza postoji i uvijek može biti bolja.

U Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu održana je 12. svibnja polemička tribina Bez cenzure propitujući temu „Kako se brinemo za hrvatske pisce u iseljeništvu?“, koju pronicljivo moderira književnica Lada Žigo Španić, a u raspravi su sudjelovali hispanistica dr. sc. Željka Lovrenčić, književni povjesničar Đuro Vidmarović i publicistkinja migrantske literature Vesna Kukavica. U raspravu su se poticajno uključili američko-hrvatski pisac prof. dr. sc. Vladimir Peter Goss i književnik Stjepan Šešelj kao autentični sudionici legendarne Sekcije za iseljeničku književnost Društva hrvatskih književnika, koja je u osvit hrvatske samostalnosti i pada Berlinskoga zida nemjerljivo doprinijela u raznovrsnim integrativnim procesima raseljenog hrvatskog naroda i naših umjetnika s obje strane granice. Razvoj književnosti u dijaspori pun je diskontinuiteta, istaknuo je Vidmarović. Kao društvo sustavnije se brinemo o hrvatskoj knjiženosti u iseljeništvu danas, negoli smo se brinuli u prošlosti, konstatirala je dr. sc. Lovrenčić, dodavši kako je hrvatska književna historiografija uvijek iznova pokušavala stabilizirati odnos naše književne dijaspore s matičnom literaturom. Tribinu su pratili odabrani ljubitelji književnosti s migrantskim iskustvima.

Kad je u pitanju prekooceansko iseljeništvo, govorimo o književnoj tradiciji na hrvatskom jeziku od 130 godina. Kad su u pitanju hrvatske manjine u europskome susjedstvu, govori se o knjiženoj tradiciji na hrvatskome jeziku od četvrt tisućljeća. No, kad je u pitanju književnost hrvatskih pisaca izvan RH na jezicima domicilnih zemalja vremenske okomice su malo kraće i zahvaćaju tek dvije trećine 20. stoljeća. Općenito, inozemna se Croatica susreće na više od 12 jezika, sudeći prema ubaštinjenim književnim djelima i njihovoj bibliografiji u Leksikonu hrvatskoga iseljeništva i manjina (HMI, 2020.), ali i katalogu najveće znanstvene biblioteke svijeta The British Library, kazao je Đuro Vidmarović.

Prema ocjeni Vesne Kukavice „Najprisutnija je španjolska Crotica, dok je anglofono područje – unatoč dostupnosti knjiga na najvećoj internetskoj knjižari – paradoksalno manje istraživano. Španjolska Croatica je cjelovitije obrađena u esejističkom opusu hispanistice dr. sc. Željke Lovrenčić, počevši od 2001., te urodivši desetljeće kasnije i doktorskom disertacijom objavljenoj u knjizi „Od pustinje do ledenjaka – književnost čileanskih Hrvata“ (2013.) Uz znanstveni opus, Lovrenčićka je objavila i velik broj prijevoda proze naših pisaca španjolskog govornog područja zadnja dva desetljeća.

„Pisci njemačkog govornog područja obrađuju se također od početka 21. stoljeća. Njemačka Croatica je predmet interesa kroatiste dr. sc. Milana Bošnjaka (2022.), čija je disertacija objavljena nedavno“, podsjetio je dr. sc. Vladimir Goss.  

Prva naša antologija u inozemstvu datira s početka 20. st. kad je Josip Marohnić 1900. u Americi tiskao antologiju usmene hrvatske poezije. Prva domovinska antologija je „Skupljena baština“ Stjepe Mijovića Kočana iz 1993. No, 21. stoljeće donosi niz književno-teorijskih preglednih pothvata iseljeničke književnosti od knjige Tuge Tarle u biblioteci DHK- a Most (2000.) pod naslovom „Hrvatska / Australija i Novi Zeland. Povijesni i kulturni odnosi“ i knjige kod istog izdavač Jerka Ljubetića o čileansko-hrvatskim književnim vezama, a koje geografski zahvaćaju južnu hemisferu od Australije i Novoga Zelanda do Čilea. Slijede teorijski pregledi profesorice sa Sveučilišta u Rijeci dr. sc. Branke Kalogjera usredotočeni na anglofonu i hispanofonu dionicu sjeverne polutke („Pisci između dviju domovina“; „Izlaz iz iluzija“, 2003., 2007.).

Kad su manjine u pitanju tu je opus književnog povjesničara Đure Vidmarovića koji je zahvatio temeljito prostor europskog susjedstva, a najizrazitiji mu je znanstveni doseg u monografijama o književnom djelu Jurice Čenara (Austrija) i Josipa Gujaša Đuretina (Mađarska), podsjetila je Vesna Kukavica.  Kroaatologinja s Hrvatskih studija dr. sc. Sanja Vulić također ostvaruje iznimne rezultate u opisu korpusa hrvatskih manjina iz europskoga susjedstva. Akademik Nikola Benčić cjelovito je opisao književnost gradišćanskih Hrvata.

Objavljena je doktorska disertacija Stjepana Blažetina usredotočena na književnost Hrvata u Mađarskoj (2017), uz koju on danas ima objavljene i dvije reprezentativne  antologije: Rasuto biserje (2010.) i Sjajna igra, pregled knjiženosti za djecu (2010). Disertacija mu je dostupna online u Dabru, digitalnoj bazi doktorskih disertacija u RH.

Akademik Ante Sekulić je istražio i objavio povijest književnosti podunavskih Hrvata u istočnome susjedstvu. Njegovo stvaralaštvo je nastavio krug esejista oko Tomislava Žigmanova, koji je objavio niz pregleda suvremenog književnog stvaralaštva u Vojvodini u tamošnjoj književnoj periodici i zasebnim monografijama, uključujući bibliografiju književnosti Hrvata u Vojvodini. Pisci iz toga područja uvršteni su u Leksikon podunavskih Hrvata, kojeg je objavilo Hrvatsko-akademsko društvo u Subotici u suradnji s Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata, pojasnio je Đuro Vidmarović.   

Za trenutno oblikovanje slike o korpusu tekstova hrvatskih pisaca u iseljeništvu, autora, zbirki poezije, proznih i dramskih knjiga, tiskovina zborničkog karaktera s knjiženo-teorijskim osvrtima, periodike, nakladnika, migrantskih književnih udruženja – sazrelo je vrijeme i neophodno je sačiniti napokon neku reprezentativnu antologiju poezije izvandomovinskih autora kako bismo mogli zaključiti da se kvalitetno i sustavno brinemo o piscima iz iseljeništva, naglasila je hispanistica Željka Lovrenčić.

Podsjetimo, sustavnija briga za korpus hrvatske književnosti iz iseljeništva i za hrvatske pisce izvan RH počinje godine 1989. baš u Društvu književnika Hrvatske kada je organiziran legendarni okrugli stol „Književnost između dvije domovine“ u suradnji s nacionalnim institucijama koje su se već bavile navedenim korpusom (tadašnjom JAZU, Kršćanskom sadašnjosti, Nacionalnom i sveučilišnom bibliotekom i Maticom iseljenika Hrvatske).

Panoramski pregled Hrvatske književnosti u egzilu Vinka Grubišića tiskan je u Barceloni 1991. (Knjižnica Hrvatske revije) i njime je prokrčen put svim književnopovijesnim radovima o književnosti u dijaspori od osamostaljenja RH 90-ih naovamo.

Pregled emigrantske književnosti, Šimuna Šite Ćorića, naslovljen 45 hrvatskih emigrantskih pisaca (1991.) u  Zagrebu, nastoji prikazati književnu produkciju u iseljeništvu do 90-ih 20. st.   No, unatoč demokratizaciji društva i ovaj pregled - koji je doživio više izdanja - ograđuje se od reprezentativnosti korpusa.

Sekcije DHK za hrvatsku književnost u iseljeništvu, osnovana u 90-ima, koju je vodio njezin predsjednik Stjepan Šešelj ispunila je svoju misiju odlično i obnovila veze s našim autorima i njihovim organizacijama po svijetu. Časopis Korabljica, tijekom svog višegodišnjeg izlaženja zahvatio je reprezentativno živost književne scene izvan domovine i prava je šteta da su ga nedostaci financijske naravi ugasile.

Nadalje, ako pogledamo cjelovite povijesti hrvatske književnosti od kojih se nužno očekuje reprezentativni izbor, najuspjelije su one u više izdanja Dubravka Jelčića i Slobodana P. Novaka. Obje knjige, i Jelčićeva (1997) i Novakova cjelovita povijest književnosti (2003) odgovorne su prema korpusu.  Godinu dana nakon 2. izdanja Novakove povijesti književnosti, 2005. objavljena je studija Borisa Škvorca Australski Hrvati: mitovi i stvarnost.

Ona je dostupna u Digitalnoj NSK u Zagrebu, zahvaljujući naporima dr. sc. Ivane Hebrang Grgić koja priređuje digitalnu bibliografiju hrvatskih knjiga izvan RH u okviru projekta Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

Djela nastala na hrvatskome jeziku u iseljeništvu estetske relevantnosti većinom su uvrštena u Hrvatsku književnu enciklopediju (2010.) i to pod natuknicom Emigrantska književnost (2010.), ne baveći se odveć terminološkom raznovrsnošću našega doba – što bi trebalo s vremenom dopuniti.

Zaključno, rezimirala je voditeljica tribine Lada Žigo Španić, pisci iz dijaspore integrirani su u cjelovite hrvatske povijesti književnosti od devedesetih naovamo, a raznovrsna književna scena u svoje programe uvrštava promocije knjiga autora iz dijaspore.

Književnopovijesne činjenice su da je korpus od 1997. integriran u cjelovite hrvatske povijesti književnosti i da su primjerice u reprezentativnoj nacionalnoj ediciji Stoljeća hrvatske književnosti do sada tiskana izabrana djela Antuna Bonifačića (1996.), Antuna Nizetea (2004.), Rajmunda Kuparea (2005.), Lucijana Kordića (2006.) i Viktora Vide (2011.), da se korpusom bavi veći broj hrvatskih istraživača i da se o njemu pišu i objavljuju doktorske disertacije.

 

Od književnih rodova najdominantnija je poezija, dok je proznih pisaca i dramatičara nešto manje. Međutim, često se objavljuju esejistička i memoarska djela. Susrećemo sve veći broj autobiografskih knjiga visoke estetske razine i snažne poruke o izazovima života i stvaralaštva u višekulturnim sredinama na udaljenim meridijanima.

To je evidentno i prema nagradama: najviše je pisaca iz iseljeništva nagrađeno na Goranovu proljeću  za životno djelo (Boris Maruna, Jasna Melvinger, Mario Suško…). Za književnu kritiku nagrađeni su Srećko Lipovčan i Tomislav Žigmanov. ..Za prozu, a i poeziju bila je nagrađena Irena Vrkljan s polustoljetnom berlinskom adresom…Rajmund Kupareo nekoć, a nedavno Tena Štivičić s londonskom adresom za dramsko pismo...

Koliko god komunikacija s matičnim tijekom nacionalne književnosti i recentne iseljeničke književnosti bila problematična ili ambivalentna – veza postoji i uvijek može biti bolja.

Važno je uključivati pisce iz iseljeništva u književne manifestacije i književnu periodiku u domovini, otvoriti natječaje za književne nagrade i inozemnim autorima naših korijena, te učiniti njihove knjige lako dostupnima čitateljstvu u RH u knjižarama, ali knjižnicama na sveučilištima diljem RH.

Žalosno je da otkup knjiga za knjižnice u RH ne otkupljuje knjige autora iz dijaspore ni 30 godina od osamostaljenja RH.

Tekst: Darko Jelić

Foto: Marija Belošević