Reprezentativna monografija o Hrvatima iz Urugvaja

Nove knjige Reprezentativna monografija o Hrvatima iz Urugvaja Masovnije doseljavanje Hrvata u Urugvaj zabilježeno je od 1924. do 1936. godine, uočava pisac i počasni konzul RH iz Montevidea Eduardo R. Antonich. Unatoč nedaćama useljeničkog života, Hrvati nikada nisu okrenuli leđa rodnoj grudi Tekst: Vesna Kukavica Foto: Arhiva Hrvatskog doma, Montevideo Jedinstvena monografija „Hrvatska i Hrvati u Urugvaju“, autora Eduarda R. Antonicha, objavljena je ovih dana u Zagrebu u sunakladničkom pothvatu AGM-a (https://www.agm.hr/hr/) i Hrvatske matice iseljenika (https://www.matis.hr), čiji ravnatelji Stjepan Bekavac i Mijo Marić potpisuju predgovor. Izvorno Antonichevo historiografsko djelo „Croacia y los croatas en Uruguay“, tiskano prije petnaestak godina, s pravom je dočekalo svoje hrvatsko izdanje, bogato ilustrirano dosad neobjavljenim fotografskim zapisima jednog od pionira iseljeničke fotografije Srećka Dumića. Monografiju, izišlu u sklopu prestižne AGM-ove biblioteke Res Gestae, prevela je sa španjolskoga jezika Željka Lovrenčić. Građa knjige opsega 248 stranica velikog formata, raspoređena u sedamnaest poglavlja, znatno pridonosi razumijevanju višedesetljetnog života i stvaralaštva naraštaja hrvatskih useljenika u Istočnu Republiku Urugvaj (República Oriental del Uruguay), ali i skidanju ideološke stigme s tamošnje hrvatske emigracije burnog XX. stoljeća. Danas u toj zemlji živi oko pet tisuća ljudi hrvatskih korijena. Pisac i pravnik Antonich razborito iščitava hrvatsku povijest novoga vijeka u njezinu svjetskom kontekstu, napose povijest iseljeništva u borbi za rješenje tzv. hrvatskog pitanja uz njezine odjeke u hrvatskim zajednicama zemalja Južne Amerike od 1918. do 1991. godine. Autor pregledno otkriva problematiku kulturnog naslijeđa pionira hrvatskog useljeništva u Urugvaj, posebice njihove periodike i arhivske građe iseljeničkih urugvajskih organizacija, dok u globalnim ključnim povijesnim procesima biva usredotočen na hrvatsku političku povijest XX. stoljeća, ali i izazove naše nacije suvremenog doba nakon pada komunizma u Europi (1989.). Stilska usklađenost U tom smislu Antonich znakovito naslovljava pojedina poglavlja svoje knjige: 1. Tragovima pionira; 2. Iseljavanje i Urugvaj kao cilj; 3. Od stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca do atentata u Skupštini; 4. Smrt Stjepana Radića i osnivanje Hrvatskog doma u Montevideu; 5. Domobrani i prisutnost ustaša u Urugvaju; 6. Hrvati na jugoslavenskoj liniji: Kulturno društvo jugoslavenskih useljenika „Bratstvo“; 7. Institucionalizacija vjerskih aktivnosti: stvaranje Hrvatske katoličke zajednice; 8. Srpska diktatura jugoslavenskog kralja Aleksandra i patnja hrvatskog naroda; 9. Pogled iz Urugvaja na Nezavisnu Državu Hrvatsku; 10. Hrvatsko useljeništvo i njihov „stari kraj“; 11. Međusobna pomoć i prinosi domovini; 12. Društvene, kulturne i sportske aktivnosti hrvatske zajednice Urugvaja; 13. Kriza Informbiroa: posljedice prekida veza između Tita i Staljina; 14. Tisak i radio Hrvata u Urugvaju; 15. Vrebanje diplomacije; 16. Veze između hrvatskih udruga u Urugvaju: dugi i teški put prema razumijevanju, te posljednje poglavlje: 17. Od „bratstva i jedinstva“ do hrvatske neovisnosti. Proučivši dostupne izvore o iseljeništvu od prvoga urugvajskog Hrvata Bračanina Šimuna Matulića naovamo u domaćim i stranim arhivima, autor Antonich ispisuje nepristrano historiografsko štivo čija se stilska odlika očituje u sretnom spoju znanstvene akribije s publicističkim diskursom, nastojeći da u svjedočanstvima iseljenika pronađe motive za zaključke te da na temelju dokumentacije progovori o vremenu najmasovnijeg selilaštva u Urugvaj s europskoga kontinenta (počevši od osamdesetih XIX. st.) tijekom rane industrijalizacije pa sve do početaka globalizacije. Na taj način autor je u knjizi stvorio uravnoteženu metodologiju, koja s podjednakom znatiželjom gleda na značajke velikih povijesnih epoha čovječanstva i ondašnju ulogu na južnoameričkim tržištima rada siromašnih hrvatskih težaka, radnika i pomoraca - koji su iz povijesnih hrvatskih zemalja (pretežno iz dalmatinskoga priobalja) odlazili u Ameriku – redovito s mišlju da će se jednog dana vratiti imućniji u domovinu. Zaključuje kako najveći broj Hrvata u Urugvaj stiže nakon Prvoga svjetskog rata, točnije između 1924. i 1936. godine. Pečalbarska drama Studiozno Antonich prati običnoga hrvatskog pečalbara u vremenskom odsječku malo manjem od stotinjak godina, tumačeći etape rješenja hrvatskog pitanja krajem drugog tisućljeća dok je Hrvatska bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije te prve i druge Jugoslavije, uzroke hrvatskog jugoslavenstva (Supilo, Trumbić…), iseljeničku potporu postupnoj hrvatskoj nacionalnoj integraciji, kao i proces rekroatizacije 1990-ih onih naših iseljeničkih zajednica koje su se davno odselile kada Lijepa Naša nije bila suverena država niti subjekt međunarodnog prava. Poglavlja su mu opremljena iscrpnim bilješkama, ilustrirana preslikama izvornih dokumenata (autor ih je istraživao gotovo pet tisuća) koji dočaravaju hrvatsku južnoameričku dijasporu, čiji se treći i četvrti naraštaj ubrzano penje s radišnošću i fakultetskim obrazovanjem na društvenoj ljestvici Urugvaja. Argumentirano izdvaja vodeće figure političkoga i kulturnoga života hrvatskog iseljeništva poput predsjednikā tamošnjih hrvatskih društava iz Montevidea među kojima su najzastupljeniji čelnici Hrvatskog doma, Hrvatskog domobrana, „Bratstva“, Hrvatske katoličke zajednice, Naše tamburice, radijskog programa, kao i nastave hrvatskoga jezika… Od bespuća do samostalnosti Hrvatske Vremenski luk ove dosad neobrađene useljeničke hrvatske zajednice iz Južne Amerike zatvara se pričom o svim urugvajskim Hrvatima koji su pridonijeli priznanju Republike Hrvatske od Urugvaja 16. siječnja 1992., dok se otvara pustolovnim zgodama o spomenutome prvome Hrvatu u Urugvaju iz Postira s otoka Brača koji je upisan u tamošnje arhive kao Simón Matulich početkom XIX. stoljeća. Njegova obiteljska loza imala je među unucima jednog od najuglednijih urugvajskih liječnika dr. Teodora Vilardebóa, sina Matulićeve jedinice Martine i Miguela Antonija Vilardebóa. Nakon studija u Barceloni i Parizu (1847.), Šimunov unuk vraća se iz Europe u Urugvaj i liječi epidemiju žute groznice od koje i sam umire deset godina kasnije (1857.). Knjiga izlazi prigodom 70. obljetnice suradnje Hrvata iz Urugvaja i Hrvatske matice iseljenika. Procesi kroatizacije Spomenimo, u razdoblju od 1924. do 1936. stariji hrvatski doseljenici naseljavali su unutrašnjost Urugvaja i bavili se poljoprivredom, dok su se novije pridošlice useljavale u glavni grad Montevideo ili njegovu bližu okolicu, radeći u industriji, trgovini ili javnim službama. Naselili su i mjesta Cochillas (radnici u kamenolomima), te mjesta Colonia i Carmelo gdje su se bavili pomorstvom i bili vlasnici jedrenjaka te ugostiteljskih objekata. Iseljenici su uglavnom podrijetlom bili iz ruralnih krajeva. Dio njih bavio se poljoprivredom, neki pomorstvom, a najviše poslovima u građevinarstvu, preuzevši na kraju i poslove vezane uz trgovinu. Hrvatska nacionalna ideja braće Radića, koja je zahvatila sve slojeve naroda u prvoj polovici XX. stoljeća, uspjela je ukorijeniti nešto što bi se moglo nazvati modernim hrvatskim identitetom u svim segmentima hrvatskog društva, uključujući i našu zajednicu u Urugvaju, koja ondje osniva 28. IV. 1928. Hrvatski dom u Montevideu koji je postao najbrojnije i najutjecajnije tamošnje hrvatsko iseljeničko društvo. Autor u knjizi iznosi vrlo vrijedne do sada neobjavljene činjenice o osnivanju ovoga važnoga iseljeničkog društva, koristeći izvore prve vrste (Zapisnike društva i dokumente Ministarstva obrazovanja i kulture). Atentat na vodstvo HSS-a i smrt Stjepana Radića postala je uporišna točka njihova zajedništva, pripadnosti i svrhe postojanja. Stjepan Radić bio im je uzor i moralna vertikala. Nova nada rađa se 1989. kada u domovini Franjo Tuđman osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu, koja se proširila kao nacionalni pokret za hrvatsku državnu samostalnost u matičnoj zemlji, kao i u iseljeništvu. HDZ osniva svoje ogranke diljem svijeta, uključujući ogranak HDZ-a u Montevideu koji je utemeljen 1990., a koji će zajedno s ostalim hrvatskim društvima iz Montevidea kod tadašnjega urugvajskog ministra vanjskih poslova dr. Héctora Grosa Espiellea pokrenuti postupak za priznanjem nove hrvatske države. Hrvatski dom 1991. godine povukao se iz Koordinacijskog odbora jugoslavenskih institucija i povezao se ponovno s Hrvatskom katoličkom zajednicom. Oba društva organizirala su tijekom Domovinskoga rata vjerske, kulturne i humanitarne priredbe za pomoć obiteljima poginulih u Domovinskome ratu. Hrvatska dijaspora u Urugvaju odigrala je važnu ulogu kako u materijalnoj tako i u moralnoj potpori domovini predaka, a pojedini iseljenici odnosno njihovi potomci uključili su se kao dobrovoljci Domovinskoga rata. „U ovoj knjizi na primjeru hrvatske iseljeničke zajednice u Urugvaju vidljiva je dinamična priroda etničkog identiteta sklonog stalnom redefiniranju“, ocjenjuje recenzentica dr. sc. Marina Perić Kaselj. „Kroz povijesni prikaz iseljeničke zajednice autor problematizira različite oblike kolektivne identifikacije iseljenika: Slaven/Hrvat, Jugoslaven, pri čemu je između njih nerijetko dolazilo do međusobnog nadopunjavanja. Biti Jugoslaven, Hrvat, opcije su koje je iseljenik hrvatskog podrijetla odabrao rukovodeći se situacijskim momentom. Na etničku identifikaciju iseljenika izravno je utjecala društveno-politička situacija u zemlji podrijetla i način na koji je ona predstavljena i shvaćena od lidera hrvatske iseljeničke zajednice. Dominantnu poziciju u iseljeničkoj zajednici u Urugvaju od osnutka Hrvatskog doma imala je neizbježno koncepcija politike Stjepana Radića. Unatoč prihvaćanju jugoslavenske opcije i legitimiziranjem jugoslavenske države od strane iseljenika, poglavito članova Hrvatskog doma, nakon Drugoga svjetskog rata hrvatstvo i jugoslavenstvo nikada nisu niti bile isključive već kumulativne kategorije. Kao što se saznaje iz knjige, za vrijeme Domovinskoga rata i nakon proglašenja neovisnosti i osnutka Republike Hrvatske započeo je proces kroatizacije i danas je u Urugvaju iseljenička zajednica kroatizirana. Ova knjiga pruža nam nova saznanja i horizonte te predstavlja veliki doprinos za daljnje istraživanje povijesti hrvatske iseljeničke zajednice u Urugvaju.“ Recenzentica Perić Kaselj preporučuje knjigu i stručnjacima i laicima, počevši od znanstvene do najšire čitateljske javnosti. Životopis autora Eduardo R. Antonich rođen je u Montevideu 1963. godine. U rodnome gradu studirao je na urugvajskome Državnom sveučilištu (Universidad de la República), stekavši diplomu iz područja pravnih i društvenih znanosti 1990. pa od tada uspješno razvija karijeru odvjetnika. Od 2003. godine počasni je konzul Republike Hrvatske u Urugvaju. Po očevoj strani je unuk hrvatskih doseljenika iz Bribira (Hrvatsko primorje), koji su u Urugvaj došli 1925. godine. Od djetinjstva je vezan uz hrvatsku zajednicu u toj južnoameričkoj zemlji, sudjelujući kreativno i društveno angažirano u kulturnim aktivnostima društava „Bratstvo“, „Naša domovina“ i „Hrvatski dom“ (Hogar Croata) u Montevideu. Član je tog društva gotovo četiri desetljeća, točnije od 1984. godine. U upravi „Hrvatskog doma“ (Hogar Croata) neprekidno je od 1988. godine. Također sudjeluje u hrvatskome radijskom programu, kao i ostalim aktivnostima zajednice. Godine 1987. dobio je stipendiju Hrvatske matice iseljenika u Zagrebu za učenje hrvatskoga jezika i proučavanje hrvatskoga folklora. Oženjen je Milkom Kršul Musa, unukom doseljenika hrvatskih korijena. Imaju sina Ivu, kojem su prenijeli ljubav za Lijepu Našu te je i on pohađao Sveučilišnu školu hrvatskog jezika i kulture (2019.) u organizaciji Hrvatske matice iseljenika. Predavao je i predaje u zemlji i inozemstvu na znanstvenim konferencijama i stručnim skupovima koji se bave povijesnim i kulturnim temama europskih migracija s posebnim osvrtom na izazove hrvatskog iseljeništva. Naslovnica knjige Među mnoštvom događaja opisanih u knjizi su potresne, ali i poticajne stvarne anegdote naših običnih malih ljudi - siromašnih iseljenika, koji su se hrabro otisnuli u svijet. Jedna od tih dogodovština, opisana na str. 68., našla je svoje mjesto i u likovnom rješenju naslovnice. Riječ je o brodolomu „Princippesse Mafalde“, čije je stradanje preživjelo jedanaestero (11) Hrvata iz Vela Luke, nastanivši se u glavnome gradu Urugvaja Montevideu. Taj čin – plovidbe iz Europe u nepoznati svijet na južno-američki kontinent, koji je našim siromašnim ljudima u to vrijeme značio mnogo – poput žarkoga sunca, simbola uzdizanja urugvajske nacije. Nije li ta optimistična simbolika Sunca, u modrini oceana, kojim plovi parobrod na relaciji Europa – Amerika, s povijesnom hrvatskom trobojnicom na krmi, slika naslovnice za pamćenje. Naslovnicu su kreirali dizajneri u nakladi AGM. Posebnu vrijednost ovoj knjizi daje autorova osobna posveta knjige djedi i baki Maksu i Mariji Antonić, uz koje kaže da je naučio voljeti domovinu Hrvatsku. Zanimljivost Antonch u knjizi otkriva jednog od pionira iseljeničke fotografije Srećka Dumića (1901. – 1978.), rođenog na otoku Malome Ižu, a koji stiže u Urugvaj 1923. Svladavši u zavičaju likovne tehnike ulja, akvarela, ugljena i pastela, u Montevideu je od jednoga ruskog emigranta brzo nauči složeno umijeće fotografije, otvorivši vlastitu radnju. Od sredine 1930-ih do 1960-ih Foto Arte Dumić smješten je u ulici Cerrito 228, ostavivši u svakoj hrvatskoj kući mnogobrojne uspomene u obliku fotografskoga zapisa na tužne i vesele trenutke koje su proživjeli ti useljenici. Antonichev ključni cilj je ostaviti autentično svjedočanstvo o burnom razdoblju života hrvatskoga naroda kako u domovini tako i u domicilnoj urugvajskoj sredini, ocijenila je recenzentica Antonicheve knjige dr. sc. Marina Perić Kaselj, ravnateljica Instituta za migracije i narodnosti. Više https://matis.hr/vijesti/reprezentativna-monografija-o-hrvatima-iz-urugvaja/ Knjiga se može nabaviti putem interneta: https://www.agm.hr/hr/shop/hrvatska-i-hrvati-u-urugvaju,864.html

Svečano obilježena 70. godišnjica Hrvatske matice iseljenika

Svečano obilježena 70. godišnjica Hrvatske matice iseljenika Hrvatski predsjednik Zoran Milanović pozvao na zajedništvo oko statusa Hrvata u BiH, čestitavši domaćinu i svim iseljenicima sedam desetljeća uspješnog djelovanja u 45 zemalja svijeta Tekst: Marijana Matković Foto: Lucija Gašpert U zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu 18. lipnja obilježena je 70. obljetnica Hrvatske matice iseljenika, koju je uživo prenosila Hrvatska radio televizija. Tom je prigodom predsjednik Republike Zoran Milanović pozvao na zajedništvo oko statusa Hrvata u BiH. - Njihova domovina je Bosna i Hercegovina onako kako je zacrtana prije 26 godina jednim međunarodnim ugovorom kojega je Hrvatska potpisnica i kojega će se u dobroj vjeri pridržavati, rekao je Milanović. Naglasio je i velike šanse da se Hrvatsku danas pozicionira među najnaprednije države Europe, „tamo gdje nikada nije bila, ali gdje joj je mjesto“. Osvrnuo se i na povijest istaknuvši da je hrvatska nacija bila san čija je realizacija ovisila o „malo dobrih, pravih ljudi“ koji su se oko te ideje okupili u određenom povijesnom trenutku. Hrvatska matica iseljenika je institucija koja predstavlja „čvrst i siguran most s domovinom“ za oko 3,5 milijuna Hrvata i njihovih potomaka diljem svijeta, rečeno je na svečanoj akademiji na kojoj su uz hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, sudjelovali i izaslanica predsjednika Hrvatskog sabora Zdravka Bušić, izaslanik premijera Zvonko Milas, zamjenik predsjedatelja Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH Dragan Čović, predsjednik Upravnog vijeća HMI Milan Kovač, član UV HMI književnik Hrvoje Hitrec i mnogi uvaženi gosti iz svijeta politike, kulture i medija i izvan granica Hrvatske od Amerike do Australije. Svečanosti je bio nazočan ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate izvan RH dr. Tomislav Markić, otac Zvonko Martić (BiH) i niz drugih crkvenih predstavnika te povratnika iz iseljeništva od Argentine, Sjedinjenih Američkih Država i Kanade do Njemačke i inih zapadnoeuropskih zemalja. Danas Matica godišnje realizira oko šezdeset programa i manifestacija povezujući četrdeset i pet država sa svih kontinenata u kojima u većem broju žive Hrvati i građani hrvatskih korijena, istaknuo je ravnatelj Matice profesor Mijo Marić te pozvao mlade hrvatskih korijena iz cijelog svijeta da se i ovoga ljeta uključe u Matičine škole i seminare hrvatskog jezika, povijesti, kulture i folklora. Himnu „Lijepa naša domovino“ izvela je sopranistica međunarodne reputacije s trenutačnom madridskom adresom Marija Vidović, ovogodišnja dobitnica „Domovnice“ inozemnog izdanja Večernjeg lista, prestižne umjetničke nagrade koja se u našoj diaspori dodjeljuje zadnjih desetljeća u Bad Homburgu. Program svečane akademije, u dojmljivoj i znakovitoj scenografiji slavne kompozicije slikara Vlahe Bukovca „Hrvatski preporod“, uz govore visokih dužnosnika, sastojao se od prvorazrednih glazbenih i plesnih točaka iz naše kulturne riznice, uključujući prvake opere Hrvatskog narodnog kazališta Tomislava Mužeka i Valentine Fijačko, drame i baleta te Ansambl narodnih plesova i pjesama Hrvatske – Lado, uz odlični Tamburaški orkestar Hrvatske radio televizije na čelu s maestrom Sinišom Leopoldom. Dio programa činili su i članovi Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809, te dvije klape Sveti Mihovil i Stine. Podsjetimo, godina u kojoj slavimo tridesetu godišnjicu stvaranja Republike Hrvatske, obiluje posvetama u povodu velikih obljetnica u našoj kulturi - među kojima je i ova sedamdeseta godišnjica uspješnog djelovanja Hrvatske matice iseljenika. Matica je ključna nacionalna ustanova čija je misija očuvanje hrvatskog nacionalnog, jezičnog i kulturnog identiteta među pripadnicima hrvatskog naroda izvan domovine. Pridonoseći socijalnoj dinamici u domicilnim sredinama hrvatskog iseljeništva od Sjevernog do Južnog pola, Matica aktivno radi na očuvanju kulturne memorije našeg raseljenog naroda, ali i plodonosnom dijalogu tradicije i suvremenosti u svim područjima ljudske djelatnosti. Od početka djelovanja Matica se u svome radu oslanja pretežno na mlade ljude, stvorivši među hrvatskim naraštajima koji odrastaju na udaljenim kontinentima pouzdanu socijalnu volontersku mrežu. Realizirajući na stotine kulturnih, folklornih, obrazovnih, nakladničkih, informativnih, ekoloških i sportskih programa, Matičini su djelatnici povezali sve raspoložive ljudske potencijale iz aktivnih hrvatskih zajednica, koje žive i stvaraju u najrazvijenijim društvima svijeta od Sjeverne i Južne Amerike, preko juga Afrika i najšireg europskoga susjedstva, do Australije i Novoga Zelanda. Prije 70 godina osnivačka skupština Matice iseljenika, održana je u Zagrebu 12. veljače 1951. Prva četiri desetljeća odvijala su se u povijesnim prilikama koje pamtimo po borbi hrvatskog naroda za očuvanje materinskoga jezika i identiteta u emigraciji te poticanju političkog rješenja hrvatskog pitanja u međunarodnoj zajednici. Na ideji nacionalne pomirbe zajedničkim naporima svih Hrvata doživjeli smo njegovo rješenje i punu slobodu Lijepe Naše. Uz zahtjevan profesionalni rad - australski, kanadski i američki Hrvati, koji su svoju djecu odgajali i školovali u višekulturnim društvima demokratskog multietničkoga svijeta, Matičine su djelatnike ohrabrivali u inovativnom kreiranju škola, radionica i tečajeva za hrvatski jezik, povijest i kulturu te folklor - suprotno unitarističkom odnarođivanju u bivšoj federaciji. Matica je prva u domovini uvela Sveučilišnu školu hrvatskoga jezika, povijesti, kulture i folklora za mlade naših korijena koji su živjeli u anglofonome svijetu, rušeći stereotipe o njihovim roditeljima kao o „neprijateljskoj emigraciji“, kako ih je u domovini „prekrstio“ režim. „Osamostaljenje Republike Hrvatske 1990-ih godina bilo je velika prekretnica i u životu naše ustanove, otvorivši Hrvatskoj matici iseljenika slobodan put prema svim vidovima suradnje s Hrvatima izvan matične zemlje“, naglasio je ravnatelj i domaćin svečanosti u HNK profesor Mijo Marić. Po njegovim riječima ova je ustanova proteklih desetljeća razvila najčitaniji iseljenički časopis „Matica“ s odličnim ljetopisom, te objavili „Leksikon hrvatskoga iseljeništva i manjina“ – kao krunu znanstvenih spoznaja o fenomenu polutisućljetnih hrvatskih migracija. Hrvatska matica iseljenika kao moderna ustanova ima više ustrojstvenih jedinica, uključujući vrijedne podružnice koje djeluju u Dubrovniku, Splitu, Puli, Rijeci i Vukovaru. Od svog osnutka Matica uspješno surađuje s Hrvatskom bratskom zajednicom Amerike kao našom najstarijom organizacijom u svijetu. U svim razdobljima svoje povijesti Matica iseljenika usko je surađivala s Hrvatskim katoličkim misijama i župama iz cijeloga svijeta te kulturno-umjetničkim društvima koja djeluju u tuđini. Razvijena je suradnja s mrežom naših diplomatskih i konzularnih predstavništava u svijetu, mrežom Hrvatske nastave u inozemstvu te mrežom lektorata hrvatskoga jezika na stranim sveučilištima. Plodnu suradnju Matica ostvaruje i s Hrvatskim svjetskim kongresom te njegovim ograncima diljem planete. U sinergiji sa Središnjim državnim uredom za Hrvate izvan Republike Hrvatske napredujemo višestruko u 21. stoljeću, razvijajući naše ljudske i materijalne potencijale za djelovanje u suvremenoj ljudskoj mobilnosti na dobrobit našega naroda u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini kao i u trećim zemljama na udaljenim meridijanima. Zaključno, svestrana pomoć iseljeništva i manjina Republici Hrvatskoj u vrijeme Domovinskoga rata i uloga Hrvatske matice iseljenika devedesetih u plodnoj integraciji iseljeništva i domovine - na prvome su mjestu među Matičinim postignućima u njezinu sedamdesetogodišnjem životu i radu. Iseljeništvo je preko Matice uputilo Hrvatskoj golemu humanitarnu pomoć te pomoć u ljudstvu, a svakodnevno svjedočimo kako je taj ljudski lanac dobrote iznimno vitalan i danas u prirodnim nepogodama kao što su razorni potresi koji su pogodili središnju Hrvatsku, naglasio je ravnatelj Mijo Marić. Kao ravnatelj Hrvatske matice iseljenika – iskazao je Mijo Marić veliku zahvalnost cjelokupnom hrvatskom iseljeništvu, svim Matičinim suradnicima, svim svojim prethodnicima i njihovim umirovljenim kao i aktivnim timovima, uz poziv mladosti hrvatskih korijena iz cijeloga svijeta da se i ovoga ljeta uključe u Matičine škole i seminare hrvatskoga jezika, povijesti, kulture i folklora - na kojima predaju uistinu vrhunski umjetnici i znanstvenici iz naše domovine. Po završetku svečane akademije u Hrvatskom narodnom kazalištu u srcu Zagreba na Trgu Republike Hrvatske uslijedio je svečani domjenak za sve uzvanike, produživši svečanost do kasnih večernjih sati. Više: https://vijesti.hrt.hr/hrvatska/obiljezena-je-70-obljetnica-hrvatske-matice-iseljenika-2126767