PJESNIKOVI POLITIČKI I PJESNIČKI PUTOPLETI
VLADO GOTOVAC – POETIKA DUŠE – POETIKA ŽIVOTA
Uvod
Likom i djelom svjedok vremena,
Vlado Gotovac svjedoči vrijednost čovjeka, pojedinca spram intelektualaca limitiranoga intelekta, bez želje da limitiranost nadrastu
svojim svjesnim htijenjem. U mozaiku ljudi i ljudskosti općenito, on se ne da
tvoriti sredstvom i funkcijom, biti samo nemisleći dio mašinerije glasanja. Stalnim
propitivanjima okrenut prema sebi i prema društvu općenito, pjesnički je i
intelektualni Nevjerni Toma. Umjetnost je kao i umjetnik sam, teška,
komplicirana, prije svega višedimenzionalna i tako joj/mu, treba prilaziti u
svim sadašnjim i budućim propitivanjima, kako je to činio i Vlado Gotovac.
Ključne
riječi: poetika, putopleti, politika, princip, položaj,
propitivanja, povijest, pisanje, pjesnik, pisac, prosudba.
Poetika
duše – Poetika
života
Opsesivna briga oko
pjesničkog oblikovanja iznjedrila je poetiku
Vlade Gotovca. Otmjenost - dostojanstven odnos spram kobi, sublimacija zbilje –
asketski uvjeti – amorfni elementi, sustavom pauka konkretiziraju tananu, lako
razorivu cjelinu u snažan dojam osjetilnog, perspektivu, vizualizaciju i složen
koncept mreže riječi, sustava pojedinačnog i cjelovitoga značenja. Lutanja intuicije iznjedrila su
lucidnu, misaono refleksivnu poetsku prosudbu senzibilne osobe koja nas svojim
izrazom ne ostavlja ravnodušnima, tješi nas i hrabri riječima: I patnja dosegne svrhu kad se preda tajni, a
ne zaboravu svijeta.
Sve postoji i bez nas, ali s nama, u
trenutku prepoznavanja mogućeg oblikovanja novoga, postaje sadržajni izazov. Dekonstrukcija oblikovanog sadržaja
zahtijeva semantičku zaokupljenost istraživača/analitičara, samoprocjenu rješenja enigmatske
pustolovine sadržajne jezgre odnosa povezanih riječi i metajezičnih konotacija. Sublimirani moralni, etički, pjesnički
doživljaj ne dopušta poniznost niti onda, kada o njoj pjeva. Ona je tada izraz
gospodstva ignorirane muke nadrastanja svega što osobu ili trenutak unižava,
onečovječuje.
Naglašena
intertekstualnost, neskriveno nastojanje otkrivanja početnih nadahnuća, onih
koji su tako zahtijevan duh mogli pokrenuti, ali i doživljaj neke prepoznate
istosti htijenja različitih osobnosti u potrazi za novim proniknućima, veza i
odnosa dominantnih univerzalnih pojmova koje duh u umnoj i duševnoj vrtnji kao
dugo skrivani predmet, pukotinu ili skrivenu spilju, iznjedri. Nezaustavljivom
pijavicom proživljeno biva razlomljeno, pomaknuto, uništeno da bi razornost
otvorila novo viđenje prastarih civilizacijskih temelja i tvornim elementima
riječi sazidao nove poetske kule. Tek su poneka malena vrata otvorena i
mogućnost traži hrabrost i znatiželju da se zaviri u ono iza.
Hermetični sadržaj odolijeva i samo
dostojanstveno traženje bez zadnjih misli
ponudi duhovno prepoznavanje univerzalnih, ali i jedinstvenih pjesničkih,
tjeskobnih bolnih katarza pronađenih riječi, sintagma koje opstaju kao
pjesnički spomenici cjelokupne civilizacije tragova duhovnosti. Oksimoron
postojanja: slobodni zatvorenik u
gospodstvu poniženosti dostojanstveno pjeva svoju osjetilnu viziju svijeta.
Tolerancija,
odgovornost, prihvaćanje različitosti traži višu razinu razvijene čovječnosti
koja ne zapinje na primitivnim prizemljenostima, nego na stazama humanizma
strpljivo prosijanih riječi filozofa i pjesnika stvara poetiku osluškivanja
skrivanog i poniženog Čovjeka, ušućivanoga
pjesnika, umjetnika, mislećega čovjeka.
Odvojen od svoga naraštaja kirurškom oštricom političke nepodobnosti,
punih šesnaest stradalničkih godina, gdje se sustavno brisao i priječio svaki
stvaralački trag, onaj ostavljeni, ožiljkom utisnutim u lica nacije, do
onoga u nastajanju… zatrpavao se stvorenim rukopisom, okužen onim Nepodoban,
vraćao se u sigurnosni okvir stvaranja i stvorio djelo kojemu se sustavno
vraćamo potražiti izazov sazdan riječima i misaonu prosudbu vlastitih
nedoumica, pomoć filološkoj i znanstvenoj spoznaji konkretnih tema i oblika.
S osobama / djelima Vlade Gotovca živimo, udaljavamo se i u ciklusima komuniciramo.
Jedan od cikličnih povrataka je i ovaj rad nastao ponovljenim čitanjem
započetim na Blagdan sv. Ante 13. lipnja 2020. godine. Urednica Jelena Hekman
napisala je nadahnuta piščevim rukopisom: Misliti
srcem, dušom, ma koliko nam se to činilo jednostavnim, nije lak put prema
vlastitom prepoznavanju, ali je jedini mogući da se oslobodimo patnje besmisla.
Konačno, u neizrecivom, u trajnom iskušenju, oblikuje se smisao i ostvaruje
toliko nam potrebna ljudskost. (Poetika duše. Nakladni zavod Globus,
Zagreb, 1995., 10. str.)
U djelu Princip djela 1966.-1968. piše: Oko malih ljudi s velikom dušom pletu se bajke; oko velikih ljudi s
malom dušom pletu se povijesne činjenice; oko velikih ljudi s velikom dušom
plete se čovjekov usud.
Budućnost je samo položaj
izgubljenih i nepoznatih riječi
Podnaslov
je preuzet iz zbirke pjesama Crna kazaljka i zvuči kao izazov promišljanju
funkcije i značenja riječi. Trenutak kada odabrane riječi uobliče tekst koji
postaje svjetlost ili pad u tamničarevu omču. Ta traženja i otkrivanja značenja
najčešće samo upućivanja i moguće analogije ponuđene kao ključevi metafora. (Crna
kazaljka. Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1991.71.str.)
U
pjesmi Poredani lonci piše: Pjesma je čin koji razlikuje riječi od
vremena / i tvari. (70. str.), a onda o „odstranjenoj generaciji“ i o
svemu, svim nastojanjima za promjenom koje je stihom izrekao: S godinama je sve u kazališnoj rupi
završilo. (Naša odstranjena generacija) U pjesmi posvećenoj književniku
Petru Šegedinu poslije operacije glave govori: Ovaj je susret, Petre, pomiren s vječnošću: Jezik u kojem se prsa
hlade... i U hrvatskom jeziku smrt se neopazice javlja; / Smrt i tako nemoguća
književnost. U pjesmi S moga popisa:
Šutnja je unutrašnjost mojih riječi, a
onda u drugoj označenoj neimenovanoj cjelini: Svagdje je neki neosvijetljen kraj. Fatalni zrak. Iznevjerena učenja.
Utvare. Odraz beznađa, događaja, društvene zanemarenosti, nevidljive sile i
efekt provokativnog okruženja izražen suprotnim rezultatom – kristaliziranom
mišlju stvaranja: Šumi nevidljivi
trenutak – uporaba praznine. Misao ranjenog bića koje niže riječi u smisao
kao dovršeno promišljanje o domovini: Htio
sam nešto učiniti za domovinu, / Ali probudio sam se / Izgovarajući slučajne
riječi... / - Bolje sanjati, nego biti budan za Hrvatsku; / A najbolje je to ne
otkriti.
Kada
govori o sebi i svom stvaranju u tekstu Bilješke
iz Lepoglave kaže: Moj trag je rad
noćne vedrine, a o trenutku svoga zatočeništva: Epska situacija / u jednom lirskom času pa nastavlja: Kad riječi ispune svaki prizor / U kazalištu
jednog trenutka, kao i Vrijeme ne
prekida šutnju, / Koja nas uporno vodi. No, u tišini, u letu bez riječi,
letu iz šutnje, ipak: Pjesnik postavlja
granicu beskraju: / Trenutak slučaja i trenutak užasa. Vraćajući se iz
općega u osobno za sebe kaže: Ja čupam
usput travu, na smrt čist / U radu snenom to nastaje moj rukopis; / Ali završni
trenutak je u starom miru. // I ma kako bilo tu, ja moram dalje. (Nastanak
rukopisa u šetnji.)
Mogu li riječi učiniti
više?
Mogu
li izraziti: Siromašnu jasnoću stradanja?
(35. str.) ili Cvrčkov dan za najavljenu
patnju? Ili Tamu u kojoj je svaka riječ / Nekom oduzeta. Vladine su riječi:
skloništa, nevini pravac, nešto zaboravljeno, bačeno, izgubljeno, ono
što je dovoljno izdržalo, / Da bi se ponovilo...
U
pjesmi Pisanje i patnja drugih Vlado
priznaje: Pristajem zbog pjesme na
zavjeru s jezikom, / do besvijesti; // Na sat koji uznemiruje moju slobodu
kazaljkama. Podnaslov Mogu li riječi učiniti više? je preuzet
iz zbirke Crna kazaljka (27. str).
U
zbirci Zabranjena vječnost (1987)
napisanoj u Lepoglavi između veljače 1982. i siječnja 1984. su stihovi: Pisao sam pjesme kad se riječi / Nisu mogle
držati nikakvog reda. // Morao sam nešto reći i zato preći / S jedne na drugu
stranu trenutka. // Sve je za pjesmu bilo u prolazu: / Vjetar je poznat po brdu
s kojeg dolazi. Nove sintagme, nova značenja, snaga izražajnih mogućnosti
hrvatskoga jezika, za Gotovca su konstanta i kontinuitet. Posvećenost izrazu,
oblikovanju susreta riječi i iskre koju prouzroče, ali i čitavih priča
stihovima ponuđenim, paradigmi trenutaka – slučaja sadržani su i u naslovima. Ušutkajte pjesnika, jer... što sve
pjesnik može, a po Vladi i mora, ako je pjesnik? ili ako mu je sudbina: biti
pjesnik. Slučaj je najviši oblik /
savršene nazočnosti u ništavilu (Razvijanje aforizama) i Htio bih da me čujete (1. stih) / Nesreća se gdje bilo pojavljuje, šuteći...
(16. stih), a *Epilog kao pukotina –
pjesma.
U zbirci Čekati sjevernije (Tišina – Svemir – Ništavilo) kaže: Možeš poderati papir bijeli, (...) ali ne
sudbinu. Nastavlja: Smrtna gramatika
tame sklapa okrugle „oči“, a Crna
vitrina s tišinom dragocjenosti (...) kao ukletim senzorima snima i: Riječi gube trag, a vitrina blješti u
halucinaciji, na kraju pomireno, rezignirano: Hrvatska nema izgleda bez podzemne radionice.
Na ponovljeno pitanje: Mogu li riječi učiniti više? Dan je
odgovor u mnogim njegovim tekstovima, izdvajam samo neke: Samo još neupotrijebljene riječi (...) Samo daljina preostala u
riječima (...) Uzvišena dubina nestalih prizora, jer: Njima je pjesma ostavila / Cijelu zoru nad mjestom propasti. Što
mogu riječi? što može pjesma? zna ljudski rod od pradavnih vremena. Ritmizirana
zazivanja, molitve, poslovice, epske pjesme, dramsko kazivanje u sublimiranom
izrazu slučaja (jednoga, dva, tri...) kazališta dramatiziranih slučaja. U
pjesmi Slučaj nevinoga Vlado govori:
Nevine riječi su samo / ponos slučaja
(...) čudovišta usnule lucidnosti. (21. str.) Čudovišta usnule lucidnosti možemo povezati sa stihom iz pjesme Ironija teme (18. str.) kao: unutarnja ekspedicija. (...) Slučajnosti su
dosegle svoju nepomičnost (17. str.),
naglašava: Nikada me neće ušutkati
općenitost kruženja i sjene (20. str.).
Nitko ne zna što riječi donose (...) a odluka je smo čudna prilika (26.
str.) Riječi mogu, ali ishod moći
stvaranja i odluke da ju s drugima dijelimo, mogu prouzročiti Slučaj. Svega svjestan do zadnjega atoma
cijelog svoga intelektualnog obzora, raspravlja sam sa sobom, poetski naravno,
donosi odluke, a mi uočavamo prepoznavanje s Ujevićem, njegovim strahom,
razumijevanjem i ohrabrenjem jer: Ne boj se!
nisi sam! / Ima i drugih nego ti // koji nepoznati od tebe žive tvojim
životom... (Tin Ujević, Pobratimstvo lica u svemiru.)
U
Lakoći neshvatljivog (1967) naglašava tamni
sjaj interpunkcije (metajezični doživljaj) i o slučaju koji je opet neponovljiv, univerzalnost proživljenog trenutka
koji brani i čuva: Da protuhe mi nismo /
Kad smrad i zarazu ne raznose, a upozorava na već često viđeno i spoznato: Od ulične buke zemlja ne postaje veća. Igrajući
se riječima, a nudeći osobni doživljaj prevođenja u metaforu življenja, na
naizgled jednostavan i slikovit način govori o ulogama u kazalištu svijeta.
Kompromisi na koje nas upućuju, osamljenost koja nam je potrebna kao zrak koji
dišemo, jezik koji je na vrhu naše ljestvice dostojanstvenog pripadanja Zemlji
i podneblju, shvaćanje prožimanja i potreba podizanja osobnih limita znači
stvarnu, tvarnu hranu intelektu. Pa, da ne bude zabune kako se nismo razumjeli,
Vlado definira stvarnost u pjesmi:
Ljudi mogu kao ribe
Ljudi mogu kao ribe: biti
S jednim svijetom u drugom svijetu.
Oni mogu živjeti u jednom svijetu,
Gledajući drugi svijet iz njega.
U svijetu koji tako gledaju,
Svijet je u kojem žive kao ribe.
Ljudi, također, mogu imati ribe,
Koje ih gledaju iz svog svijeta.
I oni mogu gledati ribe,
Gledajući drugi svijet u svom.
U
Dnevniku duše (Razvijanje pjesme): Oblik je najpotpunije objašnjenje zbivanja:
kao njihova unutrašnjost. – Točno tumačenje, to je točno oblikovanje: tvar i
priviđenje, gdje nastaju ruže našeg zviježđa. Intertekstualnost, pjesnički
dijalog sa suvremenicima ili onima koje je vrijedno prepjevati, ne dopustiti da
se zaboravi, otvoriti nove putove interpretacije, napomenuti one koji su
pomogli svojim poetikama, filozofijom, htijenjima i iskazima, svojim hrabrim
odlukama: ponuditi se svijetu svojim poetskim spoznajama. Gotovac je jasno
naznačio tko je bio vrijedan njegovih promišljanja, tko je naveo neku slutnju,
lutanje i traženje na konačan oblik, koji su sve umjetnički svjetovi gradili
tog našeg iznimnog intelektualca. Trpio je pod stalnim udarima prizemljaša, ali
i svi oni koji su se usudili biti mu blizu, više nego je društveno poželjno,
trpjeli su. U pjesmi Čekam riječi u
međuvremenu jasno autobiografski progovara, a u ovom tekstu naglašavamo samo
nekoliko stihova / rečenica: Duboko, pod
brazdama komercijalne plovidbe, / gdje u pjeni šumi vrijeme – i drugog svijeta
/ Visina i sjena... – rječnik je samica. // Naglo poletjevši u ponor - /
Odjednom ne znajući dalje, / Ne znajući više... / - U ralje - // dok svako
svojom stranom nastavlja (...) Pjesnik čeka odsutne riječ, na mjestu u međuvremenu, jer njegovo mjesto je privremeno, a u budućnost
doprijeti može Riječ: I „poderana tako
doprijeti možeš do samog milosrđa Božjeg“ U zagradi Zadušnica, a posljednji stih:
Moje je mjesto privremeno, a zemlja nijema. (159./160. str.)
U
zbirci Pjesme oduvijek (1956) U
pjesmi Pjesma uvijek u sebi dobrog
(1) pjesnik asocijativno spaja poznato, naučeno, uočeno spoznato. Tako je mjesec pronađen u starom željezu / vrlo
tanak od klizanja po nebu / i od djece svinut, a tajna šaka i gnjata Sizifom posvećena, pjesnik zapravo analizira
sebe, ali i pjesništvo, jer pjesnik začuđen mjesecom (snažnom metaforom), onim
trenutkom koji dubinom prođe otkriven
začuđen (tebi), a ti, svaki ti koji snuješ pjesmu slavu mukotrpnu zaključiti uvećano (...) Ako samo listamo stranice
i zastanemo čitajući naslove, pokušavajući dokučiti razloge takvih naslova, a
već ponešto znamo o Gotovčevu pjesništvu, ne možemo ne osjetiti tu prisnost s
nekom vrstom povjerenja i kao da smo u prijateljskom razgovoru kojemu se osoba
potpuno prepušta s povjerenjem. Priznaje strah, strah, strah i sintagme
uobičajene u povijesti književnosti, teme koje su mijenjale svijet globalno,
društveno i sociološki. Bitke, noćne priče prestrašenog i zločin, a onda Penjač i uskrsnuće (Lazarevo pjevanje):
Iz dubine mraka prognanika (...) Uzeh za dužnost da vas obavijestim / O
nužnoj ispovijedi: / Vas, koji ste ravnodušni / I kojima se nitko ne obraća; /
Koji dižete sjekiru / - A niste krvnici! – Gotovac povezuje izniman
kršćanski trenutak u kojemu se potvrđuje posebna moć Isusova, neophodna onima s
nepovjerenjem da povjeruju, ali i onima koje beskrajno voli, da ih utješi i Lazar se vraća. Simbolika toga
trenutka sadržana je u pjesmi i izravno
povezana s cjelokupnim Gotovčevim životom, kušnjama, spoznajama, povratkom u
govorenje (u zabranjenu javnost) u kojoj on profesionalno egzistira, sa snažnom
potrebom za upućivanjem, otkrivanjem, promjenom, utješnim stihovima koji su, za
one koji pate, neminovno sudbinski određeni. U tim svojim traženjima i
pokušajima osmišljavanja drukčije svakodnevice, prozaične, prosječne on piše: Da uzmognem živjeti mirno / Čuvam svoj
smijeh / I dan posvećen vidovitosti svojoj / I šutnji bližnjih (...) Da
uzmognem živjeti pravedno / Negdje / U prisojnoj krajini samotnjaka. Na ove
stihove možemo dodati prvi stih s opkoračenjem iz pjesme Povratnik: Gledaj me plačnog,
ti sramotna bojazni pred čovjekom! A nedvosmisleno značenje uloge
pjesništva on kaže: Ti pomozi, nepotrebna
ruko, / da stavim svoju glavu u oblake - / meni, koji sam te s poštovanjem
gledao i nosio jer Moraš svakako prije smrti izdati biografiju / s esencijom
svih gubitaka i dobitaka, / kao jesen malog vrta na akvarelu. (Pjesma uvijek u sebi dobroga (2)).
U pjesmi Noćni rad je stih: I tako opasnog rada na svojoj smrti,
zatvara cjelinu Pjesme oduvijek. No,
pretposljednja pjesma je sublimirani sažetak jednog životopisa, jednog
prebivanja i opstojanja, neizmjerne vrijednosti poezije, jednog od mogućih
načina prepoznavanja stupova na koje se može nasloniti misaonost širokog spektra
obrazovanja, posvećenost umjetnosti i tvarnog interdisciplinarnog razumijevanja
paralelne stvarnosti, fluidne, tanane, osjetljive, morfičke, a ipak postojane i
jasne (osobno dimenzionirane na 51. str.).
Prebivalište
kad sam nastojao
pjevajući izgubiti prebivalište
golubovi su
pokazali moćniju mudrost svakog nebesnika
(kad ih obuze
ljubav)
kad sam nastojao
pjevajući izgubiti prebivalište
zreli plodovi
pokazaše sigurnost podajući se preobražaju
(kad ih ispuni
slatkoća)
kad sam nastojao
pjevajući izgubiti prebivalište
lice iznad moje
sudbine nije bilo moje
-
Svijet
omogućuje pjesma
U
zbirci Opasni prostor (1961),
cjelini Jedan alkohol, u pjesmi Ars poetica II. Dobrota i ljepota sastaju se u poeziji, jer ona je / najvidljivija / za
druge. // To je najvažniji razgovor što ga ljudi vode, (...) Pokušavajući da
pjesmu uzmem kao nužan oblik (...) Ja volim svako gibanje u pravom elementu.
U IV. Dijelu iste pjesme govori o
tomu koji su preduvjeti neophodni da bi nešto mogli razmatrati kao poetsko:
Ako smo puni nastojanja,
pomiješanog s nešto prezira,
Da pjesmom točno, jasno
izrazimo svoj duh,
Trebamo pod točnošću
razumjeti samo one riječi, onaj
način,
Što je prostor na kom se
odvija život stvaran, opravdan,
našom snagom, našim
duhom.
(...)
A prezir čuvajmo za ono
što nikad ne mijenja svijet,
Jer to ne može biti
pjesma, nego uvreda.
Ako smo puni nastojanja
da i naše vrijeme ima svoje
Pjesnike,
Moramo potražiti njegovu
opasnost.
Tako će se roditi snaga
iz koje možemo nestati –
Snaga
jedina jaka za pjesmu.
Stihovi
napisani na 57. stranici zbirke Opasni
prostor ponovljena su pitanja s kojima pjesnik Vlado Gotovac sustavno živi,
promišlja, po tko zna koji put, vrti i prevrće misli koje ne daju smirenja,
nego traže nove potvrde u doživljajnom pjesničkom, rječničkom obilju mogućih
izraza za „isto“ ili „slično“. Približiti se, moći uobličiti i točno, a ipak
pjesnički fluidno, izraziti grebanu pa zacijeljenu dušu. Pjesnik ispituje svoju
svrhu, svoje značenje u danoj mu mogućnosti življenja, duhovnog proživljavanja
i preživljavanja: Ispitujući svoju zadaću
po efikasnosti svoga djelovanja na cjelinu, mi određujemo svoju odgovornost. (Poetika
duše. Tijek odnosa IV., 1965. str. 179.)
Djelo je
pravo čovjekovo vrijeme – ne život.
U djelu Poetika duše, poglavlju XV. Djelo, Vlado Gotovac je
napisao riječi zaključnog podnaslova: Djelo
je pravo čovjekovo vrijeme – ne život. Život, koji je iznjedrio cjelokupno
njegovo napisano, objavljeno i dostupno stvaranje riječima i jezikom koji mu je
uvijek bio na prvome mjestu kao simbol slobode, bio je prepun prepreka,
omalovažavanja, poniženja i trpljenja. Sve nedaće nisu mogle zaustaviti dušu
nadahnutu čovječnošću i humanizmom.
Malo je kojega našega književnika oblikovalo vrijeme povijesnih
krivotvora u tolikoj mjeri i s toliko uhodničkog žara. Dokument vremena,
književnik i mislilac Vlado Gotovac, njegov lik i cjelokupno stvoreno djelo,
nadopunjujući se pojavnošću u Razvijanju sjećanja daje izjavu stihovima:
Kad sam nastojao pjevajući izgubiti
prebivalište / golubovi su pokazali moćniju mudrost svakog nebesnika…
(Prebivalište) Usklađen s mišlju: Vi
morate krivotvoriti povijest, kako bi za vas svjedočila, morate poricati
vrline, da ne bi zasjenili vrline vaših
idola i ideala…(F. Nietzsche), osobnim životom Gotovac svjedoči: Uhapšen sam 11. siječnja 1972. Vi niste
prosvjedovali. Osuđen sam (iste godine)
na 4 godine zatvora. Vi niste prosvjedovali. Zabranjeno mi je svako javno
djelovanje na 7 godina. Vi niste prosvjedovali. Izašao sam s robije 11.
siječnja 1976. (izdržavši cijelu kaznu).
Od tada, pa sve do danas (1981. aut. nap.), nisam se uspio zaposliti. Vi niste prosvjedovali. U srpnju 1980.
protiv mene je pokrenuta istraga, koja još traje. Vi niste prosvjedovali.
Godine 1972. osuđen sam zbog svojih legalno objavljenih tekstova. Sada je
protiv mene pokrenuta istraga zbog razgovora što sam ih vodio s inozemnim
novinarima koji su te radove publicirali… (Vlado Gotovac).
Vlado
Gotovac rođen je u Imotskom 18. rujna 1930. godine. Osnovnu školu pohađao je u
Prnjavoru (BiH), Župi Biokovskoj i Lovreću, a gimnaziju u Imotskom i u Zagrebu
gdje je i maturirao (Klasična gimnazija). Diplomirao je filozofiju na
Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Svojim političkim i novinarskim radom
ostavio je dubok trag u suvremenoj hrvatskoj političkoj povijesti. Istupima i
radovima od ranih pedesetih godina Gotovac je neumorno zagovarao ideju slobode,
prava čovjeka pojedinca pozivajući na moralno preispitivanje društva.
Šira
hrvatska javnost pamti ga ponajprije kao političara netipična za hrvatske
prilike. Vrstan govornik, kojega nisu pratili skandali i gospodarske
malverzacije. Iako politički angažiran više desetljeća, u Sabor je ušao 1995.,
prvo kao zastupnik HSLS-a, a potom LS-a. Jedan je od osnivača HSLS-a, prve
registrirane političke stranke u Hrvatskoj, Gotovac je u toj stranci djelovao
do konca 1997. godine. Kao jedan od njegovih istaknutijih nastupnih govora
ostat će zabilježen onaj na 6. izbornom saboru HSLS-a 1996. godine kad je
izabran za predsjednika HSLS-a. Ističući tada da se HSLS obraća svakom Hrvatu,
Gotovac je naglasio: Ne dopustite da nas
bilo tko uplaši! Ne bojte se, Hrvati, ovo je naša zemlja i mi u njoj imamo
pravo vladati kako mi hoćemo!
Od 1955.
do uhićenja 1972. godine radio je kao novinar i urednik na RTV Zagreb. Zbog
političkog angažmana početkom sedamdesetih godina komunistička ga je vlast
osudila na četiri godine zatvora koje je odslužio u Staroj Gradiški i tri
godine gubitka građanskih prava. Istodobno mu je oduzela i pravo da se zaposli
u državnoj službi te da objavljuje svoje radove, odnosno da javno nastupa. Zbog
intervjua Švedskoj televiziji 1977. u kojem je ponovio svoje poznate
humanističke stavove protiv totalitarnosti, ponovo je bio uhićen i 1982. osuđen
na dvije godine zatvora koje je izdržao u Lepoglavi, i s četiri godine gubitka
građanskih prava. U zatvoru je nastavio pisati, a vodio je i zatvorski dnevnik
koji je objavljen 20 godina kasnije (Zvjezdana
kuga, 1995.). Nakon izlaska iz zatvora objavljuje knjige: Moj slučaj, Zabranjena vječnost i Znakovi za
Hrvatsku, a 1995., sedam svezaka Izabranih djela. Za predsjednika Matice
hrvatske izabran je 1991. i na toj dužnosti ostaje do 1996. Objavio je ukupno
14 pjesničkih zbirki, od kojih je prva Opasni
prostor tiskana 1961., te sedam proznih djela. Njegov desetogodišnji
politički put može se sažeti u njegovu vrlo omiljenu rečenicu: Hrvatska da, ali ne bilo kakva. Umro
je u Rimu 7. prosinca 2000.
Ideju
svoje Hrvatske živio je u svojim djelima svim svojim bićem. Hrvatski jezik,
osnažen nadahnućem intelektualca Vlade Gotovca, ponosno cijelom svijetu govori
toplinom uma i dobrote, poetikom života – poetikom duše.
Žaklina Kutija / Nikola Šimić Tonin
